Bojkot! Diskontinuitet! Otpor!

563634_463313193737826_859699395_n

Iako nisam ni očekivao da ću morati ovoliko da čekam, namjerno sam izbjegavao da komentarišem sva dešavanja vezana za predsjedničke izbore. Želio sam tako da dam sportsku šansu opoziciji da me ubijedi da je u stanju da pokrene proces demokratizacije u Crnoj Gori, želio sam da mi pokažu istinsku volju, težnju, hrabrost i viziju takve promjene. Kritične izborne noći u narodu je postojala snažna energija i volja, kod svih obespravljenih i pokradenih građana da se pruži odlučan otpor diktatorskom režimu, to je izgledalo kao jedan potencijalno nezaustavljivi talas na kojem bi mogli da započnemo taj toliko željeni proces koji bi nas konačno oslobodio od kandži mafije i Sistema koji nam svakog dana otima sve više na svakom nivou života i postojanja. Koliki je bio gnijev poniženog građanina, otpor da bude još jednom njegova volja pogažena kao bezvrijedna, tolika je te noći bila i njegova snaga da izbaci iz fotelja sve one koji više ne predstavljaju tu njegovu volju, koja bi kao većinska trebala da vlada. Toj sili je bila neophodna spontanost da bi izazvala istinski građanski protest, toj sili je odmah bila potrebna ulica jer je iste noći spoznala da joj institucije Sistema ne dozvoljavaju da se kroz njih ispolji. Te noći je njenim nosiocima pred oči prikazan besmisao njihove “institucionalne” i “izborne” borbe, i to vjerovatno na najočitiji način u skoroj prošlosti. Tog dana režim je po ko zna koji put pokrao izbore, no izgleda da su se sada malo opustili, ili, vjerovatnije, postali toliko drski i oholi pa se osilili i počeli to da rade transparentno, otvoreno i bez skrivanja. Mada to i ne čudi, dozvolili su im to oni koji se protiv njih navodno bore, dozvolio im je to svaki pojedinačni građanin kada god bi rekao: “Pušti, ionako se ništa ne može promijeniti”. Takav ignorantski stav i omogućava režimu da ne mora više da se skriva, jer ljudi su sada i pored očiju slijepi, ne žele da vide, vjeruju u sve što im kaže RTCG ili koji drugi medij koji je na istom zadatku održavanja ove simulacije demokratije u Crnoj Gori. To im omogućava i nedosljednost opozicije kojoj nedostaje ključni elemenat volje za korjenitom reformom društva, pa se onda i oni identifikuju kao saučesnici u toj igrici zajedno sa svojim medijskim aparatom promocije. Međutim, te noći koja je morala biti kritična, opozicija je pokazala izvjesnu iskru otpora, odlučivši da ne prizna još izbornu krađu, već tada pozivajući na moguću vanistitucionalnu borbu, ali i na prisebnost baš te noći. Uprkos mom stavu o njihovom dosadašnjem “opozicionom” djelovanju, želio sam da im vjerujem, da im vjerujem da su u stanju da krenu u odlučujuću borbu protiv Gospodara. Sada jasno vidim da je ta noć bila taj dragocjeni momenat, noć koja je imala potencijal da bude okidač za početak takve borbe. Ipak, oni su odlučili da ne djeluju, da ne izazivaju nemire, već da kroz institucije Sistema dokažu tu izbornu krađu. Sasvim legitiman i opravdan zahtjev u svakoj iole demokratskoj zemlji. Međutim, problem je što nezavisne institucije, taj stub demokratije u državama koje se mogu opisati kao takve, u Crnoj nam Gori NE POSTOJE! Tačnije, one su zarobljene u kandžama režima koji upravlja ovom zemljom. Te institucije nemaju realnu moć da utiču na Vladu i njene čelnike, da djeluju protiv njih. Tim institucijama su bezbroj puta do sada podnošene prijave protiv raznih državnih funkcionera za najrazličitiji korpus prekršaja, povreda prava i krivičnih djela, počev od raznoraznh finansijskih malverzacija, preko korupcionaških afera i “ugradnji”, famoznih zloupotreba državnih resursa u partijske svrhe, pa sve do ubistava političkih neistomišljenika, ljudi koji su svojim likom i djelom nekako ugrozili njihove lične, partijske i kriminalne interese. Da li su ikad odgovorno i adekvatno reagovale? Naravno da nisu, uvijek su bile zastrašujuće tihe! U opštem građanstvu vlada rastući trend nepovjerenja prema tim institucijama. Zar smo zaista sada povjerovali da će priznati da su pokrali izbore, taj osnovni izvor njihovog bezličnog i bezobraznog postojanja?! Ako jesmo, zašto? Objasnili su to time da će ovako dokazati svima, a pogotovo međunarodnoj zajednici, koliko su te institucije korumpirane. Po meni, sasvim nepotrebna stvar. U ovom slučaju se može bez pretjerivanja reći da je korumpiranost institucija u Montenegru jedna notorna činjenica. U pravu, notorne činjenice se ne dokazuju!
Šta je bio rezultat takvog zahtjeva? Jedno besmisleno odugovlačenje koje je rezultiralo postepenim odumiranjem one energije, one sile o kojoj sam govorio na početku. Oštrica antirežimske borbe nepovratno je otupljena. Pominjane institucije jedino nisu podbacile, svaka redom je još jednom odigrala svoju ulogu, ulogu koji uspješno izvršava poslednjih 20 godina – zaštitila “demokratičnost” vlasti i svih procesa koje ista sprovodi! Neko će reći, pa dobro, to je ionako bila samo formalnost, znali smo da će tako biti. Pa čemu onda sve to, zašto se igrati demokratskih procesa? A i jednom kada uđete na teren isprazne forme, lišene suštine, onda pristajete i na pravila te igre. Drugim riječima, nesvjesno ili ne, opozicija je ovim potezom dala dodatni argument režimu, što su oni znalački iskoristili. Na sva zvona je objavljeno kako su i OIK, i DIK, i Ustavni Sud (upravo onaj isti Ustavni Sud koji je previdio član 97 Ustava, ocijenivši ustavnom Vujanovićevu kandidaturu, a sada i član 2) potvrdili regularnost predsjedničkih izbora. Nedugo zatim, na scenu su stupili licemjeri iz EU, na čelu sa Ketrin Ešton, ali i nezaobilaznim Jelkom Kacinom, koji su brže bolje podržali odluke upravo tih institucija. Pa, ljudi moji, zar se nešto drugo moglo i očekivati od njih? Pa, upravo su oni ti koji hvale te institucije kako su mnogo napredovale i učinile snažne napore ka demokratizaciji i borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala, i bla, bla, bla … Eštonova je baš u ovom periodu i kazala: “Crna Gora je država za divljenje i primjer svima u regionu”. Zar je bilo realno očekivati da će sami sebi da skaču u stomak, tako što će podržati opoziciju.koja je govorila o nekoj korumpiranosti tih institucija?!  Time su dali blagoslov režimu da istraje u svojoj laži, pokazujući još jednom da im je do demokratskih procesa u Crnoj Gori i njenog istinskog napretka stalo koliko do lanjskog snijega. Sve to čekanje da se predstava konačno završi, oduzelo je dosta toj tako neophodnoj spontanosti izraza narodnog nezadovoljstva koje je trebalo da kulminira u konačnom kraju i padu režima.

I napokon, iz Lekićevog izbornog štaba su se nakanili da pozovu na mirni građanski protest. Propagandna mašinerija DPS-a je odmah počela da podstiče na moguće izgrede, na to da protesti vode destabilizaciji Crne Gore i njene teškom Gospodarevom mukom vaspostavljene demokratije, da vode u nemire i čak građanski rat! To je podstaklo i Brisel da reaguje, koji tom prilikom ocjenjuje kako su protesti nepotrebni i da sve treba rešavati u okviru institucija.

Ipak, protest se desio. Koliko sam mogao da primijetim, skupu je prisustvovao veliki broj građana. Građana koji su stajali ujedinjeni posle dugo vremena, koji prevazilaze podjele koje je fabrikovao režim da bi lakše manipulisao i vladao, građana odlučnih mu se suprotstave. Mnogi su očekivali da bi upravo ovi protesti mogli da vode slomu režima, čemu sam se i sam nadao, uz određenu dozu sumnje koju su izazvali najnoviji zahtjevi opozicije. Nažalost, oni su objavljeni i kao zvanični na samom protestnom okupljanju. Rečeno je da se od Skupštine traži lex specialis kojim se poništavaju rezultati predsjedničkih izbora kao nevažeći, pa da potom Skupština raspiše nove?! Nešto ranije, opozicija je izašla iz skupštinskih odbora, odlučivši da bojkotuje rad Parlamenta. Na protestu je rečeno da će taj bojkot trajati “do daljnjeg”, pri čemu je ovo “daljnje” prilično neodređeno za situaciju koja zahtijeva konkretna rješenja i odluke.
Malo je reći da su me ovi zahtjevi razočarali. Nakon što su iscrpljena sva sredstva “institucionalne” borbe, mislio sam da je došlo krajnje vrijeme da se afirmišu politike diskontinuiteta u značajnijoj mjeri, da se ulici konačno prizna status poslednjeg slobodnog mjesta za neki realan otpor režimu, i da se na njoj odigra početak kraja ove tiranije. Ipak ne, ušlo se u jedno stanje potpunog apsurda. Jer kako drugačije komentarisati prvo zahtjev za poništavanje izbora? Zar sada “Parlament” treba da kaže ono što odbijaju da kažu toliko pominjani DIK i Ustavni Sud? Zar Parlament sada da obesmisli rad tih dokazano “nezavisnih” institucija? Da sami priznaju da su pokrali izbore? Zar da pređu preko riječi Eštonove i Kacina?
Šta tek reći o drugom zahtjevu? Sledstveno, on je još apsurdniji od svog prethodnika, jer se njime omogućava da režimska mašinerija za krađu izbora konsoliduje svoje redove i da ne dozvoli jedan tako ozbiljan propust kao što se dogodio na ovim izborima. I ko će, nakon te nove krađe ali sada sa boljim rezultatima (ne ovako aljkavo tijesnim), uopšte da dovede u pitanje najprije “pobjedu” Vujanovića, a potom i demokratiju po kojoj je ovaj “faktor stabilnosti” tako prepoznatljiv? Samo je pitanje koju opciju će režim da izabere. Ako ne izabere nijednu, uslijediće novi protesti, i to za “samo” 10 dana. Ok, sa zahtjevima se ne slažem, ali kad su već istaknuti, zašto se ne traži ostanak na ulici sve do ispunjenja zahtjeva? To bi bar pokazalo neku odlučnost, neki jasan cilj i doslednost u ostvarenju istog. Ovako sve to djeluje dosta smušeno, besciljno i nadasve, usiljeno. Da, upravo sam stekao da su ovaj protest organizovali upravo zbog snažnog pritiska javnosti, bez da su sami imali neku pretjeranu volju za tim. Ono što je, međutim, najvažnije, jeste da se ovim dodatno gasi ta volja i uopšte vjera da će se na ovaj način nešto promijeniti, narodno nezadovoljstvo polako jenjava i propušta se najizglednija prilika da se vidi kraj režimu. Ovo je najizglednija prilika jer ljudi nikad nisu bili ujedinjeniji bar u antirežimskoj borbi, što je pritisak narodnog nezadovoljstva  dovoljno jak, kritična masa sa tendencijom rasta je takođe tu. Sve se to razvodnjava i baca u nepovrat. Na ovaj način stiče se utisak da su i ovi protesti kao neki probni balon, poput prošlogodišnjih, sa ciljem da se amortizuje narodno nezadovoljstvo. Tačnije, još bolji je opis da je to kao neki ventil, kad pritisak postane jači, reaguje se tako što se odvrne taj ventil, pa pritisak izduši. Izgleda da upravo takvu svrhu imaju ovakvi protesti.
A priča je mogla biti sasvim drugačija. Već iste noći ljudi su se trebali okupiti ispred Skupštine i zahtijevati da im se prizna izborna volja, zahtijevati svoju slobodu. Sledećeg dana, opozicija se odmah povlači iz te Skupštine i ostalih institucija vlasti (budući da u tim korumpiranim ograncima Sistema nema šta da traži) i staje uz narod, uz svoje biračko tijelo čija su prava još jednom pogažena. Sindikati i studentske organizacije pozivaju na štrajk i bojkot, vrši se potpuna opstrukcija normalnog funkcionisanja Sistema. Ljudi su na ulici 24/7, i iz dana u dan, neprekidnom blokadom gradova i pomenutim bojkotom Sistemu se vezuju ruke. U takvim uslovima stvara se mogućnost nastanka tzv. tehničke vlade, koja će  donošenjem najprije zakona o lustraciji omogućiti raspisivanje prvih slobodnih izbora u istoriji zemlje. Nakon toga će se stvoriti uslovi i za potpunu dekriminalizaciju, preko provjere porijekla imovine svih koji su obavljali najviše državne funkcije i članova njihovih porodica i kumova, pa će se tako mafijašima i kriminalcima koji su nam okupirali zemlju ooduzeti i novčana moć čime bi se njihov položaj u potpunosti marginalizovao, tj. završili bi tamo gdje im je i mjesto u slobodnim društvima – iza zatvorskih rešetaka.
Kad bolje razmislim, ispravka, priča bi MORALA biti tako drugačija!  Morala jer to se čini najizglednijim putem za istinski proces demokratizacije. Ne treba nam dozvola od EU i ostatka Zapada da to sprovedemo u djelo. Potrebni smo nam mi sami, da konačno prozremo ovo vrzino kolo i odbijemo da igramo bilo kakvu ulogu u njemu. Toj međunarodnoj zajednici treba samo da ostavimo jednu mogućnost, da se pomire sa tim i prihvate novu realnost u Crnoj Gori, realnost koju je stvorio svaki građanin pojedinačno time što je ustao protiv svog tlačitelja, time što je odbio da se pokorava njegovim zapovjedima kojim ga je konstantno unižavao i oduzimao mu sva prava i slobode samo zato što nije njemu podoban, samo zato što odbija da bude poltron i poslušnik. Istinskoj demokratiji je upravo potreban takav slobodomisleći građanin, oslobođen nametnutih apstrakcija, spreman da se uvijek bori za svoje ideje. Oni koji to ne žele nama nisu potrebni i slobodno mogu da se čiste!

Za kraj, želio bih da uputim i svojevrsni apel opoziciji i ostatku antirežimskog bloka da se prihvate istinske borbe protiv mafije na vlasti, jer to je naš najvažniji problem, koji je ujedno uzrok svih ostalih, Kao i svaka bolest, tako se i ova naša da liječiti samo otklanjanjem uzroka, a ne pojedinačnih posledica. Zato hajde da ne fingiramo stvari, već uzmimo ovih 6 tačaka da nam svima služe kao neki vodič, jer to su ideje bliske svima onima koji su bili na jučerašnjem protestu, i koji od srca žele da vide kraj ovoj agoniji koja traje već preko dvije decenije. Krenimo u odlučnu borbu, šansa još postoji!
Bojkot! Diskontinuitet! OTPOR!

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s