Pacifikacija Otpora

activism-not-just-for-hippies-anymore

U posljednje vrijeme sve više ljudi uviđa činjenicu lažne političke borbe opozicije i vlasti. Opozicija se tako optužuje za nedostatak radikalnosti u svojim potezima, i za, uistinu, kalkulantski odnos prema gorućim pitanjima političkog života u zemlji. Njihove “aktivnosti” se sastoje u dodvoravanju nikom drugom do Ranku Krivokapiću, čovjeku koji je na izvjestan način i sličan upravo njima. Naime, Ranko isto selektivno učestvuje u vlasti, baš kao što i opozicija selektivno učestvuje u radu Parlamenta, tog tragikomičnog pozorišta raznih “bitangi”. Predsjednik tog “predstavničkog tijela” se u mnogim potezima ne slaže sa politikom Vlade, ili kako bi on to rekao “većeg koalicionog partnera”, nastojeći tako da stvori privid neke demokratske različitosti u stavovima unutar DPSDP koalcije, vješto izbjegavajući povlačenje radikalnijih poteza koji bi takve razlike podrazumijevale, poput istupanja iz te iste Vlade. Realno, nisu to minorne neke razlike gdje su takva mimoilaženja u stavovima i očekivana, već suštinska društveno – ekonomska pitanja poput KAP-a, Elektroprivrede, poreza, dakle svih onih koja određuju politiku jedne zemlje. Vlada u kojoj ne postoje slaganja oko politike koju treba da vodi je nelegitimna! Da, upravo tako, jer ako određeni činioci u Vladi ističu neslaganje sa njenom politikom, a ti činioci su u Vladi zahvaljujući izbornoj volji građana, to dalje znači da Vlada nema više podršku većine građana i kao takva bi trebala da prihvati odgovornost za sopstveni neuspjeh. Ako već ne postoji taj stepen političke odgovornosti, kao što očigledno ne postoji, za očekivati je onda od onih koji ukazuju na to da povuku takav potez, u ovom slučaju da SDP istupi iz Vlade, jer je to odgovorno prema njihovim biračima koji su ih izabrali na funkcije, i politički konzistentno. Sve ostalo je prosipanje magle, glupa priča koja prijeti da im debelo podrije politički kredibilitet, ako takav uopšte i postoji.

Sa druge strane, imamo opoziciju koja selektivno učestvuje u radu Parlamenta. Dakle, jedan dio je tu stalno, jedan povremeno. Već sam ranije isticao kako opozicija daje legitimitet diktatorskom režimu samim učešćem u radu njegovih insitucija, učešćem u njegovim procesima, poput izbora. Selektivno (ne)učestvovanje je samo još jedna igrica koja služi da naivnom građanstvu zamaže oči, baš kao i Rankovo uvijanje i, narodski rečeno, “izvođenje krivina”. Oni takođe vješto izbjegavaju povlačenje nekih radikalnijih poteza. Šta bi to konkretno podrazumijevalo? Svakako to su politike diskonitnuiteta, jer je tako nešto apsolutna neophodnost ako se žele istinski boriti protiv režima koji je zarobio sve institucije u zemlji kandžama nepotizma, korupcije, partokratije i kriminala. Sve to ukazuje da poltička borba u tim uslovima nikada ne može biti fer, da izbori nikada ne mogu biti fer i demokratski, samo iz jednog razloga, što sve diktira i vodi jedan, u suštini, diktatorski režim odjeven u ruho “zapadne demokratije”. Kad se ovi stavovi predoče pojedinim opozicionarima, oni se u biti sa njima slažu, a neki idu tako daleko pa obećavaju da će pristupiti drugačijim, radikalnijim metodima političke borbe. Ali to uvijek traje samo do sljedećih izbora, kada se biračko tijelo poziva da izađe na izbore, jer su oni svojim predanim radom po raznim odborima “za vraćanje povjerenja u izborni proces” omogućili bolje uslove, samo je potrebna veća izlaznost (kalkuliše se sa ciframa od preko 70%) i gotovi su. Međutim, nakon izbora, oni odgovornost prebacuju na to isto biračko tijelo, kritikuju ga i pozivaju na “promjenu svijesti”, nikada se ne odlučivši da sami preuzmu odgovornost za “izborne poraze”, da prihvate uzaludnost te i takve njihove borbe i pristupe nekim drugim metodama. Svi se nešto plaše da bi to izazvalo političku krizu u zemlji i nemire, koje niko ne želi, to je zabranjeno i pomisliti. Međutim, činjenica je da se ova zemlja već nalazi u dubokoj krizi, i to ne samo političkoj, već ekonomskoj, društvenoj i kulturnoj, zahvaljujući pogubnoj politici Vlade, protiv koje su tako zdušno i “manji koalicioni partner” i opozicija, ali čijem opstanku oni (ne)svjesno doprinose. Prema tome, zemlja se već nalazi u krizi, i to svakim danom sve više, budući da se osnovna načela demokratije uveliko gaze iz dana u dan, da se ljudske slobode i prava isto tako gaze, da se ljudi hapse i kažnjavaju zato što brane svoje domove i živote od nelegalnih odluka Vlade, da je sve veći broj nezaposlenih pogotovo među mladima, da država nema nikakav sistem u edukaciji i zapošljavanju, da država nema održivu ekonomsku perspektivu (sem zajmova sa različitih strana) što sve vuče u dužničko i svakoliko drugo ropstvo, da građani jedva sastavljaju kraj sa krajem, dok država određuje samo nove namete kako bi pokrila budžetske kratere nastale njenim lošim odlukama i ugovorima sa “investitorima” pri čemu joj vodeća ideja nije bila ta ekonomska održivost i isplativost već vraćanje ili činjenje usluga “tajkunima” kako bi, i jedna i druga strana, mogla da pere novac. Ako sve to nije već dovoljno alarmantno, i ako to ne zahtijeva radikalne poteze kako bi se došlo do nekih rješenja, ne znam koji podsticaj je onda potreban? Ono što znam da je sigurno potrebno jeste da je ovoj zemlji potreban taj momenat krize, taj zastoj u “normalnom funkcionisanju”, taj kolaps redovnog toka stvari, jer takav tok je loš, takav tok ima samo jednu monotonu frekvenciju kojom uspavljuje ljude, ušuškava ih u nepostojeću sigurnost, dok im se iz raznih izvora serviraju prividi neke borbe za “bolju budućnost” koji su tu samo da im umire savjest, tek toliko da bi lakše mogli da podnesu svu tu muku sa kojom se redovno suočavaju i kako bi mogli da održe svjesno odabrani ignorantski stav prema svim gore navedenim pitanjima. Kolaps takvog toka i “redovnog stanja stvari” je stoga neophodan kako bismo se istinski uhvatili u koštac sa svim ovim problemima i počeli aktivno da radimo na njihovom rješavanju. To nikako nije moguće ako se i dalje budemo igrali neke demokratije. Opozicionari, to definitivno znači da biste morali da dignete dupe iz udobnih poslaničkih fotelja, i kao nosioci političke volje opoziciono orjenitsanih građana preuzmete odgovornost i istupite sa radikalnijim potezima poput napuštanja Parlamenta, bojkota izbora i ostalim politikama diskontinuiteta. To važi i za SDP, ako se već ne slaže sa politikom Vlade, neka joj i zvanično oduzme legitimitet istupajući iz nje. To je politčka odgovornost svih vas, a ne servilnost nekim stranim faktorima koje čekate da vas inauguriraju u ministarske, premijerske i slične fotelje. Shvatite da oni to nikad neće uraditi sve dok Đukanović ostvaruje sve njihove zamisli, i sve dok nema nikakve pobune, jer njih se i ne tiču unutrašnje prilike u našoj zemlji jer “neće oni ovdje da žive”. Shvatite da su ukupne unutrašnje prilike tako loše da svakim danom tonemo sve dublje u sopstveno blato. Shvatimo i prihvatimo i riješimo to svi zajedno.
Otpor_1Vjerujte mi da kad bi sad Đukanović napravio neki radikalan potez koji baš i nije po volji Zapada, da bismo odmah imali masovne proteste, da bismo imali scenario “Otpor 2000” istog momenta, da bi tek tada Đukanović bio predstavljen od strane Brisela kao diktator, a ljudi na ulicama bi bili “demokratske snage” i “borci za slobodu”, dobili bismo “narandžastu revoluciju”. Tada ne bi bilo opomena kad se izađe iz Parlamenta na ulice, već bi to bilo dočekano sa velikim odobravanjem. Kako se te stvari odvijaju, možete detaljnije pogledati ovdje:

Moje pitanje je, ako mi svi dobro znamo kakav je ovo režim, koliko je loša situacija, zašto smo nesposobni da stvari preuzmemo u svoje ruke? Tu prevashodno mislim na one nosioce tog opozicionog diskursa, zašto oni nisu odlučni i jedinstveni u takvoj borbi bez obzira šta Zapad kaže? Zar vam nije preči vaš narod? Uostalom, uz istrajnost, vjerovatno biste promijenili i njihov odnos prema cjelokupnom pitanju i natjerali ih a prihvate novonastalu situaciju, iako njihova podrška nama mora uvijek biti od sekundarnog, ako uopšte i ikakvog, značaja.

Nadalje, ovdje se još obraćam i onim građanskim pokretima koji su u nastanku i koji su mahom iznikli usled nezadovoljstva stanjem u zemlji i pristupima da se isto popravi i izmijeni na bolje. Mnogi aktivisti ovih pokreta i nevladinih organizacija imali su mnoštvo performansa, mitinga, protesta, protestnih šetnji itd. Međutim, čemu sve to zapravo doprinosi? Ako zanemarimo da je brojnost vrlo mala, sami ti činovi sami po sebi ne uznemiravaju postojeći Sistem u potrebnoj mjeri. Naprotiv, oni su i očekivani, pa čak i poželjni. Ovo je tako jer svaka država unaprijed računa na nezadovoljstvo i moguće proteste i onda njene agencije (čitaj: ANB) nastoje da usmjere i amortizuju to nezadovoljstvo. Kao po pravilu, to se čini upravo putem takvih strogo kontrolisanih protesta. Tako je, recimo, bio slučaj sa protestima MANS-a prošle godine koji su namjerno djelovali besciljno, neodlučno i na taj način postignut je “kontraefekat”, okupljena energija je raspršena i narodno nezadovoljstvo amortizovano. Treba posebno obratiti pažnju kako se uvijek podsjeća da je u pitanju mirni protest, uredno prijavljen kod nadležnih organa. Ako je sloboda javnog okupljanja jedno od osnovnih ljudskih prava, onda čovjeku za to nije potrebna nikakva dozvola, a pogotovo ne bi trebalo da je traže oni koji bi na neki način trebalo da uzdrmaju postojeći status quo. Protesti i njemu slične stvari imaju za svrhu da izazovu svojevrsno “vanredno stanje”, oni su zapravo fizička manifestacija postojećeg vanrednog stanja. Upravo iz tog razloga Zakon o javnim okupljanjima suštinski derogira ljudsko pravo na okupljanje, jer ga ograničava u takvoj mjeri da ga vodi u besmisao. A zapravo, sam taj Zakon je besmislen, i treba ga kršiti  jer je u pitanju čist primjer “nemoralnog zakona” o kom je još Toro pisao, i koji iziskuje građansku neposlušnost. Nadalje, mnogi pokreti i svi ostali se trude da ostanu u granicama zakona u svom antirežismkom ili antisistemskom djelovanju. Po prirodi stvari, to je gotovo apsurdno. Naime, svi zakoni su krojeni tako da stave van zakona svako potencijalno ugrožavajuće ponašanje i postupanje po vladajući establišment. Vrlo često ti zakoni nemaju potreban legitimitet, kao što je to slučaj sa ovim ranije pomenutim. Međutim, to državi daje pravni osnov da upotrijebi državni aparat prinude u slučaju pobune. Dakle, zakonima je definisana dozvoljena igra pobune, na koju svaka država računa. To svaku pobunu stavlja u predvidljive, i po Sistem i režim, sigurne okvire stvarajući situaciju koju je moguće kontrolisati, a samim tim i neprimjetno usmjeravati i postepeno smirivati. Sva ta mirna okupljanja, protesti, šetnje i slično stoga ne ugrožavaju sistem, ali mu omogućavaju da se predstavi u dobrom svijetlu (sloboda govora i slično). Na taj način, otpor je pacifikovan, učinjen uzaludnim i često kontraproduktivnim, zloupotrijebljen kao sredstvo političke promocije pojedinih, najčešće vodeći nekim kompromisnim rješenjima koja suštinski ništa ne rješavaju. Prirodno, nijedna vlast neće prepustiti svoju moć samo zato što smo im transparentima to tražili, niko neće napustiti svoje privilegije i položaj samo zato što se slaže da su naši zahtjevi opravdani. Radi bolje ilustracije, podsjetio bih ovdje na toliko puta pominjanog Gandija i Indiju, koji je postao neka ideja vodilja mirnog protesta. Njegov doprinos je zaista značajan i ti metodi su doprinijeli u borbi Indije. Čak i kao takvi, svi ti aktovi nenasilnog otpora su često značili kršenje zakona i izazivali su represivne mjere.

bhagat-singh-voiceMeđutim, ono što se često previđa u razmatranju tadašnjih prilika u Indiji jeste druga strana otpora oličena u Bhagatu Singhu i njegovom revolucionarnom pokretu, koji je često uključivao i neke nasilne akcije. Oni su tako jedne prilike u Parlament bacili dvije bombe, uz mnoštvo letaka uzvikujući revolucionarne parole (tom prilikom nije bilo nikakvih žrtava :)). Smatra se da je ta vrsta pritiska dodatno ojačala Gandijevu pregovaračku poziciju, uz naravno narod koji je bio takođe istrajan u svojoj borbi.
Poenta ovog primjera jeste da je otpor u suštini višestran, i može i treba podrazumijevati forme građanske neposlušnosti koje je detaljno predočio Šarp (a koji su i u “Otporovom” priručniku :D), ali i nasilne akcije, akcije koje su prijetnja sistemu, koje mogu biti diverzantske, gerilske i subverzivne prirode, kako bi se kreirao snažan pritisak i prilike zaista postale vanredne, dok je sve to praćeno podrškom naroda koji samo želi da oduzme mandat onima koji rade protivno njegovim interesima i potrebama, što je sve, naravno, potpuno legitimno. Pored toga, poenta je i da sam princip legaliteta nema potrebnu težinu u zemljama koje su gotovo otvoreno represivne prirode, koje su u svojoj suštini diktature, i režimima koji uskraćuju elementarna ljudska prava bilo otvoreno ili kroz sistemske “greške i nedostatke”. Stoga su zakoni takvih režima, usled prirode samih tih režima, okrenuti zaštiti interesa vladajuće oligarhije, a ne interesa i prava građana, te teže ugnjetavanju istih, pa su samim tim u osnovi “nemoralni” i treba ih prekršiti ako stoje na putu ostvarenja tih prava i sloboda građana, odnosno slobodnijem i boljem društvu. Ovo je tako i zato što su ovakvi režimi, kakav mi imamo u Crnoj Gori, u osnovi nelegitimni jer nemaju uporište u podršci naroda čemu svjedoče i konstantne krađe izbora i manipulacije izbornom voljom građana. Otpor ne može biti miran i legalan, uokviren zakonskim normama, on mora izazvati nemire, mora prekršiti zakon, jer jednostavno mora da izvrši odlučujući pritisak kako bi proizveo potrebne promjene ili im doprinio. Sloboda nema kompromis, pa tako i borba za nju mora biti beskompromisna.

1425751_267040340110647_1435174978_nNo, međutim, postavlja se pitanje kako to sve implementirati u Crnoj Gori, ako znamo da se ni na “mirna okupljanja” poput protesta i marševa ne okuplja više od stotinjak građana (u najboljem slučaju), ako znamo da je najdirektniji vid antisistemske akcije od ’98 na ovamo bilo bacanje jaja na Parlament od prije nekoliko mjeseci? Kako onda očekivati da će se istinski otpor razviti u potrebnoj mjeri? Vrlo jednostavno, taj otpor treba da živi u svima nama, u svima kojima je bahatim ponašanjem vlasti i njihovih saučesnika oduzeta mladost, oduzeto sve mukotrpnim radom stečeno, svima kojima je ukradena perspektiva, svima obespravljenim, poniženim i uvrijeđenim … On može da se manifestuje uvijek i na svakom mjestu, kad god smatramo da je potrebno podići glas  protiv nečega, on se može sastojati u bilo kom aktu građanske neposlušnosti, u bilo kom nasilnom aktu, ili jednostavno samo izaći na ulicu, razbiti taj kolektivno usvojeni obrazac prihvatanja ovog životarenja, praćen strahom da bi pobuna mogla da nas dovede u goru situaciju, pa biramo da ćutimo. Neće biti bolje, neće se životni standard popraviti, nema obećane budućnosti! Ničega od toga neće biti jer niko ne može dobiti ono što ne traži. Zato na svaki mogući i dostupni način, bio on legalan ili ne, treba pružiti otpor! Ne mogu se mirno razbiti lanci koji su nas porobili, za stvarnu promjenu potrebno je oduzeti porobljivačima moć, a oni je se ne odriču lako. Zato izađite iz njihovih pravila igre, svi vi pojedinci, grupe ili partije koje se borite protiv njih i nametnite neka nova, svoja. Ubjeđivanja i pregovori sa njima, potpisivanja online i drugih peticija, lajkovi i postovi po fb grupama (kojih je uzgred više nego što zajedno imaju aktivista), očigledno nisu pomogle. Potrebno je ujediniti se i krenuti korak dalje, kreirati sopstvene metode poučeni djelovanjem različitih pokreta otpora kroz istoriju … Drugim riječima, Živi Otpor!

 Ovaj teorijski osvrt na probleme antirežimskog i antisistemskog djelovanja koji će od nekih hrabrijih dobiti čak i lajk na fejsbuku (ili možda biti šerovan), završio bih podsjećanjem na Drugi Svjetski Rat. Najpametniji potez koji su nacisti i ostali preduzeli odvodeći ljude u logore bilo je to što su ih uvjerili da je u njihovom najboljem interesu da se ne bune. Da li želite ličnu kartu ili želite da se pobunite i moguće poginete? Da li želite da živite u getu ili da se oduprete i moguće poginete? Da li želite na tuširanje ili da se oduprete i moguće poginete? Da smo tada živjeli, vrlo bi jasno znali šta treba da učinimo da bi se pobunili, i protiv koga. Valjda mi bolje od drugih znamo da okupator ne mora nužno biti spoljni, kad živimo u jednom diktatorskom režimu, trebalo bi da poznajemo svog protivnika.

Advertisements

Zašto u CG nema (r)evolucije?

ljubocupic

Ljubo Čupić nije dovoljan

U svojim dosadašnjim tekstovima uvijek sam se obraćao crnogorskom građaninu, i to na dva načina istovremeno. Prvi je crnogorski građanin kao arhetip, kao jedan ideal. Drugi je crnogorski građanin kao stvarna jedinka, kao slobodno misleće ljudsko biće. Oba puta su bila neuspješna, jer da bi arhetip mogao uopšte da nastane, čak i ideal, potrebno je da je prethodno negdje već postojao, tj. da je već postojala ova jedinka određena kao slobodnomisleći građanin. Sve mi očiglednije postaje da je nikada nije bilo, i skoro da je nema ni sad. Bolje rečeno, nema je u statistički značajnom broju da bi uopšte mogla biti nosilac neke promjene, svaka čast izuzecima. Međutim, čak i među njima postoje samo impotentne rasprave, beskrajna raspredanja u komentarisanju dnevno političkih tema, bez nekog značajnijeg pomaka. Možda do toga dolazi usled razočaranosti i frustriranosti sopstvenom nemogućnošću da se postigne željeni efekat uzrokovane neplodnošću samog tla, a možda i neplodnošću samih ideja. Pokušaću ovdje da razmotrim obje te karakteristične situacije, dok ću u nekom narednom osvrnuti na neku svoju viziju istinske revolucionarne promjene. Nego da krenemo redom.

Činjenica je da crnogorski narod u svojoj kolektivnoj svijesti nema primjer jasno vodeće individualne svijesti, tj. arhetip slobodnomislećeg čovjeka. Naprotiv, ovaj narod je oduvijek imao samo jedan dominantan takav arhetip, a to je Gospodar! Ovo je narod koji ima toliku potrebu za submisivnošću da je čak bio u stanju da drži lažnog cara na prestolu punih šest godina?! Zašto bi onda čudila volja ovog naroda da svoje Gospodare drži na prestolu punih 25, 50, 100 godina? Ono što je takođe karakteristično za stanje bića ovdašnjeg naroda, jeste vrlo izražen mentalitet krda. To je, međutim, indikativno i kad je cjelokupno čovječanstvo u pitanju, iako sam i dalje mišljenja da Crna Gora i u tom pogledu drži neslavan rekord.
Tako su naučnici iz Lidsa nedavno izvršili eksperiment i došli do zaključka da ljudi na kraju završe slijepo slijedeći jednog ili dvojicu ljudi koji izgledaju kao da znaju kuda idu. Objavljeni rezultati pokazuju da ako postoji samo 5%, kako ih naučnici zovu – “informisanih individua”, oni će uticati na smjer gomile od oko 200 ljudi. Ostatak, njih 95%, slijediće ih a da toga uopšte nisu svjesni. Dakle, princip je grupisanje tokova dešavanja i pravilno usmjeravanje formi i obrazaca kako bi se masa dalje vodila. Ovaj princip vješto primjenjuju sve velike korporacije, države, religije i mnogi drugi, jednom riječju Sistem. Ono što je međutim posebno interesantno kad je u pitanju Crna Gora jeste da su mnogi od tih, uslovno rečeno, međusobno odvojenih entiteta zapravo na istom zadatku, tj. misiji. Pa tako imamo Vladu, opoziciju, crkve, NVO sektor. Formalno gledano, svi se međusobno razlikuju, čak i kritikuju jedni druge, a u stvari na taj način vode javno mnjenje u pravcu željenih rezultata i ciljeva. To čine tako što formulišu teme od javnog interesa i značaja, namjerno zanemarujući neke druge, kako bi se svijest pojedinca odvratila od njegovih sopstvenih interesa i želja u pravcu nekih apstraktnih ciljeva i ideala koji njemu lično nikada ne donose ništa. Zatim mu konstruišu okvire u kojima može da ostvari određeno postignuće u životu, određujući mu uslove i pravila ponašanja kako bi ga što lakše kontrolisali, i prevashodno, kako bi njegov rad, njegova produktivnost najmanje koristi davali upravo njemu, a najviše samom Sistemu, koji ovaj pojedinac u svojoj teškoj borbi za preživljavanje nesvjesno održava u životu, ostajući tako beznadežno porobljen, slomljenog i izmanipulisanog duha. Ili kako bi to Selimović rekao: “Život ovog naroda je glad, krv, bijeda, mučno tavorenje na svojoj zemlji, i glupo umiranje na tuđoj. A velikaši će se vratiti kući, svi, da pričaju o slavi, i da preživjelima piju krv.”

Crnogorci su tu svoju muku prihvatili kao način i stil života, navikli su da im čvrsta Gospodareva ruka određuje kako i na koji način treba žive, i oni jednostavno nisu u stanju da razbiju taj nezdravi i devolutivni obrazac, prihvatajući u svom životu tako samo trpljenje, “ćuti, to tako mora”, nikad se ne usudivši da izazovu taj status quo. Upravo je to razlog zašto je ovo mjesto osuđeno na stagnaciju u svakom pogledu, najprije duhovnu i kreativnu jer su sve ostale samo njena emanacija. Razlog tome je nedostatak istinske alternative, onog protivnika koji izaziva postojeći poredak stvari, tjerajući ga tako na evoluciju. Već odavno sam primijetio da čak ni same pobune, marševi, protesti, u nekom suštinskom smislu ne postižu željeni efekat. Zašto je to tako? Prevashodno, to je najčešće usled toga što organizatori takvih događaja uopšte nemaju jasno određen cilj i viziju promjena, ili je imaju samo djelimično što samo po sebi nije dovoljno, očigledno. Dosta njih su samo još jedna karika ovog trulog Sistema, nastojeći da tom svojom namjernom besciljnošću, namjernom difuzijom okupljene energije, proizvedu samo jedan efekat, a to je amortizacija narodnog nezadovljstva. Usled toga, izigrani narod ne želi više da uznemirava svoje savršeno mirno odumiranje u ovoj zemlji. Tu dolazimo i do sledećeg, gdje se mentalitet krda najbolje izražava i čemu ovdašnji centri moći treba da izraze najveću zahvalnost za svoje dugogodišnje postojanje. To je zapravo činjenica, da ljudi ne žele u suštini neke radikalne promjene, ne žele da rizikuju niti da izlaze iza kineskih zidova svojih malih svjetova. Jednostavno nemaju tu inicijativu, nemaju tu volju za životom, pregalaštvo za postignuće nečeg višeg, prosto rečeno – individualnu svijest. Ono što im treba jeste da ih neko trgne, da ih gurne iz tog njihovog sigurnog mjesta u koje su se ušuškali, izgradivši sebi kakvu takvu udobnost. Koliko god ona bila neudobna, radiji su da je ne rizikuju. Upravo zato oni nikad neće izaći na ulicu zarad nekog cilja koliko god ga smatrali opravdanim, ukoliko se za njega ne zalažu njihovi istaknuti voždi, ili ukoliko trenutno nema podršku veće mase ljudi, koju bi mogao da slijedi. A da bi se do te veće mase ljudi, često označene kao kritična masa, uopšte i došlo, potrebno je da određene ciljeve artikulišu upravo ti njihovi istaknuti voždi, jer “oni djeluju kao da znaju gdje idu”, pa onda mogu da ih slijede. A ti voždi, oni opet imaju neke svoje interese i rezone, koji su često određeni diktatom velikih sila, onih istih koje su nekada prekrajale granice i brojne smrti činile uzaludnim, a koje su sada oličene u EU. Kao što je poznato, tako oni ostvaruju svoje interese, na račun nas malih i naših patetičnih života. Već odavno nam je jasno da je naša zemlja samo još jedna kolonija koja taj svoj vazalni status namjerava i formalno potvrditi članstvom u NATO i EU, jednima će dati teritoriju i ljudstvo, drugima sve ključne segmente vođenja državne politike, a njihovim voždima, korporacijama i svetskim bankama, jeftinu radnu snagu (tj. naše živote) i resurse! Ovo je vizija koju imaju i Milo, i Andrija, i Nebojša, i Ranko, i Miodrag, i Darko i ostali voždi crnogorskog “političkog života”, čuvari simulacije demokratije. Neko je negdje ranije pomenuo da su svi ovi ljudi potrebni crnogorskom građaninu, Milo i Ranko u vlasti, Andro, Goran, Nebojša, Miodrag i Darko u opoziciji. Svi zajedno zaista jesu oličenje (ne)svijesti ovdašnjih ljudi.

Sa druge strane, za nedostatak revolucionarne promjene u Crnoj Gori, pored gore opisanog neplodnog tla, treba kriviti i neplodne ideje onih koji teže nekim promjenama. Prvo krenimo od toga, ko su kreatori politika promjena? Opozicija? Teško, jer njihovo djelovanje je posvećeno očuvanju postojećeg stanja, postojećeg statusa quo, o čemu sam nebrojeno puta pisao. Oni se samo žele istaknuti kao potencijalni nastavljači “politike evroatlantskih integracija koja nema alternativu”, po principu “sjaši Kurta da uzjaše Murta” i to tek onda kada se Zapad odluči da je vrijeme za takvu smjenu, ako se ikad odluči, pa se brinem da ova gore nabrojana ekipa ne osijedi u ulozi “vječite opozicije”. Valjda, Mitja i društvo neće biti tako surovi, ipak su marljivo radili za njih. Ali ne, nemojte me pogrešno shvatiti, uloga “vječite opozicije” nije nimalo loša, naprotiv siguran sam da se debelo isplati. Pa da nije, i ovoj “opozicionoj grupaciji” bi više dosadila, posle toliko vremena, zar ne? Eto, na to vam se svodi trentutni politički diskurs i “borba vlasti i opozicije”, na to ko će se bolje uvući EU, ko će joj bolje poslužiti da implementira svoje globalističke politike eksploatacije, a ne oko toga ko će ponuditi i realizovati bolji životni standard građaninu. Eto na primjer, apsolutno je neophodno za ozdravljenje ovog društva, da se izvrši čistka, potpuna dekriminalizacija, oslobađanje od korumpranih kadrova i sistemskih konstrukata koji omogućavaju korupciju. Dakle, to je preduslov svake istinske promjene, tu se svi slažemo. A kako to očekivati, kada lider vodećeg nezavisnog medija koji artikuliše opoziciono djelovanje i tokove, u emisiji gdje je bio gost/domaćin kaže sljedeće: ” Da je Đukanović otišao 2007, otišao bi kao heroj…i ja bih se svim snagama trudio da ne bude gonjen, da se ne tereti, da mu se sve oprosti…”

Nadalje, postoje razne antisistemske grupe koje imaju dosta jasan i određen krug djelovanja, jasno definišući prioritete u demokratizaciji društva, ali koje naravno ne zadobijaju potrebnu pažnju i prostor u “slobodnoj Crnoj Gori”. O neophodnosti antisistemskog pokreta i njegovim jasno definisanim ciljevima govorio sam ovdje. Međutim, da bi imao bilo kakvu šansu za uspjeh, antisistemski pokret mora biti prije svega organizovan adekvatno svojoj poziciji, zatim mora biti jedinstven, mora pronaći neku zajedničku osnovicu, matematičkim jezikom rečeno, najmanji zajednički imenilac sopstvenih htjenja. Neophodno je da se to do tančina izdefiniše, da se ne zatvara u okvire manjih grupacija od kojih svaka ima neke svoje stavove i principe. Naravno, svaki pojedinac to treba da ima, ali se moraju pronaći zajednički ciljevi i tome se prilagoditi, jer rasutu energiju ovaj Sistem i želi da ima protiv sebe. Jer šta ta rasuta energija zapravo i proizvodi? Neke proteste, marševe i okupljanja koji su strogo kontrolisani i ne remete Sistem, čak naprotiv, njemu su i poželjni, kao idilična slika demokratskog prava na mirno okupljanje. Bitno je razumjeti da je protivnik Sistem, i to je glavni fokus okupljanja. Zašto je potrebno izmijeniti Sistem, a ne samo režim? Zato što jedino korjenita promjena može omogućiti uslove za tzv. “bottoms up” odlučivanje, gdje bi se građani pitali i odlučivali o vlastitim potrebama. Svaka druga promjena koja održava postojeće stanje je prividna, jer je Sistem konstruisan tako da preko vlasti ostvaruje tuđe interese koji nemaju nikakvog dodira sa stvarnim potrebama ovdašnjeg društva. Uzimajući u obzir ograničeno polje djelovanja u takvoj borbi, onda i njeni metodi moraju biti prilagođeni tome. U suprotnom, dolazi se do situacije lake idenitifikacije nekoliko pojedinaca, do rasipanja snage te u krajnjem do gubitka kredibiliteta. Treba li podsjećati da je za tzv. “cell organized” djelovanje potrebno isključiti ego tripove (to važi i za cjelokupnu ovu borbu),  da ne treba ići na direktnu samopromociju, jer je vrlo često neophodno djelovati “underground”? Potrebno je jasno i precizno definisati ciljeve i djelovati po principu “plan your work and then work your plan.” Kao što rekoh, polje djelovanja je izuzetno malo, pogotovo usled medijske cenzure, te zatim raznih vrsta policijske represije, čemu smo svjedoci svakog dana, i treba se ponašati u skladu sa tim!  Dakle, definisanje ciljeva, okupljanje ljudi oko tih ciljeva i ideja, disperzija tako okupljenog “članstva” na tzv. “ćelije” i djelovanje, pod čim podrazumijevam jedan okvir najrazličitijih aktivnosti karakterističan za ovako organizovane pokrete.

Za sam kraj čini mi se neophodnim dodatno osloboditi stigme termin revolucija, iako sam to već činio u jednom od svojih ranijih tekstova. Revolucija prevashodno podrazumijeva ono što joj i samo ime kaže, revolt radi evolucije. Kakav će oblik ona vremenom da zadobije, da li će biti nasilna ili nenasilna, mirna tranzicija ili rušilački pohod primarno zavisi od onih ljudi koji brane postojeći Sistem a koji je po svemu opisanom očigledno detrimentalan po cjelokupan razvoj i ove zemlje i ljudi koji žive na njoj.  Evolucija zahtijeva da ono što je staro, prevaziđeno, pogubno i bezvrijedno umre, kako bi nastalo nešto progresivnije.  Zato je revolucija potrebna, jer je postojeći Sistem neodrživ. To nam je svima jasno, ali istovremeno treba ponuditi nešto progresivnije. Čak i sama smjena ovog režima, iako neophodan korak ka boljitku, neće sama po sebi biti dovoljna, upravo zbog geopolitičke marginalnosti naše zemlje i dominantnosti inostranog faktora. Trenutni model, a pogotovo te evroatlantske integracije održavaju dalji opstanak ovakvog stanja i sistema. Treba kreirati neki novi model, model koji je protivan tom globalnom trendu kako bi mu se smanjila moć nekog značajnijeg uticaja na naš politički i društveno-ekonomski život: Jer jednako koliko isključivost i zatvaranje nije mudro u današnjem multipolarnom svijetu, toliko ni servilnost i derogiranje sopstvene nezavisnosti takođe nije održiva opcija. Nije održiva jer ruši duh jednog naroda, njegovu tradiciju i ime, utapa ga u globalistički tok korporativnog svijeta u kome je jedina moralna kategorija profit, a najviša vrijednost novac. Dakle, ako želimo istinske promjene moramo biti spremni na radikalne poteze, pri čemu izlazak na ulice ne smatram nimalo radikalnim, već naprotiv očekivanim i podrazumijevanim. Radikalni potezi bi podrazumijevali ustoličenje jednog novog Sistema zasnovanog na istinskoj demokratiji, na očuvanju tradicije i osobenosti duha ovog naroda, na samoodrživosti, na valorizaciji sopstvenih resursa u svrhe boljeg života i standarda samih građana, na bolju uslužnost države svom građaninu, ili bolje rečeno zajednice, na rušenju nekih apstraktnih načela i ideologija, na afirmaciju praktičnih životnih rješenja. To bi bili samo neki od principa drugačijeg društvenog uređenja, čije ću pojedinosti i svoju viziju predočiti u nekom od narednih postova. Ujedno, takvo neko rješenje je antonim postojećem i preovladavajućem Sistemu uopšte. Samo realno uprisutnjenje nekih drugačijih vidova uređenja i života može označiti početak istinske promjene i revolucije. Sve drugo, svi metodi protesta i slično, koliko god bili povoljni u podsticanju volje za promjenama, imaju ograničen domet djelovanja i obično se završavaju kompromisom, što je vjerovatno i razlog zašto su dozvoljene u ovom vrlom demokratskom svijetu u kom živimo. Sa pravom će se ovdje neko zapitati kako je uopšte moguće očekivati implementaciju nekog radikalno izmijenjenog sistema i načina života, kad današnji crnogorski građanin nije spreman da izađe na protest zato što je opljačkan i osiromašen, zato što ga je poslodavac ostavio na cjedilu, nakon što mu je dugo vremena služio kao besplatna radna snaga?! Ne zanosim se iluzijom da će masa ovo prihvatiti, iako će pronaći i da je dobro obrazloženo i da je smisleno, jer to jednostavno nije u njenom karakteru, kao što smo prethodno vidjeli. No, međutim, negdje ranije sam pominjao ciklične teorije društvenih promjena, pa se uzdam u neku kreativnu manjinu da će biti dovoljno revolucionarno orjentisana i dovoljno slobodna, da podstakne jedan potpuno novi tok u razvoju društvene svijesti. Modeli i ideje koje imam su samo jedan mali doprinos tom eventualnom novom talasu, iako bi bilo sasvim dovoljno da podstaknu samo na razmišljanje van ustaljenih okvira.

Naličja i lica (anti)ratnih profitera

1185350_643821465652694_588274900_n

Glavna tema domaćih i svjetskih medija i javnosti u posljednjih nekoliko nedjelja jeste novi rat u koji Amerikanci žele da se upuste, još jedna krvoločna avantura ujka Sema, još jedan ubilački pohod u ime demokratije. Scenario je isti kao i do sada, samo što se razlog mijenja, sada je to navodna upotreba hemijskog naouražanja sirijskih vojnih snaga po naredbi njihovog predsjednika Bašara Al-Asada. Samo što od Amera nećete čuti ovo “navodna”, pogotovo ne u medijima i zvaničnim dokumentima, jer oni su to već dokazali, iako ekspertski tim UN nije pribavio nikakve valjane dokaze. Ovaj put je njihova osionost postala još veća. Pa tako, dok su ranije međunarodnu zajednicu i njene temeljne principe redovno zloupotrebljavali, uz pomoć ostalih konstituenata tog sada odumirućeg projekta, sada, kada nisu naišli na očekivanu podršku, otvoreno se pripremaju da izvrše agresiju na jednu suverenu zemlju. To naravno ne umanjuje žrtve onih prethodnih “intervencija”, a pogotovo ih ne legitimizuje, kao što i ne uvećava naredne žrtve. Međutim, ono što je važno ovdje primijetiti jeste da su maske pale, po prvi put se ide ka otvorenoj agresiji protiv suverene zemlje, iako i dalje pod izgovorom neke “borbe za mir”, ali bez legitimiteta koji je ranije davala međunarodna zajednica. Time se potvrđuje jalovost koncepta međunarodne zajednice i prava, koji dozvoljava “intervenciju” ili “vojni odgovor” u slučaju protivpravnog napada i u slučaju da to dozvoli Savjet Bezbjednosti UN. A to tijelo, oličenje pomenute MZ, kritikuju sve strane, pa čak i sami Amerikanci iako im je dobro služilo tokom prethodnih godina. Naime, smatraju ga nefunkcionalnim jer nije u stanju da “spriječi humanitarnu katastrofu i zaštite međunarodno-pravni poredak” zbog prava veta koje Rusija i Kina, po njima, zloupotrebljavaju. Međutim, to isto pravo veta nije zloupotrijebljeno kad ga SAD iskoristi svaki put kad treba zaštiti interese Izraela i derogirati pravo na nezavisnost Palestine. Šta bi sa Vilsonovim pravom naroda na samooperdjeljenje? Selektivno primjenjivo, kad to odgovara interesima SAD. Sada se pak poziva na kršenje međunarodnog prava kako bi se zaštitilo mešunarodno pravo?! Sigurno to zvući kao grandiozna i čak mesijanska ideja Nobelovcu Obami. Barack Obama, predsjednik kojeg su američki stanovnici izabrali kako bi okončao ratove (rat u Afganistanu još traje te je Obama započeo nove) i zatvorio sramotni Guantanamo zatvor (što nije učinio), sada otvoreno krši međunarodni zakon, esenciju globalnog poretka, ističući kako UN Savjet Bezbjednosti nije bitan, isti onaj Savjet Bezbjednosti koje SAD već decenijama adekvatno koristi kada treba vetom zaštiti svog glavnog saveznika na Bliskom Istoku, Izrael. Nadalje, Obama otvoreno poziva na rat i traži podršku američke političke klase jer nije siguran koliko mu je ona zapravo odana. To čini čovjek kojemu je uručena Nobelova nagrada za mir, mislim, zaista morate cijeniti ironiju. 🙂 Ne želim dalje da ulazim u analizu sirijskog problema, svima je odveć jasno da je to nova ekspanzija američkog imperijalizma. Najbolje je to opisao poslanik Džordž Galovej (George Galloway) u britanskom Parlamentu onog, slobodno se može reći, istorijskog dana kada je Parlament uskratio podršku Kameronu i SAD za agresiju na Siriju, na koju je ujka Sem navikao. Tog dana, 29.avgusta 2013., on je rekao:

 “Kao prvo, nema nepobitnih dokaza da je Assadov režim kriv za ovaj zločin. Dokaza još nema. I ne radi se ovdje o tome jesu li oni dovoljno loši da izvedu takav napad, svi znaju da jesu dovoljno loši, pitanje je ovdje jesu li dovoljno ludi da učine to? Izvesti hemijski napad u Damasku… isti dan kada su u grad stigli UN istražitelji…? To bi trebala biti nova definicija ludila. A ako je toliko lud, koliko će lud tek biti ako počnemo ispaljivati Tomahawk krstareće rakete po njegovoj zemlji?

I dok slušam ovdje o tome kako je Assad loš, pitam se… kako to da je prije svega nekoliko godina svečano dočekan u Bakingemskoj palati, a bivši premijer ga je predložio za orden? Svi su ga slavili kao modernizatora, ali naravno… sada se priča promijenila, jer ova Vlada želi promjenu režima u Damasku… Što me dovodi do druge i poslednje tačke koju ću iznijeti danas.

Razlog nelagode je taj što ljudi vide pravi karakter sirijske opozicije. Vidjeli su video snimke, stravične video snimke… pogledajte te snimke, pogledajte kako jedan od zapovjednika pobunjenika reže prsa ljudskog bića, jede mu srce i jetru i snima se dok to radi, stavlja to na Youtube jer misli da je atraktivno…

Pogledajte snimke kako hršćanskim sveštenicama režu glave… ne odrubljuju, nego baš režu… s kuhinjskim noževima. Čak su i biskupa ubili ovi ljudi. Sve religijske manjine u Siriji, a ima ih 23, prestravljene su idejom da bi mogli pobijediti pobunjenici… pobunjenici koje premijer i gospodin ministar vanjskih poslova podržavaju na sve načine koje mogu, novcem i oružjem. Već dvije godine podržavaju ove ljude koji čine ovakve zločine.

Kada su Rusija i Kina, zajedno 2,5 milijarde ljudi, prestali biti dio međunarodne zajednice? Ko ste vi s druge strane da kažete što bi međunarodna zajednica trebala učiniti? Ako ne možete uvjeriti UN Savjet Bezbjednosti da vam se pridruži, ko ste vi da pokrećete rat bez tog odobrenja? Stalno slušam o “nerazumnom korištenju vetoa”, već dvije godine to slušam… SAD su uložili veto svaki put kada se trebala ostvariti pravda za palestinski narod ! Kada se trebalo kazniti kršenje međunarodnog prava od strane Izraela, svaki put uložen je veto, a niko od vas u ovom parlamentu nije rekao niti riječ.”

Ono što mi je ovdje bilo važno da istaknem jeste da se pokazalo sve ono što smo oduvijek znali: supremacija SAD nad međunarodnim pravom i zajednicom, da ih je do sada, po tom osnovu, vješto koristila za svoje vojne kampanje diljem svijeta, nefunkcionalnost i jalovost međunarodnog prava najbolje izražena u njegovoj selektivnoj primjeni (što je najveći antipod pravde), da je međunarodna zajednica postala samo jeftin PR trik kojime se Obamina administracija služi u svrhu skrivanja vlastitih agresorskih politika.

Takva simulacija i zloupotreba međunarodno-pravnog poretka koji su izgradili saveznici 1945. sa ciljem da spriječe svako dalje ludilo rata, da osiguraju mir u svijetu dovela je do toga da se mir samo licemjerno koristi kao izgovor za novi rat. To me je podsjetilo i na simulaciju demokratije u Crnoj Gori, na tu vješto podmetnutu laž, koja je baš povodom ovog pitanja pokazala svoje pravo lice, potvrdivši sva moja prethodna pisanija o instaliranoj demokratiji i njenim uzdanicama, te lažnim promjenama koje nam se žele nametnuti.

Naime, u otvorenom pismu ambasadorki SAD u Crnoj Gori, novinar  “Monitora” i kolumnista “Vijesti”, Marko Milačić sasvim opravdano je pozvao SAD da više ne pomažu u rješavanju međunarodnih problema, jer su se ta “rješenja” uvijek završavala prolivanjem krvi nevine djece i civila, podsjećajući na sve “intervencije” američke administracije tokom proteklih decenija, ocijenivši da su SAD tako za svoj najprepoznativljiviji brend uzeli upravo RAT. Istovremeno, istu molbu da ne pomažu uputio je i po pitanju Crne Gore, osudivši njihovu bezočnu podršku kriminalcu, Đukanoviću. Cio tekst možete pročitati ovdje. Nedugo zatim, u vidu odgovora na ovo pismo u odbranu američke demokratije stao je profesor Perović, osnivač Vijesti i Monitora, uticajna politička ličnost, već dugi niz godina. Izgleda da se pronašao pozvanim da odgovori na pismo upućeno Su Kej Braun, gotovo u svojstvu nekog potparola. Taj odgovor možete pročitati ovdje. U svom osvrtu na ovu temu, Johan Nagel je tekst dobro opisao kao “udžbenički primjer kako kondotjeri savremene imperije zarađuju svoj hljeb. Tekst je emanacija one čudovišne svijesti koja nastaje susretom provincijalnog fukarluka i globalnog beščašća, i koja, baš stoga, egzistira na periferiji svega humanog … Čitav tekst je jedna, bestidno udvorička apoteoza Američkoj moći …” Kompletan taj osvrt pročitajte ovdje.

Razlog što sve ovo ovdje pominjem jeste taj što su u pitanju borci protiv Đukanovićeve diktature koji mole za pomoć istu tu Ameriku koja trenutno podržava Gospodara, a samim tim i sva njegova nepočinstva, nadajući se da će se desiti neki preokret u toj podršci, kao u slučaju Asada i drugih “diktatora”. Oni im samo žele staviti k znanju da su im oni tu, spremni da nastave politiku američke demokratije i osiguraju ostvarenje svih njihovih interesa. Razlika je SAMO što se i Đukanović već dobro dokazao u sprovođenju te politike i američkih interesa, pa i ne čudi njihovo oklijevanje u smjeni režima. Na isti način, i po istom principu, djeluje i crnogorska opozicija. Oni se jednako dobro dodvoravaju zapadnim moćnicima, raspitujući se po Briselu i Vašingtonu kad će Đukanović da ode sa vlasti, neki od njih čak i prenose informacije kako će to biti uskoro. Kao da se sve to odvija mimo njih, i njihove države, a pogotovo naroda čije bi interese trebalo da zastupaju. I to je istina, oni tako postupaju jer znaju da se sve odvija mimo njih, da su oni samo produžene ruke tuđih interesa i potreba, jer oni su sami to izabrali. Oni su izabrali da nastave istu politiku kao i onaj koga žele navodno da svrgnu, oni i ne nude ništa novo, i oni teže i EU i NATO, da se što bolje priljube uz skute svojih poslodavaca, tako što će nastaviti da održavaju u životu jedan sistem instalirane demokratije besprekornim odrađivanjem svoje uloge “opozicije po službenoj dužnosti”. Oni se i ne trude da sami osvoje vlast, oni čekaju da međunarodni faktori to učine za njih, vješto im se ulagujući traženjem i nuđenjem novih dokaza protiv Đukanovića, nadajući se da će se naći jedan dovoljno dobar i u pravom trenutku da im omogući kolač vlasti u, po svemu sudeći, odavno već kolonizovanoj Crnoj Gori. Povremeno bi opozicionari izašli iz tih okvira, organizujući čak i poneki protest, ali bi se na prekorni pogled svojih gazdi ubrzo vratili dobro utvrđenim ulogama, imamo “nezavisne” medije koji pronalaze nadu za bolje sjutra u onima koji su odgovorni za trenutno stanje pružajući podršku režimu koji je samo neposredni izvođač radova. I jedni i drugi se bore protiv toga režima težeči suštinski istom što taj režim već sprovodi. Izgleda da se nade tih boraca za demokratiju polako ostvaruju, budući da postoje indicije skorih fingiranih promjena. A šta je sa našim nadama, nas kao građana? Kako su to oni predstavnici naše volje kad im za ostvarenje onoga za šta im građani redovno daju mandat, svrgavanje diktature i demokratizacija zemlje, potrebna dozvola sa strane, iz Brisela i Vašingtona? Ko to onda vlada Crnom Gorom, u čijoj su službi političke partije? U službi građana ili Brisela i Vašingtona? Odgovor je očigledan.
karikatura02092013Na kraju i najvažnije, kakvu to perspektivu daje našoj zemlji, našim potomcima? Postaćemo članica EU i NATO, i to vrlo neravnopravna (budući da nam se svakodnevno na primjerima drugih zemalja i uopšte međunarodnog poretka dokazuje relativnost tih termina ravnopravnosti i zapadne demokratije), naša djeca bi išla u ratove protiv nekog novog Asada, Gadafija ili Sadama Huseina, naša zemlja bi bila u kandžama zapadne korpokratije, u raljama kredita SB, MMF-a, a evo sada i privatnih banaka poput Morganovih, nosioca te globalne vlade, do vječnosti njima dužni i kao robovi radili za otplatu tih kredita. A kad to ne bude dovoljno, uzimali bi nam komad po komad zemlje, privrede i resursa, trošili nas koliko je to moguće, koristili kao deponiju za njihov nuklearni i razni otpad. Eto tom istom teže i jedni i drugi, sa svojim glupavim idolopoklonstvom samo jednoj strani u inače multipolarnom svijetu. Već sam isticao koliko je važno za malu zemlju da očuva što više kontakata, da sarađuje sa svima, jer ne može uživati luksuz jednostranosti i isključivosti, pa to ne čine ni mnogo moćnije zemlje. Na ovaj način postajemo samo potrošna roba, koja će biti odbačena onog trenutka kad ne bude imala šta više da ponudi. Zato treba voditi mudru spoljnu politiku, a ne podaničku. Međutim, za to je potrebno imati istinski potencijal nezavisnosti. Naš je, rekao bih, potrošen što trenutnom situacijom i režimom, što nadom u opoziciju da će donijeti promjene. Potrošen je, jer su i jedni i drugi prodali tu nezavisnost. Neko će reći, pa šta ima veze, bitno je da ćemo bolje živjeti. Kakav apsurd, pitajte kako žive ostale vazalne zemlje u imperiji američke demokratije, pogledajte kako se uskraćuju elementarna ljudska prava i slobode. Samo zamislite kakve ćemo to “investitore” da dobijemo na ime otplate onog duga, koji će samo da troše naše resurse i da sav profit nose van zemlje. Eto to je perspektiva “evroatlantskih integacija bez alternative” u koju se naši političari i “predstavnici” kunu i koju nam nude. Da li ćemo na to pristati? Pristajemo uvijek kada učestvujemo na njihovim igricama demokratije zvanim izbori, pristajemo dok god im vjerujemo i puštamo ih da nas lažu, jer nesumnjivo moramo znati da nas lažu, ili smo toliko glupi pa ne vidimo. U oba slučaja smo krivi i zaslužujemo sve što dobijamo jer ćutimo i trpimo. U feudalizmu to je bila osnovna karakteristika kmeta, ćuti, trpi i radi na parčetu zemlje koji si dobio, i redovno plaćaj namete Gospodaru koliki god oni bili, i nikad ne osporavaj njihovu osnovanost. Ponekad sebi možda možeš i da dozvoliš luksuz, pa da opsuješ sebi u bradu. Ovo važi i za Crnu Goru kao državu i za njenog građanina. Da bi se ustalo protiv toga, da bi se izašlo iz ovog pogubnog kontinuiteta potreban je građanski i ljudski kapacitet, potrebna je hrabrost i odgovornost. Izgleda da ništa od toga nemamo, pa nam samo ostaje da trošimo i ovo malo vremena koje imamo u životarenju, i samo to ostavljamo u nasleđe generacijama posle nas. Maske naših vožda i njihovih “protivnika” su pale, sve se sad jasno vidi, je li konačno vrijeme da i ti, kao građanin, skineš povez sa očiju i vidiš stvari kakve jesu? Je li konačno vrijeme da se usudiš da uzmeš stvari u svoje ruke? Neki to već i rade, pridruži im se …

“Čovjek je rob bez snage da se suprotstavi zlu,nepravdi.
Utonuo u svoju ćutnju,čovjek-rob izgleda kao da nema mišljenja ni o čemu,kao da ništa i ne želi,zaista on vrlo često i ne želi ništa.
Koliko puta ste utonuli u ćutnju?Koliko puta ste se zatim ”prepoznali” u nečem sveljudskom,pa makar samo privremeno,što vam je dalo snage da se oduprete zlu,nepravdi,svakom izvoru nesreće,ili da odbranite nekog drugog od svega onog što ste sami ”gutali”?
Koliko smo spremni da se pobunimo protiv postojećeg stanja?Koliko je svako od nas ”pobunjeni čovjek”? … (Kami – Pobunjeni Čovjek)

… Da! Ja sam dobro razumio vaš SISTEM! Dali ste im bol, glad i odvojenost da zaokupite njihovu pobunu. Iscrpljujete ih, ispijate njihove snage i proždirete njihovo vrijeme da ne bi imali ni snage ni vremena za gnjev! Oni tapkaju, budite zadovoljni… Ali ja, koji sam porobljen kao i oni, ponižen s njima, ja vam ipak objavljujem da ste ništa. (Ona se smeje) Ne smijte se! Ne smijte se, budalo…Kažem vam, izgubljeni ste.Već ste pobijedjeni, u krilu vaših najznačajnijih pobjeda, zato što postoji u čovjeku – gledajte mene – neka sila koju vi nećete ukrotiti, neka bistra ludost, djelo straha i smjelosti, neznana i zauvjek pobednička. To je snaga koja će se dići i onda ćete znati da je vaša slava bila od dima.” (Kami – Pravednici)

Anti Sistemski Pokret

otpor

U posljednje vrijeme sve je više neke priče, nekog proklamovanja izvjesnih promjena u političkom životu Crne Gore, nekih novih obećanja koje se svode na impotentne pokušaje da se udahne novi život  ovoj odveć mrtvoj sceni, da se da novi zamajac još jednom krugu izborne prevare koja se i dalje vidi kao jedini put promjena. To je sasvim tipično za nedostatak karaktera onih koji to podstiču, a to su političke partije pogotovo ove parlamentarne. I ovaj tekst upravo odatle mora krenuti, i po ko zna koji put kritikovati djelovanje “opozicije po službenoj dužnosti”, kako je neko dobro nazvao onu grupu poslanika koja se smatra političkom opozicijom. Ne postoje riječi koje bi dovoljno dobro opisale taj nedostatak inicijative, istinske političke i svake druge volje da se vidi konačni kraj ovom režimu, da se vidi kraj svim nepočinstvima kojima su stekli sve što imaju, da se vidi kraj jednom zlom vremenu i ljudima. Naprotiv, oni pokazuju takvu dozu neprincipijelnosti, nedostatka svog stava, kukavičluka, nedoslednosti, potkupljivosti i korumpiranosti da se, u tom smislu, mogu smatrati potpuno ostvarenim kao političarima. Međutim, ne mogu se smatrati uspješnim jer nisu u stanju ništa da urade, ništa da promijene. Tako naizgled izgubljeni, oni tumaraju po ovoj pozornici, ne znajući tačno svoj cilj, ali odlično poznajući svoju ulogu, čekajući šaptače da im kažu tekst. A šaptači su im uvijek tu, sa dobro pripremljenim scenarijima “obojenih revolucija”, dok im režiseri pripremaju neke nove uloge. Pokazali su se odličnim u igranju ovih uloga, nema sumnje da će biti uspješni i u nekim narednim, na zadovoljstvo režisera iz Brisela i Vašingtona. O prirodi tih uloga već sam ranije govorio u svom tekstu “Uzdanice instalirane demokratije“, očekuje se rebalans na političkoj sceni, gdje ključnu ulogu treba da preuzme Krivokapićev SDP. I kao što sam i tada konstatovao:

Suštinski, ništa se u stvari ne bi promijenilo. Nastavio bi se put Crne Gore ka “svijetloj evropskoj budućnosti”, u skladu sa otvorenim poglavljima 23 i 24 omogućila bi se neke konkretne akcije i eventualna hapšenja činovnika DPS-a ogrezlih u kriminalu i korupciji, što bi naišlo na pohvale kod Drobniča i kompanije. … Nadalje, put ka NATO bi takođe bio jedna izvjesnost, što bi uz buduće članstvo u EU dodatno derogiralo nezavisnost zemlje, nova Vlada bi bila opterećena bremenom neefikasnosti prethodne čime bi pravdala svoje eventualne neuspjehe, a Crnom Gorom bi i dalje vladali isti centri moći koji već imaju jak uticaj, a koji bi bezuslovno sprovodili preporuke EU. Sve u svemu od neke suštinske demokratizacije ne bi bilo ništa, napravio bi se privid promjene koji bi osigurao interese EU u našoj zemlji. Sistem instalirane demokratije bi opstao, samo bi mu se ruho promijenilo.

I kako to recept “demokratskih promjena” nalaže, na scenu stupaju razne NVO, uglavnom finansirane iz tih istih centara moći, da nam predoče neke činjenice i svoja istraživanja u vezi sa javnim mnjenjem. Tako su pojedini ustvrdili da je podrška NATO paktu dramatično skočila u odnosu na prethodna istraživanja (koja su govorila o nepunih 28% podrške) i došla u prednost u odnosu na sve one koji zastupaju druga mišljenja o ovom pitanju. Isti ti NVO su onaj opozicioni izlet iz Skupštine kritikovali kao kontraproduktivan potez, loš za njihov politički rejting, prezentujući nam rezultate opet nekih njihovih istraživanja. I tako su to uvijek činili i činiće kad god je potrebno javno mnjenje usmjeriti ka željenom toku događaja. U tom usmjeravanju posebno značajnu ulogu imaju i mediji, koji se u Crnoj Gori nikako ne mogu nazvati slobodnim. Pored toga što Crna Gora ima državne medije (u prvom redu i formalno, Pobjeda), što je nezamislivo za demokratska društva, ni ostali mediji ne mogu se pohvaliti nezavisnošću. I oni takođe imaju filter informacija koje će pustiti u etar i prikazati građanima, a koji su  filteri podešeni prema interesima drugih centara moći, popularno označenih kao “druga familija”. Tako oni plasiraju informacije koje im pomažu da se nametnu kao “nove demokratske snage” u ranije opisanim “političkim promjenama”. Za tako nešto potrebna im je podrška građana, i oni je grade prenošenjem poželjnih informacija i cenzurom onih nepoželjnih. Obzirom na svoj specifični društveni položaj, nerijetko se nađu i u situacijama da pruže ruku Diktatoru protiv kog se navodno bore, i od kog trpe represiju. Na ovaj način stvara se zatvoreni krug “tema od društvenog značaja” na koji način se iniciraju uglavnom medijska prepucavanja u kojima učestvuju političari sa “obje strane”, razni “nezavisni” analitičari, istraživači, kolumnisti itd. U ovu igricu veoma lako upada i revoltirani crnogorski građanin, pa ga nerijetko možemo naći kako “šeruje” linkove sa raznih portala, komentarišući ih, te se u nastavku prepucavajući sa ostalima, kako u stvarnom, tako i u virtuelnom svijetu.

995479_640122792689228_116390244_n

Tako su trenutno u žiži interesovanja lokalni izbori u Mojkovcu, Petnjici i na Cetinju, gdje se političke partije užurbano pripremaju za novu “fer i demokratsku” izbornu trku. Već sada se govori i o novim parlamentarnim izborima, za koje su ovi lokalni preludij, već sada se počinju sklapati novi dilovi i počinje se sa kalkulacijama o potrebnoj izlaznosti, ponovo se ističe “neophodnost zajedničkog nastupa opozicije”. Paralelno sa tim, teče i priprema novog izbornog zakonodavstva na kom predano radi radna grupa za vraćanje povjerenja u izborni proces. Jedan od predsjedavajućih Srđan Milić izrazio je svoje žaljenje što taj proces neće biti završen na vrijeme za lokalne. Ali ako SDP pomogne, biće za parlamentarne koji su u skoroj najavi. Interesantna je bila i “obnova LSCG”, gdje je odmah po osnivanju izjavljeno: “Odmah dodajem da LSCG nema nikakvu namjeru da učestvuje  na bilo kojim ,,izborima,, s obzirom na istinu da su svi bili projektovani, izmanipulisani, i pokradeni.” Ovaj događaj je probudio iskru nade kod mnogih koji su lidera LSCG, Slavka Peerovića, smatrali jedinom iskrenom figurom u političkom životu Crne Gore, jedinog iskrenog borca za biće Crne Gore. Koliko u svemu tome istine, ostavljam čitaocu da procijeni. Međutim, ono što je bitno, i skoro pa revolucionarno za crnogorske prilike, jeste odluka da se ne učestvuje na izborima. Hm, dakle bojkot?! Koliko puta je isticano da je bojkot, da su politike diskontinuiteta neophodne za suštinske promjene. Ne možete učestvovati u igri koju organizuje mafijaški režim, igrati po njihovim pravilima, i očekivati da istjerate svoje, da istjerate istinu na vidjelo i da nešto istinski mijenjate. Morate prvo odstupiti iz tog vrzinog kola, razbiti ga, pa onda početi da ga mijenjate. Sve me to dovodi do brojnih fejsbuk grupa koje se mahom definišu kao antisistemske, ali i kao građanske, i koje uviđaju sve ovo, impotentnost lažne opozicije, besmislenost izbornih procesa, ruku zapadnog imperijalizma koja nas vodi u dužničko ropstvo.  One nastaju najčešće na talasu nekog bunta ili revolta, a potom, zavisno od interesovanja koje privuku, djeluju kao centri okupljanja svih tih ljudi sa kojima se “nađu” (tj. našli su se na temelju bunta, iznevjerenosti, trenutnog nepovjerenja opoziciji i slično), koje postepeno usmjeravaju nazad, upravo kroz svoju nekonkretnost, kroz nemanje cilja. Rezultat je da svi oni završe šurujući između nekih antisistemskih i opozicionih stavova, tražeći način da ih spoje na neki način, možda se samo osjećajući nesigurno na tom klizavom terenu odvajanja od opozicije i nemanja sopstvenog cilja i svoje priče, pa nakon takvih izleta, radi sebe pokušavaju nekako da pomire te u suštini dijametralno suprotne priče. Sve to u konačnici ima jedno vrlo rasuto djelovanje, nekoliko sporadičnih performansa ili protesta, koji upravo zbog nedefinisanosti ciljeva i namjera ne daju potrebne rezultate. Naprotiv, samo upotpunjuju lažnu i idiličnu sliku crnogorske demokratije. Takvo postupanje vodi, u najboljem slučaju, samo rasipanju energije istinskog otpora za koju svi znamo koliko je teško prikupiti u Crnoj Gori, a u najgorem, preusmjeravanju te energije na vodenicu svih onih koji ovaj Sistem lažne demokratije održavaju u životu, onaj isti Sistem protiv koga bi navodno trebali da se borimo. Već odavno nam je jasno da je za suštinske promjene, potrebna anti-sistemska opozicija!

“Takvu opoziciju čine svi slobodnomisleći građani koji ne pristaju više na manipulacije postojećih “političkih subjekata”, koji su u stanju da prozru ovu njihovu igricu i koji su spremni da se bore protiv iste. Svaki takav pojedinac ne mora nešto posebno ni da radi, dovoljno je za početak da prestane da učestvuje u ovoj iluziji, da je bojkotuje, da otkaže poslušnost jednom Sistemu koji je protiv njega (što mu je i građanska dužnost), da se udružuje na bazi opšte ideje demokratizacije sa drugim slobodnomislećim sugrađanima …”

Kao što već pomenuh, takvih građana je sve više, jezgro istinskog otpora se polako gradi. Međutim, zbog osjetljivog perioda u kom se nalazi, neophodno je da mu se izgrade stabilni temelji, neophodno je da mu se da neka ideja, da mu se izgradi neka perspektiva, da mu se trasira put. Ta ideja i cilj treba da budu i ostanu uvijek jedine vođe takvog građanskog pokreta. Već smo vidjeli kako funkcioniše ovaj Sistem, već smo vidjeli kakve našminkane promjene žele da nam nametnu. Svima nam je odveć jasno da takav Sistem ne može ostvariti težnje slobodnog društva koje težimo da stvorimo i na ovom podneblju, da nam on nikada neće garantovati istinsku slobodu i nezavisnost, da će uvijek težiti da nas drži porobljenima i u zavisnosti od raznih apstrakcija koje nam svakodnevno serviraju, sada već po novom principu “dajte narodu još igara, možda zaboravi i na hleb.” Svi oni koji nastoje da održe takav nakaradni Sistem u funkciji, nikada i ni pod kojim uslovima ne mogu biti naši saradnici. Ipak, svi oni koji se svojim djelima priklone definiciji istinskih promjena, uvijek su dobrodošli. S obzirom na sve to, borba svakog slobodnog građanina, naša borba je protiv ovakvog sistema instalirane demokratije.  Iz toga jasno slijedi zaključak, da su za nas kao slobodne građane, ključne suštinske promjene.

Dakle, Slobodan Građanin želi suštinsku promjenu: da se svim političarima preispita porijeklo imovine, da se utvrdi odgovornost za ratne zločine, i da se Crna Gora pozicionira kao vojno neutralna zemlja.  Ova tri cilja bi mogla da posluže kao fokus svih antisistemski određenih pojedinaca i grupa, upravo zato što izlaze iz okvira Sistema, što ga urušavaju i što omogućavaju istinske promjene. Preispitivanjem porijekla imovine svim političarima, a pogotovo onim koji su obavljali državne funkcije, lomi se njihova ekonomska moć i uticaj na dešavanja u novoizgrađenoj demokratskoj sredini. Utvrđivanjem odgovornosti za ratne zločine, zemlja se oslobađa teškog bremena koji su joj ti ljudi nametnuli, i uopšte, vrši se tako neophodna generalna čistka, i država se oslobađa svih nezdravih elemenata koji su joj u nasljeđe prenijeli neke arhaične metode, profitirajući na ratu ili protiv njega, samo su presvukavši svoje džempere. Oni su ovu zemlju srozali do nivoa neprepoznatljivosti, utrli svaki trag istinske nezavisnosti u njoj, sve pod plaštom borbe za očuvanje iste. Pozicioniranje Crne Gore kao vojno neutralne države bi pomoglo da se ta nezavisnost u spoljnopolitičkim pitanjima vrati, jer bi omogućila zemlji da sama procjenjuje nivoe saradnje sa svim faktorima od značaja u ovom multipolarnom svijetu, umjesto što se priklanja jednoj strani, svjesno se dovodeći u nepotreban konflikt sa ostalima, što je posebno nepovoljno za jednu malu zemlju. Tek tada, tek kad se Crna Gora oslobodi svih mafijaških, (anti)ratno profiterskih, korumpiranih i poltronskih kadrova,  tek nakon što im oduzme i političku i ekonomsku moć, tek tada će moći da se stvore stvarno nezavisne i stabilne institucije, i tek kada se oslobodi dominantnog uticaja zapadnih centara moći, Brisela i Vašingtona, tek kad ih svede tek na eventualne, a ne isključive partnere, tek tada ćemo moći da govorimo o suštinskim promjenama u Crnoj Gori. Ti ciljevi, koji se kumulativno objedinjuju oko krajnjeg, onog suštinske promjene, su jedini realni vođi anti-sistemskog pokreta, oni su tačka okupljanja svih iskrenih boraca za takve promjene, i oni su apsolutni minimum ispod kog nemamo pravo da idemo. Nikakve minimalne dekriminalizacije, samo potpune (u kom svijetlu je Inicijativa za hapšenje Đukanovića posebno značajna), nikakva tzv. pregrupisavanja političkih snaga po principu “samo da se svrgne DPS”, nikakve preporuke EU i SAD kojima se u suštini održava status quo, ta cijenjena “stabilnost” koja im toliko znači.
Pomenuo sam još da je takvom antisistemskom pokretu potrebno trasirati i put kojim se stiže do željenog cilja. Svakako da nijedna akcija koja je motivisana ovim ciljevima ne može biti pogrešna, ovim putem, ka ovom cilju, samostalno osmišljenim i svojom voljom sprovedenim akcijama rukovodi se slobodan građanin. Oni mu, istovremeno, služe i kao graničnici, usmjerivači i mjerači aktivnosti svakog javnog poslanika. Takvim rezonovanjem i posmatranjem stvari, građanin je u stanju da vrši pritisak na te “predstavnike svoje volje”, da ih navede da zaista tu volju sprovode, ili da ih smjenjuje.  Put antisistemske borbe je neminovno put diskontinuiteta. Neophodno je prvo izaći iz Sistema da bi se protiv njega moglo boriti, i ta borba nikada neće biti fer ako se igra po njegovim pravilima i na njegovom terenu. Sve ostalo je davanje legitimiteta postojanju Sistema protiv kog se navodno borimo. Taj put je možda i najbolje prezentovan kroz ovih šest tačaka demokratizacije:

563634_463313193737826_859699395_n

Poenta cijele ove priče jeste da je broj građana koji su uviđaju sve prevare lažne crnogorske demokratije svakim danim sve veći. Iz različitih motiva, ti ljudi se okupljaju u različitim grupama, koje više ili manje reflektuju njihova razmišljanja. Svi ti ljudi, u krajnjem, teže istom cilju, suštinskim promjenama. Stoga, sve akcije i djelovanja grupa i pojedinaca moraju biti motivisane samo takvim ciljem, moraju isticati najvažnija tri cilja koji sumiraju priču o esencijalnim promjenama. Još jednom ponavljam, takvi ciljevi su jedini vođa svih naših djelovanja i akcija, a ta naša pojedinačna djelovanja čine anti-sistemski pokret, kao istinski pokret svih slobodnih građana, koji kao takav čini snažno jezgro jedinog stvarnog otpora. Oko toga nema kalkulisanja, mi moramo biti radikalni u našim zahtjevima jer takva je priroda naših težnji i ciljeva. Sve drugo činilo bi nas još jednom, manje-više, marionetom na lutkarskoj predstavi instalirane demokratije u CG. Za sve to je neophodna istrajnost, hrabrost, snaga volje jer protivnika je mnogo, i svi su zaljubljeni u svoje postojeće ili obećane uloge, pa im neće biti drago da im neko pomrsi račune. Nije lako, ali zato znamo da je istinito i da je vrijedno truda, zarad svih onih kojima u amanet želimo da ostavimo neku bolju i perspektivniju državu u čije smo temelje ugradili oni iskru čojstva i junaštva koju naslijedismo i koju borbom svojom pronijesmo. Nemamo pravo više da se žalimo na ovu plejadu laćnih ljudi koji sjede u Parlamentu, jer smo ih upravo mi izabrali. Zar su oni zaista najbolje što možemo? Vrijeme je da preuzmemo stvari u svoje ruke! Otpor! Diskontinuitet! Bojkot!

Uzdanice instalirane demokratije u CG

karikatura26042013

 

U svom poslednjem tekstu govorio sam o Sistemu i njegovom važnom i suštinskom elementu koji je oličen u parlamentarnoj opoziciji. Analizirajući savremene društveno-političke tokove u našoj zemlji, tom prilikom sam ustanovio da nam je za prijeko potrebne, istinske i suštinske promjene potrebna AntiSistemska opozicija. Samo takvo djelovanje omogućiće nam da izrastemo u pravo slobodno i demokratsko društvo. Šta sve to podrazumijeva i isključuje detaljno je obrazloženo u tom postu koji možete pogledati ovdje. Međutim, za temu ovog teksta moram izdvojiti i još jednu konstataciju: u Crnoj Gori se nastoji izvesti prividna, fiktivna promjena koja će zadovoljiti višegodišnju težnju sve većeg broja građana da se vidi kraj DPS-u. Time će se stvoriti fikcija određene pobjede, a “evropski put koji nema alternativu” dodatno će biti ojačan, a samim tim i uticaj zapadnih centara moći koji vuku konce u cijeloj ovoj situaciji.
Inspirisan skorašnjim dešavanjima na političkoj pozornici imitacije demokratije u Crnoj Gori, odlučio sam da se sada nadovežem na tu temu, jer upravo ta dešavanja u mojim očima predstavljaju vrlo ilustrativan primjer cijele te igrice.
Dakle, kao što nam je poznato, Vlada na čelu sa Gospodarem je odlučila da podigne stopu PDV-a sa 17 na 19%. Mnogi su označili taj novi namet i atak na ojađene džepove građana kao “Porez za KAP”. To je vjerovatno i tačno, budući da prezaduženost KAP-a nije neka novost , ali novo je i da je ovaj “gigant” crnogorske industrije sada u stečaju. Vlada je uvijek imala kreativna “nova” rješenja za tu situaciju, a kojima je zajedničko da se pare za te dugove uvijek uzmu od građana.To je inspirisalo aktiviste MANS-a na kreativne performanse kojima su vrlo vični, ali i policiju da ih sve liši slobode zbog remećenja javnog reda i mira ili čega li već. To je izazvalo oštre reakcije svekolike crnogorske javnosti, pa čak i harizmatičnog i često uzdržanog lidera DF-a Lekića, a za pomoć su se obratili i Mitji Drobniču, ambasadoru EU u CG, koja je ovdje poznata i kao patron demokratije. Svega 10-ak dana kasnije, aktivisti MANS-a napravili su novi performans na gotovo identičan način, ali ovoga puta bez hapšenja?! Da li su oni to htjeli da diktatorski režim izazovu da ih opet pohapsi?! Izgleda da su režimlije to prepoznale, a takva hapšenja svakako ne idu na ruku njihovom “demokratskom šarmu”, pogotovo ne u očima njihovih zaštitnika iz EU.
U cijeloj ovoj priči posebno je zanimljiva uloga Rankovog SDP-a. Sjetimo se najprije kako je samo Diktator bio ljut na manjeg koalicionog partnera posle predsjedničkih izbora, koji nisu tada podržali Filipa Nejakog, što je Diktator ocijenio kao izdaju i podršku protivkandidatu Lekiću. Da li je to bila impulsivna Milova reakcija nakon lošeg izbornog rezultata, koju je par dana kasnije diplomatski korigovao? Da li je tada to bila naznaka nečega što mu je samom odveć poznato? Nakon toga, prisjetimo se izjava izvjesnog Šabovića koji je govorio o nekoj “novoj demokratskoj snazi na političkoj sceni Crne Gore” a koja je uključivala SNP, Pozitivnu i čak dio DPS-a. SDP se, međutim, ogradio od takvog izleta svog poslanika, pa su tom prilikom samo konstatovali da to nije zvanični stav stranke, već lično mišljenje njhovog kolege koje oni, poslovično demokratični, itekako poštuju. Prethodno, a neposredno posle tih predsjedničkih izbora, Lekić je najviše pregovarao upravo sa Krivokapićem, istakavši sledeće: ““Ako SDP, simbolički rečeno, prestane da ukršta vatru i vodu, i krene autonomnim, odvažnim, orginalnim potezima koji bi mogli imati dalekosežne, pa i istorijske dimenzije demokratsko vrijednosnog zaokreta u Crnoj Gori u Frontu će imati partnera za ozbiljan dijalog i saradnju”, ocijenivši da “SDP pokazuje autonomnost i kritički odnos u određenim pitanjima u odnosu na DPS”. Naravno, ta “određena pitanja”, pored neustavnosti Vujanovićeve kandidature, najviše se odnose upravo na gore pomenuti KAP, oko kog je SDP izražavao često svoje protivljenje politici Vlade, ali uvijek na kraju podržavao. Tako je bilo i ovog puta, prilikom glasanja o “porezu za KAP”. I dok je to bio samo posredan izazov za SDP da otkaže poslušnost DPS-u, koju su posrednost oni znalački iskoristili, ubrzo im je stigao i novi, sada vrlo nedvosmislen i neposredan izazov oličen u predlogu Vlade o rebalansu budžeta kojim EPCG i KAP prebijaju poreski i dug za struju od 61 milion na štetu države, tj. građana. Poslanik SDP-a i član skupštinskog Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, Damir Šehović izjavio je da takav predlog nema podršku SDP-a. Ranije su se o tome izjasnili i opozicionari, rekavši da takođe neće podržati takve izmjene. Ukoiko ne dobije potrebnu većinu, politika Vlade ne bi dobila podršku u suštinskom državnom pitanju što bi uslovilo njen pad. Lider Demokratskog fronta (DF) Miodrag Lekić kazao je da je, bez obzira na prethodna iskustva, teško vjerovati da će Socijaldemokratska partija (SDP) podržati rebalans budžeta, ocjenjujući da je ta stranka pred važnim izborom koji će uticati na njen dalji kredibilitet. Sa druge strane, lider SNP-a, Srđan Milić, istakao je da su “DPS i SDP često fingirali sukobe unutar Vlade, pokazivali neslaganje na javnoj sceni, a na nivou predsjednika se dogovarali o svemu. Dogovoriće se i o rebalansu”. S obzirom na pređašnje iskustvo, vjerovatniji je Milićev scenario rješavanja ove priče. Ipak, samo za trenutak bar, treba razmotriti i drugu opciju, da podrške ne bude i da to uslovi očiglednu političku krizu. Iako bi taj razvoj događaja vodio ka padu Vlade, što je i logično, DPS bi insistirao na opstanku iste, što je Đukanović, u maniru diktatora jasno i pokazao kada je rekao, parafraziram, da dok on vodi državnu politiku ne zanima ga da li će imati podršku Parlamenta, čemu god to vodilo. Politička odgovornost i dosljednost zahtijevali bi od SDP-a da istupe iz Koalicije i formiraju neku novu sa opozicionim partijama, o čemu su već njihovi zvaničnici govoriili, a što bi bilo i za očekivati nakon određenog političkog zbližavanja Lekića i Krivokapića.
Dakle, još od vremena poslednjih parlamentarnih izbora, Lekića smatram kao izuzetno povoljnu figuru koja bi mogla da dovede do svojevrsne mirne smjene vlasti. Činjenica je da je pobijedio na predsjedničkim izborima, što je u značajnoj mjeri redefinisalo političku zbilju Crne Gore i uslovilo sva ova dešavanja koja sam pobrojao. Mislim da je on projektovan kao nosilac takve promjene. Svi koraci koje je preduzeo imaju notu postepene promjene, gotovo instruisane, jer sve su to metodi koji nisu nimalo radikalni, ali koji mogu biti efektni sa stanovišta podrške Zapada i evropskih zvaničnika. Jedini izuzetak su oni protesti, za koje i dalje smatram da su više iznuđeni pritiskom naroda, nego što su bili stvar njegovog izbora, što je vjerovatno i razlog zašto nisu kasnije dobili radikalniji karakter. Dakle, Lekić bi mogao biti taj kohezivni element prethodno naizgled nespojivih političkih subjekata. Sa druge strane, istina je da je Diktator pomalo “potrešen”. Nije želio da otkrije da li će dati ostavku 13.jula na pitanje iz SNP-a. Medojević je potom rekao kako Brisel traži od Đukanovića da ode. Sigurno je da EU na kraju ne bi željela u svom društvu čovjeka sa otvorenim kriminalnim vezama. Prema Monitoru,  Đukanovića plaše izvještajem Europola, u kojem se navodno vidi i njegova uloga u famoznom 3D – švercu duvana, droge i dijamanata. Slučaj Sanadera je ništa u poređenju sa ovim, kaže sagovornik Monitora. Svakako smatram da EU traži način kako da se na vrijeme riješi Đukanovića, ali na jedan miran i jednostavan i nadasve kontrolisan način.

Dakle, nezavisno od toga da li će rebalans proći u Skupštini ili ne, kao i da li će to zemlju uvesti u još očigledniji ambis političke krize, ono što treba očekivati jeste dodatno političko približavanje opozicije i SDP-a jer “Krivokapić je svjestan da Crna Gora nezadrživo ulazi u novu fazu bitnih promjena, koje neće moći da zaustave ni pokradeni izbori niti vidljivi strahovi pojedinaca i grupa na vlasti, dobrim dijelom van pravnog poretka, koji se opsesivno plaše uspostavljanja pravne države” (Lekić), uz mogućnost da u nekom budućem delikatnom trenutku kakav je ovaj sada, dođe do konačnog pada Vlade, te formiranja nove političke snage koja bi preuzela vlast. Vrlo je vjerovatno da će Đukanović lično pokušati da izbjegne ovaj scenario, povuče se i ostavi DPS i nekako uspije da izbjegne krivičnu i svaku drugu odgovornost za brojna nepočinstva kojim je uništio Crnu Goru.
Ključno pitanje u cijeloj ovoj priči jeste da li mi zaista želimo ovakvu promjenu? Ovo je promjena koja je po mjeri Zapada, i koju oni svakako teže da sprovedu na ovim prostorima i riješe pitanje Balkana u značajnoj mjeri. Podsjetimo se da se svi politički faktori u CG pozivaju na EU kao na svetinju i da je vide kao jedini put, i da su spremni da učine sve što je potrebno za njihovu podršku. Zašto bi se EU opterećivala kasnije bremenom kriminalca Đukanovića, kad ima ovu lakšu kategoriju takođe na raspolaganju? Suštinski, ništa se u stvari ne bi promijenilo. Nastavio bi se put Crne Gore ka “svijetloj evropskoj budućnosti”, u skladu sa otvorenim poglavljima 23 i 24 omogućila bi se neke konkretne akcije i eventualna hapšenja činovnika DPS-a ogrezlih u kriminalu i korupciji, što bi naišlo na pohvale kod Drobniča i kompanije. Neki kažu da će Đukanović doživjeti sudbinu Sanadera, što takođe nije isključeno, i što bismo mnogi željeli da vidimo, ali to je pitanje otvoreno za spekulacije. Nadalje, put ka NATO bi takođe bio jedna izvjesnost, što bi uz buduće članstvo u EU dodatno derogiralo nezavisnost zemlje, nova Vlada bi bila opterećena bremenom neefikasnosti prethodne čime bi pravdala svoje eventualne neuspjehe, a Crnom Gorom bi i dalje vladali isti centri moći koji već imaju jak uticaj, a koji bi bezuslovno sprovodili preporuke EU. Sve u svemu od neke suštinske demokratizacije ne bi bilo ništa, napravio bi se privid promjene koji bi osigurao interese EU u našoj zemlji. Sistem instalirane demokratije bi opstao, samo bi mu se ruho promijenilo. Sve to još jednom ističe potrebu za istinskom antisistemskom opozicijom koja bi se borila za stvarne interese Crne Gore, za dobrobit svakog građanina ponaosob, za slobodu i nezavisnost. Pad Đukanovićeve diktature je neophodan, ali u krajnjem on mora biti samo uvod u demokratizaciju, daleko od toga da se može i pomisliti da je tu kraj. Do istinske demokratizacije se ne može doći bez potpunog oslobođenja državnih i svih ostalih institucija od kriminala i korupcije, što se prethodno neće oduzeti i politička i ekonomska moć svim (anti)ratnim profiterima.  Vlada koja bi to sve sprovela imala bi moju podršku i tek tada bih je mogao smatrati nosiocem istinske promjene. Antisistemska  opozicija je  u svakom pojedincu koji je u stanju da prozre sve ove marifetluke i koji je spreman da ustane protiv njih na svaki mu znani način. Stoga, ona kao takva za lidera može imati samo probuđenog pojedinca, ali ne kao konkretnu osobu već kao svojevrsni model, pojedinca sposobnog za kritičko mišljenje i koji zna šta su njegovi i interesi njegove države i koji će istu graditi prema svojim potrebama, koji će zadržati taj duh slobodarstva i lične časti koji je nekad bio tako živ u Crnogorca i koji ne smije nikada nestati, jer kad umre on, umro je i jedan narod, i ostali su samo robovi koji i ne zaslužuju bolju sudbinu od te. Ovaj tekst je samo jedna analiza aktuelnog političkog trenutka u svijetlu onih glavnih tendencija koje diktiraju tempo tih “promjena” i uopšte dalje perspektive Crne Gore, jedno upozorenje na zamke političkih igrica u crnogorskoj imitaciji demokratije.

Prava i lažna opozicija

fake democracy

Sedma sjednica prvog redovnog (proljećnjeg) zasijedanja održana 31.05.2013. ličila je na jednu grotesknu predstavu, jednu dobro režiranu tragikomediju. Jer kako drugačije opisati tu simulaciju parlamentarizma i demokratije? Bio sam zatečen do kojih sve to granica ide. Nakon cjelodnevnog zasijedanja, do čak kasno u noć, crnogorski poslanici su bili više nego zadovoljni tim svojim “žrtvovanjem”. Prosto nisam mogao da procijenim ko je srećniji, vlast ili opozicija. I jedni i drugi su klicali “pobjedi crnogorskog parlamentarizma”, dičili se time što su zarad višeg interesa (koji je navodno, državni interes) prevazišli neke svoje razlike, i da su postigli konsenzus o važnim političkim pitanjima, opet navodno, na uštrb svojih partijskih interesa. Jer njima su građani Crne Gore, i prosperitet Crne Gore kao države (koji treba da se razvije kroz evropske integracije, kao jedini put za taj prosperitet) najviši interes. Glasnogovornik protesta od 20.aprila, sada već čuven po svojoj i volji svojih drugova da se vrate prvi na ulicu za 10 dana i poginu za Crnu Goru, na ovoj sjednici hvalio je predsjednika “Parlamenta” i svoje kolege što su kroz taj konsenzus otvorili vrata evropskoj budućnosti Crne Gore. Ah, kakva je samo ovo predstava bila. Svi su odigrali svoju ulogu sjajno. Predstava za građane Crne Gore, pogotovo one nezadovoljne da se malo smire i da se stvori privid neke “opozicione parlamentarne pobjede”, predstave da se i mafijaška organizacija DPSDP prikaže kao “demokratska” i kao spremna za kompromis zarad Crne Gore. Istovremeno, i najvažnije, to je bila predstava za evropejske zvaničnike, jer prikazan je “visok nivo političke volje i zrelosti da se prevaziđu ključni državni problemi”. Danima prije ovog “istorijskog dana crnogorskog parlamentarizma” EU zvaničnici u CG i van nje, govorili su kako “bojkot i politike diskontinuiteta” nemaju njihovu podršku, govorili su kako je afera “Snimak” neprihvatljiva za zemlju koja teži članstvu u EU i kako je neophodan angažman svih političkih faktora i državnih institucija u rješavanju tog problema. Sve su to bile jasne poruke šta i kako treba da se radi da bi se zadržala njihova podrška. A potom su se svi ti politički faktori kod nas potrudili da im ispune želju, jer podrška Zapada je njima najvažnija i oni znaju da njihove “političke karijere” nemaju nikakvu perspektivu bez “ruke koja ih hrani”. Neko bi pomislio kako je toj EU baš stalo da se razvije demokratija u CG, da se stvore potrebni institucionalni okviri za tako nešto, ističući kako je u tom procesu najvažnije vratiti povjerenje građana u institucije. Da im do demokratizacije ovih prostora nije nimalo stalo jasno proizilazi iz njihove otvorene podrške diktatorskom režimu. Njima je najvažnija “regionalna stabilnost”, kojoj je Crna Gora dala veliki doprinos. Kakve su institucije, koliko one garantuju slobode i prava građana, da li su korumpirane ili ne je od manjeg značaja, budući da se ni ciljevi same EU ne mogu pohvaliti demokratičnošću, niti se sama EU može pohvaliti nekorumpiranošću i slobodama. Naprotiv, njihovi skorašnji akti derogiraju brojna ljudska prava (poput onog prava na vodu), a u cilju rješavanja “krize evra” zadiru  duboko u slobode svojih građana, u suverenost samih država članica (težnja da EU ima pravo veta na nacionalne budžete, između ostalog) zadužujući ih do krajnjih granica. Dakle, njihov je glavni interes stabilnost “demokratije” koju su instalirali u našoj zemlji i čiji opstanak finansiraju podrškom svim “politički odgovornim subjektima” u Republici. Zato im je važno da građani imaju “povjerenje u institucije”, jer su situacije u kojim je to povjerenje ugroženo previše riskantne, jer mogu da dovedu do nekih nepoželjnih posljedica eventualnih pobuna. Upravo je to i razlog zašto su čak i protesti tako “mirni”, kontrolisani i sporadični, jer cilj im je amortizacija narodnog nezadovoljstva.
Drugim riječima, izgrađen je jedan Sistem u kom postoji simulacija demokratskih procesa, zarad održanja neke tamo stabilnosti (pogotovo u bezrezervnom prihvatanju instrukcija Zapada). U ovom Sistemu učestvuju svi gore pomenuti subjekti, koji su vrlo raznovrsni, pa tako imamo one političke: vlast i parlamentarna opozicija; civilni sektor, oličen u raznim NVO, građanskim klubovima itd.; “nezavisni” mediji (čiji pojedini glavešine pružaju ruku Diktatoru protiv kog se navodno bore), koji samo reflektuju stavove pomenutih političkih subjekata, tj. interesnih grupa koje ih kontrolišu, Obratite pažnju šta im je svima zajedničko, upravo podrška “projektu evroatlantskih integracija” koji nema alternativu i i marginalizovanje svih onih koji sumnjaju u taj projekat i koji mu se suprostavljaju. Sistem funkcioniše na bazi podjela koje njegovi učesnici fabrikuju radi lakšeg kontrolisanja opšteg građanstva. Pa tako oni nastoje formirati razne blokove, kao npr. za i protiv NATO, nastojeći da u prvi plan ubace sam NATO i istovremeno izbace iz konteksta moguće alternative. U te rasprave se uključuju svi pomenuti subjekti političkog i društvenog života, otvaraju razne debate, organizuju svakojake seminare, na kojim se raspravlja o NATO, tako da ta ideja zaživi i dobije opštu prihvatljivost ili makar da protivljenje smanji do nezainteresovanosti. Istovremeno, nijedan od tih seminara za cilj nema potpunu obaviještenost ili pak prezentovanje mogućih alternativa. Kao i u svakoj simulaciji, poenta je u kvantitetu, prividu da se nešto radi. Međutim, zar pitanje NATO pakta nije samo dio mnogo značajnijeg pitanja, a to je spoljnopolitičko opredjeljenje Crne Gore sa bezbjedonosnog aspekta. Zašto se ne povede konstruktivna rasprava o tome koje je najbolje rješenje po pitanju bezbjednosti i spoljne politike naše države. Ne, ne ide to tako, jer tada bi i NATO i EU bili samo jedna od mnogih drugih ravnopravnih opcija, sa mogućnošću da građani svoj sud o tim važnim odlukama za svoju budućnost donesu na osnovu pažljivog odmjeravanja svih relevantnih činjenica, a to je rizik koji je nepotreban. Zato su građanima već servirana rješenja tih pitanja, samo se nastoji stvoriti privid kao da se oni nešto tu pitaju, iako su već uslovljeni da prihvate samo ponuđena rješenja. Ovo je samo jedan od brojnih primjera kako ova simulacija demokratije funkcioniše.
Upravo tako su i naši “hrabri opozicionari” brže bolje potrčali da se vrate svom “konstruktivnom djelovanju” u tom Sistemu, da se vrate u “Parlament” nakon višenedjeljnog “destruktivnog” izleta na koji su bili više prisiljeni pritiskom javnosti i svog biračkog tijela, nego što im je to bila stvarna volja. Na mig EU, prvo su se jedni vratili natrag, koji su na taj način “obesmislili bojkot” DF-a i “tako ga prinudili da uradi isto”. Međutim, dosljedan kao što jeste, Front je to odbijao, ponosno najavivši “selektivno (ne)učestvovanje” u radu Parlamenta, da bi se ipak na ovaj “istorijski dan crnogorskog parlamentarizma” vratili u isti. I zar nam nisu tada dokazali da se može pobijediti i kroz insituticije, kroz Parlament, jer je DPSDP prihvatio njihove zaključke o vraćanju povjerenja u izborni proces i parlamentarnu istragu afere “Snimak”, jedino nije prihvatio lex specialis kojim se poništavaju izbori sprovedeni upravo kroz proces u koji treba vratiti povjerenje jer je ono poljuljano pomenutom aferom. Dakle, uprkos očitim izbornim prevarama i krađama cilj je da se vrati povjerenje upravo u izbore?! Istovremeno, režim ne priznaje da su prethodni izbori pokradeni što namjerava i da dokaže. Klasičan primjer jedne win-win igrice, jer ovdje su svi učesnici pobjednici, što su oni ponosno i istakli na tom zasijedanju. Vlast nije priznala da je pokrala izbore ali je pokazala svoju demokratičnost i spremnost da ukloni sve sumnje u istu; opozicija je prinudila vlast da usvoji njihove zahtjeve time pokazavši smislenost svog institucionalnog djelovanja u očima svojih birača i svoju privrženost daljem napretku Crne Gore, dok je Zapad dobio ono što je tražio, “vraćanje povjerenja u institucije”, na prvom mjestu u Parlament, pa potom i u funkciju Državnog Tužioca (Skupštini je, saglasno usvojenim zaključcima,  naloženo da hitno imenuje Vrhovnog Državnog Tužioca dvotrećinskom većinom); i napokon, formiraće se Radna Grupa čiji je cilj da unaprijedi izborno zakonodavstvo koje bi trebalo da onemogući izborne krađe, sa ciljem da se vrati povjerenje u izborni proces. Dakle, svi srećni, svi zadovoljni. Kada Skupština donese sve ove zakone, i postavi VDT traženom većinom, i istjera se pravda povodom afere “Snimak” (formiran je anketni odbor sa tim zadatkom!), svi problemi će biti riješeni. Kao da se ništa od ovog nije prije događalo, kao da je izborno zakonodavstvo to koje sprečava nekoga da pokrade izbore (još nisam čuo za izborne zakone koji omogućavaju i dozvoljavaju izborne krađe). Čak šta više, u donošenju svih tih zakona učestvovala je ista ova opozicija, pa su se krađe opet dešavale. Kao da će VDT odjednom biti odgovorna i nekorumpirana osoba zato što će ga Skupština izabrati dvotrećinskom većinom, i kao da je afera “Snimak” sporadičan slučaj čije će rješenje (ako ga uopšte i bude) magično otkloniti svaku sumnju u izbore.
Već sam negdje ranije pisao o tome kako je pogrešno suštinu zamijeniti formom, što se upravo sada dešava. Suština je da su institucije zarobljene i korumpirane, da njih kontroliše mafijaški režim, i to je razlog zašto su zakoni neprimjenjivi pa makar bili i najbolji ikad, to je razlog zašto nema stvarnog procesuiranja odgovornih za svakojake malverzacije i afere. Afera “Snimak” je samo jedna od mnogobrojnih malverzacija, jasan indikator da je nešto trulo u državi. Površinska rješenja nisu dovoljna da riješe institucionalnu i političku krizu u zemlji. Šta će se desiti posle te istrage? Biće “kažnjen” neki poštolog, upravnik te i te firme (koji će biti vjerovatno novčano obeštećeni za tu svoju “žrtvu” ili na neki drugi način), dok će oni ljudi koji su stvarni uzrok svih tih pojava, oni koji su vlasnici ove zemlje ostati netaknuti.
Ako se očekuje da će ovakva “rješenja” donijeti bilo kakvu suštinsku promjenu, koja nam je tako prijeko potrebna, onda je to u najmanju ruku znak poricanja duboke političke krize, njeno ublažavanje do nivoa prihvatljivosti, dok je u vjerovatnijem slučaju, ovo znak još jedne Sistemske manipulacije kreirane sa ciljem da omogući dalje nesmetano postojanje simulacije demokratije u Crnoj Gori, održavanje “stabilnosti” koja je Zapadu tako bitna, a sve to na uštrb istinske demokratizacije i napretka same države i njenih građana. U oba slučaja, riječ je o vrlo neodgovornom i neozbiljnom ponašanju.

Sve u svemu, zaključak je da mi imamo svojevrsnu, kakvu takvu, antirežimsku opoziciju. No, međutim, njeno antirežimsko djelovanje će uvijek ostati samo privid jer će mu uvijek nedostajati suština istinskog opozicionog djelovanja, a to je promjena postojećeg Sistema iz korijena. Realnost je da i jedni i drugi održavaju jedan Sistem instalirane i simulirane demokratije i bore se samo za prevlast u njemu, jednako brinući za njegovu korisnost i stvarnu demokratsku efikasnost, koliko i oni koji su taj Sistem i instalirali. Zato i ima istine u onom izrazu koji se među običnim građanima može čuti: “Misliš da će se nešto promijeniti ako ovi odu”. Iz razloga koje sam naveo, suštinski, vjerovatno i neće. Ipak, to ne znači da se ne treba boriti protiv diktatorskog režima, naprotiv! Njegovo uklanjanje je conditio sine qua non daljeg napretka. Međutim, ono što je nama potrebno je korjenita izmjena ovog Sistema, uklanjanje svih njegovih nedostataka, oslobađanje od poltrona u svim segmentima, bilo da su oni produžena ruka Zapada ili mafije, potpuna dekriminalizacija, kako bi se napravilo prostora za djelovanje onih ljudi koji bi izgradili nešto drugačije, nešto čiji će primarni cilj biti suštinska demokratizacija zemlje. Dakle, nama je potrebna ANTISISTEMSKA OPOZICIJA! Takvu opoziciju čine svi slobodnomisleći građani koji ne pristaju više na manipulacije postojećih “političkih subjekata”, koji su u stanju da prozru ovu njihovu igricu i koji su spremni da se bore protiv iste. Svaki takav pojedinac ne mora nešto posebno ni da radi, dovoljno je za početak da prestane da učestvuje u ovoj iluziji, da je bojkotuje, da otkaže poslušnost jednom Sistemu koji je protiv njega (što mu je i građanska dužnost), da se udružuje na bazi opšte ideje demokratizacije sa drugim slobodnomislećim sugrađanima, kako bi zajedno stvorili alternativni model državnog i društvenog uređenja koji bi predstavljao evolutivni napredak, a koji bi istovremeno bio zasnovan na našim realnim potrebama i interesima, koji bi bio izgrađen tako da očuva duh naše tradicije i običaja, da sarađuje sa drugima i poštuje njihovu kulturu, a ostane istinski nezavisan, sposoban da sačuva tu svoju nezavisnost u svako doba. Najprije nam je potrebno da se suočimo sa realnošću da “predstavnici naše volje” ne znaju, ne umiju ili najbolje rečeno, neće da manifestuju tu našu volju, da nam omoguće potrebne uslove u kojima bismo mogli slobodno da gradimo svoj život  prema sopstvenim aspiracijama. Potrebno nam je da se suočimo sa dubokom političkom i sveukupnom krizom, i sa realnošću da oni ne žele da je riješe, da je njima “kriza” potrebna da bi nas konstantno držali zarobljene u apstrakcijama “spasa” koji oni nude, a koji naravno ne postoji. Potrebno nam je da nam vrate mandat, da preuzmemo odgovornost, i da na bazi nekog novog društvenog dogovora izgradimo sebi državu koja će afirmisati sve naše različitosti, koja će nam omogućiti samoostvarenje, koja će zaista biti naša. Nisu nam potrebne nikakve vođe, jer iskustvo nas je sve naučilo da su oni vođeni nekim svojim uskim interesima, najčešće novčanim, i koji u sebi nemaju ni trunku karaktera potrebnog za dalji napredak. Znam da je u Crnoj Gori osobito teško razbiti taj kult vođe, Gospodara, čvrste ruke, ali to je osnova od koje se mora početi i koja će se svakako odvijati postepeno, ali bitno je da shvatimo da nam se nikad ne isplati da prepuštamo svoju sudbinu u ruke takvih ljudi koji su se kroz istoriju pokazali detrimentalni po dalji razvoj.
Takođe treba podstaći ljude da vjeruju da imaju tu snagu i moć, da nemaju čega da se plaše. Upravo Sistem u velikoj mjeri svoju snagu gradi na strahu svojih podanika. Činjenica je da čovjek ne treba da živi u strahu, već slobodno, pa taj isti strah treba i da prevaziđe za svoje dobro. Suština antisistemske borbe je svakako neučešće u njegovim institucijama, što promoviše sve vidove vaninstitucionalnog (gerilskog) djelovanja, i što je više takvih spontanih događaja, to će i ljudi više vjerovati da zaista mogu da se pobune, da zaista mogu da mijenjaju stvari, umjesto da kukavički prihvataju nametnutu stvarnost “jer može biti i gore” ili “zato što nas niko ne pita”. Izborimo se za taj glas, vršimo konstantan pritisak na sve moguće faktore, tražimo promjene koje želimo, osvojimo ih, izborimo se za njih! Metoda je mnoštvo, različitim aktima građanske neposlušnosti, solidarnošću, protestima, bojkotom lažnih institucija i njihovih procesa itd. Ključna stvar u toj borbi jeste samosvijest svakog pojedinca, vizija promjene, volja i odlučnost da se do nje dođe! Do kraja, do cilja, do pada diktatora! Otpor!

BBfWQayCUAAQKaU

Šest tačaka demokratizacije CG

246820U nekim svojim ranijim razmišljanjima o cjelokupnoj situaciji u političkom životu u Crnoj Gori i opštem jednoumlju koje vlada među postojećim nosiocima političke misli, zaključio sam da je to svojevrsni kuriozitet, jedan od mnogih negativnih po kojim ovo područje postaje prepoznatljivo. Kada pogledate programe bezmalo svih političkih subjekata, bilo u vlasti ili opoziciji, primijetićete da i nema neke suštinske razlike. Za moju struku, to je najočiglednije na pitanju spoljne politike, gdje postoji opšta saglasnost o obaveznosti evropskih integracija. Nešto manja slaganja doduše postoje vezano za one transatlantske integracije, tj. NATO, mada sam u posljednje vrijeme naveden da vjerujem da ni tu ne postoji neka razlika, izuzev te da vladajući javno zagovaraju ulazak u NATO, dok se opozicionari diplomatski izjašnjavaju o tom pitanju, bez jasnog određenja, dok pojedini ćute o tome. Stiče se utisak da im ne bi bio problem da prihvate i te integracije, ako je to uslov Zapada. S druge strane, Zapad izgleda želi da igra na sigurno, podržavajući diktatorski režim čiji je zadatak da uvrsti Crnu Goru među zemlje članice ovog zločinačkog saveza, koji je samo produžena ruka američkog uticaja i zaštitnik “tekovina novog svjetskog poretka” koji je zadužen da ga milosrdno instalira gdje god je to potrebno. Takvo slaganje vlasti i opozicije oko suštinskih stvari za dalju budućnost zemlje je i jedan od razloga nesmjenjivosti vlasti u Crnoj Gori, ali i razlog za zabrinutost, budući da takav konsenzus o pomenutim pitanjima ne postoji u stvarnosti. Podrška građana NATO integracijama je oko 28%, dok i podrška EU ima tendenciju konstantnog pada (kako navode iz CDT-a, od 76,1 odsto 2009. do 60,9 odsto u martu ove godine). EU i nema tako visoku podršku, pogotovo kad se uzme u obzir kolika se kampanja vodi u tom pravcu, i na samu netransparentnost procesa u kom se zataškavaju sve informacije i rješenja koja se protive ovom “putu koji nema alternativu”. Kada bi se afirmisale i te ideje i dobile adekvatan prostor, za očekivati bi bio dalji pad podrške EU. To je svakako neophodno, jer građani moraju biti informisani tačno gdje idemo i šta nas tamo čeka. Sve drugo je vrlo nedemokratski i ispada da smo bukvalno gurnuti tamo bez da smo se o tome išta posebno pitali. Dakle, očigledno da građani vide alternative putu evroatlantskih integracija, ali ne i njihovi predstavnici. Ovakve razlike su prosto neprihvatljive za demokratska društva i neophodno je ispitati uzroke za to. Moje je mišljenje da se razlog takvoj pojavi nalazi u imitaciji demokratije koja postoji u CG ovih 20 godina. Političke partije mi djeluju kao poltroni i poslušnici moćnika sa Zapada koji nam nameću neke svoje standarde i rješenja, putem kojih zapravo ostvaruju svoje geopolitičke, ekonomske i razne druge interese. Pritom, njih ni najmanje ne zanima demokratizacija ovih prostora i istinska reforma društva na svim nivoima. Saglasno tome, voljni su podržavati kakav god režim sve dok udovoljava njihovim interesima. Ipak, njihovo licemjerstvo je prirodno i donekle opravdano jer “Šta ih briga, neće oni živjeti ovdje”. Ono što je međutim nedopustivo jeste licemjerstvo domaćih političkih partija, pogotovo vladajuće strukture, ali i opozicije, kojima su sve te igre dobro poznate, ali koje i dalje  nastavljaju da ih igraju na uštrb svakog prosperiteta ove države. Naravno, i jedni i drugi imaju interes u tom prodavanju magle – vlast da “uspjesima na putu evroatlantskih integracija” sebi osigura još koju godinu uživanja u svojoj privatnoj prćiji, dok opoziciji ostavlja mogućnost da ih nekad naslijedi, kad se taj isti Zapad odluči da im “prva familija” više ne odgovara i kad više ne budu željeli vladu sa nepopularnim vezama sa kriminalom u svom društvu ili kad ispune svoju misiju. U tom momentu dakle, priskočiće opozicija i stati u odbranu “temeljnih vrijednosti evropske zajednice” koja je cijelo vrijeme i isticala tu “antievropsku” komponentu režima. Imajući sve ovo u vidu, nije ni čudo što nas nazivaju “faktorom stabilnosti u regionu”, njihovi interesi ni najmanje nisu ugroženi i vrlo su stabilni, sa tendencijom da se to nastavi još dugi niz godina. Vlast i opozicija svode svoju navodnu borbu za vlast na neke trivijalne dnevnopolitičke teme, pokazujući prstom jedni na druge, kritikujući se međusobno na raznim radnim tijelima Skupštine, razmatraju neke akcione planove i strategije. Nerijetko se međusobno i podržavaju, kao SNP što je nedavno priskočio u pomoć Vladi oko KAP-a, ili se kao mimoilaze u stavovima, poput SDP-a u vezi istog pitanja. Suštinski, ništa se tu ne dešava, simuliraju se samo demokratski procesi koji uvijek rezultiraju gotovo bezpogovornom implementacijom direktiva EU. Kad nema takvih direktiva onda se ostvaruju privatni interesi prve familije, u kojim korupcionaškim radnjama mnogi dobiju svoj dio kolača kako bi igranka mogla nesmetano da se nastavi. Ponekad izbije neki tako skandal ili afera koji bi uzdrmali svaku zemlju, i o tome se samo priča. Opozicija jalovo ukazuje na sve te veze sa kriminalom, na korupciju i ostale negativne pojave i radnje kojima se bavi ovaj režim, bez nekog stvarnog i odlučnog pritiska. Poznato nam je da institucije neće učiniti ništa u razrješavanju tih problema (budući da ih je odavno zarobio režim), poznato nam je da EU mnogo ne haje za to (iako će Lange & Co. izraziti svoju ozbiljnu zabrinutost i ohrabriti opet institucije da rade svoj posao), pa se tako sve to vremenom zataška, gurne pod crveni tepih na kom će se dočekivati ti isti zvaničnici prilikom svojih posjeta, pod onaj crveni tepih na ulazu u Parlament kojim “predstavnici narodne volje” gaze, da bi donosili nove reformske zakone saglasne sa primjerice sada aktuelnim Poglavljima 23 i 24, a koji se neće primjenjivati na adekvatan način. Opozicija čak nije imala snage da istraje u počecima antirežimske vaninstitucionalne borbe, nego se je brže bolje vratila u Parlament jer ih je pomenuta evropejska ekipa opomenula da već imaju previše neopravdanih izostanaka! Eto takva je simulacija demokratije u Crnoj Gori, takva je simulacija slobode i nezavisnosti.

Svima nam je više nego dobro poznato u kakvim uslovima živimo. Znamo da živimo u klasičnoj diktaturi sa maskom demokratije, u zemlji u kojoj je javni dug u stalnom porastu (preko 60% BDP-a; godišnje se zadužujemo oko 200 miliona), u kojoj je svaki građanin u prosjeku zadužen sa tri plate, uz trend smanjenja zarada.  Sve to skupa nas neumitno vodi ka dužničkom ropstvu, državi prijeti neko stanje stečaja, smanjenja suvereniteta u domenu javnih finansija. Sa druge strane, donose se zakoni kojim se povećava stopa PDV-a, taksa euro po euro i slične kojim se popunjavaju budžetske rupe nastale usled dovođenja loših investitora (sa kojima vjerovatno postoji neki tajkunski dil) i preuzimanja njihovih dugova na štetu građana (najočitiji primjer je KAP). Najgore u cijeloj priči jeste što ne postoji jasna strategija koja će izvući ovu zemlju iz očajne ekonomske situacije, uprkos svim tim akcionim planovima. Realno, zemlja trenutno nema potencijal da to iznese. Treba li podsjećati da od brojnih snažnih firmi sada samo postoji poneki Obodinov frižider ili šahta sa imenom “Radoja Dakića”, treba li podsjećati da je država rasprodala gotovo sve vitalne energetske resurse,telekomunikacije stranim kompanijama? Kako onda vratiti sav taj dug? Ne može se živjeti samo od turizma, pogotovo ako se i tu vodi slična politika.
Sve u svemu, to je surova istina o Crnoj Gori danas. Neka vas ne zavaraju šarene laže koje stižu iz EU i pohvale  našeg demokratskog i svekolikog napretka. To su laži, i njih ne interesuje naša budućnost. Ništa veći interes ne pokazuju ni političari kad pristaju na sve te igre. Ostaje dakle nama građanima obaveza te borbe za demokratizaciju ovog društva, borba da se država oslobodi korumpiranih političara i institucija, borba da se oslobodi od lopova i kriminalaca koji njome vladaju, borba za slobodu i čast, borba za buduća pokoljenja nekad hrabre i dostojanstvene, danas ponižene i uvrijeđene Crne Gore. Ta borba je naš interes i niko je neće izboriti za nas, a pogotovo ne EU. Nebrojeno puta sam isticao, mi ne treba da čekamo njihovu dozvolu i uputstvo kad i kako da se borimo, mi treba da imamo način i da njih navedemo da se prilagode novonastaloj situaciji. To nije lak zadatak, jer postoje u Crnoj Gori brojne interesne grupe koje sabotiraju istinsku demokratizaciju i uskraćuju joj prijeko potreban prostor. Ono što ja lično vidim kao jasan put je izraženo kroz šest tačaka koje su široj javnosti, posebno na internetu, poznate preko grupe građana “Otpor Diktatorskom Režimu – Građanska Neposlušnost”. Ovdje ću ih ponoviti:

1. Izlazak opozicije iz Skupštine i svih institucija vlasti
2. Bojkot svih izbora i referenduma koje režira korumpirani mafijaški režim
3. Zabrana rada ratno-profiterskim i antiratno-profiterskim strankama
4. Formiranje prelazne-tehničke vlade za organizovanje vanrednih izbora
5. Prvi slobodni izbori u istoriji zemlje
6. Provjera porijekla imovine svih koji su obavljali najviše državne funkcije, imovine njihovih članova porodice i kumova-borba protiv korupcije na najvišem nivou.

Mnogi su mi govorili da je to previše ambiciozno, nerealno i utopijski, neki su smatrali da su zahtjevi potpuno nelogični i besmisleni. U svijetlu svega gore navedenog i mojih prethodnih tekstova, smatram neophodnim da obrazložim ovih šest tačaka na način kako ih ja vidim i šta za posledicu one mogu imati. Ićiću redom:

1. Izlazak opozicije iz Skupštine i svih institucija vlasti

Ovo je izuzetno bitna stavka, jer je neophodno da se raskine kontinuitet imitacije demokratije i da se suočimo sa realnošću političke krize. Svoje uporište ona upravo ima u brojnim izbornim krađama koje režim uspješno sporovodi od kada je zaposjeo crnogorski tron. Najsvježiji primjer su ovi predsjednički izbori, koji su zapravo samo kulminacija ranije oprobanih mehanizama sa prethodnih izbora, poput fantomskih glasača, manipulacija sa biračkim spiskovima, glasanje putem pisma i famozni preokreti kad zatreba. To su samo manipulacije koje se koriste na sam dan glasanja. Prethodno, tu su još i pritisci i prijetnje otkazom, razni poštolozi koji brižljivo vode računa o svojim zaposlenima i njihovom biračkom pravu, te Zavod za zapošljavanje koji ima partijsku strategiju zapošljavanja itd. Prema Ustavu Crne Gore, nosilac vlasti je crnogorski građanin. On je ostvaruje preko svojih predstavnika koje bira na slobodnim i fer izborima. Izbori u gore navedenim uslovima su sve samo ne fer i slobodni. Kao takvi, ne predstavljaju odraz volje građana. A Ustav opet kaže: “Ne može se uspostaviti niti priznati vlast koja ne proističe iz slobodno izražene volje građana na demokratskim izborima, u skladu sa zakonom” (član 2). Dakle, vlast koja se formira na ovakvim izborima nije legitimna. Međutim, učešćem u toj varci od izbornog procesa, a kasnije i u institucijama vlasti formiranim na osnovu istog, opozicija daje legitimitet toj vlasti. Stoga, oni moraju izaći iz tih i takvih institucija budući da su formirane na krađi, na pritiscima i ucjenama, na protivzakonitim radnjama. Iz ovog jasno i logično slijedi i sljedeća tačka:

2. Bojkot svih izbora i referenduma koje režira korumpirani mafijaški režim

Svoje uporište ova tačka takođe ima u pomenutim izbornim krađama. Stoga, istinsko opoziciono dejstvo pored bojkota institucija podrazumijeva i bojkot procesa koji vode formiranju tih institucija, tj. bojkot izbora. Već je ukazano da je kompletan mehanizam izbornog procesa u rukama diktatorskog režima, i da u tim uslovima ne može postojati fer i poštena izborna utakmica, niti oni mogu izraziti stvarnu i slobodnu volju građana. Neučešćem u toj lakrdiji oduzima im se legitimitet, budući da oni gube smisao i u očima iole demokratski orjentisanih ljudi ne mogu biti nikakvo mjerilo. U slučaju da se takvi krnji izbori i održe, njihove rezultate ne treba priznavati. Ovim se afirmiše vaninstitucionalna borba, što je i logično budući da institucije nisu garant ostvarenja prava, s obzirom da ih je zarobio mafijaški režim i da donose odluke u skladu sa interesima oligarha, a ne u skladu sa zakonom. Takva borba sa druge strane zahtijeva oslobođenje institucija od kandži mafije i poltrona koji su joj u službi, što nas dovodi do naredne tačke:

3. Zabrana rada ratno-profiterskim i antiratno-profiterskim strankama

Ovdje se prevashodno misli na zabranu rada strankama koje su svoj uticaj i moć izgradile ratnim profiterstvom. To su svakako i pobornici rata i njegovi protivnici, koji su u njemu vidjeli priliku za sopstveno uzdizanje i koji su isti koristili za ostvarenje svojih interesa. U ovaj krug upadaju mnoge aktivne stranke, jer su ratom profitirale ne samo u uticaju, već i u realnoj ekonomskoj moći, kapitalu i novcu. Sve to je stečeno nezakonitim i kriminalnim radnjama, što je ujedno i osnov za njihovo isključenje iz političkog života. Svakako najočitiji primjer je DPS, koji je u stvari jedna kriminalna organizacija koja djeluje kao politička partija. I za ovu tačku postoji ustavno utemeljenje, budući da se ne može dozvoliti osnivanje i djelovanje organizacija koje djeluju protiv državnog uređenja i ustavnog poretka. Kriminalne i (anti)ratnoprofiterske organizacije svakako spadaju u taj krug. Stoga donošenje zakona o lustraciji je neophodno i prvi je zadatak prelazne vlade.  Pod udar lustracije ne dolaze samo partije, već i kadrovi koji se smatraju odgovornim za održavanje mafijaškog režima, pogotovo kada je riječ o agentima i saradnicima sigurnosnih službi najodgovornijih za likvidacije, zatvaranja i druge oblike represije.  Ovim im se oduzima politička moć, ali se onemogućava i njihov politički uticaj na institucije što je prvi korak ka demokratskim izborima.

4. Formiranje prelazne-tehničke vlade za organizovanje vanrednih izbora

Formiranje prelazne vlade je neophodnost kroz koju prolaze sve zemlje kada se nađu na rubu promjena.  Prelazna, tehnička ili privremena vlada nastaje u trenucima duboke političke krize, tj. usled pada ili kolapsa postojeće administracije tj. Vlade. Logično to se dešava najčešće nakon revolucija, što nije neophodno, dovoljno je ukazati na činjenice da ta Vlada krši zakone i Ustav zemlje, što može biti razlog i bojkota Parlamenta i nepriznavanje odluka takve vlade (čime ona gubi legitimitet), a što je najčešće praćeno protestima, pa se stoga traži formiranje prelazne vlade kako bi omogućila “fer izbornu utakmicu” i koja bi regulisala odnose u zemlji do formiranja trajne vlade. Postojeći parlament u takvim situacijama nema više nikakav značaj, on se raspušta. Prelazna vlada je ta koja donosi odluku o zabrani rada određenim strankama (jer ih može sasvim legitimno označiti kao kriminalne organizacije koje djeluju kao političke partije, što je i protiv zakona i Ustava), i tako raspisuje slobodne izbore putem kojih se stvara trajna vlada. Prelazna vlada vodi zemlju kroz period formiranja institucija i najčešće je orjentisana na stvaranje uslova da se na demokratski način formira trajna vlada, ali i reguliše odnose i vodi državnu politiku na nivou odluka neophodnih za normalno funkcionisanje građana i države.

5. Prvi slobodni izbori u istoriji zemlje

Nakon što je prelazna vlada u prethodnom periodu zabranila rad kriminalnim organizacijama pod maskom političkih partija i oduzela im političku moć, nakon što su se institucije oslobodile uticaja njihovog “partijskog” kadra, stvoreni su uslovi za održavanje prvih slobodnih izbora. Njihovo sprovođenje vrši nezavisna tehnička vlada, koja može usvojiti zakone neophodne da se izbori sprovedu na legalan način.

6. Provjera porijekla imovine svih koji su obavljali najviše državne funkcije, imovine njihovih članova porodice i kumova-borba protiv korupcije na najvišem nivou

To nas na kraju dovodi do najvažnije tačke. Nakon što su konačno formirane slobodne institucije, njihov prvi zadatak mora biti odlučna borba protiv korupcije, što podrazumijeva provjeru porijekla imovine bivših političkih elita, te im se oduzima imovina stečena kriminalnim i ostalim protivzakonitim radnjama. Na ovaj način, tim ljudima se oduzima još značajnija moć, ona ekonomska, putem koje su navikli da vladaju i kontrolišu institucije. Ovo je vrlo važno jer samo na ovaj način se može spriječiti bilo kakav uticaj tih kriminalaca na državu i društvo. Nužna posljedica utvrđivanja kriminalnih radnji jeste zatvaranje odgovornih za te kriminalne radnje, što je odlučujući udarac i predstavlja konačno raskidanje veza države sa mafijom.

Ovo su apsolutno neophodne stvari koje treba učiniti da bi se omogućio izlazak iz ove krize i da bi demokratija u Crnoj Gori bila uopšte moguća, ovo je taj apsolutni minimum. Kako će se stvari dalje odvijati, zavisi od nas samih. Po meni, trebalo bi voditi politiku koja je vođena interesima ove države, u svakom pogledu, od političkog, ekonomskog, socijalnog pa sve do spoljnopolitičkog nivoa. U spoljnoj politici treba se postaviti kao istinski nezavisna država kojoj evropske integracije nisu neophodnost već samo jedna alternativa, kojoj je vojna neutralnost prirodni izbor kako bi zadržala dobre odnose sa svim relevantnim faktorima u ovom multipolarnom svijetu. Dosta je bilo servilnosti i poslušništva, povijanja pred tzv. “nosiocima evropskih vrijednosti” koji su se pokazali čak i korumpiranijim od naših vlastodržaca, dosta je bilo politike poltronstva zarad uskih ličnih interesa i par hiljada evra u džepu. Potrebna nam je Vlada koja bi vodila odgovornu ekonomsku politiku održivog razvoja, zaštite domaćeg proizvođača, a pogotovo energetskih resursa, koja bi politika omogućila valorizaciju tih brojnih potencijala tako da ova mala zemlja može da postigne životni standard dostojan čovjeka. Ipak, ono što je najvažnije jeste da se konačno omogući građanima da slobodno izaberu put kojim žele da idu, da im se ne nameću neke nedostižne utopije, da im se ne plasiraju laži kako sad treba da se žrtvujemo da bi nam posle bilo med i mlijeko u EU ili NATO. Do sopstvenog blagostanja treba da znamo sami da dođemo, jer mi kao građani znamo šta nam je potrebno i na tome treba da insistiramo. Ukoliko bi se ovaj opisani model demokratizacije dosljedno sproveo stvorili bismo sebi mogućnost za novi svijet, stvorili bismo solidne osnove budućnosti sopstvenoj djeci, oslobodili bismo Crnu Goru od podaničkog mentaliteta, princip smjenjivosti vlasti bi postao pravilo koje bi onemogućilo pojavu ovakvih i njima sličnih tiranija. To je zato što bi svaka vlast tada znala da odgovara crnogorskim građanima koji imaju kapacitet da je smijene u svako doba ako se ta vlada pokaže kao loša. To bi uzrokovalo odgovorniji rad vlade i samim tim bolje odluke. Nezavisne institucije bi vodile računa da te odluke budu zakonite. Ako se pak odlučimo i za neke druge oblike, poput nekog modela neposredne demokratije, to je takođe mogućnost koju treba uzeti u obzir. Poenta je da bismo imali slobodu da gradimo državu prema mjerilu svojih potreba a ne tuđih interesa. Ukoliko političke partije ne žele da preuzmu odgovornost jer se možda prepoznaju u nekim od ovih tačaka, onda je to naša odgovornost da izvršimo odlučujući pritisak. Ovih 6 tačaka su trenutno jedina realna opozicija u Crnoj Gori. Svi koji sebe smatraju opozicionarima ili koji hoće tako da djeluju trebalo bi da ih prepoznaju kao zajednički interes u borbi za demokratiju, za istinski slobodnu i nezavisnu Crnu Goru. Ovi zahtjevi su politička realnost svakom, elementarno politički pismenom, građaninu, i zato treba da zauzmu odgovarajuće mjesto u ovoj borbi, kao elementarna ideja vodilja. Podržimo ih potpisom na peticiji: http://www.peticije24.com/6tacakademokratizacije_cg i pozovimo sve one koji dijele zajednički cilj da se ostave dnevnopolitičkih igrica i simulacije demokratije i odgovorno se prihvate odlučne borbe, do kraja, do cilja, do pada diktatora, do slobode!