Vrijeme nedaća

9E90331A-D73E-4710-95EA-EAD065ADF5A9_mw800_s

U svojim razmišljanjima i brojnim kontaktima sa ljudima ovog podneblja često sam se pitao šta je to što ovaj narod vuče u sve veći mazohizam, zašto ljudi prihvataju to nečovječno stanje ropstva. Nedavno sam čuo jedan duhovit ali i jako zanimljiv odgovor na to pitanje koji glasi: “Narod nije još dovoljno gladan, još nije osjetio bijedu”. Kao ljubitelja cikličnih teorija društvenih promjena, to me je navelo na razmišljanje, pa sam primjenom tih metoda došao do nekih zaključaka koji su pokazali istinitost pomenute konstatacije. Ali eto, da idemo redom …

250px-ToynbeeArnold Dž. Tojnbi bio je engleski istoričar, filozof istorije i sociolog. Autor je monumentalnog djela “Proučavanje Istorije” u 10. tomova. U tom djelu Tojnbi je predočio određeni model rasta, razvoja i propasti civilizacija koji ću ovdje pokušati ukratko da obrazložim. Autor smatra da se geneza i rast civilizacije moraju tumačiti na osnovu interakcije. To je i ključna ideja čitavog teorijskog sistema engleskog istoričara. Izazovi i odgovor je mehanizam putem kojeg se pokreće geneza i napredak civilizacije. Mehanizam challenge and response predstavlja podstrek koji izbacuje jednu civilizaciju iz stanja ekvilibrijuma, stvarajući na taj način preduslove da se, ukoliko se na pravi način reaguje na taj poremećaj, stvori ravnoteža na višem evolutivnom nivou. Ovaj mehanizam je doveo do stvaranja egipatske civilizacije putem odgovora na izazov sušenja tla, a minojska civilizacija je nastala kao odgovor na izazov mora. Izazov ne mora uvijek biti geografski, naprotiv, vrlo je često društveni, tj. pod pritiskom neke druge civilizacije koja je u tom momentu u fazi rasta. Drugi mehanizam za tumačenje društvenih promjena u nastanku novih civilizacija jeste odvajanje proletarijata od prethodne civilizacije. Kreativna manjina obezbjeđuje pristanak u srcima svih članova ovog makroistorijskog sistema svojom stvaralačkom energijom. Kada proces gubljenja stvaralačke energije kod kreativne manjine uzme maha, ova društvena grupa počinje da dobija karakteristike dominantne manjine koja vlada uz pomoć sile. Proletarijat date civilizacije počinje da stiče svijest o sopstvenom položaju i pokazuje težnju da svoju dušu održi u životu. Proletarijat se zbog ugnjetavanja odvaja od društva, te civilizacija doživljava slom tako što postaje tamnica ove društvene grupacije. Secesija proletarijata je dinamičan čin, tj. odgovor na izazov promijenjene situacije, što zapravo i predstavlja prelazak iz stanja jin u jang. Svaki od ovih makroistorijskih sistema napreduje ukoliko zadržava sposobnost da uspešno odgovara na izazove. Taj proces se, naravno, ne može odvijati ad infinitum, pa kada nestane ova sposobnost dolazi do opadanja, disolucije i sloma. Proces se odvija na taj način što civilizacija ne daje odgovor na izazov, ili izazov koji se ponavlja sve dok na njega ne uslijedi neki nepotpun i nesavršen odgovor, što je uvod u slom. Autor djela Proučavanje istorije smatra da nakon perioda izazova kome ne slijedi uspešan odgovor dolazi do „vremena nedaća“ koje kulminira formiranjem univerzalne države. Ovaj period u istoriji civilizacija karakteriše se gubljenjem stvaralačke moći kod grupacije koju autor naziva kreativna manjina. Motivisana svojom željom za vlašću, ova grupa ljudi teži da ostane na svom položaju korišćenjem nasilnih metoda. Posledica ovakvih promjena u svojstvima pojedinaca koji čine ovu društvenu grupu jeste prestanak podržavanja od strane većine. U ovakvoj situaciji, dvije su mogućnosti: sistem koji je u stanju polaganog ali sigurnog odumiranja, ili radikalna društvena promjena. Autor smatra da je radikalna društvena promjena razrješenje jedne kumulirane protivrječnosti koja predstavlja ozbiljnu smetnju za funkcionisanje društva.

Sve prethodno navedeno se svakako može primijeniti na trenutno dominantni makroistorijski sistem koji mnogi autori označavaju kao “Zapadna civilizacija”. Nesumnjivo je da se ova civilizacija nalazi u fazi koju je Tojnbi označio kao stvaranje Univerzalne države. Univerzalna država, u Tojnbijevom sistemu, predstavlja činilac koji služi kao sredstvo ugnjetavanja većine od strane manjine koja je izgubila kreativne sposobnosti. Dominantne manjine koriste univerzalnu državu za ostvarivanje svojih egoističkih ciljeva, pritom ideološki pravdajući njenu ulogu u terminima opšteg dobra i blagostanja. Fenomen univerzalne države se tokom istorije mogao uočiti npr. u Rimskoj imperiji, imperiji Inka, u Vavilonu za vrijeme vladavine Nabuhodonosora. Današnji pandan tim “univerzalnim državama” mogla bi biti Evropska Unija, kao i sve aktuelniji princip “jedne Vlade” Novog Svjetskog Poretka. Svakako da je riječ o fazi propadanja i dezintegracije u koju ova civilizacija neminovno ide. O tome je detaljno govorio i Osvald Špengler u svom djelu “Propast Zapada”, kao i mnogi drugi autori koji su uvidjeli takav tok. Međutim, imajući u vidu da su u pitanju makroistorijski sistemi, za te procese je potreban jedan prilično dug period. Ono što je ipak veoma važno, i što u perspektivi treba imati na umu, jeste ta šira slika u koju se pojedinačni događaji u raznim društvima i državama uklapaju u tu slagalicu kao njeni djelići. Znajući to, potreban je novi kreativni potencijal koji će možda uspješno odgovoriti na taj izazov podižući civilizaciju na evolutivno viši nivo. To svakako podrazumijeva neophodnost konačnog odumiranja određenih prevaziđenih elemenata i izgradnje novih, koji su bliži potrebama čovjeka, oslobađanje od apstrakcija karakterističnih za određene civilizacije (što se još i naziva karakterističnim arhetipovima) i afirmisanje novih koje podržavaju dalju evoluciju. No, međutim, to su sada preširoke teme na koje ovaj tekst i ne treba da pruži odgovore, ali su svakako zanimljivi za razmišljanje. Bar meni 🙂

Sigurno se sada pitate kako se ova cjelokupna priča uopšte odnosi na Crnu Goru?! Smatram da je moguće povući određene paralele između Tojnbijevog modela rasta i propasti civilizacija na manje istorijske sisteme, kakve su države i društva. Samim tim nalazim da se Crna Gora nalazi u specifičnom periodu izazova na koje trenutno očigledno nije u stanju da odgovori, što će vjerovatno biti praćeno nekim “vremenom nedaća”. Kakvi su to izazovi sa kojima se crnogorsko društvo danas suočava? Prvi i najvažniji jeste izazov gubitka identiteta i nezavisnosti koji se postepeno utapa u neki širi okvir koji će ga vremenom progutati i izbrisati. Nadalje, tu je ekonomski izazov daljeg opstanka, jer Crna Gora se nalazi u jednom imaginarnom stanju ekonomskog blagostanja koje je režim fingirao svojim kriminalnim radnjama i sivom ekonomijom, što je nasleđe teških 90-ih. Problem je, međutim, što je taj imaginarni balon došao do tačke pucanja, jer sve je teži i osjetniji njegov dodir sa realnošću. Realnost je pak surova: Crna Gora nema industrijski, privredni i resursni potencijal da izmiri sve više rastući javni dug (čime je prinuđena da dodatno rasprodaje svoju budućnost oličenu upravo u pomenutim potencijalima), a pogotovo ne da obezbijedi svojim građanima normalan životni standard (bar da podrži potrošačku korpu, čija je vrijednost 2 – 3 puta veća od prosječne zarade, prema istraživanjima, dok je opet u stvarnosti ta slika još više poražavajuća). Crna Gora više neće moći da se oslanja na kriminal (pogotovo jer teži EU čije vodeće sile ne žele da njihove ekonomije propadaju zbog kriminalnih veza jedne od članica u perspektivi). Naime, Crna Gora je debelo osjetila kad su nestale pare Šarića, Kalića, Keljmendija i ostalih. Vlada je tada bila prinuđena da zavuče ruku u džep svojih građana, uvodeći nove poreze i takse, rebalanse i slično. Realnost je takva da će “idilična slika” dupke punih podgoričkih kafića na podne nestati, čim se rasprši pomenuta iluzija ekonomskog blagostanja. Naredni izazov sa kojim Cna Gora ima da se suoči jeste jedna diktatura, jedna univerzalna država koja se ogleda u tiraniji, ta dominantna manjina, koja vlada prisilom, ugnjetavanjem, gaženjem osnovnih ljudskih prava i sloboda, partokratijom, nepotizmom i ostalim nezdravim društvenim pojavama koja ovo društvo vuku u još dublju propast. Ipak, svi su izgledi da je ovo jedna neminovnost. Crnogorsko društvo se nalazi u fazi sopstvene dezintegracije na svim nivoima, dezintegracije koja objedinjuje sve prethodno navedene stvari, što sve ukupno čini jedan veliki društveni izazov. Od odgovora na taj izazov zavisi naš dalji razvoj, da li će ovaj narod isplivati na viši evolutivni nivo podstaknut djelovanjem neke nove kreativne manjine koja je u stanju da uvidi sve ove stvari, i koja je spremna da se izopšti iz ralja Sistema koji hrli u pomenutu propast. Međutim, svi ti aspekti dezintegracije nas vode u jedno teško vrijeme nedaća, vrijeme kada će ovi pojedinačni izazovi postati sve intenzivniji. Neka kreativna manjina može da ponudi jedino početni impuls,ideju, ali na nama, kao narodu i kao pojedincima, na našem kapacitetu, je sav teret suočavanja sa tim izazovima, na nama je da ih iznesemo i eventualno uspješno odgovorimo na njih. Najveći podsticaj ljudi bi trebali da dobiju usljed nadolazeće teške ekonomske situacije i one gladi sa početka ovog teksta, kada bi bili suočeni sa neizvjesnošću sopstvenog opstanka. To i ne bi smjelo da čudi, ljudi sa ovih prostora su najveći otpor pružali u najtežim trenucima, kada su zaista bili suočeni sa teškim uslovima gladi i rata, ali uvijek odolijevali. Ja vjerujem da će tako biti i sada. Ali neophodno je shvatiti da nam se to već dešava i da ne smijemo dozvoliti da nam prodaju šarene laže, po koru hleba i malo igara pa da smo svi zadovoljni i da igramo po njihovim notama. Krajnje je vrijeme da se odbace te iluzije i da se suočimo sa sivom i oporom realnošću. A realnost Crne Gore je mračna: država je na  rubu bankrota javnih finansija, katanci na kapijama nekad velikih industrijskih preduzeća, sve veća stopa nezaposlenosti, ljudi na rubu egzistencije mole za socijalu, oko 15.000 porodica živi ispod granice siromaštva (prema zvaničnoj statistici), ljudi ostaju bez krova nad glavom jer ne mogu da otplate kriminalne kredite ovdašnjih poslovnih banaka jer su odjednom postali “tehnološki višak”, mladi ljudi ginu od ruke nekih bezočnih kriminalaca, sinova izopačenog morala koji je kreirala ova vlast, bombe ispod automobila, teror i prijetnje smrću na svakom uglu … Ovdje postoji samo privid lagodnog života, a u pitanju je u stvari tužno i sumorno odumiranje, dan po dan bliži sopstvenom krahu. Opet ponavljam, krah ovog Sistema je neminovnost, ali je pitanje koliko će ljudskih života surovo oduzeti u tom procesu, tj. iz koliko svojih robova će tiho isisati život? U međuvremenu, držaće nas priključene na aparate tog Sistema, dajući nam po malo, eto čisto da ne skapamo od gladi, taman dovoljno da i dalje možemo da nosimo ružičaste naočare, i tako će nas činiti zavisnim od tog malo, u vječitom strahu i agoniji da i to malo ne izgubimo. Grabeći tako mrvice života, zarad njih ćemo odustati od sopstvenog identiteta i istorije, od sopstvene tradicije, vjeru ćemo prodati za “večeru”, bezuslovno ćemo kapitulirati, sve ćemo to predati nekoj apstraktnoj evropskoj budućnosti koja će sahraniti naše nacionalno biće, duh naših predaka i cjelokupno nasljeđe čojstva i junaštva, ali naposljetku i naše lične kreativne i svake druge potencijale. Nestaćemo jer nismo smogli snage da odgovorimo na opisane izazove, jer smo bili kukavice, jer smo pristali da više ne postojimo, jer smo pristali da budemo robovi. To je taj prvi scenario laganog odumiranja koji je i Tojnbi opisao, dok je drugi radikalna društvena promjena. Da, upravo tako, Revolucija! Revolucija je neophodna iz svih onih razloga koje sam pomenuo u jednom od svojih prethodnih pisanija, a koje možete pogledati ovdje. Ona je drugi način odgovora na izazove koje nameće predstojeće vrijeme nedaća. Mi, koji smo sada svjesni opšteg stanja u društvu, nosimo ogromnu društvenu odgovornost da na to adekvatno odgovorimo, da na ruševinama ovog trulog Sistema, izgradimo jedno novo društvo koje će biti nužno na evolutivno višem nivou jer je uspješno savladalo pomenute izazove. Još jednom ponavljam, ono što pada treba još i gurnuti, a upravo to je naša obaveza kada vidimo gdje nas vodi ovaj i ovakav nakaradni Sistem. Vrijeme je da odgovorimo snagom čistog građanskog bunta da ne želimo da nam tamo neke lažne zapadne demokrate ukradu identitet, tradiciju i kodeks lične časti na kom je oduvijek počivalo biće Crnogoraca, da ne pristajemo da naša djeca budu žiranti kriminalcima i njihovom prljavom novcu, da ne želimo da buduće generacije žive od tuđe milostinje, već od sopstvenog rada za koji smo stvorili uslove, da se izdignemo iznad sebe, da stvorimo uslove za pojedinačni i ukupni duhovni, kulturni, društveni, privredni i sveopšti rast! Najvažnije od svega jeste da se suočimo sa sopstvenom realnošću, da u našoj svijesti uvijek budu prisutni težina i turobnost te realnosti. Pred tim ne treba da ustuknemo i da se povučemo u svoje jazbine, da se pomirimo sa dekadencijom, već sa tim treba da se suočimo, da je osvojimo i nadvladamo, da joj odgovorimo snagom svoje volje, da je savladamo. Samo tako i tek tada možemo govoriti o nekim istinskim promjenama, o nekom napretku i boljitku. Kontinuitet sa ovim i ovakvim stanjem ne može iznjedriti ništa dobro, samo još jednu novu farsu, novu iluziju. Kontinuitet mora biti prekinut, jer su nama, po ko zna koji put ponavljam, neophodne temeljne i suštinske promjene na svim nivoima.
Na kraju, ostaje mi samo da se zapitam da li imamo neki donji prag tolerancije koji još nije dotaknut? Možda ovaj nivo gladi nije dovoljan da izvuče neku reakciju iz nas? Ja bih radiji da vjerujem u to, jer to znači da će u jednom trenutku, neminovno, taj prag biti dodirnut i onda snažna reakcija i odgovor moraju uslijediti. Istovremeno se plašim da nismo već upali u onaj scenario laganog odumiranja, da već polako ne nestajemo … Za ovaj drugi slučaj koji je izgleda bliži istini, posebno bi bila značajna radikalna društvena promjena, snažan trzaj iz tog stanja hibernacije, da se sve ono što je za to stanje uznemirujuće učini stvarnim, da se upadne u vanredno stanje, u stanje opšteg haosa i kolapsa ovog nakaradnog Sistema. U oba slučaja biće potrebne radikalne mjere, i zato svi treba da budemo spremni da ih iznesemo na valjan način. Nekoga će na to natjerati nužda, nekoga volja i elan za boljim sjutra, ali sve će nas udružiti napredak. U oba slučaja, ključno je da prihvatimo odgovornost, da sve zavisi od nas, od svakog pojedinca ponaosob, da li ćemo se povući i nestati ili ćemo se oduprijeti i prevazići?! Prihvatimo tu odgovornost i dokažimo da nosimo gene predaka koji nisu ljubili lance!

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s