Naličja i lica (anti)ratnih profitera

1185350_643821465652694_588274900_n

Glavna tema domaćih i svjetskih medija i javnosti u posljednjih nekoliko nedjelja jeste novi rat u koji Amerikanci žele da se upuste, još jedna krvoločna avantura ujka Sema, još jedan ubilački pohod u ime demokratije. Scenario je isti kao i do sada, samo što se razlog mijenja, sada je to navodna upotreba hemijskog naouražanja sirijskih vojnih snaga po naredbi njihovog predsjednika Bašara Al-Asada. Samo što od Amera nećete čuti ovo “navodna”, pogotovo ne u medijima i zvaničnim dokumentima, jer oni su to već dokazali, iako ekspertski tim UN nije pribavio nikakve valjane dokaze. Ovaj put je njihova osionost postala još veća. Pa tako, dok su ranije međunarodnu zajednicu i njene temeljne principe redovno zloupotrebljavali, uz pomoć ostalih konstituenata tog sada odumirućeg projekta, sada, kada nisu naišli na očekivanu podršku, otvoreno se pripremaju da izvrše agresiju na jednu suverenu zemlju. To naravno ne umanjuje žrtve onih prethodnih “intervencija”, a pogotovo ih ne legitimizuje, kao što i ne uvećava naredne žrtve. Međutim, ono što je važno ovdje primijetiti jeste da su maske pale, po prvi put se ide ka otvorenoj agresiji protiv suverene zemlje, iako i dalje pod izgovorom neke “borbe za mir”, ali bez legitimiteta koji je ranije davala međunarodna zajednica. Time se potvrđuje jalovost koncepta međunarodne zajednice i prava, koji dozvoljava “intervenciju” ili “vojni odgovor” u slučaju protivpravnog napada i u slučaju da to dozvoli Savjet Bezbjednosti UN. A to tijelo, oličenje pomenute MZ, kritikuju sve strane, pa čak i sami Amerikanci iako im je dobro služilo tokom prethodnih godina. Naime, smatraju ga nefunkcionalnim jer nije u stanju da “spriječi humanitarnu katastrofu i zaštite međunarodno-pravni poredak” zbog prava veta koje Rusija i Kina, po njima, zloupotrebljavaju. Međutim, to isto pravo veta nije zloupotrijebljeno kad ga SAD iskoristi svaki put kad treba zaštiti interese Izraela i derogirati pravo na nezavisnost Palestine. Šta bi sa Vilsonovim pravom naroda na samooperdjeljenje? Selektivno primjenjivo, kad to odgovara interesima SAD. Sada se pak poziva na kršenje međunarodnog prava kako bi se zaštitilo mešunarodno pravo?! Sigurno to zvući kao grandiozna i čak mesijanska ideja Nobelovcu Obami. Barack Obama, predsjednik kojeg su američki stanovnici izabrali kako bi okončao ratove (rat u Afganistanu još traje te je Obama započeo nove) i zatvorio sramotni Guantanamo zatvor (što nije učinio), sada otvoreno krši međunarodni zakon, esenciju globalnog poretka, ističući kako UN Savjet Bezbjednosti nije bitan, isti onaj Savjet Bezbjednosti koje SAD već decenijama adekvatno koristi kada treba vetom zaštiti svog glavnog saveznika na Bliskom Istoku, Izrael. Nadalje, Obama otvoreno poziva na rat i traži podršku američke političke klase jer nije siguran koliko mu je ona zapravo odana. To čini čovjek kojemu je uručena Nobelova nagrada za mir, mislim, zaista morate cijeniti ironiju. 🙂 Ne želim dalje da ulazim u analizu sirijskog problema, svima je odveć jasno da je to nova ekspanzija američkog imperijalizma. Najbolje je to opisao poslanik Džordž Galovej (George Galloway) u britanskom Parlamentu onog, slobodno se može reći, istorijskog dana kada je Parlament uskratio podršku Kameronu i SAD za agresiju na Siriju, na koju je ujka Sem navikao. Tog dana, 29.avgusta 2013., on je rekao:

 “Kao prvo, nema nepobitnih dokaza da je Assadov režim kriv za ovaj zločin. Dokaza još nema. I ne radi se ovdje o tome jesu li oni dovoljno loši da izvedu takav napad, svi znaju da jesu dovoljno loši, pitanje je ovdje jesu li dovoljno ludi da učine to? Izvesti hemijski napad u Damasku… isti dan kada su u grad stigli UN istražitelji…? To bi trebala biti nova definicija ludila. A ako je toliko lud, koliko će lud tek biti ako počnemo ispaljivati Tomahawk krstareće rakete po njegovoj zemlji?

I dok slušam ovdje o tome kako je Assad loš, pitam se… kako to da je prije svega nekoliko godina svečano dočekan u Bakingemskoj palati, a bivši premijer ga je predložio za orden? Svi su ga slavili kao modernizatora, ali naravno… sada se priča promijenila, jer ova Vlada želi promjenu režima u Damasku… Što me dovodi do druge i poslednje tačke koju ću iznijeti danas.

Razlog nelagode je taj što ljudi vide pravi karakter sirijske opozicije. Vidjeli su video snimke, stravične video snimke… pogledajte te snimke, pogledajte kako jedan od zapovjednika pobunjenika reže prsa ljudskog bića, jede mu srce i jetru i snima se dok to radi, stavlja to na Youtube jer misli da je atraktivno…

Pogledajte snimke kako hršćanskim sveštenicama režu glave… ne odrubljuju, nego baš režu… s kuhinjskim noževima. Čak su i biskupa ubili ovi ljudi. Sve religijske manjine u Siriji, a ima ih 23, prestravljene su idejom da bi mogli pobijediti pobunjenici… pobunjenici koje premijer i gospodin ministar vanjskih poslova podržavaju na sve načine koje mogu, novcem i oružjem. Već dvije godine podržavaju ove ljude koji čine ovakve zločine.

Kada su Rusija i Kina, zajedno 2,5 milijarde ljudi, prestali biti dio međunarodne zajednice? Ko ste vi s druge strane da kažete što bi međunarodna zajednica trebala učiniti? Ako ne možete uvjeriti UN Savjet Bezbjednosti da vam se pridruži, ko ste vi da pokrećete rat bez tog odobrenja? Stalno slušam o “nerazumnom korištenju vetoa”, već dvije godine to slušam… SAD su uložili veto svaki put kada se trebala ostvariti pravda za palestinski narod ! Kada se trebalo kazniti kršenje međunarodnog prava od strane Izraela, svaki put uložen je veto, a niko od vas u ovom parlamentu nije rekao niti riječ.”

Ono što mi je ovdje bilo važno da istaknem jeste da se pokazalo sve ono što smo oduvijek znali: supremacija SAD nad međunarodnim pravom i zajednicom, da ih je do sada, po tom osnovu, vješto koristila za svoje vojne kampanje diljem svijeta, nefunkcionalnost i jalovost međunarodnog prava najbolje izražena u njegovoj selektivnoj primjeni (što je najveći antipod pravde), da je međunarodna zajednica postala samo jeftin PR trik kojime se Obamina administracija služi u svrhu skrivanja vlastitih agresorskih politika.

Takva simulacija i zloupotreba međunarodno-pravnog poretka koji su izgradili saveznici 1945. sa ciljem da spriječe svako dalje ludilo rata, da osiguraju mir u svijetu dovela je do toga da se mir samo licemjerno koristi kao izgovor za novi rat. To me je podsjetilo i na simulaciju demokratije u Crnoj Gori, na tu vješto podmetnutu laž, koja je baš povodom ovog pitanja pokazala svoje pravo lice, potvrdivši sva moja prethodna pisanija o instaliranoj demokratiji i njenim uzdanicama, te lažnim promjenama koje nam se žele nametnuti.

Naime, u otvorenom pismu ambasadorki SAD u Crnoj Gori, novinar  “Monitora” i kolumnista “Vijesti”, Marko Milačić sasvim opravdano je pozvao SAD da više ne pomažu u rješavanju međunarodnih problema, jer su se ta “rješenja” uvijek završavala prolivanjem krvi nevine djece i civila, podsjećajući na sve “intervencije” američke administracije tokom proteklih decenija, ocijenivši da su SAD tako za svoj najprepoznativljiviji brend uzeli upravo RAT. Istovremeno, istu molbu da ne pomažu uputio je i po pitanju Crne Gore, osudivši njihovu bezočnu podršku kriminalcu, Đukanoviću. Cio tekst možete pročitati ovdje. Nedugo zatim, u vidu odgovora na ovo pismo u odbranu američke demokratije stao je profesor Perović, osnivač Vijesti i Monitora, uticajna politička ličnost, već dugi niz godina. Izgleda da se pronašao pozvanim da odgovori na pismo upućeno Su Kej Braun, gotovo u svojstvu nekog potparola. Taj odgovor možete pročitati ovdje. U svom osvrtu na ovu temu, Johan Nagel je tekst dobro opisao kao “udžbenički primjer kako kondotjeri savremene imperije zarađuju svoj hljeb. Tekst je emanacija one čudovišne svijesti koja nastaje susretom provincijalnog fukarluka i globalnog beščašća, i koja, baš stoga, egzistira na periferiji svega humanog … Čitav tekst je jedna, bestidno udvorička apoteoza Američkoj moći …” Kompletan taj osvrt pročitajte ovdje.

Razlog što sve ovo ovdje pominjem jeste taj što su u pitanju borci protiv Đukanovićeve diktature koji mole za pomoć istu tu Ameriku koja trenutno podržava Gospodara, a samim tim i sva njegova nepočinstva, nadajući se da će se desiti neki preokret u toj podršci, kao u slučaju Asada i drugih “diktatora”. Oni im samo žele staviti k znanju da su im oni tu, spremni da nastave politiku američke demokratije i osiguraju ostvarenje svih njihovih interesa. Razlika je SAMO što se i Đukanović već dobro dokazao u sprovođenju te politike i američkih interesa, pa i ne čudi njihovo oklijevanje u smjeni režima. Na isti način, i po istom principu, djeluje i crnogorska opozicija. Oni se jednako dobro dodvoravaju zapadnim moćnicima, raspitujući se po Briselu i Vašingtonu kad će Đukanović da ode sa vlasti, neki od njih čak i prenose informacije kako će to biti uskoro. Kao da se sve to odvija mimo njih, i njihove države, a pogotovo naroda čije bi interese trebalo da zastupaju. I to je istina, oni tako postupaju jer znaju da se sve odvija mimo njih, da su oni samo produžene ruke tuđih interesa i potreba, jer oni su sami to izabrali. Oni su izabrali da nastave istu politiku kao i onaj koga žele navodno da svrgnu, oni i ne nude ništa novo, i oni teže i EU i NATO, da se što bolje priljube uz skute svojih poslodavaca, tako što će nastaviti da održavaju u životu jedan sistem instalirane demokratije besprekornim odrađivanjem svoje uloge “opozicije po službenoj dužnosti”. Oni se i ne trude da sami osvoje vlast, oni čekaju da međunarodni faktori to učine za njih, vješto im se ulagujući traženjem i nuđenjem novih dokaza protiv Đukanovića, nadajući se da će se naći jedan dovoljno dobar i u pravom trenutku da im omogući kolač vlasti u, po svemu sudeći, odavno već kolonizovanoj Crnoj Gori. Povremeno bi opozicionari izašli iz tih okvira, organizujući čak i poneki protest, ali bi se na prekorni pogled svojih gazdi ubrzo vratili dobro utvrđenim ulogama, imamo “nezavisne” medije koji pronalaze nadu za bolje sjutra u onima koji su odgovorni za trenutno stanje pružajući podršku režimu koji je samo neposredni izvođač radova. I jedni i drugi se bore protiv toga režima težeči suštinski istom što taj režim već sprovodi. Izgleda da se nade tih boraca za demokratiju polako ostvaruju, budući da postoje indicije skorih fingiranih promjena. A šta je sa našim nadama, nas kao građana? Kako su to oni predstavnici naše volje kad im za ostvarenje onoga za šta im građani redovno daju mandat, svrgavanje diktature i demokratizacija zemlje, potrebna dozvola sa strane, iz Brisela i Vašingtona? Ko to onda vlada Crnom Gorom, u čijoj su službi političke partije? U službi građana ili Brisela i Vašingtona? Odgovor je očigledan.
karikatura02092013Na kraju i najvažnije, kakvu to perspektivu daje našoj zemlji, našim potomcima? Postaćemo članica EU i NATO, i to vrlo neravnopravna (budući da nam se svakodnevno na primjerima drugih zemalja i uopšte međunarodnog poretka dokazuje relativnost tih termina ravnopravnosti i zapadne demokratije), naša djeca bi išla u ratove protiv nekog novog Asada, Gadafija ili Sadama Huseina, naša zemlja bi bila u kandžama zapadne korpokratije, u raljama kredita SB, MMF-a, a evo sada i privatnih banaka poput Morganovih, nosioca te globalne vlade, do vječnosti njima dužni i kao robovi radili za otplatu tih kredita. A kad to ne bude dovoljno, uzimali bi nam komad po komad zemlje, privrede i resursa, trošili nas koliko je to moguće, koristili kao deponiju za njihov nuklearni i razni otpad. Eto tom istom teže i jedni i drugi, sa svojim glupavim idolopoklonstvom samo jednoj strani u inače multipolarnom svijetu. Već sam isticao koliko je važno za malu zemlju da očuva što više kontakata, da sarađuje sa svima, jer ne može uživati luksuz jednostranosti i isključivosti, pa to ne čine ni mnogo moćnije zemlje. Na ovaj način postajemo samo potrošna roba, koja će biti odbačena onog trenutka kad ne bude imala šta više da ponudi. Zato treba voditi mudru spoljnu politiku, a ne podaničku. Međutim, za to je potrebno imati istinski potencijal nezavisnosti. Naš je, rekao bih, potrošen što trenutnom situacijom i režimom, što nadom u opoziciju da će donijeti promjene. Potrošen je, jer su i jedni i drugi prodali tu nezavisnost. Neko će reći, pa šta ima veze, bitno je da ćemo bolje živjeti. Kakav apsurd, pitajte kako žive ostale vazalne zemlje u imperiji američke demokratije, pogledajte kako se uskraćuju elementarna ljudska prava i slobode. Samo zamislite kakve ćemo to “investitore” da dobijemo na ime otplate onog duga, koji će samo da troše naše resurse i da sav profit nose van zemlje. Eto to je perspektiva “evroatlantskih integacija bez alternative” u koju se naši političari i “predstavnici” kunu i koju nam nude. Da li ćemo na to pristati? Pristajemo uvijek kada učestvujemo na njihovim igricama demokratije zvanim izbori, pristajemo dok god im vjerujemo i puštamo ih da nas lažu, jer nesumnjivo moramo znati da nas lažu, ili smo toliko glupi pa ne vidimo. U oba slučaja smo krivi i zaslužujemo sve što dobijamo jer ćutimo i trpimo. U feudalizmu to je bila osnovna karakteristika kmeta, ćuti, trpi i radi na parčetu zemlje koji si dobio, i redovno plaćaj namete Gospodaru koliki god oni bili, i nikad ne osporavaj njihovu osnovanost. Ponekad sebi možda možeš i da dozvoliš luksuz, pa da opsuješ sebi u bradu. Ovo važi i za Crnu Goru kao državu i za njenog građanina. Da bi se ustalo protiv toga, da bi se izašlo iz ovog pogubnog kontinuiteta potreban je građanski i ljudski kapacitet, potrebna je hrabrost i odgovornost. Izgleda da ništa od toga nemamo, pa nam samo ostaje da trošimo i ovo malo vremena koje imamo u životarenju, i samo to ostavljamo u nasleđe generacijama posle nas. Maske naših vožda i njihovih “protivnika” su pale, sve se sad jasno vidi, je li konačno vrijeme da i ti, kao građanin, skineš povez sa očiju i vidiš stvari kakve jesu? Je li konačno vrijeme da se usudiš da uzmeš stvari u svoje ruke? Neki to već i rade, pridruži im se …

“Čovjek je rob bez snage da se suprotstavi zlu,nepravdi.
Utonuo u svoju ćutnju,čovjek-rob izgleda kao da nema mišljenja ni o čemu,kao da ništa i ne želi,zaista on vrlo često i ne želi ništa.
Koliko puta ste utonuli u ćutnju?Koliko puta ste se zatim ”prepoznali” u nečem sveljudskom,pa makar samo privremeno,što vam je dalo snage da se oduprete zlu,nepravdi,svakom izvoru nesreće,ili da odbranite nekog drugog od svega onog što ste sami ”gutali”?
Koliko smo spremni da se pobunimo protiv postojećeg stanja?Koliko je svako od nas ”pobunjeni čovjek”? … (Kami – Pobunjeni Čovjek)

… Da! Ja sam dobro razumio vaš SISTEM! Dali ste im bol, glad i odvojenost da zaokupite njihovu pobunu. Iscrpljujete ih, ispijate njihove snage i proždirete njihovo vrijeme da ne bi imali ni snage ni vremena za gnjev! Oni tapkaju, budite zadovoljni… Ali ja, koji sam porobljen kao i oni, ponižen s njima, ja vam ipak objavljujem da ste ništa. (Ona se smeje) Ne smijte se! Ne smijte se, budalo…Kažem vam, izgubljeni ste.Već ste pobijedjeni, u krilu vaših najznačajnijih pobjeda, zato što postoji u čovjeku – gledajte mene – neka sila koju vi nećete ukrotiti, neka bistra ludost, djelo straha i smjelosti, neznana i zauvjek pobednička. To je snaga koja će se dići i onda ćete znati da je vaša slava bila od dima.” (Kami – Pravednici)

Anti Sistemski Pokret

otpor

U posljednje vrijeme sve je više neke priče, nekog proklamovanja izvjesnih promjena u političkom životu Crne Gore, nekih novih obećanja koje se svode na impotentne pokušaje da se udahne novi život  ovoj odveć mrtvoj sceni, da se da novi zamajac još jednom krugu izborne prevare koja se i dalje vidi kao jedini put promjena. To je sasvim tipično za nedostatak karaktera onih koji to podstiču, a to su političke partije pogotovo ove parlamentarne. I ovaj tekst upravo odatle mora krenuti, i po ko zna koji put kritikovati djelovanje “opozicije po službenoj dužnosti”, kako je neko dobro nazvao onu grupu poslanika koja se smatra političkom opozicijom. Ne postoje riječi koje bi dovoljno dobro opisale taj nedostatak inicijative, istinske političke i svake druge volje da se vidi konačni kraj ovom režimu, da se vidi kraj svim nepočinstvima kojima su stekli sve što imaju, da se vidi kraj jednom zlom vremenu i ljudima. Naprotiv, oni pokazuju takvu dozu neprincipijelnosti, nedostatka svog stava, kukavičluka, nedoslednosti, potkupljivosti i korumpiranosti da se, u tom smislu, mogu smatrati potpuno ostvarenim kao političarima. Međutim, ne mogu se smatrati uspješnim jer nisu u stanju ništa da urade, ništa da promijene. Tako naizgled izgubljeni, oni tumaraju po ovoj pozornici, ne znajući tačno svoj cilj, ali odlično poznajući svoju ulogu, čekajući šaptače da im kažu tekst. A šaptači su im uvijek tu, sa dobro pripremljenim scenarijima “obojenih revolucija”, dok im režiseri pripremaju neke nove uloge. Pokazali su se odličnim u igranju ovih uloga, nema sumnje da će biti uspješni i u nekim narednim, na zadovoljstvo režisera iz Brisela i Vašingtona. O prirodi tih uloga već sam ranije govorio u svom tekstu “Uzdanice instalirane demokratije“, očekuje se rebalans na političkoj sceni, gdje ključnu ulogu treba da preuzme Krivokapićev SDP. I kao što sam i tada konstatovao:

Suštinski, ništa se u stvari ne bi promijenilo. Nastavio bi se put Crne Gore ka “svijetloj evropskoj budućnosti”, u skladu sa otvorenim poglavljima 23 i 24 omogućila bi se neke konkretne akcije i eventualna hapšenja činovnika DPS-a ogrezlih u kriminalu i korupciji, što bi naišlo na pohvale kod Drobniča i kompanije. … Nadalje, put ka NATO bi takođe bio jedna izvjesnost, što bi uz buduće članstvo u EU dodatno derogiralo nezavisnost zemlje, nova Vlada bi bila opterećena bremenom neefikasnosti prethodne čime bi pravdala svoje eventualne neuspjehe, a Crnom Gorom bi i dalje vladali isti centri moći koji već imaju jak uticaj, a koji bi bezuslovno sprovodili preporuke EU. Sve u svemu od neke suštinske demokratizacije ne bi bilo ništa, napravio bi se privid promjene koji bi osigurao interese EU u našoj zemlji. Sistem instalirane demokratije bi opstao, samo bi mu se ruho promijenilo.

I kako to recept “demokratskih promjena” nalaže, na scenu stupaju razne NVO, uglavnom finansirane iz tih istih centara moći, da nam predoče neke činjenice i svoja istraživanja u vezi sa javnim mnjenjem. Tako su pojedini ustvrdili da je podrška NATO paktu dramatično skočila u odnosu na prethodna istraživanja (koja su govorila o nepunih 28% podrške) i došla u prednost u odnosu na sve one koji zastupaju druga mišljenja o ovom pitanju. Isti ti NVO su onaj opozicioni izlet iz Skupštine kritikovali kao kontraproduktivan potez, loš za njihov politički rejting, prezentujući nam rezultate opet nekih njihovih istraživanja. I tako su to uvijek činili i činiće kad god je potrebno javno mnjenje usmjeriti ka željenom toku događaja. U tom usmjeravanju posebno značajnu ulogu imaju i mediji, koji se u Crnoj Gori nikako ne mogu nazvati slobodnim. Pored toga što Crna Gora ima državne medije (u prvom redu i formalno, Pobjeda), što je nezamislivo za demokratska društva, ni ostali mediji ne mogu se pohvaliti nezavisnošću. I oni takođe imaju filter informacija koje će pustiti u etar i prikazati građanima, a koji su  filteri podešeni prema interesima drugih centara moći, popularno označenih kao “druga familija”. Tako oni plasiraju informacije koje im pomažu da se nametnu kao “nove demokratske snage” u ranije opisanim “političkim promjenama”. Za tako nešto potrebna im je podrška građana, i oni je grade prenošenjem poželjnih informacija i cenzurom onih nepoželjnih. Obzirom na svoj specifični društveni položaj, nerijetko se nađu i u situacijama da pruže ruku Diktatoru protiv kog se navodno bore, i od kog trpe represiju. Na ovaj način stvara se zatvoreni krug “tema od društvenog značaja” na koji način se iniciraju uglavnom medijska prepucavanja u kojima učestvuju političari sa “obje strane”, razni “nezavisni” analitičari, istraživači, kolumnisti itd. U ovu igricu veoma lako upada i revoltirani crnogorski građanin, pa ga nerijetko možemo naći kako “šeruje” linkove sa raznih portala, komentarišući ih, te se u nastavku prepucavajući sa ostalima, kako u stvarnom, tako i u virtuelnom svijetu.

995479_640122792689228_116390244_n

Tako su trenutno u žiži interesovanja lokalni izbori u Mojkovcu, Petnjici i na Cetinju, gdje se političke partije užurbano pripremaju za novu “fer i demokratsku” izbornu trku. Već sada se govori i o novim parlamentarnim izborima, za koje su ovi lokalni preludij, već sada se počinju sklapati novi dilovi i počinje se sa kalkulacijama o potrebnoj izlaznosti, ponovo se ističe “neophodnost zajedničkog nastupa opozicije”. Paralelno sa tim, teče i priprema novog izbornog zakonodavstva na kom predano radi radna grupa za vraćanje povjerenja u izborni proces. Jedan od predsjedavajućih Srđan Milić izrazio je svoje žaljenje što taj proces neće biti završen na vrijeme za lokalne. Ali ako SDP pomogne, biće za parlamentarne koji su u skoroj najavi. Interesantna je bila i “obnova LSCG”, gdje je odmah po osnivanju izjavljeno: “Odmah dodajem da LSCG nema nikakvu namjeru da učestvuje  na bilo kojim ,,izborima,, s obzirom na istinu da su svi bili projektovani, izmanipulisani, i pokradeni.” Ovaj događaj je probudio iskru nade kod mnogih koji su lidera LSCG, Slavka Peerovića, smatrali jedinom iskrenom figurom u političkom životu Crne Gore, jedinog iskrenog borca za biće Crne Gore. Koliko u svemu tome istine, ostavljam čitaocu da procijeni. Međutim, ono što je bitno, i skoro pa revolucionarno za crnogorske prilike, jeste odluka da se ne učestvuje na izborima. Hm, dakle bojkot?! Koliko puta je isticano da je bojkot, da su politike diskontinuiteta neophodne za suštinske promjene. Ne možete učestvovati u igri koju organizuje mafijaški režim, igrati po njihovim pravilima, i očekivati da istjerate svoje, da istjerate istinu na vidjelo i da nešto istinski mijenjate. Morate prvo odstupiti iz tog vrzinog kola, razbiti ga, pa onda početi da ga mijenjate. Sve me to dovodi do brojnih fejsbuk grupa koje se mahom definišu kao antisistemske, ali i kao građanske, i koje uviđaju sve ovo, impotentnost lažne opozicije, besmislenost izbornih procesa, ruku zapadnog imperijalizma koja nas vodi u dužničko ropstvo.  One nastaju najčešće na talasu nekog bunta ili revolta, a potom, zavisno od interesovanja koje privuku, djeluju kao centri okupljanja svih tih ljudi sa kojima se “nađu” (tj. našli su se na temelju bunta, iznevjerenosti, trenutnog nepovjerenja opoziciji i slično), koje postepeno usmjeravaju nazad, upravo kroz svoju nekonkretnost, kroz nemanje cilja. Rezultat je da svi oni završe šurujući između nekih antisistemskih i opozicionih stavova, tražeći način da ih spoje na neki način, možda se samo osjećajući nesigurno na tom klizavom terenu odvajanja od opozicije i nemanja sopstvenog cilja i svoje priče, pa nakon takvih izleta, radi sebe pokušavaju nekako da pomire te u suštini dijametralno suprotne priče. Sve to u konačnici ima jedno vrlo rasuto djelovanje, nekoliko sporadičnih performansa ili protesta, koji upravo zbog nedefinisanosti ciljeva i namjera ne daju potrebne rezultate. Naprotiv, samo upotpunjuju lažnu i idiličnu sliku crnogorske demokratije. Takvo postupanje vodi, u najboljem slučaju, samo rasipanju energije istinskog otpora za koju svi znamo koliko je teško prikupiti u Crnoj Gori, a u najgorem, preusmjeravanju te energije na vodenicu svih onih koji ovaj Sistem lažne demokratije održavaju u životu, onaj isti Sistem protiv koga bi navodno trebali da se borimo. Već odavno nam je jasno da je za suštinske promjene, potrebna anti-sistemska opozicija!

“Takvu opoziciju čine svi slobodnomisleći građani koji ne pristaju više na manipulacije postojećih “političkih subjekata”, koji su u stanju da prozru ovu njihovu igricu i koji su spremni da se bore protiv iste. Svaki takav pojedinac ne mora nešto posebno ni da radi, dovoljno je za početak da prestane da učestvuje u ovoj iluziji, da je bojkotuje, da otkaže poslušnost jednom Sistemu koji je protiv njega (što mu je i građanska dužnost), da se udružuje na bazi opšte ideje demokratizacije sa drugim slobodnomislećim sugrađanima …”

Kao što već pomenuh, takvih građana je sve više, jezgro istinskog otpora se polako gradi. Međutim, zbog osjetljivog perioda u kom se nalazi, neophodno je da mu se izgrade stabilni temelji, neophodno je da mu se da neka ideja, da mu se izgradi neka perspektiva, da mu se trasira put. Ta ideja i cilj treba da budu i ostanu uvijek jedine vođe takvog građanskog pokreta. Već smo vidjeli kako funkcioniše ovaj Sistem, već smo vidjeli kakve našminkane promjene žele da nam nametnu. Svima nam je odveć jasno da takav Sistem ne može ostvariti težnje slobodnog društva koje težimo da stvorimo i na ovom podneblju, da nam on nikada neće garantovati istinsku slobodu i nezavisnost, da će uvijek težiti da nas drži porobljenima i u zavisnosti od raznih apstrakcija koje nam svakodnevno serviraju, sada već po novom principu “dajte narodu još igara, možda zaboravi i na hleb.” Svi oni koji nastoje da održe takav nakaradni Sistem u funkciji, nikada i ni pod kojim uslovima ne mogu biti naši saradnici. Ipak, svi oni koji se svojim djelima priklone definiciji istinskih promjena, uvijek su dobrodošli. S obzirom na sve to, borba svakog slobodnog građanina, naša borba je protiv ovakvog sistema instalirane demokratije.  Iz toga jasno slijedi zaključak, da su za nas kao slobodne građane, ključne suštinske promjene.

Dakle, Slobodan Građanin želi suštinsku promjenu: da se svim političarima preispita porijeklo imovine, da se utvrdi odgovornost za ratne zločine, i da se Crna Gora pozicionira kao vojno neutralna zemlja.  Ova tri cilja bi mogla da posluže kao fokus svih antisistemski određenih pojedinaca i grupa, upravo zato što izlaze iz okvira Sistema, što ga urušavaju i što omogućavaju istinske promjene. Preispitivanjem porijekla imovine svim političarima, a pogotovo onim koji su obavljali državne funkcije, lomi se njihova ekonomska moć i uticaj na dešavanja u novoizgrađenoj demokratskoj sredini. Utvrđivanjem odgovornosti za ratne zločine, zemlja se oslobađa teškog bremena koji su joj ti ljudi nametnuli, i uopšte, vrši se tako neophodna generalna čistka, i država se oslobađa svih nezdravih elemenata koji su joj u nasljeđe prenijeli neke arhaične metode, profitirajući na ratu ili protiv njega, samo su presvukavši svoje džempere. Oni su ovu zemlju srozali do nivoa neprepoznatljivosti, utrli svaki trag istinske nezavisnosti u njoj, sve pod plaštom borbe za očuvanje iste. Pozicioniranje Crne Gore kao vojno neutralne države bi pomoglo da se ta nezavisnost u spoljnopolitičkim pitanjima vrati, jer bi omogućila zemlji da sama procjenjuje nivoe saradnje sa svim faktorima od značaja u ovom multipolarnom svijetu, umjesto što se priklanja jednoj strani, svjesno se dovodeći u nepotreban konflikt sa ostalima, što je posebno nepovoljno za jednu malu zemlju. Tek tada, tek kad se Crna Gora oslobodi svih mafijaških, (anti)ratno profiterskih, korumpiranih i poltronskih kadrova,  tek nakon što im oduzme i političku i ekonomsku moć, tek tada će moći da se stvore stvarno nezavisne i stabilne institucije, i tek kada se oslobodi dominantnog uticaja zapadnih centara moći, Brisela i Vašingtona, tek kad ih svede tek na eventualne, a ne isključive partnere, tek tada ćemo moći da govorimo o suštinskim promjenama u Crnoj Gori. Ti ciljevi, koji se kumulativno objedinjuju oko krajnjeg, onog suštinske promjene, su jedini realni vođi anti-sistemskog pokreta, oni su tačka okupljanja svih iskrenih boraca za takve promjene, i oni su apsolutni minimum ispod kog nemamo pravo da idemo. Nikakve minimalne dekriminalizacije, samo potpune (u kom svijetlu je Inicijativa za hapšenje Đukanovića posebno značajna), nikakva tzv. pregrupisavanja političkih snaga po principu “samo da se svrgne DPS”, nikakve preporuke EU i SAD kojima se u suštini održava status quo, ta cijenjena “stabilnost” koja im toliko znači.
Pomenuo sam još da je takvom antisistemskom pokretu potrebno trasirati i put kojim se stiže do željenog cilja. Svakako da nijedna akcija koja je motivisana ovim ciljevima ne može biti pogrešna, ovim putem, ka ovom cilju, samostalno osmišljenim i svojom voljom sprovedenim akcijama rukovodi se slobodan građanin. Oni mu, istovremeno, služe i kao graničnici, usmjerivači i mjerači aktivnosti svakog javnog poslanika. Takvim rezonovanjem i posmatranjem stvari, građanin je u stanju da vrši pritisak na te “predstavnike svoje volje”, da ih navede da zaista tu volju sprovode, ili da ih smjenjuje.  Put antisistemske borbe je neminovno put diskontinuiteta. Neophodno je prvo izaći iz Sistema da bi se protiv njega moglo boriti, i ta borba nikada neće biti fer ako se igra po njegovim pravilima i na njegovom terenu. Sve ostalo je davanje legitimiteta postojanju Sistema protiv kog se navodno borimo. Taj put je možda i najbolje prezentovan kroz ovih šest tačaka demokratizacije:

563634_463313193737826_859699395_n

Poenta cijele ove priče jeste da je broj građana koji su uviđaju sve prevare lažne crnogorske demokratije svakim danim sve veći. Iz različitih motiva, ti ljudi se okupljaju u različitim grupama, koje više ili manje reflektuju njihova razmišljanja. Svi ti ljudi, u krajnjem, teže istom cilju, suštinskim promjenama. Stoga, sve akcije i djelovanja grupa i pojedinaca moraju biti motivisane samo takvim ciljem, moraju isticati najvažnija tri cilja koji sumiraju priču o esencijalnim promjenama. Još jednom ponavljam, takvi ciljevi su jedini vođa svih naših djelovanja i akcija, a ta naša pojedinačna djelovanja čine anti-sistemski pokret, kao istinski pokret svih slobodnih građana, koji kao takav čini snažno jezgro jedinog stvarnog otpora. Oko toga nema kalkulisanja, mi moramo biti radikalni u našim zahtjevima jer takva je priroda naših težnji i ciljeva. Sve drugo činilo bi nas još jednom, manje-više, marionetom na lutkarskoj predstavi instalirane demokratije u CG. Za sve to je neophodna istrajnost, hrabrost, snaga volje jer protivnika je mnogo, i svi su zaljubljeni u svoje postojeće ili obećane uloge, pa im neće biti drago da im neko pomrsi račune. Nije lako, ali zato znamo da je istinito i da je vrijedno truda, zarad svih onih kojima u amanet želimo da ostavimo neku bolju i perspektivniju državu u čije smo temelje ugradili oni iskru čojstva i junaštva koju naslijedismo i koju borbom svojom pronijesmo. Nemamo pravo više da se žalimo na ovu plejadu laćnih ljudi koji sjede u Parlamentu, jer smo ih upravo mi izabrali. Zar su oni zaista najbolje što možemo? Vrijeme je da preuzmemo stvari u svoje ruke! Otpor! Diskontinuitet! Bojkot!

Upitnik: Inicijativa za hapšenje Đukanovića

46875_1398345293719300_1793576045_n

Nedavno je na društvenoj mreži Facebook pokrenuta građanska inicijativa za hapšenje Mila Đukanovića. Već nebrojeno puta sam u svojim ranijim tekstovima isticao neophodnost da Crna Gora raščisti sa trulim vladajućim strukturama koje su je dovele na rub bankrota i propasti. Pošto svaka riba smrdi od glave, tako je i ovdje najvažnije da se tako i počne sa čišćenjem, od samoproklamovanog gospodara, čiji zakon odavno već leži u topuzu, i koji je tragovima svog nečovještva već uveliko ugrozio sve vitalne interese ove države, bili oni duhovni ili ekonomski, oba su srozana na samo dno postojanja.
Ono što ohrabruje jeste da su građani sami preuzeli inicijativu, da su prihvatili sopstvenu dužnost da otkažu poslušnost jednoj diktaturi i tiraniji, da su konačno shvatili činjenicu da kad nepravda postane zakon, otpor postaje dužnost, i odlučili da djeluju u skladu sa time, da “stanu tirjanstvu nogom za vrat”. Dobro je i što polako odstupamo od toga da naše interese zastupaju “opozicione” partije, koje bi u skladu sa stvarnim antirežimskim djelovanjem trebale prve da insistiraju na tome. One to, naravno, ne čine, jer su faktor stabilnosti tog istog trulog Sistema, kroz koji pokušavaju da dođu do nekih tzv. “promjena”, putem izbora u svojim herojskim naporima da “vrate povjerenje u izborni proces”. Kao da smo tek na posljednjim izborima otkrili da izbori nisu fer i demokratski, pa samo te nepravilnosti treba da promijenimo i sve je ok. Nema demokratizacije kroz izbore koje sprovodi diktatorski režim, nema demokratizacije dok svi ti centri moći (u vlasti i opoziciji) i dalje zadržavaju tu istu moć (bilo pokrivajući javne funkcije ili iza kulisa). Usled svega toga, crnogorskom slobodnomislećem građaninu je postalo jasno da im mora oduzeti svu tu moć, političku i ekonomsku, da je potrebno preispitati porijeklo imovine svima koji su obavljali državne funckije (pogotovo one najviše) i članovima njihovih porodica, da je sve odgovorne za raznorazne kriminalne radnje neophodno procesuirati, dovesti ih k poznaniju prava,  i potom pohapsiti. Zato je ova inicijativa krupan iskorak u pravcu istinske demokratizacije, jer bi hapšenje glavnog vožda te kleptokratske oligarhije koja je zaposjela tron već 25 godina bio osnovni preduslov za taj proces.
A razloga za to ima zaista dosta, od kojih ću pobrojati samo neke:

  1.  deportacija oko 150 bosansko-hercegovačkih izbjeglica u proljeće 1992. godine, od kojih su mnoge naknadno ubijene;
  2. međunarodni šverc cigareta tokom devedesetih godina i trgovinu drogom na visokom nivou, u okviru kojih su budžeti mnogih evropskih država oštećeni za više stotina miliona dolara i koji su kao posljedice imali i ubistva više od 30 pojedinaca;
  3. sistematsko kršenje ljudskih prava, slučajeve diskriminacije na nacionalnoj osnovi, diskriminaciju manjinskih naroda, lica sa invaliditetom;
  4. devastacija prostora i ugrožavanje životne sredine radi bogaćenja pojedinaca bliskih vlasti;
  5. vaučerska privatizacija i korupcionaške afere (“Telekom”, “Elektroprivreda”, “KAP”), koje su poslužile za bogaćenje bliskih srodnika, kumova i prijatelja režimske vrhuške

Sve ove činjenice su nam dobro poznate, i naravno sve inkriminisane, tako da se ne bi smjelo dozvoliti da bilo ko, a kamoli počinitelj svih ovih djela, prođe nekažnjeno. Tek tada bi ovo društvo pokazalo svoj demokratski kapacitet, kapacitet istinske pravne države (što je danas samo još samo jedna više izlizana floskula uzdanica ovog Sistema). Građani su pokrenuli ovu inicijativu, svi treba da je podrže ako ne žele više da gledaju kako budućnost njihove djece otimaju bjelosvjetski lešinari iz kriminalnog miljea, ako ne žele više da hodaju pognute glave ulicom zato što je neki nikogović prošao njegovom stranom ulice iz straha da mu taj pogled ne bude “pogrešno shvaćen”, ako ne žele više da gledaju kako borci za pravdu i istinu padaju pokošeni rafalima njihovih pasa, vjernih slugu, ako ne žele više da im ti ljudi kradu zemlju, mukom stečeni novac.

Sa druge strane, kakvi su to dvostruki aršini “međunarodne zajednice”, tih besprekornih boraca za mir u svijetu, ako je sposobna da zažmuri na sve ratne zločine koje je gospodar počinio aminujući ih kao premijer?! Gdje su svi oni kada treba zaštititi ljudska prava ugroženih društvenih grupa? Gdje su oni kada novinari bivaju ubijeni zbog preoštre riječi, ili kada treba da zaštite sve one obespravljene ljude, kada im se oduzima nacionalni idenitet, kada se proglašavaju “neprijateljima države”? Zar proglašavanje jednog naroda “neprijateljem države” nije u suprotnosti sa temeljnim principima i načelima te iste međunarodne zajednice? Kako mogu podržavati takvog čovjeka koji vlada silom, a istovremeno se boriti protiv nekih drugih diktatura? Ti dvostruki aršini su kuriozitet međunarodnog prava i zajednice, koji je u cjelosti obesmišljavaju, čineći njen pravni okvir i institucije samo produženom rukom kapitalističkog (korpokratskog) imperijalizma. Kada se ima na umu da glavna ideja vodilja nisu ljudska prava, ni međunarodni mir i bezbjednost, već geopolitički, ekonomski i razni drugi interesi zapadnih centara moći, onda pitanje o dvostrukim aršinima dobija svoj logičan odgovor. S tim u vezi, odveć nam je jasno da je i Đukanovič još jedan njihov pion. Međutim, to nam takođe govori i o tome da njih ne zanima Crna Gora i njen prosperitet, i zato im se ne treba obraćati, niti očekivati neku pomoć u istinskoj demokratizaciji ovih prostora. Odgovornost je samo na nama. Neki se povodom ove inicijative pitaju, “pa kako, ko će koga da hapsi?” Pa, kao što je to oduvijek i bilo,  narod svoje tlačitelje, zar ne? Tako što će konačno srušiti ovaj truli sistem, tako što neće dozvoliti lažne promjene, tako što će insistirati na činjenici da je on, građanin, stub svakog sistema političkog i društvenog uređenja, i da kao takav ima dužnost i odgovornost da ga ruši i modifikuje prema svojim, a ne tuđim, interesima. Ova inicijativa je za svega par dana okupila oko 3500 podržavalaca na fejsbuku (koji broj stalno raste), i može biti jasna i snažna poruka svim političkim subjektima u Republici šta njeni građani žele, koju bi svi oni morali da uzmu u obzir, i prema njoj promijene svoje prioritete, ako su zaista predstavnici volje naroda. Ako nisu, kakvim su se mnogo puta pokazali, treba im otkazati poslušnost, bojkotovati, i svim sredstvima se boriti za promjene.

Zato za početak, podržimo Inicijativu, klikom ovdje.

Facebook & (R)evolucija u CG

397408_467942173293540_1513406377_n

Kada bi društveno politički život u Crnoj Gori imao dinamiku koju ima na društvenim mrežama, demokratija bi nam bila vrlo bliska. Tu možemo naći bezbroj grupa koje broje hiljade članova, i koje su mahom antirežimskog karaktera, i svima je zajedničko nezadovoljstvo trenutnim stanjem u državi, kritikovanje svega što nas okružuje, konstantne žalbe na sve goru ekonomsku situaciju, dijeljenje linkova sa raznih Portala koji prenose te vijesti uz obavezne komentare tih zaista katastrofalnih odluka, a poneko se usudi i udijeli neku psovku ili pak ružnu riječ (neko će reći nazivanje stvari pravim imenom) za režimlije i njihove uzdanice. Ovi ljudi se na društvenim mrežama smatraju odvažnim, izuzetno poštovanim što govore tako otvoreno i javno zahvaljujući internet mediju, imajući u vidu ažurnost ANB-a. Oni manje hrabri se odluče na poneki lajk ili čak komentar. Sve u svemu, stiče se utisak otvorenog društvenog dijaloga o svim važnim temama u zemlji. Međutim, očekivali biste da takav dijalog izvrši određeni pritisak na procese odlučivanja, očekivali biste da ima određeni feedback u odlukama “Vlade svih građana”, ili ako ne to, očekivali biste da izvrši pritisak na one “predstavnike narodne volje” koji se izjašnjavaju o odlukama te Vlade u Parlamentu, pa da i oni ispune svoju funkciju. Ipak, ništa od toga se ne dešava, sve nastavlja da se odvija mimo svih tih ljudi u našim monitorima, pa im ne preostaje ništa drugo do monitoring svih tih zbivanja u kojima pasivno učestvuju. Oni učestvuju mimo svoje volje jer su neophodan objekt svih tih radnji. Sa druge strane, njihovi predstavnici nastavljaju da sprovode takve pogubne politike vodeći se uvijek svojim i interesima svojih finansijera prije nego li ulogom koju bi suštinski trebali da ispunjavaju, da ispoljavaju volju naroda koji je pak nesposoban da istu izrazi van virtuelnog svijeta. I ja sam upravo svjedok tog jaza između stvarnog i virtuelnog života. Ovaj virtuelni ponekad probudi nekakvu nadu da postoje ljudi koji uviđaju mnoge stvari, koji su prozreli ovaj Sistem i način njegovog funkcionisanja, koji su prozreli razne geopolitičke igrice moćnika koji vuku poteze figurama koje su oličene u učesnicima svekolikog političkog života u zemlji, tako da me navedu na vjerovanje kako je građanska svijest snažna, kako je kritička misao odlika sve većeg broja ljudi.  Međutim, realnost je ta koja uvijek sve uprska. Koliko god mi kritikovali, psovali, pljuvali po političkim odlukama marioneta, te politike se i dalje uspješno sprovode, sve u korist naše štete. To je jasan pokazatelj da ipak ta kritička misao nije u dovoljnoj mjeri sazrela, i da realno ne utičemo na odluke onih koji bi trebalo da ih donose u naše ime. Učestvujemo na nekim izbornim farsama, biramo one koji bi trebali da prenesu naše nezadovoljstvo, da ga kanališu i promijene, da stvore nešto bolje. Mi im dajemo svu tu moć, predajemo u njihove ruke kako bi je oni kao učesnici u procesu odlučivanja usmjerili u pravcu stvarnih promjena. Međutim, oni to ne čine, već naprotiv previše često donose odluke koje nemaju nikakve veze sa onim što mi od njih tražimo, koje idu i protivno tome, jedino su vješti u tome da to lijepo upakuju i prikažu nam kako su to u stvari čak i dobre odluke, konzistentne sa njihovom politikom zbog koje smo ih izabrali. Već nam je jasno da se slične stvari dešavaju svuda oko nas, jer realnost je da predstavnička demokratija u ovom obliku polako izumire, polako gubi na kredibilitetu, jer je već odavno izgubila kontakt sa svojom suštinskom prirodom, i samo se postepeno transformiše u još jedan novi oblik totalitarne vladavine, što je u neku ruku i neophodnost, imajući u vidu stranputicu kojom ova civilizacija nepovratno ide. To je jedan tok koji se čini nezaustavljivim,i koji uistinu i ne treba biti zaustavljen. U tom smislu, Crna Gora igra samo još jednu malenu ulogu, političke marionete još manju, a najmanju crnogorski narod. I to je fakat, političke promjene u ovoj zemlji zavise od interesa drugih moćnijih sila. Tako je oduvijek bilo. No, međutim, zašto tako mora da ostane? Zašto Crna Gora nije uspostavila održiv ekonomski sistem? Realnost je da je to mogla, da je pravilnim ulaganjem mogla da ojača svoju privredu u dovoljnoj mjeri da obezbijedi stabilan životni standard za svoje malobrojno stanovništvo. U današnjem svijetu, stabilan ekonomski sistem je preduslov svake istinske nezavisnosti. Crna Gora je svoj uništila, srozala do nepovratnog nivoa, da je sada samo u stanju da opstaje zahvaljujući kreditima svetskih banaka, koje opet nema moć da vraća što je čini beznadežno porobljenom, tako da ona i nema drugog puta, sem da hita u sopstvenu propast, u postepeno odumiranje. Kako se to odražava na život pojedinca, crnogorskog građanina, jednako onog koji sjedi iza monitora i kritikuje i onog koji pred svim tim žmuri? Odražava se u sve gorim životnim uslovima, sve većim nametima države koji utiču na njegovu kupovnu moć, odražava se u životarenju koje samo nalikuje životu. Do sada je to i bilo nekako podnošljivo zahvaljujući tome što je Vlada znala za nas da ukrade, zahvaljujući kriminalu koji je donosio neki novac, koji je omogućavao poslove. Istovremeno, taj novac je sjedinio kriminal i vlast, tako što je prvo obogatio naše moćnike, ili pak kriminalce doveo na pozicije moći i odlučivanja, tako da su oni počeli da tretiraju državne resurse kao svoje. Tako su oni sklapali razne dilove sa svojim “strateškim partnerima”, bahato se odnoseći prema tim resursima koji su mogli da nam obezbijede neki standard, koji su ih partneri samo zloupotrebljavali kako bi prali novac ili ostvarivali neke druge svoje interese, bez ikakvih istinskih ulaganja. Zahvaljujući svemu tome, naši resursi su dovedeni skoro do nule. Suočeni sa sopstvenom krizom, naši poglavari teže da rasprodaju i to malo što je ostalo, da izvuku i poslednji  atom snage iz ove zemlje zarad svojih fotelja. I posle se nađe neki nesretnik koji kaže, pa dobro ima kriminala i u drugim zemljama?! Istina je, samo što je u tim zemljama to pojava kao i svaka druga, a ne pravilo života. Kriminal je u neku ruku i neophodan državi, kao svojevrsni vječiti rival koji joj omogućuje da proširuje svoju vlast u ime “brobe protiv organizovanog kriminala”. Tu borbu upravo nameće EU našoj zemlji, i ako se želi otvoreno ići u nju, to može biti pogubno za brojne političke elite u Crnoj Gori. Težnja svakog slobodnog pojedinca i treba biti da se to podrži, ali do kraja, u potpunosti. Međutim, ta borba je samo još jedna farsa, jer se već zagovaraju neki modeli minimalne dekriminalizacije, što u prevodu znači hapšenje nekolicine nekada odanih saradnika vlasti, ponekog državnog funkcionera, dok oni glavni ostaju netaknuti i oni se povlače iz političkog života u sigurnost svojih bankovnih računa u of šor zonama. Na kraju ostaje jedna prezadužena zemlja, koja nema potencijala da vraća te dugove i koja će konstantno ići u sve veće zaduživanje, zahvaljujući velikodušnim restruktuirajućim kreditima Svjetske Banke i MMF-a, i koja će stoga morati da sprovodi sve politike koje su u interesu tih centara moći. Eto, valjda je sad jasnije zašto je stabilna ekonomija osnov nezavisnosti u današnjem svijetu, upravo zato što globalna ekonomija funkcioniše na principu stalnog duga, jer kad bi on nestao, i ona sama bi prestala da postoji, što naravno nije u interesu onih koji su zahvaljujući tome akumulirali preko 40% svjetskog bogatstva.
U smislu svega rečenog, ja sada moram da se osvrnem na svijetli primjer jednog Islanda, koji je takođe jedna mala zemlja, sa možda još ograničenijim resursima. Uprkos tome, to je zemlja koja ima jednu od najstabilnijih ekonomija na svijetu, to je zemlja koja srušila privatne banke zarad svojih građana, koja nije pokušavala da ih spasi, to je zemlja čija je Vlada odgovorna pa je u skladu sa željom svojih građana donijela odluku da se povuče iz pregovora sa EU, o kojoj cijeli ovaj region mašta. To je sada zemlja koja je u stanju da se odupre negativnim trendovima globalizacije, za moj pojam ostrvo nade. Ali šta je to imao Island a što Crna Gora nije? U prvom redu i najvažnije, narod, pojedince koji nisu željeli da se  njima manipuliše i koji su izašli na ulice i tražili odgovornost onih koji donose štetne odluke po njih. Ti ljudi su se izborili za politički odgovornu Vladu, ti ljudi su se izborili da ta Vlada donosi odluke koje oni od njih traže. Nadalje, zahvaljujući svemu tome, Island je uspio da prebrodi ovu svjetsku krizu na potpuno originalan način, u skladu sa svojim interesima, što je rezultiralo sada stabilnom ekonomijom i odlukom da se ne ide u EU, jer bi tamo vjerovatno bila uništena, odnosno eksploatisana za interese nekih drugih, a ponajmanje Islanđana.
A šta imamo mi? Korumpirane političare koji samo ispunjavaju diktate stranih centara moći, koji nas vuku u dužničko ropstvo, uništenu ekonomiju … A zašto nismo mogli kao Island? Isto smo mala zemlja čija je ekonomija mogla imati dovoljno potencijala za jedan održiv razvoj i stabilan životni standard. Prvo i osnovno, oni su se izborili za Vladu koja će da ih sluša, i velike su šanse da tako i ostane, jer će svaka naredna biti još odgovornija. Svakako to će biti izazov, jer se SAD i EU centri moći neće tako lako odreći Islanda, ali imaju šansu i perspektivu da grade samo svoju budućnost. Dakle, oni sada imaju Vladu koja sluša građane. Suvišno je reći kako to kod nas nije slučaj, ne samo sa Vladom, nego i sa pojedinim opozicionarima. Najbolji je primjer činjenica da ulazak u NATO podržava nepunih 30% građana, a političara pak 60%! Duplo više! Otkud tolika razlika, imaju li oni uopšte kontakt sa svojim biračkim tijelom?! Jasno je da nemaju, oni i ne žele da ga imaju, sem tokom kampanje kada treba sebi da obezbijede nove 4 godine lagodnog života i plate iz državnog budžeta i bonusa iz inostranstva. Međutim, biračko tijelo je to koje treba da ima kontakt sa svojim predstavnicima! Oni nas ne slušaju, jer nemaju šta ni da čuju! Islanđani su pustili svoj glas, vrlo snažno, i primorali neodgovorne političke elite da se povinuju. To čine i mnogi drugi širom svijeta, ali na ulicama, u stvarnom životu, ti ljudi ruše jedan Sistem koji je korumpiran i izrabljivački, ti ljudi se bore na sve načine protiv njega. U Crnoj Gori se revolucija dešava jedino na društvenim mrežama, svi su spremni da ruše Vladu, ali kada treba to pokazati i izaći na ulicu vođen jedino svojom glavom, tada sve priče prestaju, tada nastaju neki izgovori o poslovima koje inače mrze i koji im kradu život, o nekim “neodložnim obavezama” a koje se uglavnom sastoje u ispijanju dojč kafe ili lajkovanju. Neophodno je dakle pustiti glas, izaći na ulicu, izvršiti pritisak na svoje predstavnike, natjerati ih na odgovornije ponašanje, ukloniti korumpirane, iznjedriti neke nove sposobnije, preuzeti odgovornost u svoje ruke! Sve te grupe po Fejsbuku broje i po 5000 članova, 5000 članova grupa koje su po opisu antisistemske, i kojima ne trebaju lideri. Gdje su svi ti ljudi u spontanim okupljanjima? Neke zemlje nisu imale druga sredstva komunikacije sem tog fejsbuka, ali su ga ljudi adekvatno iskoristili da se povežu i izađu na ulice i otpočnu revolucije. Nama je ovdje izgleda dovoljno da smo samo članovi takvih grupa, da trolujemo po cijeli dan, da samo kritikujemo bezbjedno smješteni iza svog monitora i lažnog nika, jer nam je ionako fejs postao zamjena za život. Čak se i izlazi samo u kafiće koji imaju wi-fi, tu se okupi društvo i svi samo lajkuju, šeruju, tvituju, a najmanje pričaju međusobno. Dakle, u pitanju je jedna opšta pojava čiji su “revolucionari” samo dio. Zamijenili smo stvaran svijet za virtuelni, umjesto da ga koristimo da unaprijedimo stvarnost. Sva ta “dešavanja” na društvenim mrežama su izgleda dovoljna da zadovolje našu glad za promjenama, kao što su izgleda dovoljna da zadovolje i glad za životom. Slično je nekad bilo sa televizijom (i dalje je), samo još jedna iluzija, još jedna “maja” koja zaokuplja um i odvaja ga od stvarnosti (lične i sveukupne) i drži u zavisnosti od najrazličitijih apstrakcija. Ja bih volio da mi svi ovi ljudi izađu iz monitora, da ih upoznam, da izađemo zajedno na ulice i da zahtijevamo ono što nam pripada, a to je pravo na život dostojan čovjeka. Nikakve ideologije, nikakve teorije, iluzije i laži, samo život u svoj svojoj jednostavnosti. Od nečeg mora da se počne,pa neka to budu protesti, neka svako učini što može, po jedan čin građanske neposlušnosti, odbijanja da se povinuje zakonima koji mu isti taj život legalno oduzimaju. Zašto nećemo bar da pokušamo da mijenjamo stvari? Možda iz prvog pokušaja i ne dobijemo ono što tražimo, ali upornost bi se iplatila. Zar smo postali tako patetični da nam primjeri nekih mladih ljudi, koji su se odvažili da iskažu svoj protest protiv svega ovoga što nam je tužna svakodnevica, nisu dobar primjer koji bi trebali da slijedimo, već povod za porugu sa lažnih nikova? Zar smo i sami postali tako lažni kao ti nikovi, zar nam se sva hrabrost i snaga duha preselila u virtuelni svijet? Zar smo tako jadni da ćemo se samo žaliti i ništa ni ne pokušati da uradimo da to promijenimo? To ne samo što je jadno, nego je i licemjerno.

Kalil Džibran (Khalil Gibran) kaže: “Oni vele meni: Ako vidiš roba gdje spava, ne budi ga jer, možda sanja o slobodi. Ja velim njima: Ako vidite roba gdje spava, probudite ga i objasnite mu slobodu.” Ovaj tekst nije ništa drugo bez takvo jedno objašnjenje, ili tačnije još jedno podsjećanje na moć koju svaki pojedinac ima, na moć i sposobnost da kreira svoju stvarnost, da bude njen aktivni sudionik, a ne da mu se ona dešava, nekako mimo njegove volje. Ne postoje nemoguće stvari u društvenim odnosima, ne postoje nepromjenjive konstante i egzaktnost kao u prirodnim naukama, društvo je konstantno evoluirajući živi entitet satkan upravo od pojedinaca, od ljudi koji svojim djelovanjem određuju njegov tok, njegov dalji rast. Neophodno je da se shvati da je promjena uvijek moguća, da je promjena nužna i zato joj treba težiti uvijek kad određeno stanje počne da opterećuje upravo te pojedince koji čine jedno društvo. Ništa nemamo od očajavanja i čekanja na neko bolje sjutra, jer izvjesno je da Godo neće doći. Umjesto što ga čekamo, možda bismo mu trebali poći u susret … Osim ako ne napravi profil na fejsu, pa da lajk bude dovoljan 🙂

Vrijeme nedaća

9E90331A-D73E-4710-95EA-EAD065ADF5A9_mw800_s

U svojim razmišljanjima i brojnim kontaktima sa ljudima ovog podneblja često sam se pitao šta je to što ovaj narod vuče u sve veći mazohizam, zašto ljudi prihvataju to nečovječno stanje ropstva. Nedavno sam čuo jedan duhovit ali i jako zanimljiv odgovor na to pitanje koji glasi: “Narod nije još dovoljno gladan, još nije osjetio bijedu”. Kao ljubitelja cikličnih teorija društvenih promjena, to me je navelo na razmišljanje, pa sam primjenom tih metoda došao do nekih zaključaka koji su pokazali istinitost pomenute konstatacije. Ali eto, da idemo redom …

250px-ToynbeeArnold Dž. Tojnbi bio je engleski istoričar, filozof istorije i sociolog. Autor je monumentalnog djela “Proučavanje Istorije” u 10. tomova. U tom djelu Tojnbi je predočio određeni model rasta, razvoja i propasti civilizacija koji ću ovdje pokušati ukratko da obrazložim. Autor smatra da se geneza i rast civilizacije moraju tumačiti na osnovu interakcije. To je i ključna ideja čitavog teorijskog sistema engleskog istoričara. Izazovi i odgovor je mehanizam putem kojeg se pokreće geneza i napredak civilizacije. Mehanizam challenge and response predstavlja podstrek koji izbacuje jednu civilizaciju iz stanja ekvilibrijuma, stvarajući na taj način preduslove da se, ukoliko se na pravi način reaguje na taj poremećaj, stvori ravnoteža na višem evolutivnom nivou. Ovaj mehanizam je doveo do stvaranja egipatske civilizacije putem odgovora na izazov sušenja tla, a minojska civilizacija je nastala kao odgovor na izazov mora. Izazov ne mora uvijek biti geografski, naprotiv, vrlo je često društveni, tj. pod pritiskom neke druge civilizacije koja je u tom momentu u fazi rasta. Drugi mehanizam za tumačenje društvenih promjena u nastanku novih civilizacija jeste odvajanje proletarijata od prethodne civilizacije. Kreativna manjina obezbjeđuje pristanak u srcima svih članova ovog makroistorijskog sistema svojom stvaralačkom energijom. Kada proces gubljenja stvaralačke energije kod kreativne manjine uzme maha, ova društvena grupa počinje da dobija karakteristike dominantne manjine koja vlada uz pomoć sile. Proletarijat date civilizacije počinje da stiče svijest o sopstvenom položaju i pokazuje težnju da svoju dušu održi u životu. Proletarijat se zbog ugnjetavanja odvaja od društva, te civilizacija doživljava slom tako što postaje tamnica ove društvene grupacije. Secesija proletarijata je dinamičan čin, tj. odgovor na izazov promijenjene situacije, što zapravo i predstavlja prelazak iz stanja jin u jang. Svaki od ovih makroistorijskih sistema napreduje ukoliko zadržava sposobnost da uspešno odgovara na izazove. Taj proces se, naravno, ne može odvijati ad infinitum, pa kada nestane ova sposobnost dolazi do opadanja, disolucije i sloma. Proces se odvija na taj način što civilizacija ne daje odgovor na izazov, ili izazov koji se ponavlja sve dok na njega ne uslijedi neki nepotpun i nesavršen odgovor, što je uvod u slom. Autor djela Proučavanje istorije smatra da nakon perioda izazova kome ne slijedi uspešan odgovor dolazi do „vremena nedaća“ koje kulminira formiranjem univerzalne države. Ovaj period u istoriji civilizacija karakteriše se gubljenjem stvaralačke moći kod grupacije koju autor naziva kreativna manjina. Motivisana svojom željom za vlašću, ova grupa ljudi teži da ostane na svom položaju korišćenjem nasilnih metoda. Posledica ovakvih promjena u svojstvima pojedinaca koji čine ovu društvenu grupu jeste prestanak podržavanja od strane većine. U ovakvoj situaciji, dvije su mogućnosti: sistem koji je u stanju polaganog ali sigurnog odumiranja, ili radikalna društvena promjena. Autor smatra da je radikalna društvena promjena razrješenje jedne kumulirane protivrječnosti koja predstavlja ozbiljnu smetnju za funkcionisanje društva.

Sve prethodno navedeno se svakako može primijeniti na trenutno dominantni makroistorijski sistem koji mnogi autori označavaju kao “Zapadna civilizacija”. Nesumnjivo je da se ova civilizacija nalazi u fazi koju je Tojnbi označio kao stvaranje Univerzalne države. Univerzalna država, u Tojnbijevom sistemu, predstavlja činilac koji služi kao sredstvo ugnjetavanja većine od strane manjine koja je izgubila kreativne sposobnosti. Dominantne manjine koriste univerzalnu državu za ostvarivanje svojih egoističkih ciljeva, pritom ideološki pravdajući njenu ulogu u terminima opšteg dobra i blagostanja. Fenomen univerzalne države se tokom istorije mogao uočiti npr. u Rimskoj imperiji, imperiji Inka, u Vavilonu za vrijeme vladavine Nabuhodonosora. Današnji pandan tim “univerzalnim državama” mogla bi biti Evropska Unija, kao i sve aktuelniji princip “jedne Vlade” Novog Svjetskog Poretka. Svakako da je riječ o fazi propadanja i dezintegracije u koju ova civilizacija neminovno ide. O tome je detaljno govorio i Osvald Špengler u svom djelu “Propast Zapada”, kao i mnogi drugi autori koji su uvidjeli takav tok. Međutim, imajući u vidu da su u pitanju makroistorijski sistemi, za te procese je potreban jedan prilično dug period. Ono što je ipak veoma važno, i što u perspektivi treba imati na umu, jeste ta šira slika u koju se pojedinačni događaji u raznim društvima i državama uklapaju u tu slagalicu kao njeni djelići. Znajući to, potreban je novi kreativni potencijal koji će možda uspješno odgovoriti na taj izazov podižući civilizaciju na evolutivno viši nivo. To svakako podrazumijeva neophodnost konačnog odumiranja određenih prevaziđenih elemenata i izgradnje novih, koji su bliži potrebama čovjeka, oslobađanje od apstrakcija karakterističnih za određene civilizacije (što se još i naziva karakterističnim arhetipovima) i afirmisanje novih koje podržavaju dalju evoluciju. No, međutim, to su sada preširoke teme na koje ovaj tekst i ne treba da pruži odgovore, ali su svakako zanimljivi za razmišljanje. Bar meni 🙂

Sigurno se sada pitate kako se ova cjelokupna priča uopšte odnosi na Crnu Goru?! Smatram da je moguće povući određene paralele između Tojnbijevog modela rasta i propasti civilizacija na manje istorijske sisteme, kakve su države i društva. Samim tim nalazim da se Crna Gora nalazi u specifičnom periodu izazova na koje trenutno očigledno nije u stanju da odgovori, što će vjerovatno biti praćeno nekim “vremenom nedaća”. Kakvi su to izazovi sa kojima se crnogorsko društvo danas suočava? Prvi i najvažniji jeste izazov gubitka identiteta i nezavisnosti koji se postepeno utapa u neki širi okvir koji će ga vremenom progutati i izbrisati. Nadalje, tu je ekonomski izazov daljeg opstanka, jer Crna Gora se nalazi u jednom imaginarnom stanju ekonomskog blagostanja koje je režim fingirao svojim kriminalnim radnjama i sivom ekonomijom, što je nasleđe teških 90-ih. Problem je, međutim, što je taj imaginarni balon došao do tačke pucanja, jer sve je teži i osjetniji njegov dodir sa realnošću. Realnost je pak surova: Crna Gora nema industrijski, privredni i resursni potencijal da izmiri sve više rastući javni dug (čime je prinuđena da dodatno rasprodaje svoju budućnost oličenu upravo u pomenutim potencijalima), a pogotovo ne da obezbijedi svojim građanima normalan životni standard (bar da podrži potrošačku korpu, čija je vrijednost 2 – 3 puta veća od prosječne zarade, prema istraživanjima, dok je opet u stvarnosti ta slika još više poražavajuća). Crna Gora više neće moći da se oslanja na kriminal (pogotovo jer teži EU čije vodeće sile ne žele da njihove ekonomije propadaju zbog kriminalnih veza jedne od članica u perspektivi). Naime, Crna Gora je debelo osjetila kad su nestale pare Šarića, Kalića, Keljmendija i ostalih. Vlada je tada bila prinuđena da zavuče ruku u džep svojih građana, uvodeći nove poreze i takse, rebalanse i slično. Realnost je takva da će “idilična slika” dupke punih podgoričkih kafića na podne nestati, čim se rasprši pomenuta iluzija ekonomskog blagostanja. Naredni izazov sa kojim Cna Gora ima da se suoči jeste jedna diktatura, jedna univerzalna država koja se ogleda u tiraniji, ta dominantna manjina, koja vlada prisilom, ugnjetavanjem, gaženjem osnovnih ljudskih prava i sloboda, partokratijom, nepotizmom i ostalim nezdravim društvenim pojavama koja ovo društvo vuku u još dublju propast. Ipak, svi su izgledi da je ovo jedna neminovnost. Crnogorsko društvo se nalazi u fazi sopstvene dezintegracije na svim nivoima, dezintegracije koja objedinjuje sve prethodno navedene stvari, što sve ukupno čini jedan veliki društveni izazov. Od odgovora na taj izazov zavisi naš dalji razvoj, da li će ovaj narod isplivati na viši evolutivni nivo podstaknut djelovanjem neke nove kreativne manjine koja je u stanju da uvidi sve ove stvari, i koja je spremna da se izopšti iz ralja Sistema koji hrli u pomenutu propast. Međutim, svi ti aspekti dezintegracije nas vode u jedno teško vrijeme nedaća, vrijeme kada će ovi pojedinačni izazovi postati sve intenzivniji. Neka kreativna manjina može da ponudi jedino početni impuls,ideju, ali na nama, kao narodu i kao pojedincima, na našem kapacitetu, je sav teret suočavanja sa tim izazovima, na nama je da ih iznesemo i eventualno uspješno odgovorimo na njih. Najveći podsticaj ljudi bi trebali da dobiju usljed nadolazeće teške ekonomske situacije i one gladi sa početka ovog teksta, kada bi bili suočeni sa neizvjesnošću sopstvenog opstanka. To i ne bi smjelo da čudi, ljudi sa ovih prostora su najveći otpor pružali u najtežim trenucima, kada su zaista bili suočeni sa teškim uslovima gladi i rata, ali uvijek odolijevali. Ja vjerujem da će tako biti i sada. Ali neophodno je shvatiti da nam se to već dešava i da ne smijemo dozvoliti da nam prodaju šarene laže, po koru hleba i malo igara pa da smo svi zadovoljni i da igramo po njihovim notama. Krajnje je vrijeme da se odbace te iluzije i da se suočimo sa sivom i oporom realnošću. A realnost Crne Gore je mračna: država je na  rubu bankrota javnih finansija, katanci na kapijama nekad velikih industrijskih preduzeća, sve veća stopa nezaposlenosti, ljudi na rubu egzistencije mole za socijalu, oko 15.000 porodica živi ispod granice siromaštva (prema zvaničnoj statistici), ljudi ostaju bez krova nad glavom jer ne mogu da otplate kriminalne kredite ovdašnjih poslovnih banaka jer su odjednom postali “tehnološki višak”, mladi ljudi ginu od ruke nekih bezočnih kriminalaca, sinova izopačenog morala koji je kreirala ova vlast, bombe ispod automobila, teror i prijetnje smrću na svakom uglu … Ovdje postoji samo privid lagodnog života, a u pitanju je u stvari tužno i sumorno odumiranje, dan po dan bliži sopstvenom krahu. Opet ponavljam, krah ovog Sistema je neminovnost, ali je pitanje koliko će ljudskih života surovo oduzeti u tom procesu, tj. iz koliko svojih robova će tiho isisati život? U međuvremenu, držaće nas priključene na aparate tog Sistema, dajući nam po malo, eto čisto da ne skapamo od gladi, taman dovoljno da i dalje možemo da nosimo ružičaste naočare, i tako će nas činiti zavisnim od tog malo, u vječitom strahu i agoniji da i to malo ne izgubimo. Grabeći tako mrvice života, zarad njih ćemo odustati od sopstvenog identiteta i istorije, od sopstvene tradicije, vjeru ćemo prodati za “večeru”, bezuslovno ćemo kapitulirati, sve ćemo to predati nekoj apstraktnoj evropskoj budućnosti koja će sahraniti naše nacionalno biće, duh naših predaka i cjelokupno nasljeđe čojstva i junaštva, ali naposljetku i naše lične kreativne i svake druge potencijale. Nestaćemo jer nismo smogli snage da odgovorimo na opisane izazove, jer smo bili kukavice, jer smo pristali da više ne postojimo, jer smo pristali da budemo robovi. To je taj prvi scenario laganog odumiranja koji je i Tojnbi opisao, dok je drugi radikalna društvena promjena. Da, upravo tako, Revolucija! Revolucija je neophodna iz svih onih razloga koje sam pomenuo u jednom od svojih prethodnih pisanija, a koje možete pogledati ovdje. Ona je drugi način odgovora na izazove koje nameće predstojeće vrijeme nedaća. Mi, koji smo sada svjesni opšteg stanja u društvu, nosimo ogromnu društvenu odgovornost da na to adekvatno odgovorimo, da na ruševinama ovog trulog Sistema, izgradimo jedno novo društvo koje će biti nužno na evolutivno višem nivou jer je uspješno savladalo pomenute izazove. Još jednom ponavljam, ono što pada treba još i gurnuti, a upravo to je naša obaveza kada vidimo gdje nas vodi ovaj i ovakav nakaradni Sistem. Vrijeme je da odgovorimo snagom čistog građanskog bunta da ne želimo da nam tamo neke lažne zapadne demokrate ukradu identitet, tradiciju i kodeks lične časti na kom je oduvijek počivalo biće Crnogoraca, da ne pristajemo da naša djeca budu žiranti kriminalcima i njihovom prljavom novcu, da ne želimo da buduće generacije žive od tuđe milostinje, već od sopstvenog rada za koji smo stvorili uslove, da se izdignemo iznad sebe, da stvorimo uslove za pojedinačni i ukupni duhovni, kulturni, društveni, privredni i sveopšti rast! Najvažnije od svega jeste da se suočimo sa sopstvenom realnošću, da u našoj svijesti uvijek budu prisutni težina i turobnost te realnosti. Pred tim ne treba da ustuknemo i da se povučemo u svoje jazbine, da se pomirimo sa dekadencijom, već sa tim treba da se suočimo, da je osvojimo i nadvladamo, da joj odgovorimo snagom svoje volje, da je savladamo. Samo tako i tek tada možemo govoriti o nekim istinskim promjenama, o nekom napretku i boljitku. Kontinuitet sa ovim i ovakvim stanjem ne može iznjedriti ništa dobro, samo još jednu novu farsu, novu iluziju. Kontinuitet mora biti prekinut, jer su nama, po ko zna koji put ponavljam, neophodne temeljne i suštinske promjene na svim nivoima.
Na kraju, ostaje mi samo da se zapitam da li imamo neki donji prag tolerancije koji još nije dotaknut? Možda ovaj nivo gladi nije dovoljan da izvuče neku reakciju iz nas? Ja bih radiji da vjerujem u to, jer to znači da će u jednom trenutku, neminovno, taj prag biti dodirnut i onda snažna reakcija i odgovor moraju uslijediti. Istovremeno se plašim da nismo već upali u onaj scenario laganog odumiranja, da već polako ne nestajemo … Za ovaj drugi slučaj koji je izgleda bliži istini, posebno bi bila značajna radikalna društvena promjena, snažan trzaj iz tog stanja hibernacije, da se sve ono što je za to stanje uznemirujuće učini stvarnim, da se upadne u vanredno stanje, u stanje opšteg haosa i kolapsa ovog nakaradnog Sistema. U oba slučaja biće potrebne radikalne mjere, i zato svi treba da budemo spremni da ih iznesemo na valjan način. Nekoga će na to natjerati nužda, nekoga volja i elan za boljim sjutra, ali sve će nas udružiti napredak. U oba slučaja, ključno je da prihvatimo odgovornost, da sve zavisi od nas, od svakog pojedinca ponaosob, da li ćemo se povući i nestati ili ćemo se oduprijeti i prevazići?! Prihvatimo tu odgovornost i dokažimo da nosimo gene predaka koji nisu ljubili lance!

Uzdanice instalirane demokratije u CG

karikatura26042013

 

U svom poslednjem tekstu govorio sam o Sistemu i njegovom važnom i suštinskom elementu koji je oličen u parlamentarnoj opoziciji. Analizirajući savremene društveno-političke tokove u našoj zemlji, tom prilikom sam ustanovio da nam je za prijeko potrebne, istinske i suštinske promjene potrebna AntiSistemska opozicija. Samo takvo djelovanje omogućiće nam da izrastemo u pravo slobodno i demokratsko društvo. Šta sve to podrazumijeva i isključuje detaljno je obrazloženo u tom postu koji možete pogledati ovdje. Međutim, za temu ovog teksta moram izdvojiti i još jednu konstataciju: u Crnoj Gori se nastoji izvesti prividna, fiktivna promjena koja će zadovoljiti višegodišnju težnju sve većeg broja građana da se vidi kraj DPS-u. Time će se stvoriti fikcija određene pobjede, a “evropski put koji nema alternativu” dodatno će biti ojačan, a samim tim i uticaj zapadnih centara moći koji vuku konce u cijeloj ovoj situaciji.
Inspirisan skorašnjim dešavanjima na političkoj pozornici imitacije demokratije u Crnoj Gori, odlučio sam da se sada nadovežem na tu temu, jer upravo ta dešavanja u mojim očima predstavljaju vrlo ilustrativan primjer cijele te igrice.
Dakle, kao što nam je poznato, Vlada na čelu sa Gospodarem je odlučila da podigne stopu PDV-a sa 17 na 19%. Mnogi su označili taj novi namet i atak na ojađene džepove građana kao “Porez za KAP”. To je vjerovatno i tačno, budući da prezaduženost KAP-a nije neka novost , ali novo je i da je ovaj “gigant” crnogorske industrije sada u stečaju. Vlada je uvijek imala kreativna “nova” rješenja za tu situaciju, a kojima je zajedničko da se pare za te dugove uvijek uzmu od građana.To je inspirisalo aktiviste MANS-a na kreativne performanse kojima su vrlo vični, ali i policiju da ih sve liši slobode zbog remećenja javnog reda i mira ili čega li već. To je izazvalo oštre reakcije svekolike crnogorske javnosti, pa čak i harizmatičnog i često uzdržanog lidera DF-a Lekića, a za pomoć su se obratili i Mitji Drobniču, ambasadoru EU u CG, koja je ovdje poznata i kao patron demokratije. Svega 10-ak dana kasnije, aktivisti MANS-a napravili su novi performans na gotovo identičan način, ali ovoga puta bez hapšenja?! Da li su oni to htjeli da diktatorski režim izazovu da ih opet pohapsi?! Izgleda da su režimlije to prepoznale, a takva hapšenja svakako ne idu na ruku njihovom “demokratskom šarmu”, pogotovo ne u očima njihovih zaštitnika iz EU.
U cijeloj ovoj priči posebno je zanimljiva uloga Rankovog SDP-a. Sjetimo se najprije kako je samo Diktator bio ljut na manjeg koalicionog partnera posle predsjedničkih izbora, koji nisu tada podržali Filipa Nejakog, što je Diktator ocijenio kao izdaju i podršku protivkandidatu Lekiću. Da li je to bila impulsivna Milova reakcija nakon lošeg izbornog rezultata, koju je par dana kasnije diplomatski korigovao? Da li je tada to bila naznaka nečega što mu je samom odveć poznato? Nakon toga, prisjetimo se izjava izvjesnog Šabovića koji je govorio o nekoj “novoj demokratskoj snazi na političkoj sceni Crne Gore” a koja je uključivala SNP, Pozitivnu i čak dio DPS-a. SDP se, međutim, ogradio od takvog izleta svog poslanika, pa su tom prilikom samo konstatovali da to nije zvanični stav stranke, već lično mišljenje njhovog kolege koje oni, poslovično demokratični, itekako poštuju. Prethodno, a neposredno posle tih predsjedničkih izbora, Lekić je najviše pregovarao upravo sa Krivokapićem, istakavši sledeće: ““Ako SDP, simbolički rečeno, prestane da ukršta vatru i vodu, i krene autonomnim, odvažnim, orginalnim potezima koji bi mogli imati dalekosežne, pa i istorijske dimenzije demokratsko vrijednosnog zaokreta u Crnoj Gori u Frontu će imati partnera za ozbiljan dijalog i saradnju”, ocijenivši da “SDP pokazuje autonomnost i kritički odnos u određenim pitanjima u odnosu na DPS”. Naravno, ta “određena pitanja”, pored neustavnosti Vujanovićeve kandidature, najviše se odnose upravo na gore pomenuti KAP, oko kog je SDP izražavao često svoje protivljenje politici Vlade, ali uvijek na kraju podržavao. Tako je bilo i ovog puta, prilikom glasanja o “porezu za KAP”. I dok je to bio samo posredan izazov za SDP da otkaže poslušnost DPS-u, koju su posrednost oni znalački iskoristili, ubrzo im je stigao i novi, sada vrlo nedvosmislen i neposredan izazov oličen u predlogu Vlade o rebalansu budžeta kojim EPCG i KAP prebijaju poreski i dug za struju od 61 milion na štetu države, tj. građana. Poslanik SDP-a i član skupštinskog Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, Damir Šehović izjavio je da takav predlog nema podršku SDP-a. Ranije su se o tome izjasnili i opozicionari, rekavši da takođe neće podržati takve izmjene. Ukoiko ne dobije potrebnu većinu, politika Vlade ne bi dobila podršku u suštinskom državnom pitanju što bi uslovilo njen pad. Lider Demokratskog fronta (DF) Miodrag Lekić kazao je da je, bez obzira na prethodna iskustva, teško vjerovati da će Socijaldemokratska partija (SDP) podržati rebalans budžeta, ocjenjujući da je ta stranka pred važnim izborom koji će uticati na njen dalji kredibilitet. Sa druge strane, lider SNP-a, Srđan Milić, istakao je da su “DPS i SDP često fingirali sukobe unutar Vlade, pokazivali neslaganje na javnoj sceni, a na nivou predsjednika se dogovarali o svemu. Dogovoriće se i o rebalansu”. S obzirom na pređašnje iskustvo, vjerovatniji je Milićev scenario rješavanja ove priče. Ipak, samo za trenutak bar, treba razmotriti i drugu opciju, da podrške ne bude i da to uslovi očiglednu političku krizu. Iako bi taj razvoj događaja vodio ka padu Vlade, što je i logično, DPS bi insistirao na opstanku iste, što je Đukanović, u maniru diktatora jasno i pokazao kada je rekao, parafraziram, da dok on vodi državnu politiku ne zanima ga da li će imati podršku Parlamenta, čemu god to vodilo. Politička odgovornost i dosljednost zahtijevali bi od SDP-a da istupe iz Koalicije i formiraju neku novu sa opozicionim partijama, o čemu su već njihovi zvaničnici govoriili, a što bi bilo i za očekivati nakon određenog političkog zbližavanja Lekića i Krivokapića.
Dakle, još od vremena poslednjih parlamentarnih izbora, Lekića smatram kao izuzetno povoljnu figuru koja bi mogla da dovede do svojevrsne mirne smjene vlasti. Činjenica je da je pobijedio na predsjedničkim izborima, što je u značajnoj mjeri redefinisalo političku zbilju Crne Gore i uslovilo sva ova dešavanja koja sam pobrojao. Mislim da je on projektovan kao nosilac takve promjene. Svi koraci koje je preduzeo imaju notu postepene promjene, gotovo instruisane, jer sve su to metodi koji nisu nimalo radikalni, ali koji mogu biti efektni sa stanovišta podrške Zapada i evropskih zvaničnika. Jedini izuzetak su oni protesti, za koje i dalje smatram da su više iznuđeni pritiskom naroda, nego što su bili stvar njegovog izbora, što je vjerovatno i razlog zašto nisu kasnije dobili radikalniji karakter. Dakle, Lekić bi mogao biti taj kohezivni element prethodno naizgled nespojivih političkih subjekata. Sa druge strane, istina je da je Diktator pomalo “potrešen”. Nije želio da otkrije da li će dati ostavku 13.jula na pitanje iz SNP-a. Medojević je potom rekao kako Brisel traži od Đukanovića da ode. Sigurno je da EU na kraju ne bi željela u svom društvu čovjeka sa otvorenim kriminalnim vezama. Prema Monitoru,  Đukanovića plaše izvještajem Europola, u kojem se navodno vidi i njegova uloga u famoznom 3D – švercu duvana, droge i dijamanata. Slučaj Sanadera je ništa u poređenju sa ovim, kaže sagovornik Monitora. Svakako smatram da EU traži način kako da se na vrijeme riješi Đukanovića, ali na jedan miran i jednostavan i nadasve kontrolisan način.

Dakle, nezavisno od toga da li će rebalans proći u Skupštini ili ne, kao i da li će to zemlju uvesti u još očigledniji ambis političke krize, ono što treba očekivati jeste dodatno političko približavanje opozicije i SDP-a jer “Krivokapić je svjestan da Crna Gora nezadrživo ulazi u novu fazu bitnih promjena, koje neće moći da zaustave ni pokradeni izbori niti vidljivi strahovi pojedinaca i grupa na vlasti, dobrim dijelom van pravnog poretka, koji se opsesivno plaše uspostavljanja pravne države” (Lekić), uz mogućnost da u nekom budućem delikatnom trenutku kakav je ovaj sada, dođe do konačnog pada Vlade, te formiranja nove političke snage koja bi preuzela vlast. Vrlo je vjerovatno da će Đukanović lično pokušati da izbjegne ovaj scenario, povuče se i ostavi DPS i nekako uspije da izbjegne krivičnu i svaku drugu odgovornost za brojna nepočinstva kojim je uništio Crnu Goru.
Ključno pitanje u cijeloj ovoj priči jeste da li mi zaista želimo ovakvu promjenu? Ovo je promjena koja je po mjeri Zapada, i koju oni svakako teže da sprovedu na ovim prostorima i riješe pitanje Balkana u značajnoj mjeri. Podsjetimo se da se svi politički faktori u CG pozivaju na EU kao na svetinju i da je vide kao jedini put, i da su spremni da učine sve što je potrebno za njihovu podršku. Zašto bi se EU opterećivala kasnije bremenom kriminalca Đukanovića, kad ima ovu lakšu kategoriju takođe na raspolaganju? Suštinski, ništa se u stvari ne bi promijenilo. Nastavio bi se put Crne Gore ka “svijetloj evropskoj budućnosti”, u skladu sa otvorenim poglavljima 23 i 24 omogućila bi se neke konkretne akcije i eventualna hapšenja činovnika DPS-a ogrezlih u kriminalu i korupciji, što bi naišlo na pohvale kod Drobniča i kompanije. Neki kažu da će Đukanović doživjeti sudbinu Sanadera, što takođe nije isključeno, i što bismo mnogi željeli da vidimo, ali to je pitanje otvoreno za spekulacije. Nadalje, put ka NATO bi takođe bio jedna izvjesnost, što bi uz buduće članstvo u EU dodatno derogiralo nezavisnost zemlje, nova Vlada bi bila opterećena bremenom neefikasnosti prethodne čime bi pravdala svoje eventualne neuspjehe, a Crnom Gorom bi i dalje vladali isti centri moći koji već imaju jak uticaj, a koji bi bezuslovno sprovodili preporuke EU. Sve u svemu od neke suštinske demokratizacije ne bi bilo ništa, napravio bi se privid promjene koji bi osigurao interese EU u našoj zemlji. Sistem instalirane demokratije bi opstao, samo bi mu se ruho promijenilo. Sve to još jednom ističe potrebu za istinskom antisistemskom opozicijom koja bi se borila za stvarne interese Crne Gore, za dobrobit svakog građanina ponaosob, za slobodu i nezavisnost. Pad Đukanovićeve diktature je neophodan, ali u krajnjem on mora biti samo uvod u demokratizaciju, daleko od toga da se može i pomisliti da je tu kraj. Do istinske demokratizacije se ne može doći bez potpunog oslobođenja državnih i svih ostalih institucija od kriminala i korupcije, što se prethodno neće oduzeti i politička i ekonomska moć svim (anti)ratnim profiterima.  Vlada koja bi to sve sprovela imala bi moju podršku i tek tada bih je mogao smatrati nosiocem istinske promjene. Antisistemska  opozicija je  u svakom pojedincu koji je u stanju da prozre sve ove marifetluke i koji je spreman da ustane protiv njih na svaki mu znani način. Stoga, ona kao takva za lidera može imati samo probuđenog pojedinca, ali ne kao konkretnu osobu već kao svojevrsni model, pojedinca sposobnog za kritičko mišljenje i koji zna šta su njegovi i interesi njegove države i koji će istu graditi prema svojim potrebama, koji će zadržati taj duh slobodarstva i lične časti koji je nekad bio tako živ u Crnogorca i koji ne smije nikada nestati, jer kad umre on, umro je i jedan narod, i ostali su samo robovi koji i ne zaslužuju bolju sudbinu od te. Ovaj tekst je samo jedna analiza aktuelnog političkog trenutka u svijetlu onih glavnih tendencija koje diktiraju tempo tih “promjena” i uopšte dalje perspektive Crne Gore, jedno upozorenje na zamke političkih igrica u crnogorskoj imitaciji demokratije.

Prava i lažna opozicija

fake democracy

Sedma sjednica prvog redovnog (proljećnjeg) zasijedanja održana 31.05.2013. ličila je na jednu grotesknu predstavu, jednu dobro režiranu tragikomediju. Jer kako drugačije opisati tu simulaciju parlamentarizma i demokratije? Bio sam zatečen do kojih sve to granica ide. Nakon cjelodnevnog zasijedanja, do čak kasno u noć, crnogorski poslanici su bili više nego zadovoljni tim svojim “žrtvovanjem”. Prosto nisam mogao da procijenim ko je srećniji, vlast ili opozicija. I jedni i drugi su klicali “pobjedi crnogorskog parlamentarizma”, dičili se time što su zarad višeg interesa (koji je navodno, državni interes) prevazišli neke svoje razlike, i da su postigli konsenzus o važnim političkim pitanjima, opet navodno, na uštrb svojih partijskih interesa. Jer njima su građani Crne Gore, i prosperitet Crne Gore kao države (koji treba da se razvije kroz evropske integracije, kao jedini put za taj prosperitet) najviši interes. Glasnogovornik protesta od 20.aprila, sada već čuven po svojoj i volji svojih drugova da se vrate prvi na ulicu za 10 dana i poginu za Crnu Goru, na ovoj sjednici hvalio je predsjednika “Parlamenta” i svoje kolege što su kroz taj konsenzus otvorili vrata evropskoj budućnosti Crne Gore. Ah, kakva je samo ovo predstava bila. Svi su odigrali svoju ulogu sjajno. Predstava za građane Crne Gore, pogotovo one nezadovoljne da se malo smire i da se stvori privid neke “opozicione parlamentarne pobjede”, predstave da se i mafijaška organizacija DPSDP prikaže kao “demokratska” i kao spremna za kompromis zarad Crne Gore. Istovremeno, i najvažnije, to je bila predstava za evropejske zvaničnike, jer prikazan je “visok nivo političke volje i zrelosti da se prevaziđu ključni državni problemi”. Danima prije ovog “istorijskog dana crnogorskog parlamentarizma” EU zvaničnici u CG i van nje, govorili su kako “bojkot i politike diskontinuiteta” nemaju njihovu podršku, govorili su kako je afera “Snimak” neprihvatljiva za zemlju koja teži članstvu u EU i kako je neophodan angažman svih političkih faktora i državnih institucija u rješavanju tog problema. Sve su to bile jasne poruke šta i kako treba da se radi da bi se zadržala njihova podrška. A potom su se svi ti politički faktori kod nas potrudili da im ispune želju, jer podrška Zapada je njima najvažnija i oni znaju da njihove “političke karijere” nemaju nikakvu perspektivu bez “ruke koja ih hrani”. Neko bi pomislio kako je toj EU baš stalo da se razvije demokratija u CG, da se stvore potrebni institucionalni okviri za tako nešto, ističući kako je u tom procesu najvažnije vratiti povjerenje građana u institucije. Da im do demokratizacije ovih prostora nije nimalo stalo jasno proizilazi iz njihove otvorene podrške diktatorskom režimu. Njima je najvažnija “regionalna stabilnost”, kojoj je Crna Gora dala veliki doprinos. Kakve su institucije, koliko one garantuju slobode i prava građana, da li su korumpirane ili ne je od manjeg značaja, budući da se ni ciljevi same EU ne mogu pohvaliti demokratičnošću, niti se sama EU može pohvaliti nekorumpiranošću i slobodama. Naprotiv, njihovi skorašnji akti derogiraju brojna ljudska prava (poput onog prava na vodu), a u cilju rješavanja “krize evra” zadiru  duboko u slobode svojih građana, u suverenost samih država članica (težnja da EU ima pravo veta na nacionalne budžete, između ostalog) zadužujući ih do krajnjih granica. Dakle, njihov je glavni interes stabilnost “demokratije” koju su instalirali u našoj zemlji i čiji opstanak finansiraju podrškom svim “politički odgovornim subjektima” u Republici. Zato im je važno da građani imaju “povjerenje u institucije”, jer su situacije u kojim je to povjerenje ugroženo previše riskantne, jer mogu da dovedu do nekih nepoželjnih posljedica eventualnih pobuna. Upravo je to i razlog zašto su čak i protesti tako “mirni”, kontrolisani i sporadični, jer cilj im je amortizacija narodnog nezadovoljstva.
Drugim riječima, izgrađen je jedan Sistem u kom postoji simulacija demokratskih procesa, zarad održanja neke tamo stabilnosti (pogotovo u bezrezervnom prihvatanju instrukcija Zapada). U ovom Sistemu učestvuju svi gore pomenuti subjekti, koji su vrlo raznovrsni, pa tako imamo one političke: vlast i parlamentarna opozicija; civilni sektor, oličen u raznim NVO, građanskim klubovima itd.; “nezavisni” mediji (čiji pojedini glavešine pružaju ruku Diktatoru protiv kog se navodno bore), koji samo reflektuju stavove pomenutih političkih subjekata, tj. interesnih grupa koje ih kontrolišu, Obratite pažnju šta im je svima zajedničko, upravo podrška “projektu evroatlantskih integracija” koji nema alternativu i i marginalizovanje svih onih koji sumnjaju u taj projekat i koji mu se suprostavljaju. Sistem funkcioniše na bazi podjela koje njegovi učesnici fabrikuju radi lakšeg kontrolisanja opšteg građanstva. Pa tako oni nastoje formirati razne blokove, kao npr. za i protiv NATO, nastojeći da u prvi plan ubace sam NATO i istovremeno izbace iz konteksta moguće alternative. U te rasprave se uključuju svi pomenuti subjekti političkog i društvenog života, otvaraju razne debate, organizuju svakojake seminare, na kojim se raspravlja o NATO, tako da ta ideja zaživi i dobije opštu prihvatljivost ili makar da protivljenje smanji do nezainteresovanosti. Istovremeno, nijedan od tih seminara za cilj nema potpunu obaviještenost ili pak prezentovanje mogućih alternativa. Kao i u svakoj simulaciji, poenta je u kvantitetu, prividu da se nešto radi. Međutim, zar pitanje NATO pakta nije samo dio mnogo značajnijeg pitanja, a to je spoljnopolitičko opredjeljenje Crne Gore sa bezbjedonosnog aspekta. Zašto se ne povede konstruktivna rasprava o tome koje je najbolje rješenje po pitanju bezbjednosti i spoljne politike naše države. Ne, ne ide to tako, jer tada bi i NATO i EU bili samo jedna od mnogih drugih ravnopravnih opcija, sa mogućnošću da građani svoj sud o tim važnim odlukama za svoju budućnost donesu na osnovu pažljivog odmjeravanja svih relevantnih činjenica, a to je rizik koji je nepotreban. Zato su građanima već servirana rješenja tih pitanja, samo se nastoji stvoriti privid kao da se oni nešto tu pitaju, iako su već uslovljeni da prihvate samo ponuđena rješenja. Ovo je samo jedan od brojnih primjera kako ova simulacija demokratije funkcioniše.
Upravo tako su i naši “hrabri opozicionari” brže bolje potrčali da se vrate svom “konstruktivnom djelovanju” u tom Sistemu, da se vrate u “Parlament” nakon višenedjeljnog “destruktivnog” izleta na koji su bili više prisiljeni pritiskom javnosti i svog biračkog tijela, nego što im je to bila stvarna volja. Na mig EU, prvo su se jedni vratili natrag, koji su na taj način “obesmislili bojkot” DF-a i “tako ga prinudili da uradi isto”. Međutim, dosljedan kao što jeste, Front je to odbijao, ponosno najavivši “selektivno (ne)učestvovanje” u radu Parlamenta, da bi se ipak na ovaj “istorijski dan crnogorskog parlamentarizma” vratili u isti. I zar nam nisu tada dokazali da se može pobijediti i kroz insituticije, kroz Parlament, jer je DPSDP prihvatio njihove zaključke o vraćanju povjerenja u izborni proces i parlamentarnu istragu afere “Snimak”, jedino nije prihvatio lex specialis kojim se poništavaju izbori sprovedeni upravo kroz proces u koji treba vratiti povjerenje jer je ono poljuljano pomenutom aferom. Dakle, uprkos očitim izbornim prevarama i krađama cilj je da se vrati povjerenje upravo u izbore?! Istovremeno, režim ne priznaje da su prethodni izbori pokradeni što namjerava i da dokaže. Klasičan primjer jedne win-win igrice, jer ovdje su svi učesnici pobjednici, što su oni ponosno i istakli na tom zasijedanju. Vlast nije priznala da je pokrala izbore ali je pokazala svoju demokratičnost i spremnost da ukloni sve sumnje u istu; opozicija je prinudila vlast da usvoji njihove zahtjeve time pokazavši smislenost svog institucionalnog djelovanja u očima svojih birača i svoju privrženost daljem napretku Crne Gore, dok je Zapad dobio ono što je tražio, “vraćanje povjerenja u institucije”, na prvom mjestu u Parlament, pa potom i u funkciju Državnog Tužioca (Skupštini je, saglasno usvojenim zaključcima,  naloženo da hitno imenuje Vrhovnog Državnog Tužioca dvotrećinskom većinom); i napokon, formiraće se Radna Grupa čiji je cilj da unaprijedi izborno zakonodavstvo koje bi trebalo da onemogući izborne krađe, sa ciljem da se vrati povjerenje u izborni proces. Dakle, svi srećni, svi zadovoljni. Kada Skupština donese sve ove zakone, i postavi VDT traženom većinom, i istjera se pravda povodom afere “Snimak” (formiran je anketni odbor sa tim zadatkom!), svi problemi će biti riješeni. Kao da se ništa od ovog nije prije događalo, kao da je izborno zakonodavstvo to koje sprečava nekoga da pokrade izbore (još nisam čuo za izborne zakone koji omogućavaju i dozvoljavaju izborne krađe). Čak šta više, u donošenju svih tih zakona učestvovala je ista ova opozicija, pa su se krađe opet dešavale. Kao da će VDT odjednom biti odgovorna i nekorumpirana osoba zato što će ga Skupština izabrati dvotrećinskom većinom, i kao da je afera “Snimak” sporadičan slučaj čije će rješenje (ako ga uopšte i bude) magično otkloniti svaku sumnju u izbore.
Već sam negdje ranije pisao o tome kako je pogrešno suštinu zamijeniti formom, što se upravo sada dešava. Suština je da su institucije zarobljene i korumpirane, da njih kontroliše mafijaški režim, i to je razlog zašto su zakoni neprimjenjivi pa makar bili i najbolji ikad, to je razlog zašto nema stvarnog procesuiranja odgovornih za svakojake malverzacije i afere. Afera “Snimak” je samo jedna od mnogobrojnih malverzacija, jasan indikator da je nešto trulo u državi. Površinska rješenja nisu dovoljna da riješe institucionalnu i političku krizu u zemlji. Šta će se desiti posle te istrage? Biće “kažnjen” neki poštolog, upravnik te i te firme (koji će biti vjerovatno novčano obeštećeni za tu svoju “žrtvu” ili na neki drugi način), dok će oni ljudi koji su stvarni uzrok svih tih pojava, oni koji su vlasnici ove zemlje ostati netaknuti.
Ako se očekuje da će ovakva “rješenja” donijeti bilo kakvu suštinsku promjenu, koja nam je tako prijeko potrebna, onda je to u najmanju ruku znak poricanja duboke političke krize, njeno ublažavanje do nivoa prihvatljivosti, dok je u vjerovatnijem slučaju, ovo znak još jedne Sistemske manipulacije kreirane sa ciljem da omogući dalje nesmetano postojanje simulacije demokratije u Crnoj Gori, održavanje “stabilnosti” koja je Zapadu tako bitna, a sve to na uštrb istinske demokratizacije i napretka same države i njenih građana. U oba slučaja, riječ je o vrlo neodgovornom i neozbiljnom ponašanju.

Sve u svemu, zaključak je da mi imamo svojevrsnu, kakvu takvu, antirežimsku opoziciju. No, međutim, njeno antirežimsko djelovanje će uvijek ostati samo privid jer će mu uvijek nedostajati suština istinskog opozicionog djelovanja, a to je promjena postojećeg Sistema iz korijena. Realnost je da i jedni i drugi održavaju jedan Sistem instalirane i simulirane demokratije i bore se samo za prevlast u njemu, jednako brinući za njegovu korisnost i stvarnu demokratsku efikasnost, koliko i oni koji su taj Sistem i instalirali. Zato i ima istine u onom izrazu koji se među običnim građanima može čuti: “Misliš da će se nešto promijeniti ako ovi odu”. Iz razloga koje sam naveo, suštinski, vjerovatno i neće. Ipak, to ne znači da se ne treba boriti protiv diktatorskog režima, naprotiv! Njegovo uklanjanje je conditio sine qua non daljeg napretka. Međutim, ono što je nama potrebno je korjenita izmjena ovog Sistema, uklanjanje svih njegovih nedostataka, oslobađanje od poltrona u svim segmentima, bilo da su oni produžena ruka Zapada ili mafije, potpuna dekriminalizacija, kako bi se napravilo prostora za djelovanje onih ljudi koji bi izgradili nešto drugačije, nešto čiji će primarni cilj biti suštinska demokratizacija zemlje. Dakle, nama je potrebna ANTISISTEMSKA OPOZICIJA! Takvu opoziciju čine svi slobodnomisleći građani koji ne pristaju više na manipulacije postojećih “političkih subjekata”, koji su u stanju da prozru ovu njihovu igricu i koji su spremni da se bore protiv iste. Svaki takav pojedinac ne mora nešto posebno ni da radi, dovoljno je za početak da prestane da učestvuje u ovoj iluziji, da je bojkotuje, da otkaže poslušnost jednom Sistemu koji je protiv njega (što mu je i građanska dužnost), da se udružuje na bazi opšte ideje demokratizacije sa drugim slobodnomislećim sugrađanima, kako bi zajedno stvorili alternativni model državnog i društvenog uređenja koji bi predstavljao evolutivni napredak, a koji bi istovremeno bio zasnovan na našim realnim potrebama i interesima, koji bi bio izgrađen tako da očuva duh naše tradicije i običaja, da sarađuje sa drugima i poštuje njihovu kulturu, a ostane istinski nezavisan, sposoban da sačuva tu svoju nezavisnost u svako doba. Najprije nam je potrebno da se suočimo sa realnošću da “predstavnici naše volje” ne znaju, ne umiju ili najbolje rečeno, neće da manifestuju tu našu volju, da nam omoguće potrebne uslove u kojima bismo mogli slobodno da gradimo svoj život  prema sopstvenim aspiracijama. Potrebno nam je da se suočimo sa dubokom političkom i sveukupnom krizom, i sa realnošću da oni ne žele da je riješe, da je njima “kriza” potrebna da bi nas konstantno držali zarobljene u apstrakcijama “spasa” koji oni nude, a koji naravno ne postoji. Potrebno nam je da nam vrate mandat, da preuzmemo odgovornost, i da na bazi nekog novog društvenog dogovora izgradimo sebi državu koja će afirmisati sve naše različitosti, koja će nam omogućiti samoostvarenje, koja će zaista biti naša. Nisu nam potrebne nikakve vođe, jer iskustvo nas je sve naučilo da su oni vođeni nekim svojim uskim interesima, najčešće novčanim, i koji u sebi nemaju ni trunku karaktera potrebnog za dalji napredak. Znam da je u Crnoj Gori osobito teško razbiti taj kult vođe, Gospodara, čvrste ruke, ali to je osnova od koje se mora početi i koja će se svakako odvijati postepeno, ali bitno je da shvatimo da nam se nikad ne isplati da prepuštamo svoju sudbinu u ruke takvih ljudi koji su se kroz istoriju pokazali detrimentalni po dalji razvoj.
Takođe treba podstaći ljude da vjeruju da imaju tu snagu i moć, da nemaju čega da se plaše. Upravo Sistem u velikoj mjeri svoju snagu gradi na strahu svojih podanika. Činjenica je da čovjek ne treba da živi u strahu, već slobodno, pa taj isti strah treba i da prevaziđe za svoje dobro. Suština antisistemske borbe je svakako neučešće u njegovim institucijama, što promoviše sve vidove vaninstitucionalnog (gerilskog) djelovanja, i što je više takvih spontanih događaja, to će i ljudi više vjerovati da zaista mogu da se pobune, da zaista mogu da mijenjaju stvari, umjesto da kukavički prihvataju nametnutu stvarnost “jer može biti i gore” ili “zato što nas niko ne pita”. Izborimo se za taj glas, vršimo konstantan pritisak na sve moguće faktore, tražimo promjene koje želimo, osvojimo ih, izborimo se za njih! Metoda je mnoštvo, različitim aktima građanske neposlušnosti, solidarnošću, protestima, bojkotom lažnih institucija i njihovih procesa itd. Ključna stvar u toj borbi jeste samosvijest svakog pojedinca, vizija promjene, volja i odlučnost da se do nje dođe! Do kraja, do cilja, do pada diktatora! Otpor!

BBfWQayCUAAQKaU