Pacifikacija Otpora

activism-not-just-for-hippies-anymore

U posljednje vrijeme sve više ljudi uviđa činjenicu lažne političke borbe opozicije i vlasti. Opozicija se tako optužuje za nedostatak radikalnosti u svojim potezima, i za, uistinu, kalkulantski odnos prema gorućim pitanjima političkog života u zemlji. Njihove “aktivnosti” se sastoje u dodvoravanju nikom drugom do Ranku Krivokapiću, čovjeku koji je na izvjestan način i sličan upravo njima. Naime, Ranko isto selektivno učestvuje u vlasti, baš kao što i opozicija selektivno učestvuje u radu Parlamenta, tog tragikomičnog pozorišta raznih “bitangi”. Predsjednik tog “predstavničkog tijela” se u mnogim potezima ne slaže sa politikom Vlade, ili kako bi on to rekao “većeg koalicionog partnera”, nastojeći tako da stvori privid neke demokratske različitosti u stavovima unutar DPSDP koalcije, vješto izbjegavajući povlačenje radikalnijih poteza koji bi takve razlike podrazumijevale, poput istupanja iz te iste Vlade. Realno, nisu to minorne neke razlike gdje su takva mimoilaženja u stavovima i očekivana, već suštinska društveno – ekonomska pitanja poput KAP-a, Elektroprivrede, poreza, dakle svih onih koja određuju politiku jedne zemlje. Vlada u kojoj ne postoje slaganja oko politike koju treba da vodi je nelegitimna! Da, upravo tako, jer ako određeni činioci u Vladi ističu neslaganje sa njenom politikom, a ti činioci su u Vladi zahvaljujući izbornoj volji građana, to dalje znači da Vlada nema više podršku većine građana i kao takva bi trebala da prihvati odgovornost za sopstveni neuspjeh. Ako već ne postoji taj stepen političke odgovornosti, kao što očigledno ne postoji, za očekivati je onda od onih koji ukazuju na to da povuku takav potez, u ovom slučaju da SDP istupi iz Vlade, jer je to odgovorno prema njihovim biračima koji su ih izabrali na funkcije, i politički konzistentno. Sve ostalo je prosipanje magle, glupa priča koja prijeti da im debelo podrije politički kredibilitet, ako takav uopšte i postoji.

Sa druge strane, imamo opoziciju koja selektivno učestvuje u radu Parlamenta. Dakle, jedan dio je tu stalno, jedan povremeno. Već sam ranije isticao kako opozicija daje legitimitet diktatorskom režimu samim učešćem u radu njegovih insitucija, učešćem u njegovim procesima, poput izbora. Selektivno (ne)učestvovanje je samo još jedna igrica koja služi da naivnom građanstvu zamaže oči, baš kao i Rankovo uvijanje i, narodski rečeno, “izvođenje krivina”. Oni takođe vješto izbjegavaju povlačenje nekih radikalnijih poteza. Šta bi to konkretno podrazumijevalo? Svakako to su politike diskonitnuiteta, jer je tako nešto apsolutna neophodnost ako se žele istinski boriti protiv režima koji je zarobio sve institucije u zemlji kandžama nepotizma, korupcije, partokratije i kriminala. Sve to ukazuje da poltička borba u tim uslovima nikada ne može biti fer, da izbori nikada ne mogu biti fer i demokratski, samo iz jednog razloga, što sve diktira i vodi jedan, u suštini, diktatorski režim odjeven u ruho “zapadne demokratije”. Kad se ovi stavovi predoče pojedinim opozicionarima, oni se u biti sa njima slažu, a neki idu tako daleko pa obećavaju da će pristupiti drugačijim, radikalnijim metodima političke borbe. Ali to uvijek traje samo do sljedećih izbora, kada se biračko tijelo poziva da izađe na izbore, jer su oni svojim predanim radom po raznim odborima “za vraćanje povjerenja u izborni proces” omogućili bolje uslove, samo je potrebna veća izlaznost (kalkuliše se sa ciframa od preko 70%) i gotovi su. Međutim, nakon izbora, oni odgovornost prebacuju na to isto biračko tijelo, kritikuju ga i pozivaju na “promjenu svijesti”, nikada se ne odlučivši da sami preuzmu odgovornost za “izborne poraze”, da prihvate uzaludnost te i takve njihove borbe i pristupe nekim drugim metodama. Svi se nešto plaše da bi to izazvalo političku krizu u zemlji i nemire, koje niko ne želi, to je zabranjeno i pomisliti. Međutim, činjenica je da se ova zemlja već nalazi u dubokoj krizi, i to ne samo političkoj, već ekonomskoj, društvenoj i kulturnoj, zahvaljujući pogubnoj politici Vlade, protiv koje su tako zdušno i “manji koalicioni partner” i opozicija, ali čijem opstanku oni (ne)svjesno doprinose. Prema tome, zemlja se već nalazi u krizi, i to svakim danom sve više, budući da se osnovna načela demokratije uveliko gaze iz dana u dan, da se ljudske slobode i prava isto tako gaze, da se ljudi hapse i kažnjavaju zato što brane svoje domove i živote od nelegalnih odluka Vlade, da je sve veći broj nezaposlenih pogotovo među mladima, da država nema nikakav sistem u edukaciji i zapošljavanju, da država nema održivu ekonomsku perspektivu (sem zajmova sa različitih strana) što sve vuče u dužničko i svakoliko drugo ropstvo, da građani jedva sastavljaju kraj sa krajem, dok država određuje samo nove namete kako bi pokrila budžetske kratere nastale njenim lošim odlukama i ugovorima sa “investitorima” pri čemu joj vodeća ideja nije bila ta ekonomska održivost i isplativost već vraćanje ili činjenje usluga “tajkunima” kako bi, i jedna i druga strana, mogla da pere novac. Ako sve to nije već dovoljno alarmantno, i ako to ne zahtijeva radikalne poteze kako bi se došlo do nekih rješenja, ne znam koji podsticaj je onda potreban? Ono što znam da je sigurno potrebno jeste da je ovoj zemlji potreban taj momenat krize, taj zastoj u “normalnom funkcionisanju”, taj kolaps redovnog toka stvari, jer takav tok je loš, takav tok ima samo jednu monotonu frekvenciju kojom uspavljuje ljude, ušuškava ih u nepostojeću sigurnost, dok im se iz raznih izvora serviraju prividi neke borbe za “bolju budućnost” koji su tu samo da im umire savjest, tek toliko da bi lakše mogli da podnesu svu tu muku sa kojom se redovno suočavaju i kako bi mogli da održe svjesno odabrani ignorantski stav prema svim gore navedenim pitanjima. Kolaps takvog toka i “redovnog stanja stvari” je stoga neophodan kako bismo se istinski uhvatili u koštac sa svim ovim problemima i počeli aktivno da radimo na njihovom rješavanju. To nikako nije moguće ako se i dalje budemo igrali neke demokratije. Opozicionari, to definitivno znači da biste morali da dignete dupe iz udobnih poslaničkih fotelja, i kao nosioci političke volje opoziciono orjenitsanih građana preuzmete odgovornost i istupite sa radikalnijim potezima poput napuštanja Parlamenta, bojkota izbora i ostalim politikama diskontinuiteta. To važi i za SDP, ako se već ne slaže sa politikom Vlade, neka joj i zvanično oduzme legitimitet istupajući iz nje. To je politčka odgovornost svih vas, a ne servilnost nekim stranim faktorima koje čekate da vas inauguriraju u ministarske, premijerske i slične fotelje. Shvatite da oni to nikad neće uraditi sve dok Đukanović ostvaruje sve njihove zamisli, i sve dok nema nikakve pobune, jer njih se i ne tiču unutrašnje prilike u našoj zemlji jer “neće oni ovdje da žive”. Shvatite da su ukupne unutrašnje prilike tako loše da svakim danom tonemo sve dublje u sopstveno blato. Shvatimo i prihvatimo i riješimo to svi zajedno.
Otpor_1Vjerujte mi da kad bi sad Đukanović napravio neki radikalan potez koji baš i nije po volji Zapada, da bismo odmah imali masovne proteste, da bismo imali scenario “Otpor 2000” istog momenta, da bi tek tada Đukanović bio predstavljen od strane Brisela kao diktator, a ljudi na ulicama bi bili “demokratske snage” i “borci za slobodu”, dobili bismo “narandžastu revoluciju”. Tada ne bi bilo opomena kad se izađe iz Parlamenta na ulice, već bi to bilo dočekano sa velikim odobravanjem. Kako se te stvari odvijaju, možete detaljnije pogledati ovdje:

Moje pitanje je, ako mi svi dobro znamo kakav je ovo režim, koliko je loša situacija, zašto smo nesposobni da stvari preuzmemo u svoje ruke? Tu prevashodno mislim na one nosioce tog opozicionog diskursa, zašto oni nisu odlučni i jedinstveni u takvoj borbi bez obzira šta Zapad kaže? Zar vam nije preči vaš narod? Uostalom, uz istrajnost, vjerovatno biste promijenili i njihov odnos prema cjelokupnom pitanju i natjerali ih a prihvate novonastalu situaciju, iako njihova podrška nama mora uvijek biti od sekundarnog, ako uopšte i ikakvog, značaja.

Nadalje, ovdje se još obraćam i onim građanskim pokretima koji su u nastanku i koji su mahom iznikli usled nezadovoljstva stanjem u zemlji i pristupima da se isto popravi i izmijeni na bolje. Mnogi aktivisti ovih pokreta i nevladinih organizacija imali su mnoštvo performansa, mitinga, protesta, protestnih šetnji itd. Međutim, čemu sve to zapravo doprinosi? Ako zanemarimo da je brojnost vrlo mala, sami ti činovi sami po sebi ne uznemiravaju postojeći Sistem u potrebnoj mjeri. Naprotiv, oni su i očekivani, pa čak i poželjni. Ovo je tako jer svaka država unaprijed računa na nezadovoljstvo i moguće proteste i onda njene agencije (čitaj: ANB) nastoje da usmjere i amortizuju to nezadovoljstvo. Kao po pravilu, to se čini upravo putem takvih strogo kontrolisanih protesta. Tako je, recimo, bio slučaj sa protestima MANS-a prošle godine koji su namjerno djelovali besciljno, neodlučno i na taj način postignut je “kontraefekat”, okupljena energija je raspršena i narodno nezadovoljstvo amortizovano. Treba posebno obratiti pažnju kako se uvijek podsjeća da je u pitanju mirni protest, uredno prijavljen kod nadležnih organa. Ako je sloboda javnog okupljanja jedno od osnovnih ljudskih prava, onda čovjeku za to nije potrebna nikakva dozvola, a pogotovo ne bi trebalo da je traže oni koji bi na neki način trebalo da uzdrmaju postojeći status quo. Protesti i njemu slične stvari imaju za svrhu da izazovu svojevrsno “vanredno stanje”, oni su zapravo fizička manifestacija postojećeg vanrednog stanja. Upravo iz tog razloga Zakon o javnim okupljanjima suštinski derogira ljudsko pravo na okupljanje, jer ga ograničava u takvoj mjeri da ga vodi u besmisao. A zapravo, sam taj Zakon je besmislen, i treba ga kršiti  jer je u pitanju čist primjer “nemoralnog zakona” o kom je još Toro pisao, i koji iziskuje građansku neposlušnost. Nadalje, mnogi pokreti i svi ostali se trude da ostanu u granicama zakona u svom antirežismkom ili antisistemskom djelovanju. Po prirodi stvari, to je gotovo apsurdno. Naime, svi zakoni su krojeni tako da stave van zakona svako potencijalno ugrožavajuće ponašanje i postupanje po vladajući establišment. Vrlo često ti zakoni nemaju potreban legitimitet, kao što je to slučaj sa ovim ranije pomenutim. Međutim, to državi daje pravni osnov da upotrijebi državni aparat prinude u slučaju pobune. Dakle, zakonima je definisana dozvoljena igra pobune, na koju svaka država računa. To svaku pobunu stavlja u predvidljive, i po Sistem i režim, sigurne okvire stvarajući situaciju koju je moguće kontrolisati, a samim tim i neprimjetno usmjeravati i postepeno smirivati. Sva ta mirna okupljanja, protesti, šetnje i slično stoga ne ugrožavaju sistem, ali mu omogućavaju da se predstavi u dobrom svijetlu (sloboda govora i slično). Na taj način, otpor je pacifikovan, učinjen uzaludnim i često kontraproduktivnim, zloupotrijebljen kao sredstvo političke promocije pojedinih, najčešće vodeći nekim kompromisnim rješenjima koja suštinski ništa ne rješavaju. Prirodno, nijedna vlast neće prepustiti svoju moć samo zato što smo im transparentima to tražili, niko neće napustiti svoje privilegije i položaj samo zato što se slaže da su naši zahtjevi opravdani. Radi bolje ilustracije, podsjetio bih ovdje na toliko puta pominjanog Gandija i Indiju, koji je postao neka ideja vodilja mirnog protesta. Njegov doprinos je zaista značajan i ti metodi su doprinijeli u borbi Indije. Čak i kao takvi, svi ti aktovi nenasilnog otpora su često značili kršenje zakona i izazivali su represivne mjere.

bhagat-singh-voiceMeđutim, ono što se često previđa u razmatranju tadašnjih prilika u Indiji jeste druga strana otpora oličena u Bhagatu Singhu i njegovom revolucionarnom pokretu, koji je često uključivao i neke nasilne akcije. Oni su tako jedne prilike u Parlament bacili dvije bombe, uz mnoštvo letaka uzvikujući revolucionarne parole (tom prilikom nije bilo nikakvih žrtava :)). Smatra se da je ta vrsta pritiska dodatno ojačala Gandijevu pregovaračku poziciju, uz naravno narod koji je bio takođe istrajan u svojoj borbi.
Poenta ovog primjera jeste da je otpor u suštini višestran, i može i treba podrazumijevati forme građanske neposlušnosti koje je detaljno predočio Šarp (a koji su i u “Otporovom” priručniku :D), ali i nasilne akcije, akcije koje su prijetnja sistemu, koje mogu biti diverzantske, gerilske i subverzivne prirode, kako bi se kreirao snažan pritisak i prilike zaista postale vanredne, dok je sve to praćeno podrškom naroda koji samo želi da oduzme mandat onima koji rade protivno njegovim interesima i potrebama, što je sve, naravno, potpuno legitimno. Pored toga, poenta je i da sam princip legaliteta nema potrebnu težinu u zemljama koje su gotovo otvoreno represivne prirode, koje su u svojoj suštini diktature, i režimima koji uskraćuju elementarna ljudska prava bilo otvoreno ili kroz sistemske “greške i nedostatke”. Stoga su zakoni takvih režima, usled prirode samih tih režima, okrenuti zaštiti interesa vladajuće oligarhije, a ne interesa i prava građana, te teže ugnjetavanju istih, pa su samim tim u osnovi “nemoralni” i treba ih prekršiti ako stoje na putu ostvarenja tih prava i sloboda građana, odnosno slobodnijem i boljem društvu. Ovo je tako i zato što su ovakvi režimi, kakav mi imamo u Crnoj Gori, u osnovi nelegitimni jer nemaju uporište u podršci naroda čemu svjedoče i konstantne krađe izbora i manipulacije izbornom voljom građana. Otpor ne može biti miran i legalan, uokviren zakonskim normama, on mora izazvati nemire, mora prekršiti zakon, jer jednostavno mora da izvrši odlučujući pritisak kako bi proizveo potrebne promjene ili im doprinio. Sloboda nema kompromis, pa tako i borba za nju mora biti beskompromisna.

1425751_267040340110647_1435174978_nNo, međutim, postavlja se pitanje kako to sve implementirati u Crnoj Gori, ako znamo da se ni na “mirna okupljanja” poput protesta i marševa ne okuplja više od stotinjak građana (u najboljem slučaju), ako znamo da je najdirektniji vid antisistemske akcije od ’98 na ovamo bilo bacanje jaja na Parlament od prije nekoliko mjeseci? Kako onda očekivati da će se istinski otpor razviti u potrebnoj mjeri? Vrlo jednostavno, taj otpor treba da živi u svima nama, u svima kojima je bahatim ponašanjem vlasti i njihovih saučesnika oduzeta mladost, oduzeto sve mukotrpnim radom stečeno, svima kojima je ukradena perspektiva, svima obespravljenim, poniženim i uvrijeđenim … On može da se manifestuje uvijek i na svakom mjestu, kad god smatramo da je potrebno podići glas  protiv nečega, on se može sastojati u bilo kom aktu građanske neposlušnosti, u bilo kom nasilnom aktu, ili jednostavno samo izaći na ulicu, razbiti taj kolektivno usvojeni obrazac prihvatanja ovog životarenja, praćen strahom da bi pobuna mogla da nas dovede u goru situaciju, pa biramo da ćutimo. Neće biti bolje, neće se životni standard popraviti, nema obećane budućnosti! Ničega od toga neće biti jer niko ne može dobiti ono što ne traži. Zato na svaki mogući i dostupni način, bio on legalan ili ne, treba pružiti otpor! Ne mogu se mirno razbiti lanci koji su nas porobili, za stvarnu promjenu potrebno je oduzeti porobljivačima moć, a oni je se ne odriču lako. Zato izađite iz njihovih pravila igre, svi vi pojedinci, grupe ili partije koje se borite protiv njih i nametnite neka nova, svoja. Ubjeđivanja i pregovori sa njima, potpisivanja online i drugih peticija, lajkovi i postovi po fb grupama (kojih je uzgred više nego što zajedno imaju aktivista), očigledno nisu pomogle. Potrebno je ujediniti se i krenuti korak dalje, kreirati sopstvene metode poučeni djelovanjem različitih pokreta otpora kroz istoriju … Drugim riječima, Živi Otpor!

 Ovaj teorijski osvrt na probleme antirežimskog i antisistemskog djelovanja koji će od nekih hrabrijih dobiti čak i lajk na fejsbuku (ili možda biti šerovan), završio bih podsjećanjem na Drugi Svjetski Rat. Najpametniji potez koji su nacisti i ostali preduzeli odvodeći ljude u logore bilo je to što su ih uvjerili da je u njihovom najboljem interesu da se ne bune. Da li želite ličnu kartu ili želite da se pobunite i moguće poginete? Da li želite da živite u getu ili da se oduprete i moguće poginete? Da li želite na tuširanje ili da se oduprete i moguće poginete? Da smo tada živjeli, vrlo bi jasno znali šta treba da učinimo da bi se pobunili, i protiv koga. Valjda mi bolje od drugih znamo da okupator ne mora nužno biti spoljni, kad živimo u jednom diktatorskom režimu, trebalo bi da poznajemo svog protivnika.

Advertisements

(R)evolucija

nuits-4-aout-L-BRJ3VN

Posmatrajući sva skorašnja dešavanja, sa osvrtom i na crnogorsku dalju prošlost, došao sam do zaključka da je kod nas riječ revolucija poprimila neke negativne odlike, još malo pa će prerasti u tabu temu. Tako su se često mogle čuti izjave “ulica nikad ništa dobro nikom nije donijela”, “to je pozivanje na linč i krv”, “podgrijavanje atmosfere straha i panike” itd. Ovo mi je vrlo čudno iz prostog razloga što je revolucija gotovo uvijek progresivno orjentisana i samim tim evolutivno neophodna. Iz toga slijedi zaključak da do revolucije dolazi u trenutku kada određeni politički sistem ili društveno-ekonomski poredak nema potporu za svoje postojanje u realnosti, budući da je postao štetan i da ga je stoga neophodno prevazići. Ono što je važno imati na umu pri građenju stava o revoluciji jeste šta ona zapravo znači. U današnje vrijeme ona dobija itekako negativnu konotaciju budući da se predstavlja kao nasilničko ponašanje, rušenje nekog poretka ili vlasti na silu. Ovdje je važno razumjeti taj element sile. Činjenica da su revolucije često praćene neredima ne podrazumijeva da se neki poredak ruši na silu. Do nereda i ostalih negativnih pojava koje prate revolucije dolazi najčešće iz razloga što vladajuće elite i ostali moćnici koji teže održanju statusa quo zbog privilegija koje im to donosi nastoje da taj poredak ili sistem održe upravo na silu. To je jednostavno tako sa vlašću, njeni nosioci se ne odriču od nje tako lako, ne mareći za potrebe društva. Jedina sila koju revolucija zaista posjeduje jeste ideja čije je vrijeme došlo. Možda i ponajbolju definiciju revolucije dao je upravo Džek Goldstoun odredivši je kao “napor da se transformišu političke institucije i opravdanost političkih autoriteta u društvu, koji je praćen formalnom ili neformalnom masovnom mobilizacijom i vaninstitucionalnim akcijama koje podrivaju vlast”. Dakle, nigdje se ne pominje konkretno nasilje. Vaninstitucionalne akcije su sve akcije koje se odvijaju van institucija sistema i same po sebi ne podrazumijevaju nasilje. Takve akcije nalaze svoju primjenjivost u trenutku kada je jasno da institucije Sistema nisu više adresa na kojoj se mogu ostvariti prava tj. putem kojih je moguće doći do željenih promjena. Dobar primjer koji potvrđuje ovu činjenicu su nenasilne revolucije, koje su mahom kampanje građanskog otpora, koje uključuju različite oblike nenasilnih protesta, sa ciljem da dovedu do odlaska vlade koja se vidi kao autoritarna. Takvi protesti imaju često ograničeniji cilj nego revolucije, ali ponekad građanski protesti sa revolucionarnom svrhom mogu dovesti do pada diktatorskog režima ukoliko sebi obezbijede određeni stepen podrške od strane oružanih snaga, ili bar njihovu dobrovoljnu neutralnost. Efektivna kampanja građanskog otpora, i čak dostignuće nenasilne revolucije, je moguće u određenim slučajevima čak i kada vlada preduzima brutalne mjere u obračunavanju sa protestantima; pa stoga, uvreženo mišljenje da je kod većine revolucija koje su se dogodile u diktatorskim režimima bilo riječ  o krvavim i nasilnim ustancima nema istorijsko utemeljenje. To je posebno slučaj u 20.vijeku, kada su nenasilne revolucije bile vrlo uspješne i dosta česte. Po jednoj teoriji u demokratiji se smatra da je njena osnovna svrha da omogući mirnu revoluciju. Bivši američki predsjednik Džon Kenedi je tako jednom prilikom izjavio: “Oni koji onemogućavaju mirnu revoluciju čine nasilnu revoluciju neizbježnom”. Džordž Lakej je u svojoj knjizi iz 1976. “Manifesto Nenasilne Revolucije” iznio strategiju od 5 faza za nenasilnu revoluciju. Prva faza je kulturna priprema ili “osvješćivanje”, koja podrazumijeva edukovanje, pripremu i podizanje svjesnosti o potrebi nenasilne revolucije. Druga je izgradnja organizacija. Ovo se više odnosi na organizovanje, tj. povezivanje različitih formalnih i neformalnih grupa ili organizacija u cilju što koherentnijeg djelovanja sa naglaskom na nenasilje. Treća faza su konfrontacijski organizovane i javne kampanje poput štrajkova, marševa, bojkota, “sit in”-a, “umiranja”, blokada koje remete normalno funkcionisanje sistema i vlade. Četvrta etapa podrazumijeva masovnu nesaradnju. Grupe sličnih afiniteta ili mreže takvih grupa širom zemlje se angažuju u sličnim akcijama koje remete normalno funkcionisanje. U petoj fazi se formiraju paralelne institucije koje preuzimaju funkcije vlade. Džin Šarp je predložio cijelu listu od 198 metoda nenasilne akcije koje revolucionari mogu preduzeti. Tu listu možete pogledati u našoj PDF arhivi. On je još ustvrdio da nijedna vlada ne može vladati bez saglasnosti građana. To je kasnije preraslo u mnoge takve pokrete koji su donijeli promjene revolucionarnih karakteristika u društvima (SAD – Martin Luter King; Indija – Mahatma Gandi). Gandi je još rekao da je građanska neposlušnost sveta dužnost građanina kada vlada postane korumpirana i nelegitimna.

Dakle, najvažnija stvar na koju ovdje želim da upozorim su terminološke igrice i zamjene teza koje se obično vezuju za pomen naziva revolucija. Po meni, revolucija je neophodnost onda kada je određeni koncept države ili društva prevaziđen, pa ga treba mijenjati, ili kada je stanje u zemlji takvo da obesmišljava nominalni koncept društvenog uređenja. Drugim riječima, ako je određeni koncept samo proklamovan kao demokratski dok u njemu zapravo demokratije uopšte nema, već dobija odlike diktatorskog, onda je njegova smjena prijeko potrebna. Nadalje, revolucija je dakle moguća nenasilnim ili mirnim putem. Do nasilja u većini slučajeva dolazi kada se vlast sukobljava sa demonstrantima upotrebljavajući brutalnu silu oružanih snaga. Upravo oni teže tim bombastičnim izjavama, poput “rušenje demokratskog uređenja, državni udar, prolivanje krvi na ulicama” i slično. Svrha takvih najava je primarno da diskredituje sam protest (tj. da ga predstavi “rušilačkim i divljačkim”), budući da se na nasilje mora odgovoriti nasiljem u cilju “zaštite ustavnog poretka i državnog uređenja”. Drugo, takve izjave imaju za cilj stvaranje atmosfere straha i panike u društvu, kako bi se umanjila efikasnost tih protesta, uz prejudiciranje krivice za takva dešavanja na organizatora. Tome smo nedavno i sami bili svjedoci, kada su na sam pomen protesta, predstavnici vlasti upravo reagovali takvim  izjavama “povratak u 90-te, nasilje” i sve ono što prethodno već pobrojah. Ja sam te izjave razumio kao prijetnje upotrebom sile, ukoliko oni budu smatrali da je to potrebno (tj. zavisno u kojoj mjeri bi ti protesti ugrozili njihove fotelje). Zaštita ustavnog poretka i državnog uređenja kao razlog za obračun sa demonstrantima je apsolutna besmislica, posebno u našem slučaju, jer trenutno ne postoje težnje da se isti mijenja. Svi zapravo težimo demokratskom uređenju, ali smatramo da ovi koji su trenutno na vlasti nemaju veze sa demokratijom, da je taj pojam čista apstrakcija kod nas, da su upravo oni ti koji gaze ustavni poredak, da smo još uvijek zaglibili u tranzicionom periodu. Između ostalog, razlog tome leži u činjenici da je postojeće rukovodstvo odgajano na principima nekog drugog društvenog uređenja, odnosno komunističkog, a neke stvari se ne mijenjaju lako. Sve i kad bi htjeli, oni ne posjeduju demokratski kapacitet u mjeri potrebnoj da dovede do demokratizacije društva u tranzicionom periodu. Da je to istina, sami su dokazali tokom prethodne 24 godine. Demokratija u Crnoj Gori je samo jedna obična šarada, čista forma bez suštine, i što je najgore, bez volje i težnje da se dođe do te suštine. Ovdje dakle imamo posla sa jednim klasičnim diktatorskim režimom. Podsjetimo se da diktature karakteriše akumulacija moći u rukama jedne osobe ili grupe ljudi. U našem slučaju, to je prva familija. Institucije sistema koje u demokratskim društvima moraju biti nezavisne da bi omogućile vlast naroda, odnosno onemogućile samovolju vlasti, kod nas su zarobljene i korumpirane, što se vidi iz činjenice da donose odluke koje su u interesu upravo vlasti, koje onemogućavaju ostvarenje i zaštitu prava građana u slučajevima kada su ona povrijeđena, ograničena ili oduzeta od strane vlasti. To se prevashodno odnosi na pravosuđe čija je uloga kontrola vlasti i zaštita ustavom i zakonom zagarantovanih prava građana. Riječ je o glavnom stubu istinskih demokratskih sistema. Kod nas te institucije (sudovi i Državno Tužilaštvo) nisu samostalne što je preduslov za ostvarivanje njihove funkcije. To vidimo iz (ne)efikasnosti i jednih i drugih u procesuiranju korupcionaških afera, kriminalnih, protivzakonitih i protivustavnih aktivnosti i djela u koje su uključeni najviši državni funkcioneri. Mnogi od njih bi u zemljama sa demokratskim uređenjem bili odmah smijenjeni sa funkcije koju obavljaju, i nakon procesuiranja pred istinski nezavisnim institucijama, bili bi kažnjeni u skladu sa zakonom. Kod nas se to ne dešava, već dokaze o korupcionaškim i kriminalnim radnjama naših državnih funkcionera prikupljaju italijanski i njujorški sudovi, koji dokazi opet našem Tužilaštvu nisu dovoljni ni za pokretanje istrage, a kamoli šta drugo. Upravo takvim aktivnostima, oni su stekli značajnu ekonomsku moć kojom kontrolišu sistem, bilo podmićivanjem ili na neki drugi način. Sa druge strane, građani teško ostvaruju svoja prava preko sudova, posebno kad se na drugoj strani nađu državnici ili njihovi bliski saradnici, pa tako sudski procesi traju i po više desetina godina!! Čak i kad sudovi priznaju ta prava građanina, izvršenje sudskih presuda često zna biti vrlo komplikovano. Sve je to usled korumpiranosti tih institucija. Korupcija inače vlada u svim profesijama, ali je u ovim posebno pogubna upravo zbog uloge koju ove institucije imaju u državi. Pitajte danas crnogorske građane koliko vjeruju sudovima i tužilaštvu? Oni koji vjeruju vjerovatno nisu imali iskustva sa istim 🙂 Nadalje, da li se zaista može govoriti o slobodi medija, kad novinari bivaju pretučeni na ulici ili ubijeni upravo iz razloga što govore stvari koje ne idu na ruku režimu? Da li je to odlika diktature ili demokratije? Da li je odlika demokratije zapošljavanje građana po ključu partijske pripadnosti, pri čemu je vrlo poželjno da pripadate upravo njihovoj partiji? Tu su prekršene brojne slobode i prava građana, Ustav i zakon zemlje (koja je kršenja taksativno navela Akcija za ljudska prava – http://www.hraction.org/?p=3028) Dakle, da zaključimo, u Crnoj Gori imamo situaciju u kojoj je jedna grupa ljudi (aka “prva familija”) akumilirala svu realnu političku i ekonomsku moć, koja novcem stečenim kriminalnim radnjama i drugim pritiscima kontroliše temeljne državne institucije obezbjeđujući sprovođenje sopstvene volje mimo zakona i Ustava (tj. samovolja), koja suzbija kritičku misao i sva oprečna mišljenja često na vrlo brutalan način, koja diskriminiše svoje građane prema njihovoj partijskoj pripadnosti (tj. nepripadnosti vladajućoj partiji – što je odlika jednopartijskih sistema), i koja ima aparat državne prinude na raspolaganju i koji dosta često zloupotrebljava. Sve su to jasni indikatori jedne diktature. Ovo je zapravo hibrid, koji samo ima lice demokratije. Ne dajte da vas zavara postojanje tzv. nezavisnih institucija i medija, nevladinih organizacija i slično, jer nam je svima jasno da je u pitanju puka formalnost. A forma se nikada ne smije miješati sa suštinom, niti se formom ikada treba zadovoljiti.

Sve to nas na kraju dovodi do jasnog zaključka da je našem društvu potrebna suštinska i korjenita promjena. Ovdje nisu dovoljne neke površinske reforme i minimalne dekriminalizacije. Neophodno je da se institucije oslobode od pogubnog uticaja ove oligarhije. Neophodno je da se društvo u cjelini oslobodi od svih negativnih stvari koje su postale prihvaćene kao vrline u jednom trulom sistemu vrijednosti koji je izgradila ova vlast. Neophodno je da se sve to odbaci i krene u izgradnju nečeg novog. Neophodna je, dakle, revolucija. Od te riječi nipošto ne treba zazirati, iz svih razloga koje sam naveo na početku teksta i koji su, nadam se, pomogli u rasvjetljavanju njene pozitivne uloge u društvima koja su u fazi propadanja. Revoluciju ne treba shvatiti drugačije nego što joj samo ime kaže, revolt radi evolucije! Evolucija zahtijeva da ono što je staro, prevaziđeno, pogubno i bezvrijedno umre, kako bi nastalo nešto progresivnije. Da bi se do toga došlo, potrebno je prethodno pružiti odlučan otpor tome čiji kraj dolazi, ali čiji je instikt održanja tada i najjači. Ovo je otpor koji može imati revolucionarne posledice, ne zbog načina borbe, već zbog konačnog cilja i efekta koji se postiže. To je pravo mjerilo revolucije. Ona može biti nenasilna i mirna, ali da dovede do suštinskih promjena koje vode boljitku, koje mijenjaju staro za novo, za bolje. Nije revolucija kada postoji nasilje, a rezultat je u biti isti, što narod kaže “sjaši Kurta, da uzjaše Murta”. Ona je istinska samo kad je njen rezultat istinska promjena.

Stoga, ključna stvar je da u svojim glavama i srcima prepoznamo koliko nam je takva promjena potrebna, da “osvijestimo potrebu za revolucijom” na nivou društvene kolektivne svijesti. Sve to ide redom, od pojedinca do pojedinca, i to je svakako jedan proces. Mnogi kažu da je probuđen pojedinac ključ za pobjedu. Slažem se u potpunosti s tim, jer takav pojedinac neće pristati na apstrakcije i iluzije kojim ga Sistem drži u svojim raljama. U odnosu na potrebu promjene, smatram da broj takvih pojedinaca kod nas progresivno raste, što je dobro. Ipak, “vizija bez akcije je puko sanjarenje”, u ovom slučaju, sužnja o slobodi. Potrebno je da nešto podstakne da ta vizija postane akcija, potrebno je hrabrosti i odlučnosti. Stoga, kako na nivou pojedinca, tako je i na nivou društva potrebno preduzimati korake koji će razbiti “tabu o revoluciji” koji polako postaje prihvaćen. To je upravo i cilj ovog degenerisanog Sistema, da obezvrijedi učinkovitost takvog djelovanja, da nas ponovo uspava i uljuljka u lažnoj sigurnosti i stabilnosti naših života. Nama je, kao društvu, neophodno da spoznamo da možemo. Kada se ta spoznaja uprisutni u dovoljnoj mjeri, cilj je na korak od ostvarenja. Takvo uprisutnjenje te spoznaje može se dogoditi samo ako budemo istrajni u svakoj vaninstitucionalnoj borbi u koju krenemo, ako ih pokrenemo što više, počev od bojkota, nenasilnih protesta, marševa i blokada ulica, pa čak i pojedinačnih akata građanske neposlušnosti kao i kolektivnih koji bi doveli do sve širih opstrukcija funkcionisanja Sistema, jer mu treba vezati ruke, uskratiti mu sve izvore moći. Ne smije se dozvoliti da ništa uguši tu iskru otpora, tu ideju promjene čije je vrijeme došlo, taj spiritus movens naše borbe. Takva beskompromisna akcija sa vizijom oslobođenja od diktature (i svake nametnute i od spolja instalirane “demokratije”) i izgradnje puta ka istinski slobodnom društvu je jedino rješenje naše duboke krize, prevashodno krize karaktera, kom je neophodan preporod.