Kradljivci mladosti

 

savjet-mladih-dps-2

Najperspektivnije zanimanje mladog čovjeka u Crnoj Gori – Članska karta DPS-a, jedina karta Vašeg života!

 

“Mene s’ čini da nikad nisam bio mlad, ja mislim i da sam se rodio ovako … star” – Radosav iz Đekne

Da, zaista ovo jeste zemlja u kojoj si prinuđen da sazriš prije vremena. Ali ne zato što ona sama po sebi afirmiše to sazrijevanje, ne, to je jedino zato što su uslovi života na ovdašnjem kršu vrlo zahtjevni. Od najranijih dana suočen si sa vrlo ozbiljnim pitanjima, počev od egzistencijalnih, pa preko patriotskih i identitetskih do političkih. Politika je tako najunosniji posao kod nas, ili  mi se tako čini kad se osvrnem oko sebe i vidim svoje vršnjake i ostalu mladost. Upravo toj mladosti i želim da posvetim nekoliko redova.

Odgovorno tvrdim da je nama mladost ukradena. Jednostavno oteta prije nego li smo uspjeli da uživamo u slobodi koju ona daruje, da osjetimo istinski nesputani polet ka novim dostignućima, ličnim ili kakvim drugim, da volimo punim srcem, da mijenjamo što nam se ne sviđa. Ranije sam pisao o tome kako nam je perspektiva sistematski uništavana. Ta misija se čini uspješno ostvarenom jer gledajući u budućnost postali smo kratkovidi, ako ne i sasvim slijepi. Jer kako drugačije objasniti to što mladi ljudi bezumno tumaraju poput zombija ne znajući tačno gdje idu. Sve veći broj mladih je dio Savjeta mladih nekih partija, što je dovoljan pokazatelj tog bespuća kojim smo krenuli.

Prvo, od malih nogu suočili smo se sa prvim ratom. Suvišno je reći da ga nismo ni birali ni tražili. Tada su nas učili da mrzimo šah jer podsjeća na šahovnicu, pa kako nećemo onda i onog koji pod tom zastavom živi? Isto tako, i “ove što se klanjaju pet puta dnevno”, uvijek potencirajući te razlike prije nego li sličnosti. Kao djeca igrali smo se rata, a šta smo drugo i mogli? Pa i naši očevi su tada igrali tu istu igru, doduše nešto fatalniju. Navikavani na oskudicu jer se do mlijeka i hljeba nije baš lako dolazilo, odrastali smo sa osjećajem sputavanja sopstvenih potreba i želja. Ipak tu koru hljeba država je tada krala za nas, i mi smo joj morali dugovati zahvalnost. Tako su nam ideal postali “žestoki momci”, zlatne kajle od po tri kila, trenerke uvučene u farmerke i makserice. Estrada je upotpunjavala tu tužnu sliku afirmišući pomenute vrijednosti. Sve je to vrlo brzo postalo tako kul. Klasični metod društvenog uslovljavanja, ništa novo, jedino što je odabrao pogubne vrijednosti. A onda je uslijedio još jedan rat. Mada, mnogi kažu da to i nije bio rat, više akt milosrđa. Istina, ništa kao tomahavk te ne uči tome. Naučili smo kako treba da legnemo kad čujemo bombe i taj poznati zvuk sirene za vazdušnu opasnost koji je bio signal. Jedni su nam tada govorili da je došao neprijatelj, drugi da su nam to pak prijatelji. Ipak sam zapalio dolar pred američkom ambasadom, moj prvi politički čin! Sa TV-a su me učili da treba da budem zahvalan što nisam ja poginuo nego Miroslav Knežević ili Olivera Maksimović. Dugujemo zahvalnost kome drugo nego državi Crnoj Gori. Potom je ta ista država počela da nas uči kako treba da mrzimo te tamo srpske hegemoniste, koji su nam protiv šahovnice bili braća,i koji nam sve uzeše, upotrijebivši tako već oprobani recept podjela. Nije važno je li ti brat, otac, sestra, djevojka, neprijatelj je države ako se izjašnjava drugačije. Kako mogu oni da ti budu važniji od države? Potom su ljudi počeli da se međusobno prozivaju i svađaju. Ostavilo je to traga i na djecu koja su to ponašanje prenijela u škole, i umjesto druženja, prepirali se oko Moma i Mila, nezavisnosti i zajednice, između Ś i sj … U pomoć su priskočile i crkve, ali ne u pomirenje, nego u još dublje podjele. Onda su me učili i kako da pišem. Ček zar tu lekciju nismo već imali? Previše je dušebrižnika koji nas hoće naučiti kako da pišemo, kojem Bogu da se molimo, ko su nam neprijatelji a ko izdajnici … Ono što nisam znao je da im se uloge tako brzo mijenjaju – juče izdajnik, sjutra patriota i obratno?!

I tako dođosmo do fakulteta koji smo vidjeli kao priliku da se izdignemo iznad učmale stvarnosti, da je mijenjamo kad dođe naše vrijeme. Ups, tu smo tek spoznali koliko smo s*ebani. Počela je hiperprodukcija studenata. Vidjevši koliko novih “protivnika” imamo i koliko moramo da se potrudimo, ideali sa početka su prestali da nam budu važni, počeli smo da se nadmećemo za neki tamo obećani prosperitet. Služili su se ljudi raznim sredstvima, vezama, švercom, svime samo ne znanjem (čast izuzecima). Doduše, svo to znanje su morali nekako sami da stiču jer profesori nisu bili baš zainteresovani da se bakću sa tom ruljom. I tako se našao zajednički interes, student da prođe, profesor da ispuni određenu kvotu i svi srećni. A znanje, informisanost kao preduslov za razvoj kritičkog mišljenja? Pušti, to ti ionako ne treba, a nije ni cilj obrazovnog sistema. Tu smo bili prepušteni sami sebi. Ostalo je da se nadamo da ćemo bar neki pristojan posao dobiti sa tom diplomom. Neke moje kolege i jesu, jer su na vrijeme shvatili da im je potrebna još jedna isprava osim indeksa i diplome. A neki su imali i familiju na fakultetu. Ostale kolege su završile faks i još uvijek čekaju na posao u struci, bilo na Birou ili u taksiju. Oba žale za protraćenim godinama. Oni drugi koji nisu otišli na fakultet, odlučili su se da mafijaju po gradu. Logično, kad vide da možeš da vladaš jednom zemljom ako se time baviš. Stoga, mnogi su ozbiljni i teže karijeri u organizovanom kriminalu, samo biraju da li da je grade u Vladi ili privatnom sektoru, da budu ministri ili biznismeni. Na kraju, svi smo zarobljeni tu, sve nas i dalje beskrupolozno melje Sistem. Nemajući više kud, neki su riješili da grade karijere kroz taj Sistem, odrekavši se tako onog entuzijazma mladog čovjeka, nosioca tako zdravog bunta, samim tim i mladosti. Tako su mnogi postali aktivisti te i te stranke, sa ove ili one strane Sistema, ali obojica beznadežno izgubljeni u njegovim raljama. Sistem je sa druge strane iznjedrio i dosta mladih koji su vaspitavani na način da su iznad drugih i da imaju pravo da ih ugnjetavaju. Potom ih je i iskustvo naučilo da je to istina. Danas oni mogu da se voze hamerima, pucaju na druge jer su ih “pogledali” i da se izvuku sa tim. Pa tako danas podižemo spomenike žrtvama takvih ljudi, a ne herojima koji su branili slobodu ovog “krša i drače”. Svi mi se srećemo po baštama podgoričkih kafića ponedeljkom na podne, jer nemamo đe drugo. Izbjegavam da se sretnem sa ovim potonjim, ja ne želim da neka ulica nosi moje ime. Tu sjedimo, sastavljamo tikete nadajući se da će nam Barsa ili Mančester donijeti neku perspektivu. A i ako ne donese baš to, donijeće dovoljno za dojč sjutra, a to je sasvim dovoljna perspektiva, više nego što bismo mogli i da podnesemo. U međuvremenu se zabavljamo, na račun sjevernjaka koje je ovaj Sistem već pregazio tako što im je sve oduzeo, pa su došli u Podgoricu sa nadom u bolje sjutra, ne sluteći da smo svi skupa u istim govnima. Nije baš da imamo i čime da se zabavljamo, sem što noću bauljamo kroz kafiće čiji su vlasnici “kontroverzni biznismeni” ili razni wannabes koji su prodali neku šumu ili možda imanje u Budvu, prestonicu turizma. Tih noći previše često nam alkohol otvori sve to što potiskujemo dok se zavaravamo, sve to što u svom životu ne želimo da vidimo, pa se nerijetko dešavaju tuče stalno sa nekim razlogom, a uvijek bez smisla. Ili se možda opijamo da kako bi nam sve to lakše palo. Provod je uvijek zagarantovan. A do Budve skoknemo preko ljeta, uglavnom da se divimo jahtama bogatih investitora i novokomponovanih “očeva crnogorske države”. Nekad smo tu upoznavali svoje prve ljubavi, danas moramo da plaćamo te iste trenutke nekim sumnjivim facama koje su sve to kupile. Da bismo izašli u svijet, donedavno nam je bila potrebno da prođemo kroz proceduru kao da smo Bin Ladenovi bliski saradnici. I na tome treba Vladi da zahvalimo, iako smo prethodno zahvaljujući njoj i dospjeli na tu listu. A i za ta putovanja nam treba da podignemo kredit, najbolje u Prvu Banku, ta ne može nikad da propadne. Ipak prvo bi trebalo da zasnujemo radni odnos i napredujemo do ugovora bar na šest mjeseci, pa da probamo. Vidjeli smo već koliki je to tek izazov, a i statistika Zavoda je tu da nas podsjeti, 7700 visokoškolaca su na evidenciji istog kao nezaposleni. A ako nam to čak i pođe za rukom, pa poželimo nešto da napravimo  od svog života, moraćemo da zadužimo ostatak istog i da ga proživimo na pozajmicu.  I muško-ženski odnosi su drugačiji. Momci se žale što djevojka više voli “meda slatkog, nego njega prase obično”, a djevojke ne mogu da shvate kako ne mogu da nađu duhovitog, crnog i visokog momka koji će da ih voli. I jedni i drugi traže normalnog. Izgleda smo svi nenormalni, pošto se samo takvi nalaze. Sve te pojave su samo još jedan produkt ovakvog nakaradnog Sistema, koji funkcioniše na pomenutom principu društvenog uslovljavanja.

Sve su ovo jasni indikatori opšteg beznađa u kom se nalazi mlad čovjek u Crnoj Gori. Ostavljen bez perspektive, slomljene kičme, zaustavljen u razvoju, on ne zna za drugačije. Ali neophodno je da shvati, da kaže odlučno NE, da se suprostavi svim tim kalupima u koje ga svakodnevno ubacuju tako da ostaje samo obična mašina bez mozga, sposobna samo da obavlja rutinske poslove, i po potrebi svake četvrte godine da da glas onome koji ga je učinio takvim. Mnogi su u stavu “mene politika ne zanima”. Ovo i nije stvar politike, ovo je stvar lične svijesti i slobode. Takvim zatvaranjem očiju i pravdanjem ništa se ne postiže, već naprotiv samo dublje tonemo u monotoniju (ne)postojanja, u cjelokupno  sivilo koje sam ovdje opisao.  Nezadovoljstvo kod mladih je na svakom koraku, ali je neophodno da se ono kanališe u odlučan otpor. Za svaki dalji progres potrebni su nam ljudi sposobni za kritičko mišljenje a ne gore opisani zombiji. Tako starimo prije vremena, starimo jer dozvoljavamo da nas ubace u podjele, u mržnju, u okove nesvjesnog življenja gdje im kao nominalno slobodni služimo samo onda kad im trebamo. Mlad čovjek mora težiti novim iskustvima, za njega ne smiju postojati granice, on je tu da ih ruši, da svojim znanjem i vještinama potpomogne lični a samim tim i progres zajednice. Ta zajednica, sa druge strane, treba da njeguje te pojedinačne kvalitete i talente kao neprocjenjivo blago različitosti na kojoj se život oduvjek zasnivao. Ja znam dosta takvih ljudi, kreativnih, punih potencijala, i samo tražim da im se ne oduzima prostor i sredstva, već da se podstaknu na dalji razvoj. Svaki režim i sistem koji to ne čini je čista tiranija kojoj je Jednoumlje osnovni cilj i princip postojanja. Evolutivno gledano, to je propadanje. Ne dozvolimo da se osjećamo staro, jer to je uvijek pitanje duha, a duh mladog čovjeka je ubijen sa predumišljajem. Osudimo krivce za najgori zločin prema svom narodu, i povratimo sopstvenu ukradenu mladost!

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s