Bojkot Sistema

249925_120346564800457_363521890_n

Pod bojkotom se podrazumijeva bilo koji oblik borbe koji uključuje prekidanje svake veze sa nekim ili potpuno prekidanje svakodnevnog fukcionisanja bilo kojeg oblika uređenja. U osnovi, bojkot podrazumijeva otkazivanje poslušnosti nekom autoritetu. Samim tim, može se smatrati oblikom građanske neposlušnosti. Principi građanske neposlušnosti podrazumijevaju takođe otkazivanje poslušnosti autoritetu (vlasti) koja je postala odnarođena, koja donosi nemoralne, pa tako i nelegitimne odluke i zakone. Iako je sam termin bojkota i neposlušnosti vrlo širok i obuhvata najrazličitije oblasti ljudskog života, svoju najočigledniju primjenu ipak mora nalaziti u politici. Ovo iz prostog razloga što politika provejava kroz sve pore ljudskog postojanja. Naravno, to nije politika per se, već opet autoriteti koji donose odluke koje uređuju ljudske živote, tražeći od ljudi pokoravanje ili ljepše rećeno, odricanje tj. derogaciju prava čovjeka radi većeg dobra tj. zajednice. Teoretski to i nije tako loš princip sam po sebi, ali je problematično to što ima široko polje djelovanja, odnosno, donošenje odluka (bilo da se oni zovu zakoni ili niži pravni akti) na uštrb te ljudske slobode. Naime, dovoljno je nekako vaspotaviti neki viši interes, zajedničko dobro ili još bolje zajedničku opasnost kao viši cilj kojem te nove odluke treba da posluže da zaživi u praksi tj. svakodnevnom životu. I onda slijedi dobro nam poznati scenario, neke ljudske slobode se ograničavaju u ime tog “novouspostavljenog višeg cilja”. Treba primijetiti da su u pitanju elementarna ljudska prava, čiji je korpus nekada bio vrlo bogat dok danas postaje sve siromašniji. Eto nedavno smo mogli da vidimo da je Bundestag procijenio da pravo na vodu i nije ljudsko pravo. Takva prava danas ostaju samo mrtvo slovo na papiru, osnov jedino možda za postojanje nekih kvazi nevladinih organizacija i sličnih fikcija koje se navodno bore za zaštitu istih. Sva ta prava su svojim ograničenjima danas tako obesmišljena da jedino od njih mogu koristi imati gore pomenute organizacije. Dakle, ona mogu poslužiti eventualno da neki mladi naraštaji Sistema izgrade političke karijere, da se o njima priča na besplatnim seminarima i konferencijama, a i da se pokupi neka Nobelova nagrada, što da ne. Apsolutno se mora sumnjati u dobre namjere, čak iako neki od tih ljudi možda i vjeruju u to što rade, takvih organizacija koje su pod patronatom istog tog Sistema koji im i daje povod za postojanje. Sa druge strane, kao posebna dimenzija tog besmisla, treba napomenuti da se takva tekovina civilizacije danas koristi uglavnom kao paravan za razne geopolitičke, ekonomske, korporativne i ko zna kakve sve ne interese moćnika, nosilaca tog Sistema. Ovdje bih sada mogao ući u široko nabrajanje takvih zloupotreba, od kojih mi se terorizam čini kao najbolji primjer. Dakle, prvo se stvori neka tamo država koja, gle čuda, ima ogromne resurse i energetske potencijale, pa se potom njen režim odredi kao totalno nedemokratski i koji, ključno, krši elementarna ljudska prava. Onda na scenu stupaju gore pomenuti borci za ljudska prava, vijećaju,zagledaju, pišu izvještaje (kojima obezbjeđuju sebi svrhu postojanja i zaradu) ali koji donose unaprijed određene zaključke, da je ta i ta država otvoreno nedemokratska, da se vlast zasniva ne teroru, da ljudi prosto jedva žive. Međunarodna zajednica potom izrazi ozbiljnu zabrinutost zbog svega što su “nezavisni” posmatrači vidjeli na terenu i počinje uslovljavanje. Svaki akt otpora države u pitanju smatra se terorističkim aktom. A iako ga ne počine sami, tu je Holivud! Napraviće se neka scena, poželjno i na domaćem terenu, ne bi li se steklo opravdanje za rat koji slijedi u domaćoj javnosti. I onda završna poglavlja, data država se pokori, jer se odjednom posle 150 godina nađu neke mlade, prozapadno orjentisane i nadasve demokratske snage, koje režim tek počinje da teroriše i guši opet elementarne ljudske slobode i prava, koje su temelj drage nam Međunarodne zajednice što ona nikako ne smije da toleriše. I neće, milom ili silom, šalju se mladi vojnici u rat koji nikad nisu htjeli, koji je za njih u potpunosti impersonalan. Potom gine mnogo nedužnih, država se porobljava, ali uspostavljena je sada demokratija koja će štititi ljudska prava. U praksi, pak, to izgleda mnogo drugačije, jer spasitelj tog naroda (čitaj: okupator) iscrpljuje sve moguće resurse, koji su i bili stvarni povod, ostavljajući te iste ljude sada sa tim proklamovanim pravima ali bez terena na kom bi mogli da ih ostvaruju. Jer odjednom, oni ostaju bez posla, bez vode, hrane i osnovnih resursa kojih su imali u izobilju (ili koje sad plaćaju mnogo  skuplje), izražavaju samo to “novodemokratsko” mišljenje i nijedno drugo (zahvaljujući novostečenoj slobodi) itd.  U zemljama “zaštitinicama” ljudskih prava donose odmah zakoni i drugi akti kojima se ograničavaju opet prava, ali sada svojih građana, pod plaštom zaštite od terorizma. Pa je tako danas sve više pravnih osnova zbog kojih neko može da vas prisluškuje, da snima gdje se sve krećete. Ali, stani malo, šta je sa pravom na privatnost i slobodom kretanja? Eto, to je taj paradoks i objašnjenje kako su ljudska prava od jedne (izgleda samo u teoriji) humane ideje postala sredstvo porobljavanja.

I gdje je u cijeloj ovoj priči gore pomenuti bojkot? Vrlo jednostavno, ovo su klasični primjeri nelegitimne, nemoralne vladavine. Jer ako sam se ja kao građanin odrekao nekih svojih sloboda u korist zajednica, dokle može da ide to? I ne samo što je to očigledno neograničeno, nego nam se nameću nove obaveze i dažbine, tako da slobode i prava više ne postoje. Nekad je bilo pravo na nešto ograničeno i nekom obavezom, ali koja nikako ne smije da oduzima suštinu prava, jer ga time obesmišljava. Danas imamo samo obaveze i dužnosti, sa pravom da nešto uradimo u nekim izuzetnim slučajevima. Toro je davno rekao “najbolja je vlada koja najmanje vlada”. S obzirom na sve navedeno ovdje, da li je to stvarno tako? Naravno da nije. Ono što svaki građanin treba da shvati jeste da je on nosilac te vlasti i vlade. Nažalost, u savremenim sistemima to je jedino primjetno kad je vrijeme izbora. Primijetite da se tada svi bore za vaše interese, te opet prava i slobode, da su vrlo zainteresovani za vas. Daće vam hljeba, nekoliko metara puta, subvencionisaće vam energiju, možda dati neki povoljan kredit (ako tako nešto uopšte i postoji), samo da biste im dali pravo da još četiri godine mogu ponovo da gaze sva ta prava i slobode, da vam bahato otimaju sve što vam po prirodi postojanja pripada. Sjetite se da su ljudi jedina bića na planeti koja plaćaju da bi na njoj živjela. Naravno, kad im to obezbijedite kroz mehanizam najveće prevare u istoriji, kad ste baš ono u tripu da imate neku slobodu i moć, tj. kroz izbore, oni nastavljaju istu tu praksu. Prirodno, jer im vi i niste cilj, cilj su još četiri godine lagodnog života o vašem trošku. I da, one subvencije što su vam dali ili kredit, moraju vam to naplatiti nekom kamatom, taksom ili porezom. Pa ipak je ekonomska kriza, fabrikovana ili ne, red je da se i vi malo odreknete i toga đto zaradite, opet za dobro zajednice. Da li je to po vama moralna i dobra vladavina? Da li su to imali u vidu očevi demokratije? Da li smo to željeli kada smo se odlučili za sistem predstavničke demokratije, u kom su predstavnici trebali da rade za nas? A šta svi ti predstavnici u stvari rade? Sjede u poslaničkim klupama i pričaju, eventualno čak i kritikuju jedni druge, čak se i posvađaju, razmijene se oštre riječi i na kraju se donese zakon koji još jednom ograničava neko vaše pravo ili slobodu, kojim vam se nešto otme i slično. A plebs kao plebs, zabavlja se i aplaudira svojim “predstavnicima” govoreći “kako mu ga reče”, “kako priča ovaj …, ništa mu ne mogu”, provodeći svoje pozajmljeno vrijeme pred TV ekranom…

Gandi je još rekao: “Građanska neposlušnost postaje sveta dužnost kad vlast postane korumpirana” … I da, to zaista jeste tako, moramo shvatiti da smo upravo mi, građani, ti koji održavaju Sistem u životu, da smo mi njegovi nosioci. S obzirom na to, naša je dužnost da se pobunimo protiv sistema koji vlada na opisani način. Bojkot svih institucija sistema se nameće kao rješenje, kao potreba vremena, kao naša potreba, da bismo mogli da povratimo dostojanstvo i slobodu koje više nemamo, koje su nam oduzeli. To je samo jedan od mogućih vidova borbe, ali ključno je da otkažemo poslušnost nemoralnim zakonima, zakonima koji nam otimaju ono što nam pripada, da odbacimo sve obaveze kojima nas nastoje porobiti. Tu nam i nije potreban neki globalni revolucionarni pokret. Revolucija smo mi sami po sebi, tako što bi se okrenuli sebi. Svaki pojedinac može pojedinačno da djeluje protiv Sistema, malim i naizgled bezazlenim radnjama. Počnimo od bojkota izbora, natjerajmo sebe tako na evoluciju, do nekog drugačijeg poretka koji bi suštinski afirmisao razvoj kritičke misli, prava i sloboda svih ljudi. To ne treba da bude široki revolucionarni ili centralizovani pokret, već je dovoljan Građanin J@

A2ojWXbCIAAJ7s_

Advertisements

One thought on “Bojkot Sistema

  1. Pingback: Izborna lakrdija u Crnoj Gori | Građanin J@

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s