Facebook & (R)evolucija u CG

397408_467942173293540_1513406377_n

Kada bi društveno politički život u Crnoj Gori imao dinamiku koju ima na društvenim mrežama, demokratija bi nam bila vrlo bliska. Tu možemo naći bezbroj grupa koje broje hiljade članova, i koje su mahom antirežimskog karaktera, i svima je zajedničko nezadovoljstvo trenutnim stanjem u državi, kritikovanje svega što nas okružuje, konstantne žalbe na sve goru ekonomsku situaciju, dijeljenje linkova sa raznih Portala koji prenose te vijesti uz obavezne komentare tih zaista katastrofalnih odluka, a poneko se usudi i udijeli neku psovku ili pak ružnu riječ (neko će reći nazivanje stvari pravim imenom) za režimlije i njihove uzdanice. Ovi ljudi se na društvenim mrežama smatraju odvažnim, izuzetno poštovanim što govore tako otvoreno i javno zahvaljujući internet mediju, imajući u vidu ažurnost ANB-a. Oni manje hrabri se odluče na poneki lajk ili čak komentar. Sve u svemu, stiče se utisak otvorenog društvenog dijaloga o svim važnim temama u zemlji. Međutim, očekivali biste da takav dijalog izvrši određeni pritisak na procese odlučivanja, očekivali biste da ima određeni feedback u odlukama “Vlade svih građana”, ili ako ne to, očekivali biste da izvrši pritisak na one “predstavnike narodne volje” koji se izjašnjavaju o odlukama te Vlade u Parlamentu, pa da i oni ispune svoju funkciju. Ipak, ništa od toga se ne dešava, sve nastavlja da se odvija mimo svih tih ljudi u našim monitorima, pa im ne preostaje ništa drugo do monitoring svih tih zbivanja u kojima pasivno učestvuju. Oni učestvuju mimo svoje volje jer su neophodan objekt svih tih radnji. Sa druge strane, njihovi predstavnici nastavljaju da sprovode takve pogubne politike vodeći se uvijek svojim i interesima svojih finansijera prije nego li ulogom koju bi suštinski trebali da ispunjavaju, da ispoljavaju volju naroda koji je pak nesposoban da istu izrazi van virtuelnog svijeta. I ja sam upravo svjedok tog jaza između stvarnog i virtuelnog života. Ovaj virtuelni ponekad probudi nekakvu nadu da postoje ljudi koji uviđaju mnoge stvari, koji su prozreli ovaj Sistem i način njegovog funkcionisanja, koji su prozreli razne geopolitičke igrice moćnika koji vuku poteze figurama koje su oličene u učesnicima svekolikog političkog života u zemlji, tako da me navedu na vjerovanje kako je građanska svijest snažna, kako je kritička misao odlika sve većeg broja ljudi.  Međutim, realnost je ta koja uvijek sve uprska. Koliko god mi kritikovali, psovali, pljuvali po političkim odlukama marioneta, te politike se i dalje uspješno sprovode, sve u korist naše štete. To je jasan pokazatelj da ipak ta kritička misao nije u dovoljnoj mjeri sazrela, i da realno ne utičemo na odluke onih koji bi trebalo da ih donose u naše ime. Učestvujemo na nekim izbornim farsama, biramo one koji bi trebali da prenesu naše nezadovoljstvo, da ga kanališu i promijene, da stvore nešto bolje. Mi im dajemo svu tu moć, predajemo u njihove ruke kako bi je oni kao učesnici u procesu odlučivanja usmjerili u pravcu stvarnih promjena. Međutim, oni to ne čine, već naprotiv previše često donose odluke koje nemaju nikakve veze sa onim što mi od njih tražimo, koje idu i protivno tome, jedino su vješti u tome da to lijepo upakuju i prikažu nam kako su to u stvari čak i dobre odluke, konzistentne sa njihovom politikom zbog koje smo ih izabrali. Već nam je jasno da se slične stvari dešavaju svuda oko nas, jer realnost je da predstavnička demokratija u ovom obliku polako izumire, polako gubi na kredibilitetu, jer je već odavno izgubila kontakt sa svojom suštinskom prirodom, i samo se postepeno transformiše u još jedan novi oblik totalitarne vladavine, što je u neku ruku i neophodnost, imajući u vidu stranputicu kojom ova civilizacija nepovratno ide. To je jedan tok koji se čini nezaustavljivim,i koji uistinu i ne treba biti zaustavljen. U tom smislu, Crna Gora igra samo još jednu malenu ulogu, političke marionete još manju, a najmanju crnogorski narod. I to je fakat, političke promjene u ovoj zemlji zavise od interesa drugih moćnijih sila. Tako je oduvijek bilo. No, međutim, zašto tako mora da ostane? Zašto Crna Gora nije uspostavila održiv ekonomski sistem? Realnost je da je to mogla, da je pravilnim ulaganjem mogla da ojača svoju privredu u dovoljnoj mjeri da obezbijedi stabilan životni standard za svoje malobrojno stanovništvo. U današnjem svijetu, stabilan ekonomski sistem je preduslov svake istinske nezavisnosti. Crna Gora je svoj uništila, srozala do nepovratnog nivoa, da je sada samo u stanju da opstaje zahvaljujući kreditima svetskih banaka, koje opet nema moć da vraća što je čini beznadežno porobljenom, tako da ona i nema drugog puta, sem da hita u sopstvenu propast, u postepeno odumiranje. Kako se to odražava na život pojedinca, crnogorskog građanina, jednako onog koji sjedi iza monitora i kritikuje i onog koji pred svim tim žmuri? Odražava se u sve gorim životnim uslovima, sve većim nametima države koji utiču na njegovu kupovnu moć, odražava se u životarenju koje samo nalikuje životu. Do sada je to i bilo nekako podnošljivo zahvaljujući tome što je Vlada znala za nas da ukrade, zahvaljujući kriminalu koji je donosio neki novac, koji je omogućavao poslove. Istovremeno, taj novac je sjedinio kriminal i vlast, tako što je prvo obogatio naše moćnike, ili pak kriminalce doveo na pozicije moći i odlučivanja, tako da su oni počeli da tretiraju državne resurse kao svoje. Tako su oni sklapali razne dilove sa svojim “strateškim partnerima”, bahato se odnoseći prema tim resursima koji su mogli da nam obezbijede neki standard, koji su ih partneri samo zloupotrebljavali kako bi prali novac ili ostvarivali neke druge svoje interese, bez ikakvih istinskih ulaganja. Zahvaljujući svemu tome, naši resursi su dovedeni skoro do nule. Suočeni sa sopstvenom krizom, naši poglavari teže da rasprodaju i to malo što je ostalo, da izvuku i poslednji  atom snage iz ove zemlje zarad svojih fotelja. I posle se nađe neki nesretnik koji kaže, pa dobro ima kriminala i u drugim zemljama?! Istina je, samo što je u tim zemljama to pojava kao i svaka druga, a ne pravilo života. Kriminal je u neku ruku i neophodan državi, kao svojevrsni vječiti rival koji joj omogućuje da proširuje svoju vlast u ime “brobe protiv organizovanog kriminala”. Tu borbu upravo nameće EU našoj zemlji, i ako se želi otvoreno ići u nju, to može biti pogubno za brojne političke elite u Crnoj Gori. Težnja svakog slobodnog pojedinca i treba biti da se to podrži, ali do kraja, u potpunosti. Međutim, ta borba je samo još jedna farsa, jer se već zagovaraju neki modeli minimalne dekriminalizacije, što u prevodu znači hapšenje nekolicine nekada odanih saradnika vlasti, ponekog državnog funkcionera, dok oni glavni ostaju netaknuti i oni se povlače iz političkog života u sigurnost svojih bankovnih računa u of šor zonama. Na kraju ostaje jedna prezadužena zemlja, koja nema potencijala da vraća te dugove i koja će konstantno ići u sve veće zaduživanje, zahvaljujući velikodušnim restruktuirajućim kreditima Svjetske Banke i MMF-a, i koja će stoga morati da sprovodi sve politike koje su u interesu tih centara moći. Eto, valjda je sad jasnije zašto je stabilna ekonomija osnov nezavisnosti u današnjem svijetu, upravo zato što globalna ekonomija funkcioniše na principu stalnog duga, jer kad bi on nestao, i ona sama bi prestala da postoji, što naravno nije u interesu onih koji su zahvaljujući tome akumulirali preko 40% svjetskog bogatstva.
U smislu svega rečenog, ja sada moram da se osvrnem na svijetli primjer jednog Islanda, koji je takođe jedna mala zemlja, sa možda još ograničenijim resursima. Uprkos tome, to je zemlja koja ima jednu od najstabilnijih ekonomija na svijetu, to je zemlja koja srušila privatne banke zarad svojih građana, koja nije pokušavala da ih spasi, to je zemlja čija je Vlada odgovorna pa je u skladu sa željom svojih građana donijela odluku da se povuče iz pregovora sa EU, o kojoj cijeli ovaj region mašta. To je sada zemlja koja je u stanju da se odupre negativnim trendovima globalizacije, za moj pojam ostrvo nade. Ali šta je to imao Island a što Crna Gora nije? U prvom redu i najvažnije, narod, pojedince koji nisu željeli da se  njima manipuliše i koji su izašli na ulice i tražili odgovornost onih koji donose štetne odluke po njih. Ti ljudi su se izborili za politički odgovornu Vladu, ti ljudi su se izborili da ta Vlada donosi odluke koje oni od njih traže. Nadalje, zahvaljujući svemu tome, Island je uspio da prebrodi ovu svjetsku krizu na potpuno originalan način, u skladu sa svojim interesima, što je rezultiralo sada stabilnom ekonomijom i odlukom da se ne ide u EU, jer bi tamo vjerovatno bila uništena, odnosno eksploatisana za interese nekih drugih, a ponajmanje Islanđana.
A šta imamo mi? Korumpirane političare koji samo ispunjavaju diktate stranih centara moći, koji nas vuku u dužničko ropstvo, uništenu ekonomiju … A zašto nismo mogli kao Island? Isto smo mala zemlja čija je ekonomija mogla imati dovoljno potencijala za jedan održiv razvoj i stabilan životni standard. Prvo i osnovno, oni su se izborili za Vladu koja će da ih sluša, i velike su šanse da tako i ostane, jer će svaka naredna biti još odgovornija. Svakako to će biti izazov, jer se SAD i EU centri moći neće tako lako odreći Islanda, ali imaju šansu i perspektivu da grade samo svoju budućnost. Dakle, oni sada imaju Vladu koja sluša građane. Suvišno je reći kako to kod nas nije slučaj, ne samo sa Vladom, nego i sa pojedinim opozicionarima. Najbolji je primjer činjenica da ulazak u NATO podržava nepunih 30% građana, a političara pak 60%! Duplo više! Otkud tolika razlika, imaju li oni uopšte kontakt sa svojim biračkim tijelom?! Jasno je da nemaju, oni i ne žele da ga imaju, sem tokom kampanje kada treba sebi da obezbijede nove 4 godine lagodnog života i plate iz državnog budžeta i bonusa iz inostranstva. Međutim, biračko tijelo je to koje treba da ima kontakt sa svojim predstavnicima! Oni nas ne slušaju, jer nemaju šta ni da čuju! Islanđani su pustili svoj glas, vrlo snažno, i primorali neodgovorne političke elite da se povinuju. To čine i mnogi drugi širom svijeta, ali na ulicama, u stvarnom životu, ti ljudi ruše jedan Sistem koji je korumpiran i izrabljivački, ti ljudi se bore na sve načine protiv njega. U Crnoj Gori se revolucija dešava jedino na društvenim mrežama, svi su spremni da ruše Vladu, ali kada treba to pokazati i izaći na ulicu vođen jedino svojom glavom, tada sve priče prestaju, tada nastaju neki izgovori o poslovima koje inače mrze i koji im kradu život, o nekim “neodložnim obavezama” a koje se uglavnom sastoje u ispijanju dojč kafe ili lajkovanju. Neophodno je dakle pustiti glas, izaći na ulicu, izvršiti pritisak na svoje predstavnike, natjerati ih na odgovornije ponašanje, ukloniti korumpirane, iznjedriti neke nove sposobnije, preuzeti odgovornost u svoje ruke! Sve te grupe po Fejsbuku broje i po 5000 članova, 5000 članova grupa koje su po opisu antisistemske, i kojima ne trebaju lideri. Gdje su svi ti ljudi u spontanim okupljanjima? Neke zemlje nisu imale druga sredstva komunikacije sem tog fejsbuka, ali su ga ljudi adekvatno iskoristili da se povežu i izađu na ulice i otpočnu revolucije. Nama je ovdje izgleda dovoljno da smo samo članovi takvih grupa, da trolujemo po cijeli dan, da samo kritikujemo bezbjedno smješteni iza svog monitora i lažnog nika, jer nam je ionako fejs postao zamjena za život. Čak se i izlazi samo u kafiće koji imaju wi-fi, tu se okupi društvo i svi samo lajkuju, šeruju, tvituju, a najmanje pričaju međusobno. Dakle, u pitanju je jedna opšta pojava čiji su “revolucionari” samo dio. Zamijenili smo stvaran svijet za virtuelni, umjesto da ga koristimo da unaprijedimo stvarnost. Sva ta “dešavanja” na društvenim mrežama su izgleda dovoljna da zadovolje našu glad za promjenama, kao što su izgleda dovoljna da zadovolje i glad za životom. Slično je nekad bilo sa televizijom (i dalje je), samo još jedna iluzija, još jedna “maja” koja zaokuplja um i odvaja ga od stvarnosti (lične i sveukupne) i drži u zavisnosti od najrazličitijih apstrakcija. Ja bih volio da mi svi ovi ljudi izađu iz monitora, da ih upoznam, da izađemo zajedno na ulice i da zahtijevamo ono što nam pripada, a to je pravo na život dostojan čovjeka. Nikakve ideologije, nikakve teorije, iluzije i laži, samo život u svoj svojoj jednostavnosti. Od nečeg mora da se počne,pa neka to budu protesti, neka svako učini što može, po jedan čin građanske neposlušnosti, odbijanja da se povinuje zakonima koji mu isti taj život legalno oduzimaju. Zašto nećemo bar da pokušamo da mijenjamo stvari? Možda iz prvog pokušaja i ne dobijemo ono što tražimo, ali upornost bi se iplatila. Zar smo postali tako patetični da nam primjeri nekih mladih ljudi, koji su se odvažili da iskažu svoj protest protiv svega ovoga što nam je tužna svakodnevica, nisu dobar primjer koji bi trebali da slijedimo, već povod za porugu sa lažnih nikova? Zar smo i sami postali tako lažni kao ti nikovi, zar nam se sva hrabrost i snaga duha preselila u virtuelni svijet? Zar smo tako jadni da ćemo se samo žaliti i ništa ni ne pokušati da uradimo da to promijenimo? To ne samo što je jadno, nego je i licemjerno.

Kalil Džibran (Khalil Gibran) kaže: “Oni vele meni: Ako vidiš roba gdje spava, ne budi ga jer, možda sanja o slobodi. Ja velim njima: Ako vidite roba gdje spava, probudite ga i objasnite mu slobodu.” Ovaj tekst nije ništa drugo bez takvo jedno objašnjenje, ili tačnije još jedno podsjećanje na moć koju svaki pojedinac ima, na moć i sposobnost da kreira svoju stvarnost, da bude njen aktivni sudionik, a ne da mu se ona dešava, nekako mimo njegove volje. Ne postoje nemoguće stvari u društvenim odnosima, ne postoje nepromjenjive konstante i egzaktnost kao u prirodnim naukama, društvo je konstantno evoluirajući živi entitet satkan upravo od pojedinaca, od ljudi koji svojim djelovanjem određuju njegov tok, njegov dalji rast. Neophodno je da se shvati da je promjena uvijek moguća, da je promjena nužna i zato joj treba težiti uvijek kad određeno stanje počne da opterećuje upravo te pojedince koji čine jedno društvo. Ništa nemamo od očajavanja i čekanja na neko bolje sjutra, jer izvjesno je da Godo neće doći. Umjesto što ga čekamo, možda bismo mu trebali poći u susret … Osim ako ne napravi profil na fejsu, pa da lajk bude dovoljan 🙂

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s