Pacifikacija Otpora

activism-not-just-for-hippies-anymore

U posljednje vrijeme sve više ljudi uviđa činjenicu lažne političke borbe opozicije i vlasti. Opozicija se tako optužuje za nedostatak radikalnosti u svojim potezima, i za, uistinu, kalkulantski odnos prema gorućim pitanjima političkog života u zemlji. Njihove “aktivnosti” se sastoje u dodvoravanju nikom drugom do Ranku Krivokapiću, čovjeku koji je na izvjestan način i sličan upravo njima. Naime, Ranko isto selektivno učestvuje u vlasti, baš kao što i opozicija selektivno učestvuje u radu Parlamenta, tog tragikomičnog pozorišta raznih “bitangi”. Predsjednik tog “predstavničkog tijela” se u mnogim potezima ne slaže sa politikom Vlade, ili kako bi on to rekao “većeg koalicionog partnera”, nastojeći tako da stvori privid neke demokratske različitosti u stavovima unutar DPSDP koalcije, vješto izbjegavajući povlačenje radikalnijih poteza koji bi takve razlike podrazumijevale, poput istupanja iz te iste Vlade. Realno, nisu to minorne neke razlike gdje su takva mimoilaženja u stavovima i očekivana, već suštinska društveno – ekonomska pitanja poput KAP-a, Elektroprivrede, poreza, dakle svih onih koja određuju politiku jedne zemlje. Vlada u kojoj ne postoje slaganja oko politike koju treba da vodi je nelegitimna! Da, upravo tako, jer ako određeni činioci u Vladi ističu neslaganje sa njenom politikom, a ti činioci su u Vladi zahvaljujući izbornoj volji građana, to dalje znači da Vlada nema više podršku većine građana i kao takva bi trebala da prihvati odgovornost za sopstveni neuspjeh. Ako već ne postoji taj stepen političke odgovornosti, kao što očigledno ne postoji, za očekivati je onda od onih koji ukazuju na to da povuku takav potez, u ovom slučaju da SDP istupi iz Vlade, jer je to odgovorno prema njihovim biračima koji su ih izabrali na funkcije, i politički konzistentno. Sve ostalo je prosipanje magle, glupa priča koja prijeti da im debelo podrije politički kredibilitet, ako takav uopšte i postoji.

Sa druge strane, imamo opoziciju koja selektivno učestvuje u radu Parlamenta. Dakle, jedan dio je tu stalno, jedan povremeno. Već sam ranije isticao kako opozicija daje legitimitet diktatorskom režimu samim učešćem u radu njegovih insitucija, učešćem u njegovim procesima, poput izbora. Selektivno (ne)učestvovanje je samo još jedna igrica koja služi da naivnom građanstvu zamaže oči, baš kao i Rankovo uvijanje i, narodski rečeno, “izvođenje krivina”. Oni takođe vješto izbjegavaju povlačenje nekih radikalnijih poteza. Šta bi to konkretno podrazumijevalo? Svakako to su politike diskonitnuiteta, jer je tako nešto apsolutna neophodnost ako se žele istinski boriti protiv režima koji je zarobio sve institucije u zemlji kandžama nepotizma, korupcije, partokratije i kriminala. Sve to ukazuje da poltička borba u tim uslovima nikada ne može biti fer, da izbori nikada ne mogu biti fer i demokratski, samo iz jednog razloga, što sve diktira i vodi jedan, u suštini, diktatorski režim odjeven u ruho “zapadne demokratije”. Kad se ovi stavovi predoče pojedinim opozicionarima, oni se u biti sa njima slažu, a neki idu tako daleko pa obećavaju da će pristupiti drugačijim, radikalnijim metodima političke borbe. Ali to uvijek traje samo do sljedećih izbora, kada se biračko tijelo poziva da izađe na izbore, jer su oni svojim predanim radom po raznim odborima “za vraćanje povjerenja u izborni proces” omogućili bolje uslove, samo je potrebna veća izlaznost (kalkuliše se sa ciframa od preko 70%) i gotovi su. Međutim, nakon izbora, oni odgovornost prebacuju na to isto biračko tijelo, kritikuju ga i pozivaju na “promjenu svijesti”, nikada se ne odlučivši da sami preuzmu odgovornost za “izborne poraze”, da prihvate uzaludnost te i takve njihove borbe i pristupe nekim drugim metodama. Svi se nešto plaše da bi to izazvalo političku krizu u zemlji i nemire, koje niko ne želi, to je zabranjeno i pomisliti. Međutim, činjenica je da se ova zemlja već nalazi u dubokoj krizi, i to ne samo političkoj, već ekonomskoj, društvenoj i kulturnoj, zahvaljujući pogubnoj politici Vlade, protiv koje su tako zdušno i “manji koalicioni partner” i opozicija, ali čijem opstanku oni (ne)svjesno doprinose. Prema tome, zemlja se već nalazi u krizi, i to svakim danom sve više, budući da se osnovna načela demokratije uveliko gaze iz dana u dan, da se ljudske slobode i prava isto tako gaze, da se ljudi hapse i kažnjavaju zato što brane svoje domove i živote od nelegalnih odluka Vlade, da je sve veći broj nezaposlenih pogotovo među mladima, da država nema nikakav sistem u edukaciji i zapošljavanju, da država nema održivu ekonomsku perspektivu (sem zajmova sa različitih strana) što sve vuče u dužničko i svakoliko drugo ropstvo, da građani jedva sastavljaju kraj sa krajem, dok država određuje samo nove namete kako bi pokrila budžetske kratere nastale njenim lošim odlukama i ugovorima sa “investitorima” pri čemu joj vodeća ideja nije bila ta ekonomska održivost i isplativost već vraćanje ili činjenje usluga “tajkunima” kako bi, i jedna i druga strana, mogla da pere novac. Ako sve to nije već dovoljno alarmantno, i ako to ne zahtijeva radikalne poteze kako bi se došlo do nekih rješenja, ne znam koji podsticaj je onda potreban? Ono što znam da je sigurno potrebno jeste da je ovoj zemlji potreban taj momenat krize, taj zastoj u “normalnom funkcionisanju”, taj kolaps redovnog toka stvari, jer takav tok je loš, takav tok ima samo jednu monotonu frekvenciju kojom uspavljuje ljude, ušuškava ih u nepostojeću sigurnost, dok im se iz raznih izvora serviraju prividi neke borbe za “bolju budućnost” koji su tu samo da im umire savjest, tek toliko da bi lakše mogli da podnesu svu tu muku sa kojom se redovno suočavaju i kako bi mogli da održe svjesno odabrani ignorantski stav prema svim gore navedenim pitanjima. Kolaps takvog toka i “redovnog stanja stvari” je stoga neophodan kako bismo se istinski uhvatili u koštac sa svim ovim problemima i počeli aktivno da radimo na njihovom rješavanju. To nikako nije moguće ako se i dalje budemo igrali neke demokratije. Opozicionari, to definitivno znači da biste morali da dignete dupe iz udobnih poslaničkih fotelja, i kao nosioci političke volje opoziciono orjenitsanih građana preuzmete odgovornost i istupite sa radikalnijim potezima poput napuštanja Parlamenta, bojkota izbora i ostalim politikama diskontinuiteta. To važi i za SDP, ako se već ne slaže sa politikom Vlade, neka joj i zvanično oduzme legitimitet istupajući iz nje. To je politčka odgovornost svih vas, a ne servilnost nekim stranim faktorima koje čekate da vas inauguriraju u ministarske, premijerske i slične fotelje. Shvatite da oni to nikad neće uraditi sve dok Đukanović ostvaruje sve njihove zamisli, i sve dok nema nikakve pobune, jer njih se i ne tiču unutrašnje prilike u našoj zemlji jer “neće oni ovdje da žive”. Shvatite da su ukupne unutrašnje prilike tako loše da svakim danom tonemo sve dublje u sopstveno blato. Shvatimo i prihvatimo i riješimo to svi zajedno.
Otpor_1Vjerujte mi da kad bi sad Đukanović napravio neki radikalan potez koji baš i nije po volji Zapada, da bismo odmah imali masovne proteste, da bismo imali scenario “Otpor 2000” istog momenta, da bi tek tada Đukanović bio predstavljen od strane Brisela kao diktator, a ljudi na ulicama bi bili “demokratske snage” i “borci za slobodu”, dobili bismo “narandžastu revoluciju”. Tada ne bi bilo opomena kad se izađe iz Parlamenta na ulice, već bi to bilo dočekano sa velikim odobravanjem. Kako se te stvari odvijaju, možete detaljnije pogledati ovdje:

Moje pitanje je, ako mi svi dobro znamo kakav je ovo režim, koliko je loša situacija, zašto smo nesposobni da stvari preuzmemo u svoje ruke? Tu prevashodno mislim na one nosioce tog opozicionog diskursa, zašto oni nisu odlučni i jedinstveni u takvoj borbi bez obzira šta Zapad kaže? Zar vam nije preči vaš narod? Uostalom, uz istrajnost, vjerovatno biste promijenili i njihov odnos prema cjelokupnom pitanju i natjerali ih a prihvate novonastalu situaciju, iako njihova podrška nama mora uvijek biti od sekundarnog, ako uopšte i ikakvog, značaja.

Nadalje, ovdje se još obraćam i onim građanskim pokretima koji su u nastanku i koji su mahom iznikli usled nezadovoljstva stanjem u zemlji i pristupima da se isto popravi i izmijeni na bolje. Mnogi aktivisti ovih pokreta i nevladinih organizacija imali su mnoštvo performansa, mitinga, protesta, protestnih šetnji itd. Međutim, čemu sve to zapravo doprinosi? Ako zanemarimo da je brojnost vrlo mala, sami ti činovi sami po sebi ne uznemiravaju postojeći Sistem u potrebnoj mjeri. Naprotiv, oni su i očekivani, pa čak i poželjni. Ovo je tako jer svaka država unaprijed računa na nezadovoljstvo i moguće proteste i onda njene agencije (čitaj: ANB) nastoje da usmjere i amortizuju to nezadovoljstvo. Kao po pravilu, to se čini upravo putem takvih strogo kontrolisanih protesta. Tako je, recimo, bio slučaj sa protestima MANS-a prošle godine koji su namjerno djelovali besciljno, neodlučno i na taj način postignut je “kontraefekat”, okupljena energija je raspršena i narodno nezadovoljstvo amortizovano. Treba posebno obratiti pažnju kako se uvijek podsjeća da je u pitanju mirni protest, uredno prijavljen kod nadležnih organa. Ako je sloboda javnog okupljanja jedno od osnovnih ljudskih prava, onda čovjeku za to nije potrebna nikakva dozvola, a pogotovo ne bi trebalo da je traže oni koji bi na neki način trebalo da uzdrmaju postojeći status quo. Protesti i njemu slične stvari imaju za svrhu da izazovu svojevrsno “vanredno stanje”, oni su zapravo fizička manifestacija postojećeg vanrednog stanja. Upravo iz tog razloga Zakon o javnim okupljanjima suštinski derogira ljudsko pravo na okupljanje, jer ga ograničava u takvoj mjeri da ga vodi u besmisao. A zapravo, sam taj Zakon je besmislen, i treba ga kršiti  jer je u pitanju čist primjer “nemoralnog zakona” o kom je još Toro pisao, i koji iziskuje građansku neposlušnost. Nadalje, mnogi pokreti i svi ostali se trude da ostanu u granicama zakona u svom antirežismkom ili antisistemskom djelovanju. Po prirodi stvari, to je gotovo apsurdno. Naime, svi zakoni su krojeni tako da stave van zakona svako potencijalno ugrožavajuće ponašanje i postupanje po vladajući establišment. Vrlo često ti zakoni nemaju potreban legitimitet, kao što je to slučaj sa ovim ranije pomenutim. Međutim, to državi daje pravni osnov da upotrijebi državni aparat prinude u slučaju pobune. Dakle, zakonima je definisana dozvoljena igra pobune, na koju svaka država računa. To svaku pobunu stavlja u predvidljive, i po Sistem i režim, sigurne okvire stvarajući situaciju koju je moguće kontrolisati, a samim tim i neprimjetno usmjeravati i postepeno smirivati. Sva ta mirna okupljanja, protesti, šetnje i slično stoga ne ugrožavaju sistem, ali mu omogućavaju da se predstavi u dobrom svijetlu (sloboda govora i slično). Na taj način, otpor je pacifikovan, učinjen uzaludnim i često kontraproduktivnim, zloupotrijebljen kao sredstvo političke promocije pojedinih, najčešće vodeći nekim kompromisnim rješenjima koja suštinski ništa ne rješavaju. Prirodno, nijedna vlast neće prepustiti svoju moć samo zato što smo im transparentima to tražili, niko neće napustiti svoje privilegije i položaj samo zato što se slaže da su naši zahtjevi opravdani. Radi bolje ilustracije, podsjetio bih ovdje na toliko puta pominjanog Gandija i Indiju, koji je postao neka ideja vodilja mirnog protesta. Njegov doprinos je zaista značajan i ti metodi su doprinijeli u borbi Indije. Čak i kao takvi, svi ti aktovi nenasilnog otpora su često značili kršenje zakona i izazivali su represivne mjere.

bhagat-singh-voiceMeđutim, ono što se često previđa u razmatranju tadašnjih prilika u Indiji jeste druga strana otpora oličena u Bhagatu Singhu i njegovom revolucionarnom pokretu, koji je često uključivao i neke nasilne akcije. Oni su tako jedne prilike u Parlament bacili dvije bombe, uz mnoštvo letaka uzvikujući revolucionarne parole (tom prilikom nije bilo nikakvih žrtava :)). Smatra se da je ta vrsta pritiska dodatno ojačala Gandijevu pregovaračku poziciju, uz naravno narod koji je bio takođe istrajan u svojoj borbi.
Poenta ovog primjera jeste da je otpor u suštini višestran, i može i treba podrazumijevati forme građanske neposlušnosti koje je detaljno predočio Šarp (a koji su i u “Otporovom” priručniku :D), ali i nasilne akcije, akcije koje su prijetnja sistemu, koje mogu biti diverzantske, gerilske i subverzivne prirode, kako bi se kreirao snažan pritisak i prilike zaista postale vanredne, dok je sve to praćeno podrškom naroda koji samo želi da oduzme mandat onima koji rade protivno njegovim interesima i potrebama, što je sve, naravno, potpuno legitimno. Pored toga, poenta je i da sam princip legaliteta nema potrebnu težinu u zemljama koje su gotovo otvoreno represivne prirode, koje su u svojoj suštini diktature, i režimima koji uskraćuju elementarna ljudska prava bilo otvoreno ili kroz sistemske “greške i nedostatke”. Stoga su zakoni takvih režima, usled prirode samih tih režima, okrenuti zaštiti interesa vladajuće oligarhije, a ne interesa i prava građana, te teže ugnjetavanju istih, pa su samim tim u osnovi “nemoralni” i treba ih prekršiti ako stoje na putu ostvarenja tih prava i sloboda građana, odnosno slobodnijem i boljem društvu. Ovo je tako i zato što su ovakvi režimi, kakav mi imamo u Crnoj Gori, u osnovi nelegitimni jer nemaju uporište u podršci naroda čemu svjedoče i konstantne krađe izbora i manipulacije izbornom voljom građana. Otpor ne može biti miran i legalan, uokviren zakonskim normama, on mora izazvati nemire, mora prekršiti zakon, jer jednostavno mora da izvrši odlučujući pritisak kako bi proizveo potrebne promjene ili im doprinio. Sloboda nema kompromis, pa tako i borba za nju mora biti beskompromisna.

1425751_267040340110647_1435174978_nNo, međutim, postavlja se pitanje kako to sve implementirati u Crnoj Gori, ako znamo da se ni na “mirna okupljanja” poput protesta i marševa ne okuplja više od stotinjak građana (u najboljem slučaju), ako znamo da je najdirektniji vid antisistemske akcije od ’98 na ovamo bilo bacanje jaja na Parlament od prije nekoliko mjeseci? Kako onda očekivati da će se istinski otpor razviti u potrebnoj mjeri? Vrlo jednostavno, taj otpor treba da živi u svima nama, u svima kojima je bahatim ponašanjem vlasti i njihovih saučesnika oduzeta mladost, oduzeto sve mukotrpnim radom stečeno, svima kojima je ukradena perspektiva, svima obespravljenim, poniženim i uvrijeđenim … On može da se manifestuje uvijek i na svakom mjestu, kad god smatramo da je potrebno podići glas  protiv nečega, on se može sastojati u bilo kom aktu građanske neposlušnosti, u bilo kom nasilnom aktu, ili jednostavno samo izaći na ulicu, razbiti taj kolektivno usvojeni obrazac prihvatanja ovog životarenja, praćen strahom da bi pobuna mogla da nas dovede u goru situaciju, pa biramo da ćutimo. Neće biti bolje, neće se životni standard popraviti, nema obećane budućnosti! Ničega od toga neće biti jer niko ne može dobiti ono što ne traži. Zato na svaki mogući i dostupni način, bio on legalan ili ne, treba pružiti otpor! Ne mogu se mirno razbiti lanci koji su nas porobili, za stvarnu promjenu potrebno je oduzeti porobljivačima moć, a oni je se ne odriču lako. Zato izađite iz njihovih pravila igre, svi vi pojedinci, grupe ili partije koje se borite protiv njih i nametnite neka nova, svoja. Ubjeđivanja i pregovori sa njima, potpisivanja online i drugih peticija, lajkovi i postovi po fb grupama (kojih je uzgred više nego što zajedno imaju aktivista), očigledno nisu pomogle. Potrebno je ujediniti se i krenuti korak dalje, kreirati sopstvene metode poučeni djelovanjem različitih pokreta otpora kroz istoriju … Drugim riječima, Živi Otpor!

 Ovaj teorijski osvrt na probleme antirežimskog i antisistemskog djelovanja koji će od nekih hrabrijih dobiti čak i lajk na fejsbuku (ili možda biti šerovan), završio bih podsjećanjem na Drugi Svjetski Rat. Najpametniji potez koji su nacisti i ostali preduzeli odvodeći ljude u logore bilo je to što su ih uvjerili da je u njihovom najboljem interesu da se ne bune. Da li želite ličnu kartu ili želite da se pobunite i moguće poginete? Da li želite da živite u getu ili da se oduprete i moguće poginete? Da li želite na tuširanje ili da se oduprete i moguće poginete? Da smo tada živjeli, vrlo bi jasno znali šta treba da učinimo da bi se pobunili, i protiv koga. Valjda mi bolje od drugih znamo da okupator ne mora nužno biti spoljni, kad živimo u jednom diktatorskom režimu, trebalo bi da poznajemo svog protivnika.

Advertisements

Šest tačaka demokratizacije CG

246820U nekim svojim ranijim razmišljanjima o cjelokupnoj situaciji u političkom životu u Crnoj Gori i opštem jednoumlju koje vlada među postojećim nosiocima političke misli, zaključio sam da je to svojevrsni kuriozitet, jedan od mnogih negativnih po kojim ovo područje postaje prepoznatljivo. Kada pogledate programe bezmalo svih političkih subjekata, bilo u vlasti ili opoziciji, primijetićete da i nema neke suštinske razlike. Za moju struku, to je najočiglednije na pitanju spoljne politike, gdje postoji opšta saglasnost o obaveznosti evropskih integracija. Nešto manja slaganja doduše postoje vezano za one transatlantske integracije, tj. NATO, mada sam u posljednje vrijeme naveden da vjerujem da ni tu ne postoji neka razlika, izuzev te da vladajući javno zagovaraju ulazak u NATO, dok se opozicionari diplomatski izjašnjavaju o tom pitanju, bez jasnog određenja, dok pojedini ćute o tome. Stiče se utisak da im ne bi bio problem da prihvate i te integracije, ako je to uslov Zapada. S druge strane, Zapad izgleda želi da igra na sigurno, podržavajući diktatorski režim čiji je zadatak da uvrsti Crnu Goru među zemlje članice ovog zločinačkog saveza, koji je samo produžena ruka američkog uticaja i zaštitnik “tekovina novog svjetskog poretka” koji je zadužen da ga milosrdno instalira gdje god je to potrebno. Takvo slaganje vlasti i opozicije oko suštinskih stvari za dalju budućnost zemlje je i jedan od razloga nesmjenjivosti vlasti u Crnoj Gori, ali i razlog za zabrinutost, budući da takav konsenzus o pomenutim pitanjima ne postoji u stvarnosti. Podrška građana NATO integracijama je oko 28%, dok i podrška EU ima tendenciju konstantnog pada (kako navode iz CDT-a, od 76,1 odsto 2009. do 60,9 odsto u martu ove godine). EU i nema tako visoku podršku, pogotovo kad se uzme u obzir kolika se kampanja vodi u tom pravcu, i na samu netransparentnost procesa u kom se zataškavaju sve informacije i rješenja koja se protive ovom “putu koji nema alternativu”. Kada bi se afirmisale i te ideje i dobile adekvatan prostor, za očekivati bi bio dalji pad podrške EU. To je svakako neophodno, jer građani moraju biti informisani tačno gdje idemo i šta nas tamo čeka. Sve drugo je vrlo nedemokratski i ispada da smo bukvalno gurnuti tamo bez da smo se o tome išta posebno pitali. Dakle, očigledno da građani vide alternative putu evroatlantskih integracija, ali ne i njihovi predstavnici. Ovakve razlike su prosto neprihvatljive za demokratska društva i neophodno je ispitati uzroke za to. Moje je mišljenje da se razlog takvoj pojavi nalazi u imitaciji demokratije koja postoji u CG ovih 20 godina. Političke partije mi djeluju kao poltroni i poslušnici moćnika sa Zapada koji nam nameću neke svoje standarde i rješenja, putem kojih zapravo ostvaruju svoje geopolitičke, ekonomske i razne druge interese. Pritom, njih ni najmanje ne zanima demokratizacija ovih prostora i istinska reforma društva na svim nivoima. Saglasno tome, voljni su podržavati kakav god režim sve dok udovoljava njihovim interesima. Ipak, njihovo licemjerstvo je prirodno i donekle opravdano jer “Šta ih briga, neće oni živjeti ovdje”. Ono što je međutim nedopustivo jeste licemjerstvo domaćih političkih partija, pogotovo vladajuće strukture, ali i opozicije, kojima su sve te igre dobro poznate, ali koje i dalje  nastavljaju da ih igraju na uštrb svakog prosperiteta ove države. Naravno, i jedni i drugi imaju interes u tom prodavanju magle – vlast da “uspjesima na putu evroatlantskih integracija” sebi osigura još koju godinu uživanja u svojoj privatnoj prćiji, dok opoziciji ostavlja mogućnost da ih nekad naslijedi, kad se taj isti Zapad odluči da im “prva familija” više ne odgovara i kad više ne budu željeli vladu sa nepopularnim vezama sa kriminalom u svom društvu ili kad ispune svoju misiju. U tom momentu dakle, priskočiće opozicija i stati u odbranu “temeljnih vrijednosti evropske zajednice” koja je cijelo vrijeme i isticala tu “antievropsku” komponentu režima. Imajući sve ovo u vidu, nije ni čudo što nas nazivaju “faktorom stabilnosti u regionu”, njihovi interesi ni najmanje nisu ugroženi i vrlo su stabilni, sa tendencijom da se to nastavi još dugi niz godina. Vlast i opozicija svode svoju navodnu borbu za vlast na neke trivijalne dnevnopolitičke teme, pokazujući prstom jedni na druge, kritikujući se međusobno na raznim radnim tijelima Skupštine, razmatraju neke akcione planove i strategije. Nerijetko se međusobno i podržavaju, kao SNP što je nedavno priskočio u pomoć Vladi oko KAP-a, ili se kao mimoilaze u stavovima, poput SDP-a u vezi istog pitanja. Suštinski, ništa se tu ne dešava, simuliraju se samo demokratski procesi koji uvijek rezultiraju gotovo bezpogovornom implementacijom direktiva EU. Kad nema takvih direktiva onda se ostvaruju privatni interesi prve familije, u kojim korupcionaškim radnjama mnogi dobiju svoj dio kolača kako bi igranka mogla nesmetano da se nastavi. Ponekad izbije neki tako skandal ili afera koji bi uzdrmali svaku zemlju, i o tome se samo priča. Opozicija jalovo ukazuje na sve te veze sa kriminalom, na korupciju i ostale negativne pojave i radnje kojima se bavi ovaj režim, bez nekog stvarnog i odlučnog pritiska. Poznato nam je da institucije neće učiniti ništa u razrješavanju tih problema (budući da ih je odavno zarobio režim), poznato nam je da EU mnogo ne haje za to (iako će Lange & Co. izraziti svoju ozbiljnu zabrinutost i ohrabriti opet institucije da rade svoj posao), pa se tako sve to vremenom zataška, gurne pod crveni tepih na kom će se dočekivati ti isti zvaničnici prilikom svojih posjeta, pod onaj crveni tepih na ulazu u Parlament kojim “predstavnici narodne volje” gaze, da bi donosili nove reformske zakone saglasne sa primjerice sada aktuelnim Poglavljima 23 i 24, a koji se neće primjenjivati na adekvatan način. Opozicija čak nije imala snage da istraje u počecima antirežimske vaninstitucionalne borbe, nego se je brže bolje vratila u Parlament jer ih je pomenuta evropejska ekipa opomenula da već imaju previše neopravdanih izostanaka! Eto takva je simulacija demokratije u Crnoj Gori, takva je simulacija slobode i nezavisnosti.

Svima nam je više nego dobro poznato u kakvim uslovima živimo. Znamo da živimo u klasičnoj diktaturi sa maskom demokratije, u zemlji u kojoj je javni dug u stalnom porastu (preko 60% BDP-a; godišnje se zadužujemo oko 200 miliona), u kojoj je svaki građanin u prosjeku zadužen sa tri plate, uz trend smanjenja zarada.  Sve to skupa nas neumitno vodi ka dužničkom ropstvu, državi prijeti neko stanje stečaja, smanjenja suvereniteta u domenu javnih finansija. Sa druge strane, donose se zakoni kojim se povećava stopa PDV-a, taksa euro po euro i slične kojim se popunjavaju budžetske rupe nastale usled dovođenja loših investitora (sa kojima vjerovatno postoji neki tajkunski dil) i preuzimanja njihovih dugova na štetu građana (najočitiji primjer je KAP). Najgore u cijeloj priči jeste što ne postoji jasna strategija koja će izvući ovu zemlju iz očajne ekonomske situacije, uprkos svim tim akcionim planovima. Realno, zemlja trenutno nema potencijal da to iznese. Treba li podsjećati da od brojnih snažnih firmi sada samo postoji poneki Obodinov frižider ili šahta sa imenom “Radoja Dakića”, treba li podsjećati da je država rasprodala gotovo sve vitalne energetske resurse,telekomunikacije stranim kompanijama? Kako onda vratiti sav taj dug? Ne može se živjeti samo od turizma, pogotovo ako se i tu vodi slična politika.
Sve u svemu, to je surova istina o Crnoj Gori danas. Neka vas ne zavaraju šarene laže koje stižu iz EU i pohvale  našeg demokratskog i svekolikog napretka. To su laži, i njih ne interesuje naša budućnost. Ništa veći interes ne pokazuju ni političari kad pristaju na sve te igre. Ostaje dakle nama građanima obaveza te borbe za demokratizaciju ovog društva, borba da se država oslobodi korumpiranih političara i institucija, borba da se oslobodi od lopova i kriminalaca koji njome vladaju, borba za slobodu i čast, borba za buduća pokoljenja nekad hrabre i dostojanstvene, danas ponižene i uvrijeđene Crne Gore. Ta borba je naš interes i niko je neće izboriti za nas, a pogotovo ne EU. Nebrojeno puta sam isticao, mi ne treba da čekamo njihovu dozvolu i uputstvo kad i kako da se borimo, mi treba da imamo način i da njih navedemo da se prilagode novonastaloj situaciji. To nije lak zadatak, jer postoje u Crnoj Gori brojne interesne grupe koje sabotiraju istinsku demokratizaciju i uskraćuju joj prijeko potreban prostor. Ono što ja lično vidim kao jasan put je izraženo kroz šest tačaka koje su široj javnosti, posebno na internetu, poznate preko grupe građana “Otpor Diktatorskom Režimu – Građanska Neposlušnost”. Ovdje ću ih ponoviti:

1. Izlazak opozicije iz Skupštine i svih institucija vlasti
2. Bojkot svih izbora i referenduma koje režira korumpirani mafijaški režim
3. Zabrana rada ratno-profiterskim i antiratno-profiterskim strankama
4. Formiranje prelazne-tehničke vlade za organizovanje vanrednih izbora
5. Prvi slobodni izbori u istoriji zemlje
6. Provjera porijekla imovine svih koji su obavljali najviše državne funkcije, imovine njihovih članova porodice i kumova-borba protiv korupcije na najvišem nivou.

Mnogi su mi govorili da je to previše ambiciozno, nerealno i utopijski, neki su smatrali da su zahtjevi potpuno nelogični i besmisleni. U svijetlu svega gore navedenog i mojih prethodnih tekstova, smatram neophodnim da obrazložim ovih šest tačaka na način kako ih ja vidim i šta za posledicu one mogu imati. Ićiću redom:

1. Izlazak opozicije iz Skupštine i svih institucija vlasti

Ovo je izuzetno bitna stavka, jer je neophodno da se raskine kontinuitet imitacije demokratije i da se suočimo sa realnošću političke krize. Svoje uporište ona upravo ima u brojnim izbornim krađama koje režim uspješno sporovodi od kada je zaposjeo crnogorski tron. Najsvježiji primjer su ovi predsjednički izbori, koji su zapravo samo kulminacija ranije oprobanih mehanizama sa prethodnih izbora, poput fantomskih glasača, manipulacija sa biračkim spiskovima, glasanje putem pisma i famozni preokreti kad zatreba. To su samo manipulacije koje se koriste na sam dan glasanja. Prethodno, tu su još i pritisci i prijetnje otkazom, razni poštolozi koji brižljivo vode računa o svojim zaposlenima i njihovom biračkom pravu, te Zavod za zapošljavanje koji ima partijsku strategiju zapošljavanja itd. Prema Ustavu Crne Gore, nosilac vlasti je crnogorski građanin. On je ostvaruje preko svojih predstavnika koje bira na slobodnim i fer izborima. Izbori u gore navedenim uslovima su sve samo ne fer i slobodni. Kao takvi, ne predstavljaju odraz volje građana. A Ustav opet kaže: “Ne može se uspostaviti niti priznati vlast koja ne proističe iz slobodno izražene volje građana na demokratskim izborima, u skladu sa zakonom” (član 2). Dakle, vlast koja se formira na ovakvim izborima nije legitimna. Međutim, učešćem u toj varci od izbornog procesa, a kasnije i u institucijama vlasti formiranim na osnovu istog, opozicija daje legitimitet toj vlasti. Stoga, oni moraju izaći iz tih i takvih institucija budući da su formirane na krađi, na pritiscima i ucjenama, na protivzakonitim radnjama. Iz ovog jasno i logično slijedi i sljedeća tačka:

2. Bojkot svih izbora i referenduma koje režira korumpirani mafijaški režim

Svoje uporište ova tačka takođe ima u pomenutim izbornim krađama. Stoga, istinsko opoziciono dejstvo pored bojkota institucija podrazumijeva i bojkot procesa koji vode formiranju tih institucija, tj. bojkot izbora. Već je ukazano da je kompletan mehanizam izbornog procesa u rukama diktatorskog režima, i da u tim uslovima ne može postojati fer i poštena izborna utakmica, niti oni mogu izraziti stvarnu i slobodnu volju građana. Neučešćem u toj lakrdiji oduzima im se legitimitet, budući da oni gube smisao i u očima iole demokratski orjentisanih ljudi ne mogu biti nikakvo mjerilo. U slučaju da se takvi krnji izbori i održe, njihove rezultate ne treba priznavati. Ovim se afirmiše vaninstitucionalna borba, što je i logično budući da institucije nisu garant ostvarenja prava, s obzirom da ih je zarobio mafijaški režim i da donose odluke u skladu sa interesima oligarha, a ne u skladu sa zakonom. Takva borba sa druge strane zahtijeva oslobođenje institucija od kandži mafije i poltrona koji su joj u službi, što nas dovodi do naredne tačke:

3. Zabrana rada ratno-profiterskim i antiratno-profiterskim strankama

Ovdje se prevashodno misli na zabranu rada strankama koje su svoj uticaj i moć izgradile ratnim profiterstvom. To su svakako i pobornici rata i njegovi protivnici, koji su u njemu vidjeli priliku za sopstveno uzdizanje i koji su isti koristili za ostvarenje svojih interesa. U ovaj krug upadaju mnoge aktivne stranke, jer su ratom profitirale ne samo u uticaju, već i u realnoj ekonomskoj moći, kapitalu i novcu. Sve to je stečeno nezakonitim i kriminalnim radnjama, što je ujedno i osnov za njihovo isključenje iz političkog života. Svakako najočitiji primjer je DPS, koji je u stvari jedna kriminalna organizacija koja djeluje kao politička partija. I za ovu tačku postoji ustavno utemeljenje, budući da se ne može dozvoliti osnivanje i djelovanje organizacija koje djeluju protiv državnog uređenja i ustavnog poretka. Kriminalne i (anti)ratnoprofiterske organizacije svakako spadaju u taj krug. Stoga donošenje zakona o lustraciji je neophodno i prvi je zadatak prelazne vlade.  Pod udar lustracije ne dolaze samo partije, već i kadrovi koji se smatraju odgovornim za održavanje mafijaškog režima, pogotovo kada je riječ o agentima i saradnicima sigurnosnih službi najodgovornijih za likvidacije, zatvaranja i druge oblike represije.  Ovim im se oduzima politička moć, ali se onemogućava i njihov politički uticaj na institucije što je prvi korak ka demokratskim izborima.

4. Formiranje prelazne-tehničke vlade za organizovanje vanrednih izbora

Formiranje prelazne vlade je neophodnost kroz koju prolaze sve zemlje kada se nađu na rubu promjena.  Prelazna, tehnička ili privremena vlada nastaje u trenucima duboke političke krize, tj. usled pada ili kolapsa postojeće administracije tj. Vlade. Logično to se dešava najčešće nakon revolucija, što nije neophodno, dovoljno je ukazati na činjenice da ta Vlada krši zakone i Ustav zemlje, što može biti razlog i bojkota Parlamenta i nepriznavanje odluka takve vlade (čime ona gubi legitimitet), a što je najčešće praćeno protestima, pa se stoga traži formiranje prelazne vlade kako bi omogućila “fer izbornu utakmicu” i koja bi regulisala odnose u zemlji do formiranja trajne vlade. Postojeći parlament u takvim situacijama nema više nikakav značaj, on se raspušta. Prelazna vlada je ta koja donosi odluku o zabrani rada određenim strankama (jer ih može sasvim legitimno označiti kao kriminalne organizacije koje djeluju kao političke partije, što je i protiv zakona i Ustava), i tako raspisuje slobodne izbore putem kojih se stvara trajna vlada. Prelazna vlada vodi zemlju kroz period formiranja institucija i najčešće je orjentisana na stvaranje uslova da se na demokratski način formira trajna vlada, ali i reguliše odnose i vodi državnu politiku na nivou odluka neophodnih za normalno funkcionisanje građana i države.

5. Prvi slobodni izbori u istoriji zemlje

Nakon što je prelazna vlada u prethodnom periodu zabranila rad kriminalnim organizacijama pod maskom političkih partija i oduzela im političku moć, nakon što su se institucije oslobodile uticaja njihovog “partijskog” kadra, stvoreni su uslovi za održavanje prvih slobodnih izbora. Njihovo sprovođenje vrši nezavisna tehnička vlada, koja može usvojiti zakone neophodne da se izbori sprovedu na legalan način.

6. Provjera porijekla imovine svih koji su obavljali najviše državne funkcije, imovine njihovih članova porodice i kumova-borba protiv korupcije na najvišem nivou

To nas na kraju dovodi do najvažnije tačke. Nakon što su konačno formirane slobodne institucije, njihov prvi zadatak mora biti odlučna borba protiv korupcije, što podrazumijeva provjeru porijekla imovine bivših političkih elita, te im se oduzima imovina stečena kriminalnim i ostalim protivzakonitim radnjama. Na ovaj način, tim ljudima se oduzima još značajnija moć, ona ekonomska, putem koje su navikli da vladaju i kontrolišu institucije. Ovo je vrlo važno jer samo na ovaj način se može spriječiti bilo kakav uticaj tih kriminalaca na državu i društvo. Nužna posljedica utvrđivanja kriminalnih radnji jeste zatvaranje odgovornih za te kriminalne radnje, što je odlučujući udarac i predstavlja konačno raskidanje veza države sa mafijom.

Ovo su apsolutno neophodne stvari koje treba učiniti da bi se omogućio izlazak iz ove krize i da bi demokratija u Crnoj Gori bila uopšte moguća, ovo je taj apsolutni minimum. Kako će se stvari dalje odvijati, zavisi od nas samih. Po meni, trebalo bi voditi politiku koja je vođena interesima ove države, u svakom pogledu, od političkog, ekonomskog, socijalnog pa sve do spoljnopolitičkog nivoa. U spoljnoj politici treba se postaviti kao istinski nezavisna država kojoj evropske integracije nisu neophodnost već samo jedna alternativa, kojoj je vojna neutralnost prirodni izbor kako bi zadržala dobre odnose sa svim relevantnim faktorima u ovom multipolarnom svijetu. Dosta je bilo servilnosti i poslušništva, povijanja pred tzv. “nosiocima evropskih vrijednosti” koji su se pokazali čak i korumpiranijim od naših vlastodržaca, dosta je bilo politike poltronstva zarad uskih ličnih interesa i par hiljada evra u džepu. Potrebna nam je Vlada koja bi vodila odgovornu ekonomsku politiku održivog razvoja, zaštite domaćeg proizvođača, a pogotovo energetskih resursa, koja bi politika omogućila valorizaciju tih brojnih potencijala tako da ova mala zemlja može da postigne životni standard dostojan čovjeka. Ipak, ono što je najvažnije jeste da se konačno omogući građanima da slobodno izaberu put kojim žele da idu, da im se ne nameću neke nedostižne utopije, da im se ne plasiraju laži kako sad treba da se žrtvujemo da bi nam posle bilo med i mlijeko u EU ili NATO. Do sopstvenog blagostanja treba da znamo sami da dođemo, jer mi kao građani znamo šta nam je potrebno i na tome treba da insistiramo. Ukoliko bi se ovaj opisani model demokratizacije dosljedno sproveo stvorili bismo sebi mogućnost za novi svijet, stvorili bismo solidne osnove budućnosti sopstvenoj djeci, oslobodili bismo Crnu Goru od podaničkog mentaliteta, princip smjenjivosti vlasti bi postao pravilo koje bi onemogućilo pojavu ovakvih i njima sličnih tiranija. To je zato što bi svaka vlast tada znala da odgovara crnogorskim građanima koji imaju kapacitet da je smijene u svako doba ako se ta vlada pokaže kao loša. To bi uzrokovalo odgovorniji rad vlade i samim tim bolje odluke. Nezavisne institucije bi vodile računa da te odluke budu zakonite. Ako se pak odlučimo i za neke druge oblike, poput nekog modela neposredne demokratije, to je takođe mogućnost koju treba uzeti u obzir. Poenta je da bismo imali slobodu da gradimo državu prema mjerilu svojih potreba a ne tuđih interesa. Ukoliko političke partije ne žele da preuzmu odgovornost jer se možda prepoznaju u nekim od ovih tačaka, onda je to naša odgovornost da izvršimo odlučujući pritisak. Ovih 6 tačaka su trenutno jedina realna opozicija u Crnoj Gori. Svi koji sebe smatraju opozicionarima ili koji hoće tako da djeluju trebalo bi da ih prepoznaju kao zajednički interes u borbi za demokratiju, za istinski slobodnu i nezavisnu Crnu Goru. Ovi zahtjevi su politička realnost svakom, elementarno politički pismenom, građaninu, i zato treba da zauzmu odgovarajuće mjesto u ovoj borbi, kao elementarna ideja vodilja. Podržimo ih potpisom na peticiji: http://www.peticije24.com/6tacakademokratizacije_cg i pozovimo sve one koji dijele zajednički cilj da se ostave dnevnopolitičkih igrica i simulacije demokratije i odgovorno se prihvate odlučne borbe, do kraja, do cilja, do pada diktatora, do slobode!