Ulice su poželjele ludaka

Politics
Ulica! Taj poslednji bastion demokratije u našem oboljelom društvu neminovno je razočaran svojom ulogom u Crnoj Gori. Čak i taj, za crnogorske prilike, “ekstremni” oblik ispoljavanja nezadovoljstva građana nije  pokazao adekvatne rezultate poslednjih 20 i kusur godina. Razlog tome su oni koji hodaju njome, koji je gaze, tražeći neki svoj put. Među njima, zavladala je neka opšta apatija koju povremeno razbiju naleti neke iznenadne euforije i radosti, ili pak tuge, ali u većini dana živi zapravo ta monotonija. Ta otupjelost na osjećanja, ta naviknutost na imitaciju života, to pristajanje na sve veća ograničenja odveć mučne egzistencije pretvorila je ovo društvo u jednog zombija koji nesvjesno tumara kroz ovaj život, bez ikakve perspektive i volje da je sebi izgradi. Kao takav, on tu perspektivu prepušta onima koji tvrde da je imaju, političarima, i ne pomišljajući na izgradnju kritičkog stava i svoje vizije koju bi trebalo da nametne tzv. “predstavnicima svoje volje”. Za razliku, od onih koje predstavljaju, svoju perspektivu oni itekako imaju u vidu, a najčešće se ogleda u svim benefitima koje pozicije vlasti i uopšte učešća u Sistemu donose, na uštrb naravno predstavljanih. Ništa novo, predstavnička “demokratija” tako inače funkcioniše i drugdje u svijetu. Međutim, njena specifičnost na našem podneblju ogleda se upravo u odsustvu građanskog i civilnog sektora. Tu, naravno, ne svrstavam razne kvaziorganizacije koje nastoje takođe prodavati maglu iskorišćenom crnogorskom građaninu. Ovdje prevashodno mislim na stvari koje treba da podstiču razvoj slobodne, nezavisne, a samim tim i kritčke misli, pa se tu u prvom redu misli i na Univerzitete i akademske institucije, na asocijacije građana koje bi održavale tribine i na drugi način podsticale konstruktivan dijalog, na slobodne medije i slično. Istina, formalno posmatrano, one sve postoje kod nas, i time zadovoljavaju još neke zahtjeve EU iz nekih njihovih direktiva. Ono što je međutim porazno jeste da su sve one samo prazne ljušture koje ne ostvaruju svoju društveno potrebnu ulogu. U najvećoj mjeri, Univerziteti, pogotovo ovi novokomponovani, kao svoju glavnu svrhu imaju samo hiperprodukciju mladih naraštaja Sistema, poltrona koji će mu predano služiti i tako graditi svoje “karijere” i smatrati se “uspješnim i ostvarenim”. Ništa bolje nisu ni akademske i druge naučno-obrazovne institucije, ali ni mediji, koji su samo provodnici ideja i interesa svojih finansijera. U takvom miljeu društvenih odnosa nije iznenađujuća činjenica da ljudi žive u gore pomenutoj apatiji, upravo usled nedostatka svježih ideja i perspektive. Međutim, ono što je zabrinjavajuće jeste nedostatak karaktera kod građana! Nevjerovatno je kako su ljudi postali otporni na promjenu i kojom brzinom su u stanju da se prilagođavaju sve gorim uslovima životima, ističući: “Pušti, može i gore bit’!” Zar ljudi ne bi trebali da streme boljem, kako na ličnom tako i na kolektivnom nivou, da ne pristaju na pogoršavanje ionako loših uslova života, na sistematsko uništavanje perspektive, na ukidanje mnogih, navodno Ustavom zagarantovanih prava?! Izgleda da su ona sva samo mrtva slova na papiru, baš kao i oni koji bi trebali biti njihovi titulari. Sa navikavanjem ljudi je kao s onom žabom u Pavlovljevom eksperimentu koja je stavljena u šerpu sa hladnom vodom koja je lagano zagrijavana. Žaba nije ni primijetila da je skuvana. Tako izgleda ni ljudi ne primjećuju u kakvom se loncu kuvaju, i kuda ih vodi ta njihova otupjelost. Izgleda da je to stvar izbora, svjesno smo postali slijepi na sve što se događa oko nas, izgubili smo kontakt jedni sa drugima, izgubili osjećaj za solidarnost, pa nas i ne zanimaju nepravde koje se događaju nekom drugom, sve dok to nije ispred naših vrata. Ha, nekako slično postupamo i sa odlaganjem otpada, samo da ga sklonimo ispred svojih vrata i da ga bacimo na ulicu, kojom ćemo sjutra proći i zažmuriti. Smeće se tako samo gomila, a to što mi zatvaramo oči pred njim sigurno ga neće umanjiti. Kao da se sve te nepravde neće jednog dana dogoditi i nama, jer čim postoje nisu slučajne, to je znak da nešto je trulo u Sistemu. U tom pogledu, za mene najupečatljiviji primjer je bila nelegalna deponija na Vasovim vodama nadomak Berana. Na protestu koji je nedavno održan, najmanje je bilo upravo Beranaca koji su zatvorili oči pred problemom svojih sugrađana zarad nekih ličnih, jadnih interesa, poput plate od 200e, jer ne smiju od nekih svojih šefčića, tih patetičnih prirepaka Sistema, ili pak da bi sačuvali i taj mizerni standard do kojeg su dovedeni kuvajući se u loncu DPSDP režima. Nisu to samo Beranci i Vasove vode, takvo je stanje svuda u našoj zemlji. Ponašamo se kao da sjutra ne postoji, kao da takve i slične nepravde ne mogu do nas doći nikada, kao da ne znamo da je uzrok upravo u Sistemu, u onima koji su ga ovako nakaradnog izgradili, koji su ga krojili prema svojim potrebama, a ne potrebama svih nas koji ovdje živimo. Ko god protivpravno ostane bez posla, bez imovine, ko god je tako pritvoren, kome god je oduzeto neko pravo, ko god je oštećen nesavjesnim djelovanjem neke kompanije ili državne institucije, moja je dužnost kao građanina da podržim njegov protest. Pogotovo je to slučaj kada on ne može ta svoja prava da ostvari ni putem onih institucija koje bi tome trebalo da služe, koje ne štite takvog pojedinca već Sistem, već interese nečijeg džepa, moja je dužnost kao građanina da ustanem protiv te institucije, da zahtijevam promjene u njoj. Ne može nam više biti ni izgovor to što je institucije zarobio režim. To nam je odveć poznato, pa hajde onda da mijenjamo režim i Sistem koji otvoreno krši prava građanina zavisno od svojih potreba. Zašto dozvoljavamo da nas vode putevima koje ne želimo? Zašto prepuštamo odlučivanje o našim i sudbinama naše djece korumpiranim političarima koji rade za svoje ili nečije tuđe interese?! Zar se više ništa ne pitamo sami o sebi?! Kakav se je to karakter razvio u Crnogorca pa je izubio vezu sa karakterom svojih predaka koji su živjeli u mnogo težim uslovima strane okupacije i uvijek ustali protiv toga?! Čime mi sada imamo da se ponosimo? Šta ćete odgovoriti djetetu kad vas sjutra pita: “Oče/majko, zašto ste ovo dozvolili?” – da li ćete odgovoriti “niko nas nije ni pitao!” ?! Pa zašto se onda niste izborili za glas? Ko ne traži, taj neće ni da dobije! Budite svjesni da vam niko ne čini uslugu time što vas zapošljava negdje, time što vam omogućava upis na fakultet, time što vas liječi! Nijeste dužni da direktorima, profesorima i ljekarima nosite koverte i flaše viskija zbog tih usluga. To nisu usluge, to su vaša prava, zar ste zaboravili? Pravo na rad, obrazovanje i zdravstvenu njegu! Sama činjenica da to morate da radite je jasan pokazatelj duboke krize i bolesti u kojoj se naše društvo nalazi! To je ono što treba da mijenjamo. Moj prijatelj ima tu jednu izreku: “Sve što pada, to treba još i gurnuti”. Potpuno istinito, Naše društvo pada iz dana u dan, tone sve dublje i dublje, i treba da nam je jasno da moramo gurnuti ovaj Sistem koji je to stvorio u ambis. Moramo biti svjesni da on ovakav kakav je opstaje samo zahvaljujući tome što mu mi to dozvoljavamo, što mu sve aminujemo, samo zato što imamo ignorantski stav prema svim tim negativnim pojavama u društvu. Takav stav nam je postao sasvim normalan, pa je lud onaj koji se nešto buni i protestvuje. Postali smo i previše “normalni”, utonuli smo u kolotečinu svakodnevnog postojanja u kom su nam jedina perspektiva osmočasovno radno vrijeme na nekom poslu koji nam i ne znači mnogo, školujemo se, iako znamo da nam to neće donijeti adekvatan posao (za to nam treba “veza” ili članska karta DPSa) … Drugim riječima, znamo da nam se sva pomenuta ali i ostala prava krše, ali pristajemo na to. Glavni je problem u tom pristanku.
Koliko smo “normalni” postali to nam pokazuju i demonstracije i protesti. Tvrdim da se jedino u Crnoj Gori, na proteste ide kao na šetnju kroz grad, da se izgubi neko vrijeme i da se stvori neka zabluda o “pobuni”, uz prethodni dogovor “đe ćemo posle na kafu?” Kao i po mnogo čemu drugome, i po tom smo jedinstven primjer. S obzirom da protesti imaju radikalan karakter, takve zahtjeve treba i da ispoljavaju, i nužno da dovedu do radikalnih promjena. Kažu da je vaninstitucionalno djelovanje krajnja mjera za ostvarenje prava onih koji se bune, za ispunjenje njihovih zahtjeva i težnji. Slažem se, jesu krajnja mjera, pa bi kao takva trebalo da traju sve dok se zahtjevi ne ispune. Kakav je onda to protest od dva sata sunčanja, koji se završava bez ostvarenog cilja? Već sam pisao o besmislenosti zahtjeva sa nedavnog “protesta” u Podgorici, ali ovdje želim da istaknem tu nedoslednost i nedostatak istrajnosti. Zašto dozvoljavamo da manipulišu nama? Prvo, imamo mnogo ozbiljnije razloge za opštu pobunu od “predsjedničke fotelje”. Ti događaji su samo još jedan u nizu brojnih flagrantnih kršenja prava i sloboda građana. Drugo, protesti moraju imati jasno definisan cilj. Taj cilj, u našem slučaju, mora biti radikalan, jer takvo je stanje u zemlji, taj cilj je pad diktature koja je odgovorna za sve što nam se dešava. Nemamo pravo da se samo zadovoljimo tim prebacivanjem krivice na njih. Krivica je naša jer im to dozvoljavamo. Taj cilj nije cilj opozicije, ovog ili onog kandidata, to je naš cilj. Naravno, Sistem ne dozvoljava ostvarenje tog cilja kroz svoje institucije, što znači da moramo da pribjegnemo onom krajnjem sredstvu u borbi za ostvarenje svojih prava – ulici! Neko će reći, to je ludost, to može imati tragične posledice. Sjetite se da je upravo režim preko svojih glasnogovornika slao takve poruke. Do takvih situacija dolazi samo iz jednog razloga, što oni nisu voljni da predaju vlast, iako više nemaju legitimitet, već je grčevito brane, tako što izvode policiju na narod. Time pokazuju vrhunac svoje oholosti i nemarnosti prema svojim građanima. Tada nas sve nazivaju “ludacima” i razularenom ruljom koja hoće nešto da im otme. Zar su zaboravili ko ih je doveo tu? Taj isti ima slobodu i odgovornost da ih ukloni. Budite svjesni da sve tragične posledice na protestima nastupaju upravo zbog njihove oholosti! Ako ne žele da usliše zahtjeve svojih građana, kako onda to oni vladaju? Silom! To više nije demokratija, već tiranija. “Al’ tirjanstvu stati nogom za vrat i dovesti ga k’ poznaniju prava, to je ljudska dužnost najsvetija”.

Izgleda da samo takvim djelovanjem možemo povratiti makar dio izgubljenog dostojanstva i časti, ali prvo moramo da priznamo sebi gdje se nalazimo i koliko smo pali. Pali smo kad smo voljni da prodajemo svoj glas za 50e, vreću brašna i litar ulja, pali smo kad smo dopustili sebi da pognemo glavu pred bilo kojom nepravdom zbog 200e i plaćenog računa za struju, pali smo kao ljudi kad ne vidimo dalje od svog novčanika, pali smo kad smo dozvolili da nam diplome uokvirene stoje kao ukras na zidu nakon što smo im prethodno napunili džepove da bi do njih došli, pali smo kad nam je ubistvo i bomba ispod kola svakodnevna stvar? A posebno smo posrnuli što smo sve to oćutali, onako ogavno podvili rep i zavukli se svak u svoju kućicu! Zar ćemo takav “karakter” beskičmenjaka da predamo u amanet generacijama koje slijede? Zar će to da budu naši “primjeri čojstva i junaštva”? Posle se čudimo što neki mladi za uzore imaju razne starlete i gangstere, kad su to jedine prosperitetne “profesije”. Vrijeme je da se konačno zaustavi ovaj sunovrat, a to je moguće samo ako dignemo glas, ako se konačno usudimo da pustimo iz grla svih 20 godina ćutanja i povratimo ono što nam pripada. Ovo odavno nije više pitanje politike, ovo je pitanje časti, našeg građanskog i ljudskog kapaciteta, našeg samopoštovanja i dostojanstva. Vrijeme je da i ove generacije urade nešto što će se pominjati kao još jedan svijetli primjer istorije. Vrijeme je da sebi izborimo život dostojan čovjeka, da sebi stvorimo plodno tle na kom ćemo moći u potpunosti da razvijamo svoje potencijale u svoj svojoj raznolikosti. Ne treba niko da nam da dozvolu za to, ni političari, ni EU, mi to dugujemo sebi, a vrijeme za to je uvijek sad! Treba da znamo da možemo i zaslužujemo bolje, a ne da ustuknemo pred tlačiteljem jer nam može biti gore. Zašto uvijek biramo da istražimo granice ove druge mogućnosti, tj. koliko nam gore može biti? Možemo bolje, ali moramo to sebi sami da izborimo, a ne da očekujemo da drugi biju naše bitke. Prvi korak je da pružimo odlučan i istrajan otpor, do kraja, do cilja, do pada diktatora. Nema svrhe krpiti stvari, postojeće stanje se mora srušiti, pa da na novim temeljima gradimo taj novi svijet. Zaslužujemo sve ono što dobijamo, a dobijamo samo ono što sami tražimo i za šta smo voljni da uložimo napor i trud da postignemo. To važi za svakog pojedinca ali i za društvo u cjelini, i zato je neophodno da prihvatimo tu odgovornost koju treba da imamo prema svom životu, i samo tako će nam sloboda biti dostupna!

tumblr_m2ytgbVsDW1qexmlpo1_500

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s