Pacifikacija Otpora

activism-not-just-for-hippies-anymore

U posljednje vrijeme sve više ljudi uviđa činjenicu lažne političke borbe opozicije i vlasti. Opozicija se tako optužuje za nedostatak radikalnosti u svojim potezima, i za, uistinu, kalkulantski odnos prema gorućim pitanjima političkog života u zemlji. Njihove “aktivnosti” se sastoje u dodvoravanju nikom drugom do Ranku Krivokapiću, čovjeku koji je na izvjestan način i sličan upravo njima. Naime, Ranko isto selektivno učestvuje u vlasti, baš kao što i opozicija selektivno učestvuje u radu Parlamenta, tog tragikomičnog pozorišta raznih “bitangi”. Predsjednik tog “predstavničkog tijela” se u mnogim potezima ne slaže sa politikom Vlade, ili kako bi on to rekao “većeg koalicionog partnera”, nastojeći tako da stvori privid neke demokratske različitosti u stavovima unutar DPSDP koalcije, vješto izbjegavajući povlačenje radikalnijih poteza koji bi takve razlike podrazumijevale, poput istupanja iz te iste Vlade. Realno, nisu to minorne neke razlike gdje su takva mimoilaženja u stavovima i očekivana, već suštinska društveno – ekonomska pitanja poput KAP-a, Elektroprivrede, poreza, dakle svih onih koja određuju politiku jedne zemlje. Vlada u kojoj ne postoje slaganja oko politike koju treba da vodi je nelegitimna! Da, upravo tako, jer ako određeni činioci u Vladi ističu neslaganje sa njenom politikom, a ti činioci su u Vladi zahvaljujući izbornoj volji građana, to dalje znači da Vlada nema više podršku većine građana i kao takva bi trebala da prihvati odgovornost za sopstveni neuspjeh. Ako već ne postoji taj stepen političke odgovornosti, kao što očigledno ne postoji, za očekivati je onda od onih koji ukazuju na to da povuku takav potez, u ovom slučaju da SDP istupi iz Vlade, jer je to odgovorno prema njihovim biračima koji su ih izabrali na funkcije, i politički konzistentno. Sve ostalo je prosipanje magle, glupa priča koja prijeti da im debelo podrije politički kredibilitet, ako takav uopšte i postoji.

Sa druge strane, imamo opoziciju koja selektivno učestvuje u radu Parlamenta. Dakle, jedan dio je tu stalno, jedan povremeno. Već sam ranije isticao kako opozicija daje legitimitet diktatorskom režimu samim učešćem u radu njegovih insitucija, učešćem u njegovim procesima, poput izbora. Selektivno (ne)učestvovanje je samo još jedna igrica koja služi da naivnom građanstvu zamaže oči, baš kao i Rankovo uvijanje i, narodski rečeno, “izvođenje krivina”. Oni takođe vješto izbjegavaju povlačenje nekih radikalnijih poteza. Šta bi to konkretno podrazumijevalo? Svakako to su politike diskonitnuiteta, jer je tako nešto apsolutna neophodnost ako se žele istinski boriti protiv režima koji je zarobio sve institucije u zemlji kandžama nepotizma, korupcije, partokratije i kriminala. Sve to ukazuje da poltička borba u tim uslovima nikada ne može biti fer, da izbori nikada ne mogu biti fer i demokratski, samo iz jednog razloga, što sve diktira i vodi jedan, u suštini, diktatorski režim odjeven u ruho “zapadne demokratije”. Kad se ovi stavovi predoče pojedinim opozicionarima, oni se u biti sa njima slažu, a neki idu tako daleko pa obećavaju da će pristupiti drugačijim, radikalnijim metodima političke borbe. Ali to uvijek traje samo do sljedećih izbora, kada se biračko tijelo poziva da izađe na izbore, jer su oni svojim predanim radom po raznim odborima “za vraćanje povjerenja u izborni proces” omogućili bolje uslove, samo je potrebna veća izlaznost (kalkuliše se sa ciframa od preko 70%) i gotovi su. Međutim, nakon izbora, oni odgovornost prebacuju na to isto biračko tijelo, kritikuju ga i pozivaju na “promjenu svijesti”, nikada se ne odlučivši da sami preuzmu odgovornost za “izborne poraze”, da prihvate uzaludnost te i takve njihove borbe i pristupe nekim drugim metodama. Svi se nešto plaše da bi to izazvalo političku krizu u zemlji i nemire, koje niko ne želi, to je zabranjeno i pomisliti. Međutim, činjenica je da se ova zemlja već nalazi u dubokoj krizi, i to ne samo političkoj, već ekonomskoj, društvenoj i kulturnoj, zahvaljujući pogubnoj politici Vlade, protiv koje su tako zdušno i “manji koalicioni partner” i opozicija, ali čijem opstanku oni (ne)svjesno doprinose. Prema tome, zemlja se već nalazi u krizi, i to svakim danom sve više, budući da se osnovna načela demokratije uveliko gaze iz dana u dan, da se ljudske slobode i prava isto tako gaze, da se ljudi hapse i kažnjavaju zato što brane svoje domove i živote od nelegalnih odluka Vlade, da je sve veći broj nezaposlenih pogotovo među mladima, da država nema nikakav sistem u edukaciji i zapošljavanju, da država nema održivu ekonomsku perspektivu (sem zajmova sa različitih strana) što sve vuče u dužničko i svakoliko drugo ropstvo, da građani jedva sastavljaju kraj sa krajem, dok država određuje samo nove namete kako bi pokrila budžetske kratere nastale njenim lošim odlukama i ugovorima sa “investitorima” pri čemu joj vodeća ideja nije bila ta ekonomska održivost i isplativost već vraćanje ili činjenje usluga “tajkunima” kako bi, i jedna i druga strana, mogla da pere novac. Ako sve to nije već dovoljno alarmantno, i ako to ne zahtijeva radikalne poteze kako bi se došlo do nekih rješenja, ne znam koji podsticaj je onda potreban? Ono što znam da je sigurno potrebno jeste da je ovoj zemlji potreban taj momenat krize, taj zastoj u “normalnom funkcionisanju”, taj kolaps redovnog toka stvari, jer takav tok je loš, takav tok ima samo jednu monotonu frekvenciju kojom uspavljuje ljude, ušuškava ih u nepostojeću sigurnost, dok im se iz raznih izvora serviraju prividi neke borbe za “bolju budućnost” koji su tu samo da im umire savjest, tek toliko da bi lakše mogli da podnesu svu tu muku sa kojom se redovno suočavaju i kako bi mogli da održe svjesno odabrani ignorantski stav prema svim gore navedenim pitanjima. Kolaps takvog toka i “redovnog stanja stvari” je stoga neophodan kako bismo se istinski uhvatili u koštac sa svim ovim problemima i počeli aktivno da radimo na njihovom rješavanju. To nikako nije moguće ako se i dalje budemo igrali neke demokratije. Opozicionari, to definitivno znači da biste morali da dignete dupe iz udobnih poslaničkih fotelja, i kao nosioci političke volje opoziciono orjenitsanih građana preuzmete odgovornost i istupite sa radikalnijim potezima poput napuštanja Parlamenta, bojkota izbora i ostalim politikama diskontinuiteta. To važi i za SDP, ako se već ne slaže sa politikom Vlade, neka joj i zvanično oduzme legitimitet istupajući iz nje. To je politčka odgovornost svih vas, a ne servilnost nekim stranim faktorima koje čekate da vas inauguriraju u ministarske, premijerske i slične fotelje. Shvatite da oni to nikad neće uraditi sve dok Đukanović ostvaruje sve njihove zamisli, i sve dok nema nikakve pobune, jer njih se i ne tiču unutrašnje prilike u našoj zemlji jer “neće oni ovdje da žive”. Shvatite da su ukupne unutrašnje prilike tako loše da svakim danom tonemo sve dublje u sopstveno blato. Shvatimo i prihvatimo i riješimo to svi zajedno.
Otpor_1Vjerujte mi da kad bi sad Đukanović napravio neki radikalan potez koji baš i nije po volji Zapada, da bismo odmah imali masovne proteste, da bismo imali scenario “Otpor 2000” istog momenta, da bi tek tada Đukanović bio predstavljen od strane Brisela kao diktator, a ljudi na ulicama bi bili “demokratske snage” i “borci za slobodu”, dobili bismo “narandžastu revoluciju”. Tada ne bi bilo opomena kad se izađe iz Parlamenta na ulice, već bi to bilo dočekano sa velikim odobravanjem. Kako se te stvari odvijaju, možete detaljnije pogledati ovdje:

Moje pitanje je, ako mi svi dobro znamo kakav je ovo režim, koliko je loša situacija, zašto smo nesposobni da stvari preuzmemo u svoje ruke? Tu prevashodno mislim na one nosioce tog opozicionog diskursa, zašto oni nisu odlučni i jedinstveni u takvoj borbi bez obzira šta Zapad kaže? Zar vam nije preči vaš narod? Uostalom, uz istrajnost, vjerovatno biste promijenili i njihov odnos prema cjelokupnom pitanju i natjerali ih a prihvate novonastalu situaciju, iako njihova podrška nama mora uvijek biti od sekundarnog, ako uopšte i ikakvog, značaja.

Nadalje, ovdje se još obraćam i onim građanskim pokretima koji su u nastanku i koji su mahom iznikli usled nezadovoljstva stanjem u zemlji i pristupima da se isto popravi i izmijeni na bolje. Mnogi aktivisti ovih pokreta i nevladinih organizacija imali su mnoštvo performansa, mitinga, protesta, protestnih šetnji itd. Međutim, čemu sve to zapravo doprinosi? Ako zanemarimo da je brojnost vrlo mala, sami ti činovi sami po sebi ne uznemiravaju postojeći Sistem u potrebnoj mjeri. Naprotiv, oni su i očekivani, pa čak i poželjni. Ovo je tako jer svaka država unaprijed računa na nezadovoljstvo i moguće proteste i onda njene agencije (čitaj: ANB) nastoje da usmjere i amortizuju to nezadovoljstvo. Kao po pravilu, to se čini upravo putem takvih strogo kontrolisanih protesta. Tako je, recimo, bio slučaj sa protestima MANS-a prošle godine koji su namjerno djelovali besciljno, neodlučno i na taj način postignut je “kontraefekat”, okupljena energija je raspršena i narodno nezadovoljstvo amortizovano. Treba posebno obratiti pažnju kako se uvijek podsjeća da je u pitanju mirni protest, uredno prijavljen kod nadležnih organa. Ako je sloboda javnog okupljanja jedno od osnovnih ljudskih prava, onda čovjeku za to nije potrebna nikakva dozvola, a pogotovo ne bi trebalo da je traže oni koji bi na neki način trebalo da uzdrmaju postojeći status quo. Protesti i njemu slične stvari imaju za svrhu da izazovu svojevrsno “vanredno stanje”, oni su zapravo fizička manifestacija postojećeg vanrednog stanja. Upravo iz tog razloga Zakon o javnim okupljanjima suštinski derogira ljudsko pravo na okupljanje, jer ga ograničava u takvoj mjeri da ga vodi u besmisao. A zapravo, sam taj Zakon je besmislen, i treba ga kršiti  jer je u pitanju čist primjer “nemoralnog zakona” o kom je još Toro pisao, i koji iziskuje građansku neposlušnost. Nadalje, mnogi pokreti i svi ostali se trude da ostanu u granicama zakona u svom antirežismkom ili antisistemskom djelovanju. Po prirodi stvari, to je gotovo apsurdno. Naime, svi zakoni su krojeni tako da stave van zakona svako potencijalno ugrožavajuće ponašanje i postupanje po vladajući establišment. Vrlo često ti zakoni nemaju potreban legitimitet, kao što je to slučaj sa ovim ranije pomenutim. Međutim, to državi daje pravni osnov da upotrijebi državni aparat prinude u slučaju pobune. Dakle, zakonima je definisana dozvoljena igra pobune, na koju svaka država računa. To svaku pobunu stavlja u predvidljive, i po Sistem i režim, sigurne okvire stvarajući situaciju koju je moguće kontrolisati, a samim tim i neprimjetno usmjeravati i postepeno smirivati. Sva ta mirna okupljanja, protesti, šetnje i slično stoga ne ugrožavaju sistem, ali mu omogućavaju da se predstavi u dobrom svijetlu (sloboda govora i slično). Na taj način, otpor je pacifikovan, učinjen uzaludnim i često kontraproduktivnim, zloupotrijebljen kao sredstvo političke promocije pojedinih, najčešće vodeći nekim kompromisnim rješenjima koja suštinski ništa ne rješavaju. Prirodno, nijedna vlast neće prepustiti svoju moć samo zato što smo im transparentima to tražili, niko neće napustiti svoje privilegije i položaj samo zato što se slaže da su naši zahtjevi opravdani. Radi bolje ilustracije, podsjetio bih ovdje na toliko puta pominjanog Gandija i Indiju, koji je postao neka ideja vodilja mirnog protesta. Njegov doprinos je zaista značajan i ti metodi su doprinijeli u borbi Indije. Čak i kao takvi, svi ti aktovi nenasilnog otpora su često značili kršenje zakona i izazivali su represivne mjere.

bhagat-singh-voiceMeđutim, ono što se često previđa u razmatranju tadašnjih prilika u Indiji jeste druga strana otpora oličena u Bhagatu Singhu i njegovom revolucionarnom pokretu, koji je često uključivao i neke nasilne akcije. Oni su tako jedne prilike u Parlament bacili dvije bombe, uz mnoštvo letaka uzvikujući revolucionarne parole (tom prilikom nije bilo nikakvih žrtava :)). Smatra se da je ta vrsta pritiska dodatno ojačala Gandijevu pregovaračku poziciju, uz naravno narod koji je bio takođe istrajan u svojoj borbi.
Poenta ovog primjera jeste da je otpor u suštini višestran, i može i treba podrazumijevati forme građanske neposlušnosti koje je detaljno predočio Šarp (a koji su i u “Otporovom” priručniku :D), ali i nasilne akcije, akcije koje su prijetnja sistemu, koje mogu biti diverzantske, gerilske i subverzivne prirode, kako bi se kreirao snažan pritisak i prilike zaista postale vanredne, dok je sve to praćeno podrškom naroda koji samo želi da oduzme mandat onima koji rade protivno njegovim interesima i potrebama, što je sve, naravno, potpuno legitimno. Pored toga, poenta je i da sam princip legaliteta nema potrebnu težinu u zemljama koje su gotovo otvoreno represivne prirode, koje su u svojoj suštini diktature, i režimima koji uskraćuju elementarna ljudska prava bilo otvoreno ili kroz sistemske “greške i nedostatke”. Stoga su zakoni takvih režima, usled prirode samih tih režima, okrenuti zaštiti interesa vladajuće oligarhije, a ne interesa i prava građana, te teže ugnjetavanju istih, pa su samim tim u osnovi “nemoralni” i treba ih prekršiti ako stoje na putu ostvarenja tih prava i sloboda građana, odnosno slobodnijem i boljem društvu. Ovo je tako i zato što su ovakvi režimi, kakav mi imamo u Crnoj Gori, u osnovi nelegitimni jer nemaju uporište u podršci naroda čemu svjedoče i konstantne krađe izbora i manipulacije izbornom voljom građana. Otpor ne može biti miran i legalan, uokviren zakonskim normama, on mora izazvati nemire, mora prekršiti zakon, jer jednostavno mora da izvrši odlučujući pritisak kako bi proizveo potrebne promjene ili im doprinio. Sloboda nema kompromis, pa tako i borba za nju mora biti beskompromisna.

1425751_267040340110647_1435174978_nNo, međutim, postavlja se pitanje kako to sve implementirati u Crnoj Gori, ako znamo da se ni na “mirna okupljanja” poput protesta i marševa ne okuplja više od stotinjak građana (u najboljem slučaju), ako znamo da je najdirektniji vid antisistemske akcije od ’98 na ovamo bilo bacanje jaja na Parlament od prije nekoliko mjeseci? Kako onda očekivati da će se istinski otpor razviti u potrebnoj mjeri? Vrlo jednostavno, taj otpor treba da živi u svima nama, u svima kojima je bahatim ponašanjem vlasti i njihovih saučesnika oduzeta mladost, oduzeto sve mukotrpnim radom stečeno, svima kojima je ukradena perspektiva, svima obespravljenim, poniženim i uvrijeđenim … On može da se manifestuje uvijek i na svakom mjestu, kad god smatramo da je potrebno podići glas  protiv nečega, on se može sastojati u bilo kom aktu građanske neposlušnosti, u bilo kom nasilnom aktu, ili jednostavno samo izaći na ulicu, razbiti taj kolektivno usvojeni obrazac prihvatanja ovog životarenja, praćen strahom da bi pobuna mogla da nas dovede u goru situaciju, pa biramo da ćutimo. Neće biti bolje, neće se životni standard popraviti, nema obećane budućnosti! Ničega od toga neće biti jer niko ne može dobiti ono što ne traži. Zato na svaki mogući i dostupni način, bio on legalan ili ne, treba pružiti otpor! Ne mogu se mirno razbiti lanci koji su nas porobili, za stvarnu promjenu potrebno je oduzeti porobljivačima moć, a oni je se ne odriču lako. Zato izađite iz njihovih pravila igre, svi vi pojedinci, grupe ili partije koje se borite protiv njih i nametnite neka nova, svoja. Ubjeđivanja i pregovori sa njima, potpisivanja online i drugih peticija, lajkovi i postovi po fb grupama (kojih je uzgred više nego što zajedno imaju aktivista), očigledno nisu pomogle. Potrebno je ujediniti se i krenuti korak dalje, kreirati sopstvene metode poučeni djelovanjem različitih pokreta otpora kroz istoriju … Drugim riječima, Živi Otpor!

 Ovaj teorijski osvrt na probleme antirežimskog i antisistemskog djelovanja koji će od nekih hrabrijih dobiti čak i lajk na fejsbuku (ili možda biti šerovan), završio bih podsjećanjem na Drugi Svjetski Rat. Najpametniji potez koji su nacisti i ostali preduzeli odvodeći ljude u logore bilo je to što su ih uvjerili da je u njihovom najboljem interesu da se ne bune. Da li želite ličnu kartu ili želite da se pobunite i moguće poginete? Da li želite da živite u getu ili da se oduprete i moguće poginete? Da li želite na tuširanje ili da se oduprete i moguće poginete? Da smo tada živjeli, vrlo bi jasno znali šta treba da učinimo da bi se pobunili, i protiv koga. Valjda mi bolje od drugih znamo da okupator ne mora nužno biti spoljni, kad živimo u jednom diktatorskom režimu, trebalo bi da poznajemo svog protivnika.

Advertisements

Saopštenje o promociji NATO-a u školama – ODR-GN

Saopštenje grupe građana “Otpor diktatorskom režimu u Crnoj Gori – građanska neposlušnost”

246792_481305331904309_1024136577_n

Crnogorsko – Američko Udruženje Studenata, MAYAA, počelo je promociju “evro-atlantske budućnosti Crne Gore” ne pridržavajući se Opšteg zakona o obrazovanju i vaspitanju. Riječ je o klasičnom primjeru nedozvoljenog političkog organizovanja i djelovanja u obrazovnim institucijama.
Pomenuto udruženje pod pokroviteljstvom Ambasade SAD u Crnoj Gori, naime, organizuje Otvoreni Konkurs za učešće na debatnom takmičenju za srednjoškolce „NATO – Šta kažeš na to?“. Kao cilj projekta navedena je “edukacija, podsticanje formiranja na argumentima zasnovanog mišljenja, kao i podsticanje otvorene diskusije među mladima o evro-atlantskoj budućnosti Crne Gore”.
U okviru ovog Konkursa planira se održavanje jednodnevnog seminara na kom će biti objašnjen format u kojem će se debatovati (WS) i prezentacija i predavanje o temama o kojima će srednjoškolci debatovati. (4. oktobar). Potom, od 18. do 20. oktobra, održaće se Nacionalni Debatni Turnir.
Ni na jednom mjestu, međutim, nije specificirano gdje se namjeravaju održati sve ove aktivnosti. Jedino što je organizator objavio o lokaciji jeste: Podgorica.

Organizator je već preduzeo praktične korake u implementaciji ovog plana, tako što je formirao timove zadužene za promociju ovog programa. O tome saznajemo sa zvaničnog fb profila pomenute Organizacije, gdje se navodi: „Our alumni Nina Loncarevic, Stefan Loncarevic and Ksenija Vukmirovic promoted the program yesterday in High Schools in Podgorica. thank you all so much for all your efforts! only couple of days left till the first testing date in Podgorica!“ Osim toga, o ovim aktivnostima saznajemo i iz neposrednih svjedočenja profesora.

Smatramo očiglednim da su ovakve aktivnosti u suprotnosti sa članom 6. Opšteg zakona o obrazovanju i vaspitanju, u kom se navodi: „Ustanova je autonomna u obavljanju svoje djelatnosti, u skladu sa zakonom. U ustanovi nije dozvoljeno političko (stranačko) organizovanje i djelovanje.“ Promovisanje „evro-atlantske budućnosti Crne Gore“, tj. NATO, je nesumnjivo političko pitanje kojem nije mjesto u školi. Sve do sada preduzete aktivnosti su u suprotnosti sa Zakonom. Kao što vidimo iz saopštenje Organizatora, oni su ušli u škole, ometali izvođenje nastave, kako bi uputili javni poziv za učešće na debati očigledno političkog karaktera. Autonomija škole kao obrazovne ustanove, koju pomenuti član Zakona štiti, na taj način je očigledno narušena. Uzimajući u obzir da je, između ostalog, cilj zakonodavca da ovim članom spriječi političku indoktrinaciju, smatramo da je ovo indirektan pokušaj da se promovišu „vrijednosti evro-atlantizma“ , kojima se nastoji djeci usaditi ideja o ispravnosti NATO puta i politike koju taj Savez sprovodi, kako bi se uticalo na formiranje njihovog mišljenja o ovom pitanju. Za ovakve debatne klubove, radionice, tribine i slično postoji određena procedura i svakako drugo mjesto. Apsolutno je nedopustivo da se škole koriste kao govornice za promovisanje političkih ideja, ideologija i doktrina, bez obzira da li takve aktivnosti organizuju političke partije, NVO, međunarodne organizacije ili, kao u ovom slučaju, ambasade!
Ukoliko bi Organizator i pokrovitelj za pomenuti seminar na kom namjeravaju održati „predavanje o temama o kojima će srednjoškolci debatovati“, pa i sami debatni turnir, koristili prostorije neke srednje škole, ili bilo koje druge obrazovne institucije, time bi i direktno prekršili pomenuti član 6. Opšteg Zakona o obrazovanju i vaspitanju. Međutim, ukoliko do toga i ne dođe, ponavljamo da već preduzete aktivnosti predstavljaju kršenje tog Zakona.
Zbog pomenutog značaja, ideje i principa koje štiti navedni član Zakona, to se on nikako ne smije tumačiti strogo formalno. Zakoni su tu da štite određene principe, i treba ih tumačiti u svjetlu tih principa. Tako je i sa ovim Zakonom, pogotovo imajući u vidu osjetljivost teme, jer bi se u suprotnom stvorio presedan koji bi na „mala vrata“ uveo politički aktivizam u škole.

Pozivamo nadležne državne i ostale relevantne institucije da reaguju i zaštite pravo djeteta na slobodno obrazovanje, te autonomiju škole kao ustanove koja takvo obrazovanje treba da obezbijedi.

Grupa građana „Otpor diktatorskom režimu u Crnoj Gori – građanska neposlušnost“

Boško Vukićević
Željko Tomović

Anti Sistemski Pokret

otpor

U posljednje vrijeme sve je više neke priče, nekog proklamovanja izvjesnih promjena u političkom životu Crne Gore, nekih novih obećanja koje se svode na impotentne pokušaje da se udahne novi život  ovoj odveć mrtvoj sceni, da se da novi zamajac još jednom krugu izborne prevare koja se i dalje vidi kao jedini put promjena. To je sasvim tipično za nedostatak karaktera onih koji to podstiču, a to su političke partije pogotovo ove parlamentarne. I ovaj tekst upravo odatle mora krenuti, i po ko zna koji put kritikovati djelovanje “opozicije po službenoj dužnosti”, kako je neko dobro nazvao onu grupu poslanika koja se smatra političkom opozicijom. Ne postoje riječi koje bi dovoljno dobro opisale taj nedostatak inicijative, istinske političke i svake druge volje da se vidi konačni kraj ovom režimu, da se vidi kraj svim nepočinstvima kojima su stekli sve što imaju, da se vidi kraj jednom zlom vremenu i ljudima. Naprotiv, oni pokazuju takvu dozu neprincipijelnosti, nedostatka svog stava, kukavičluka, nedoslednosti, potkupljivosti i korumpiranosti da se, u tom smislu, mogu smatrati potpuno ostvarenim kao političarima. Međutim, ne mogu se smatrati uspješnim jer nisu u stanju ništa da urade, ništa da promijene. Tako naizgled izgubljeni, oni tumaraju po ovoj pozornici, ne znajući tačno svoj cilj, ali odlično poznajući svoju ulogu, čekajući šaptače da im kažu tekst. A šaptači su im uvijek tu, sa dobro pripremljenim scenarijima “obojenih revolucija”, dok im režiseri pripremaju neke nove uloge. Pokazali su se odličnim u igranju ovih uloga, nema sumnje da će biti uspješni i u nekim narednim, na zadovoljstvo režisera iz Brisela i Vašingtona. O prirodi tih uloga već sam ranije govorio u svom tekstu “Uzdanice instalirane demokratije“, očekuje se rebalans na političkoj sceni, gdje ključnu ulogu treba da preuzme Krivokapićev SDP. I kao što sam i tada konstatovao:

Suštinski, ništa se u stvari ne bi promijenilo. Nastavio bi se put Crne Gore ka “svijetloj evropskoj budućnosti”, u skladu sa otvorenim poglavljima 23 i 24 omogućila bi se neke konkretne akcije i eventualna hapšenja činovnika DPS-a ogrezlih u kriminalu i korupciji, što bi naišlo na pohvale kod Drobniča i kompanije. … Nadalje, put ka NATO bi takođe bio jedna izvjesnost, što bi uz buduće članstvo u EU dodatno derogiralo nezavisnost zemlje, nova Vlada bi bila opterećena bremenom neefikasnosti prethodne čime bi pravdala svoje eventualne neuspjehe, a Crnom Gorom bi i dalje vladali isti centri moći koji već imaju jak uticaj, a koji bi bezuslovno sprovodili preporuke EU. Sve u svemu od neke suštinske demokratizacije ne bi bilo ništa, napravio bi se privid promjene koji bi osigurao interese EU u našoj zemlji. Sistem instalirane demokratije bi opstao, samo bi mu se ruho promijenilo.

I kako to recept “demokratskih promjena” nalaže, na scenu stupaju razne NVO, uglavnom finansirane iz tih istih centara moći, da nam predoče neke činjenice i svoja istraživanja u vezi sa javnim mnjenjem. Tako su pojedini ustvrdili da je podrška NATO paktu dramatično skočila u odnosu na prethodna istraživanja (koja su govorila o nepunih 28% podrške) i došla u prednost u odnosu na sve one koji zastupaju druga mišljenja o ovom pitanju. Isti ti NVO su onaj opozicioni izlet iz Skupštine kritikovali kao kontraproduktivan potez, loš za njihov politički rejting, prezentujući nam rezultate opet nekih njihovih istraživanja. I tako su to uvijek činili i činiće kad god je potrebno javno mnjenje usmjeriti ka željenom toku događaja. U tom usmjeravanju posebno značajnu ulogu imaju i mediji, koji se u Crnoj Gori nikako ne mogu nazvati slobodnim. Pored toga što Crna Gora ima državne medije (u prvom redu i formalno, Pobjeda), što je nezamislivo za demokratska društva, ni ostali mediji ne mogu se pohvaliti nezavisnošću. I oni takođe imaju filter informacija koje će pustiti u etar i prikazati građanima, a koji su  filteri podešeni prema interesima drugih centara moći, popularno označenih kao “druga familija”. Tako oni plasiraju informacije koje im pomažu da se nametnu kao “nove demokratske snage” u ranije opisanim “političkim promjenama”. Za tako nešto potrebna im je podrška građana, i oni je grade prenošenjem poželjnih informacija i cenzurom onih nepoželjnih. Obzirom na svoj specifični društveni položaj, nerijetko se nađu i u situacijama da pruže ruku Diktatoru protiv kog se navodno bore, i od kog trpe represiju. Na ovaj način stvara se zatvoreni krug “tema od društvenog značaja” na koji način se iniciraju uglavnom medijska prepucavanja u kojima učestvuju političari sa “obje strane”, razni “nezavisni” analitičari, istraživači, kolumnisti itd. U ovu igricu veoma lako upada i revoltirani crnogorski građanin, pa ga nerijetko možemo naći kako “šeruje” linkove sa raznih portala, komentarišući ih, te se u nastavku prepucavajući sa ostalima, kako u stvarnom, tako i u virtuelnom svijetu.

995479_640122792689228_116390244_n

Tako su trenutno u žiži interesovanja lokalni izbori u Mojkovcu, Petnjici i na Cetinju, gdje se političke partije užurbano pripremaju za novu “fer i demokratsku” izbornu trku. Već sada se govori i o novim parlamentarnim izborima, za koje su ovi lokalni preludij, već sada se počinju sklapati novi dilovi i počinje se sa kalkulacijama o potrebnoj izlaznosti, ponovo se ističe “neophodnost zajedničkog nastupa opozicije”. Paralelno sa tim, teče i priprema novog izbornog zakonodavstva na kom predano radi radna grupa za vraćanje povjerenja u izborni proces. Jedan od predsjedavajućih Srđan Milić izrazio je svoje žaljenje što taj proces neće biti završen na vrijeme za lokalne. Ali ako SDP pomogne, biće za parlamentarne koji su u skoroj najavi. Interesantna je bila i “obnova LSCG”, gdje je odmah po osnivanju izjavljeno: “Odmah dodajem da LSCG nema nikakvu namjeru da učestvuje  na bilo kojim ,,izborima,, s obzirom na istinu da su svi bili projektovani, izmanipulisani, i pokradeni.” Ovaj događaj je probudio iskru nade kod mnogih koji su lidera LSCG, Slavka Peerovića, smatrali jedinom iskrenom figurom u političkom životu Crne Gore, jedinog iskrenog borca za biće Crne Gore. Koliko u svemu tome istine, ostavljam čitaocu da procijeni. Međutim, ono što je bitno, i skoro pa revolucionarno za crnogorske prilike, jeste odluka da se ne učestvuje na izborima. Hm, dakle bojkot?! Koliko puta je isticano da je bojkot, da su politike diskontinuiteta neophodne za suštinske promjene. Ne možete učestvovati u igri koju organizuje mafijaški režim, igrati po njihovim pravilima, i očekivati da istjerate svoje, da istjerate istinu na vidjelo i da nešto istinski mijenjate. Morate prvo odstupiti iz tog vrzinog kola, razbiti ga, pa onda početi da ga mijenjate. Sve me to dovodi do brojnih fejsbuk grupa koje se mahom definišu kao antisistemske, ali i kao građanske, i koje uviđaju sve ovo, impotentnost lažne opozicije, besmislenost izbornih procesa, ruku zapadnog imperijalizma koja nas vodi u dužničko ropstvo.  One nastaju najčešće na talasu nekog bunta ili revolta, a potom, zavisno od interesovanja koje privuku, djeluju kao centri okupljanja svih tih ljudi sa kojima se “nađu” (tj. našli su se na temelju bunta, iznevjerenosti, trenutnog nepovjerenja opoziciji i slično), koje postepeno usmjeravaju nazad, upravo kroz svoju nekonkretnost, kroz nemanje cilja. Rezultat je da svi oni završe šurujući između nekih antisistemskih i opozicionih stavova, tražeći način da ih spoje na neki način, možda se samo osjećajući nesigurno na tom klizavom terenu odvajanja od opozicije i nemanja sopstvenog cilja i svoje priče, pa nakon takvih izleta, radi sebe pokušavaju nekako da pomire te u suštini dijametralno suprotne priče. Sve to u konačnici ima jedno vrlo rasuto djelovanje, nekoliko sporadičnih performansa ili protesta, koji upravo zbog nedefinisanosti ciljeva i namjera ne daju potrebne rezultate. Naprotiv, samo upotpunjuju lažnu i idiličnu sliku crnogorske demokratije. Takvo postupanje vodi, u najboljem slučaju, samo rasipanju energije istinskog otpora za koju svi znamo koliko je teško prikupiti u Crnoj Gori, a u najgorem, preusmjeravanju te energije na vodenicu svih onih koji ovaj Sistem lažne demokratije održavaju u životu, onaj isti Sistem protiv koga bi navodno trebali da se borimo. Već odavno nam je jasno da je za suštinske promjene, potrebna anti-sistemska opozicija!

“Takvu opoziciju čine svi slobodnomisleći građani koji ne pristaju više na manipulacije postojećih “političkih subjekata”, koji su u stanju da prozru ovu njihovu igricu i koji su spremni da se bore protiv iste. Svaki takav pojedinac ne mora nešto posebno ni da radi, dovoljno je za početak da prestane da učestvuje u ovoj iluziji, da je bojkotuje, da otkaže poslušnost jednom Sistemu koji je protiv njega (što mu je i građanska dužnost), da se udružuje na bazi opšte ideje demokratizacije sa drugim slobodnomislećim sugrađanima …”

Kao što već pomenuh, takvih građana je sve više, jezgro istinskog otpora se polako gradi. Međutim, zbog osjetljivog perioda u kom se nalazi, neophodno je da mu se izgrade stabilni temelji, neophodno je da mu se da neka ideja, da mu se izgradi neka perspektiva, da mu se trasira put. Ta ideja i cilj treba da budu i ostanu uvijek jedine vođe takvog građanskog pokreta. Već smo vidjeli kako funkcioniše ovaj Sistem, već smo vidjeli kakve našminkane promjene žele da nam nametnu. Svima nam je odveć jasno da takav Sistem ne može ostvariti težnje slobodnog društva koje težimo da stvorimo i na ovom podneblju, da nam on nikada neće garantovati istinsku slobodu i nezavisnost, da će uvijek težiti da nas drži porobljenima i u zavisnosti od raznih apstrakcija koje nam svakodnevno serviraju, sada već po novom principu “dajte narodu još igara, možda zaboravi i na hleb.” Svi oni koji nastoje da održe takav nakaradni Sistem u funkciji, nikada i ni pod kojim uslovima ne mogu biti naši saradnici. Ipak, svi oni koji se svojim djelima priklone definiciji istinskih promjena, uvijek su dobrodošli. S obzirom na sve to, borba svakog slobodnog građanina, naša borba je protiv ovakvog sistema instalirane demokratije.  Iz toga jasno slijedi zaključak, da su za nas kao slobodne građane, ključne suštinske promjene.

Dakle, Slobodan Građanin želi suštinsku promjenu: da se svim političarima preispita porijeklo imovine, da se utvrdi odgovornost za ratne zločine, i da se Crna Gora pozicionira kao vojno neutralna zemlja.  Ova tri cilja bi mogla da posluže kao fokus svih antisistemski određenih pojedinaca i grupa, upravo zato što izlaze iz okvira Sistema, što ga urušavaju i što omogućavaju istinske promjene. Preispitivanjem porijekla imovine svim političarima, a pogotovo onim koji su obavljali državne funkcije, lomi se njihova ekonomska moć i uticaj na dešavanja u novoizgrađenoj demokratskoj sredini. Utvrđivanjem odgovornosti za ratne zločine, zemlja se oslobađa teškog bremena koji su joj ti ljudi nametnuli, i uopšte, vrši se tako neophodna generalna čistka, i država se oslobađa svih nezdravih elemenata koji su joj u nasljeđe prenijeli neke arhaične metode, profitirajući na ratu ili protiv njega, samo su presvukavši svoje džempere. Oni su ovu zemlju srozali do nivoa neprepoznatljivosti, utrli svaki trag istinske nezavisnosti u njoj, sve pod plaštom borbe za očuvanje iste. Pozicioniranje Crne Gore kao vojno neutralne države bi pomoglo da se ta nezavisnost u spoljnopolitičkim pitanjima vrati, jer bi omogućila zemlji da sama procjenjuje nivoe saradnje sa svim faktorima od značaja u ovom multipolarnom svijetu, umjesto što se priklanja jednoj strani, svjesno se dovodeći u nepotreban konflikt sa ostalima, što je posebno nepovoljno za jednu malu zemlju. Tek tada, tek kad se Crna Gora oslobodi svih mafijaških, (anti)ratno profiterskih, korumpiranih i poltronskih kadrova,  tek nakon što im oduzme i političku i ekonomsku moć, tek tada će moći da se stvore stvarno nezavisne i stabilne institucije, i tek kada se oslobodi dominantnog uticaja zapadnih centara moći, Brisela i Vašingtona, tek kad ih svede tek na eventualne, a ne isključive partnere, tek tada ćemo moći da govorimo o suštinskim promjenama u Crnoj Gori. Ti ciljevi, koji se kumulativno objedinjuju oko krajnjeg, onog suštinske promjene, su jedini realni vođi anti-sistemskog pokreta, oni su tačka okupljanja svih iskrenih boraca za takve promjene, i oni su apsolutni minimum ispod kog nemamo pravo da idemo. Nikakve minimalne dekriminalizacije, samo potpune (u kom svijetlu je Inicijativa za hapšenje Đukanovića posebno značajna), nikakva tzv. pregrupisavanja političkih snaga po principu “samo da se svrgne DPS”, nikakve preporuke EU i SAD kojima se u suštini održava status quo, ta cijenjena “stabilnost” koja im toliko znači.
Pomenuo sam još da je takvom antisistemskom pokretu potrebno trasirati i put kojim se stiže do željenog cilja. Svakako da nijedna akcija koja je motivisana ovim ciljevima ne može biti pogrešna, ovim putem, ka ovom cilju, samostalno osmišljenim i svojom voljom sprovedenim akcijama rukovodi se slobodan građanin. Oni mu, istovremeno, služe i kao graničnici, usmjerivači i mjerači aktivnosti svakog javnog poslanika. Takvim rezonovanjem i posmatranjem stvari, građanin je u stanju da vrši pritisak na te “predstavnike svoje volje”, da ih navede da zaista tu volju sprovode, ili da ih smjenjuje.  Put antisistemske borbe je neminovno put diskontinuiteta. Neophodno je prvo izaći iz Sistema da bi se protiv njega moglo boriti, i ta borba nikada neće biti fer ako se igra po njegovim pravilima i na njegovom terenu. Sve ostalo je davanje legitimiteta postojanju Sistema protiv kog se navodno borimo. Taj put je možda i najbolje prezentovan kroz ovih šest tačaka demokratizacije:

563634_463313193737826_859699395_n

Poenta cijele ove priče jeste da je broj građana koji su uviđaju sve prevare lažne crnogorske demokratije svakim danim sve veći. Iz različitih motiva, ti ljudi se okupljaju u različitim grupama, koje više ili manje reflektuju njihova razmišljanja. Svi ti ljudi, u krajnjem, teže istom cilju, suštinskim promjenama. Stoga, sve akcije i djelovanja grupa i pojedinaca moraju biti motivisane samo takvim ciljem, moraju isticati najvažnija tri cilja koji sumiraju priču o esencijalnim promjenama. Još jednom ponavljam, takvi ciljevi su jedini vođa svih naših djelovanja i akcija, a ta naša pojedinačna djelovanja čine anti-sistemski pokret, kao istinski pokret svih slobodnih građana, koji kao takav čini snažno jezgro jedinog stvarnog otpora. Oko toga nema kalkulisanja, mi moramo biti radikalni u našim zahtjevima jer takva je priroda naših težnji i ciljeva. Sve drugo činilo bi nas još jednom, manje-više, marionetom na lutkarskoj predstavi instalirane demokratije u CG. Za sve to je neophodna istrajnost, hrabrost, snaga volje jer protivnika je mnogo, i svi su zaljubljeni u svoje postojeće ili obećane uloge, pa im neće biti drago da im neko pomrsi račune. Nije lako, ali zato znamo da je istinito i da je vrijedno truda, zarad svih onih kojima u amanet želimo da ostavimo neku bolju i perspektivniju državu u čije smo temelje ugradili oni iskru čojstva i junaštva koju naslijedismo i koju borbom svojom pronijesmo. Nemamo pravo više da se žalimo na ovu plejadu laćnih ljudi koji sjede u Parlamentu, jer smo ih upravo mi izabrali. Zar su oni zaista najbolje što možemo? Vrijeme je da preuzmemo stvari u svoje ruke! Otpor! Diskontinuitet! Bojkot!

(R)evolucija

nuits-4-aout-L-BRJ3VN

Posmatrajući sva skorašnja dešavanja, sa osvrtom i na crnogorsku dalju prošlost, došao sam do zaključka da je kod nas riječ revolucija poprimila neke negativne odlike, još malo pa će prerasti u tabu temu. Tako su se često mogle čuti izjave “ulica nikad ništa dobro nikom nije donijela”, “to je pozivanje na linč i krv”, “podgrijavanje atmosfere straha i panike” itd. Ovo mi je vrlo čudno iz prostog razloga što je revolucija gotovo uvijek progresivno orjentisana i samim tim evolutivno neophodna. Iz toga slijedi zaključak da do revolucije dolazi u trenutku kada određeni politički sistem ili društveno-ekonomski poredak nema potporu za svoje postojanje u realnosti, budući da je postao štetan i da ga je stoga neophodno prevazići. Ono što je važno imati na umu pri građenju stava o revoluciji jeste šta ona zapravo znači. U današnje vrijeme ona dobija itekako negativnu konotaciju budući da se predstavlja kao nasilničko ponašanje, rušenje nekog poretka ili vlasti na silu. Ovdje je važno razumjeti taj element sile. Činjenica da su revolucije često praćene neredima ne podrazumijeva da se neki poredak ruši na silu. Do nereda i ostalih negativnih pojava koje prate revolucije dolazi najčešće iz razloga što vladajuće elite i ostali moćnici koji teže održanju statusa quo zbog privilegija koje im to donosi nastoje da taj poredak ili sistem održe upravo na silu. To je jednostavno tako sa vlašću, njeni nosioci se ne odriču od nje tako lako, ne mareći za potrebe društva. Jedina sila koju revolucija zaista posjeduje jeste ideja čije je vrijeme došlo. Možda i ponajbolju definiciju revolucije dao je upravo Džek Goldstoun odredivši je kao “napor da se transformišu političke institucije i opravdanost političkih autoriteta u društvu, koji je praćen formalnom ili neformalnom masovnom mobilizacijom i vaninstitucionalnim akcijama koje podrivaju vlast”. Dakle, nigdje se ne pominje konkretno nasilje. Vaninstitucionalne akcije su sve akcije koje se odvijaju van institucija sistema i same po sebi ne podrazumijevaju nasilje. Takve akcije nalaze svoju primjenjivost u trenutku kada je jasno da institucije Sistema nisu više adresa na kojoj se mogu ostvariti prava tj. putem kojih je moguće doći do željenih promjena. Dobar primjer koji potvrđuje ovu činjenicu su nenasilne revolucije, koje su mahom kampanje građanskog otpora, koje uključuju različite oblike nenasilnih protesta, sa ciljem da dovedu do odlaska vlade koja se vidi kao autoritarna. Takvi protesti imaju često ograničeniji cilj nego revolucije, ali ponekad građanski protesti sa revolucionarnom svrhom mogu dovesti do pada diktatorskog režima ukoliko sebi obezbijede određeni stepen podrške od strane oružanih snaga, ili bar njihovu dobrovoljnu neutralnost. Efektivna kampanja građanskog otpora, i čak dostignuće nenasilne revolucije, je moguće u određenim slučajevima čak i kada vlada preduzima brutalne mjere u obračunavanju sa protestantima; pa stoga, uvreženo mišljenje da je kod većine revolucija koje su se dogodile u diktatorskim režimima bilo riječ  o krvavim i nasilnim ustancima nema istorijsko utemeljenje. To je posebno slučaj u 20.vijeku, kada su nenasilne revolucije bile vrlo uspješne i dosta česte. Po jednoj teoriji u demokratiji se smatra da je njena osnovna svrha da omogući mirnu revoluciju. Bivši američki predsjednik Džon Kenedi je tako jednom prilikom izjavio: “Oni koji onemogućavaju mirnu revoluciju čine nasilnu revoluciju neizbježnom”. Džordž Lakej je u svojoj knjizi iz 1976. “Manifesto Nenasilne Revolucije” iznio strategiju od 5 faza za nenasilnu revoluciju. Prva faza je kulturna priprema ili “osvješćivanje”, koja podrazumijeva edukovanje, pripremu i podizanje svjesnosti o potrebi nenasilne revolucije. Druga je izgradnja organizacija. Ovo se više odnosi na organizovanje, tj. povezivanje različitih formalnih i neformalnih grupa ili organizacija u cilju što koherentnijeg djelovanja sa naglaskom na nenasilje. Treća faza su konfrontacijski organizovane i javne kampanje poput štrajkova, marševa, bojkota, “sit in”-a, “umiranja”, blokada koje remete normalno funkcionisanje sistema i vlade. Četvrta etapa podrazumijeva masovnu nesaradnju. Grupe sličnih afiniteta ili mreže takvih grupa širom zemlje se angažuju u sličnim akcijama koje remete normalno funkcionisanje. U petoj fazi se formiraju paralelne institucije koje preuzimaju funkcije vlade. Džin Šarp je predložio cijelu listu od 198 metoda nenasilne akcije koje revolucionari mogu preduzeti. Tu listu možete pogledati u našoj PDF arhivi. On je još ustvrdio da nijedna vlada ne može vladati bez saglasnosti građana. To je kasnije preraslo u mnoge takve pokrete koji su donijeli promjene revolucionarnih karakteristika u društvima (SAD – Martin Luter King; Indija – Mahatma Gandi). Gandi je još rekao da je građanska neposlušnost sveta dužnost građanina kada vlada postane korumpirana i nelegitimna.

Dakle, najvažnija stvar na koju ovdje želim da upozorim su terminološke igrice i zamjene teza koje se obično vezuju za pomen naziva revolucija. Po meni, revolucija je neophodnost onda kada je određeni koncept države ili društva prevaziđen, pa ga treba mijenjati, ili kada je stanje u zemlji takvo da obesmišljava nominalni koncept društvenog uređenja. Drugim riječima, ako je određeni koncept samo proklamovan kao demokratski dok u njemu zapravo demokratije uopšte nema, već dobija odlike diktatorskog, onda je njegova smjena prijeko potrebna. Nadalje, revolucija je dakle moguća nenasilnim ili mirnim putem. Do nasilja u većini slučajeva dolazi kada se vlast sukobljava sa demonstrantima upotrebljavajući brutalnu silu oružanih snaga. Upravo oni teže tim bombastičnim izjavama, poput “rušenje demokratskog uređenja, državni udar, prolivanje krvi na ulicama” i slično. Svrha takvih najava je primarno da diskredituje sam protest (tj. da ga predstavi “rušilačkim i divljačkim”), budući da se na nasilje mora odgovoriti nasiljem u cilju “zaštite ustavnog poretka i državnog uređenja”. Drugo, takve izjave imaju za cilj stvaranje atmosfere straha i panike u društvu, kako bi se umanjila efikasnost tih protesta, uz prejudiciranje krivice za takva dešavanja na organizatora. Tome smo nedavno i sami bili svjedoci, kada su na sam pomen protesta, predstavnici vlasti upravo reagovali takvim  izjavama “povratak u 90-te, nasilje” i sve ono što prethodno već pobrojah. Ja sam te izjave razumio kao prijetnje upotrebom sile, ukoliko oni budu smatrali da je to potrebno (tj. zavisno u kojoj mjeri bi ti protesti ugrozili njihove fotelje). Zaštita ustavnog poretka i državnog uređenja kao razlog za obračun sa demonstrantima je apsolutna besmislica, posebno u našem slučaju, jer trenutno ne postoje težnje da se isti mijenja. Svi zapravo težimo demokratskom uređenju, ali smatramo da ovi koji su trenutno na vlasti nemaju veze sa demokratijom, da je taj pojam čista apstrakcija kod nas, da su upravo oni ti koji gaze ustavni poredak, da smo još uvijek zaglibili u tranzicionom periodu. Između ostalog, razlog tome leži u činjenici da je postojeće rukovodstvo odgajano na principima nekog drugog društvenog uređenja, odnosno komunističkog, a neke stvari se ne mijenjaju lako. Sve i kad bi htjeli, oni ne posjeduju demokratski kapacitet u mjeri potrebnoj da dovede do demokratizacije društva u tranzicionom periodu. Da je to istina, sami su dokazali tokom prethodne 24 godine. Demokratija u Crnoj Gori je samo jedna obična šarada, čista forma bez suštine, i što je najgore, bez volje i težnje da se dođe do te suštine. Ovdje dakle imamo posla sa jednim klasičnim diktatorskim režimom. Podsjetimo se da diktature karakteriše akumulacija moći u rukama jedne osobe ili grupe ljudi. U našem slučaju, to je prva familija. Institucije sistema koje u demokratskim društvima moraju biti nezavisne da bi omogućile vlast naroda, odnosno onemogućile samovolju vlasti, kod nas su zarobljene i korumpirane, što se vidi iz činjenice da donose odluke koje su u interesu upravo vlasti, koje onemogućavaju ostvarenje i zaštitu prava građana u slučajevima kada su ona povrijeđena, ograničena ili oduzeta od strane vlasti. To se prevashodno odnosi na pravosuđe čija je uloga kontrola vlasti i zaštita ustavom i zakonom zagarantovanih prava građana. Riječ je o glavnom stubu istinskih demokratskih sistema. Kod nas te institucije (sudovi i Državno Tužilaštvo) nisu samostalne što je preduslov za ostvarivanje njihove funkcije. To vidimo iz (ne)efikasnosti i jednih i drugih u procesuiranju korupcionaških afera, kriminalnih, protivzakonitih i protivustavnih aktivnosti i djela u koje su uključeni najviši državni funkcioneri. Mnogi od njih bi u zemljama sa demokratskim uređenjem bili odmah smijenjeni sa funkcije koju obavljaju, i nakon procesuiranja pred istinski nezavisnim institucijama, bili bi kažnjeni u skladu sa zakonom. Kod nas se to ne dešava, već dokaze o korupcionaškim i kriminalnim radnjama naših državnih funkcionera prikupljaju italijanski i njujorški sudovi, koji dokazi opet našem Tužilaštvu nisu dovoljni ni za pokretanje istrage, a kamoli šta drugo. Upravo takvim aktivnostima, oni su stekli značajnu ekonomsku moć kojom kontrolišu sistem, bilo podmićivanjem ili na neki drugi način. Sa druge strane, građani teško ostvaruju svoja prava preko sudova, posebno kad se na drugoj strani nađu državnici ili njihovi bliski saradnici, pa tako sudski procesi traju i po više desetina godina!! Čak i kad sudovi priznaju ta prava građanina, izvršenje sudskih presuda često zna biti vrlo komplikovano. Sve je to usled korumpiranosti tih institucija. Korupcija inače vlada u svim profesijama, ali je u ovim posebno pogubna upravo zbog uloge koju ove institucije imaju u državi. Pitajte danas crnogorske građane koliko vjeruju sudovima i tužilaštvu? Oni koji vjeruju vjerovatno nisu imali iskustva sa istim 🙂 Nadalje, da li se zaista može govoriti o slobodi medija, kad novinari bivaju pretučeni na ulici ili ubijeni upravo iz razloga što govore stvari koje ne idu na ruku režimu? Da li je to odlika diktature ili demokratije? Da li je odlika demokratije zapošljavanje građana po ključu partijske pripadnosti, pri čemu je vrlo poželjno da pripadate upravo njihovoj partiji? Tu su prekršene brojne slobode i prava građana, Ustav i zakon zemlje (koja je kršenja taksativno navela Akcija za ljudska prava – http://www.hraction.org/?p=3028) Dakle, da zaključimo, u Crnoj Gori imamo situaciju u kojoj je jedna grupa ljudi (aka “prva familija”) akumilirala svu realnu političku i ekonomsku moć, koja novcem stečenim kriminalnim radnjama i drugim pritiscima kontroliše temeljne državne institucije obezbjeđujući sprovođenje sopstvene volje mimo zakona i Ustava (tj. samovolja), koja suzbija kritičku misao i sva oprečna mišljenja često na vrlo brutalan način, koja diskriminiše svoje građane prema njihovoj partijskoj pripadnosti (tj. nepripadnosti vladajućoj partiji – što je odlika jednopartijskih sistema), i koja ima aparat državne prinude na raspolaganju i koji dosta često zloupotrebljava. Sve su to jasni indikatori jedne diktature. Ovo je zapravo hibrid, koji samo ima lice demokratije. Ne dajte da vas zavara postojanje tzv. nezavisnih institucija i medija, nevladinih organizacija i slično, jer nam je svima jasno da je u pitanju puka formalnost. A forma se nikada ne smije miješati sa suštinom, niti se formom ikada treba zadovoljiti.

Sve to nas na kraju dovodi do jasnog zaključka da je našem društvu potrebna suštinska i korjenita promjena. Ovdje nisu dovoljne neke površinske reforme i minimalne dekriminalizacije. Neophodno je da se institucije oslobode od pogubnog uticaja ove oligarhije. Neophodno je da se društvo u cjelini oslobodi od svih negativnih stvari koje su postale prihvaćene kao vrline u jednom trulom sistemu vrijednosti koji je izgradila ova vlast. Neophodno je da se sve to odbaci i krene u izgradnju nečeg novog. Neophodna je, dakle, revolucija. Od te riječi nipošto ne treba zazirati, iz svih razloga koje sam naveo na početku teksta i koji su, nadam se, pomogli u rasvjetljavanju njene pozitivne uloge u društvima koja su u fazi propadanja. Revoluciju ne treba shvatiti drugačije nego što joj samo ime kaže, revolt radi evolucije! Evolucija zahtijeva da ono što je staro, prevaziđeno, pogubno i bezvrijedno umre, kako bi nastalo nešto progresivnije. Da bi se do toga došlo, potrebno je prethodno pružiti odlučan otpor tome čiji kraj dolazi, ali čiji je instikt održanja tada i najjači. Ovo je otpor koji može imati revolucionarne posledice, ne zbog načina borbe, već zbog konačnog cilja i efekta koji se postiže. To je pravo mjerilo revolucije. Ona može biti nenasilna i mirna, ali da dovede do suštinskih promjena koje vode boljitku, koje mijenjaju staro za novo, za bolje. Nije revolucija kada postoji nasilje, a rezultat je u biti isti, što narod kaže “sjaši Kurta, da uzjaše Murta”. Ona je istinska samo kad je njen rezultat istinska promjena.

Stoga, ključna stvar je da u svojim glavama i srcima prepoznamo koliko nam je takva promjena potrebna, da “osvijestimo potrebu za revolucijom” na nivou društvene kolektivne svijesti. Sve to ide redom, od pojedinca do pojedinca, i to je svakako jedan proces. Mnogi kažu da je probuđen pojedinac ključ za pobjedu. Slažem se u potpunosti s tim, jer takav pojedinac neće pristati na apstrakcije i iluzije kojim ga Sistem drži u svojim raljama. U odnosu na potrebu promjene, smatram da broj takvih pojedinaca kod nas progresivno raste, što je dobro. Ipak, “vizija bez akcije je puko sanjarenje”, u ovom slučaju, sužnja o slobodi. Potrebno je da nešto podstakne da ta vizija postane akcija, potrebno je hrabrosti i odlučnosti. Stoga, kako na nivou pojedinca, tako je i na nivou društva potrebno preduzimati korake koji će razbiti “tabu o revoluciji” koji polako postaje prihvaćen. To je upravo i cilj ovog degenerisanog Sistema, da obezvrijedi učinkovitost takvog djelovanja, da nas ponovo uspava i uljuljka u lažnoj sigurnosti i stabilnosti naših života. Nama je, kao društvu, neophodno da spoznamo da možemo. Kada se ta spoznaja uprisutni u dovoljnoj mjeri, cilj je na korak od ostvarenja. Takvo uprisutnjenje te spoznaje može se dogoditi samo ako budemo istrajni u svakoj vaninstitucionalnoj borbi u koju krenemo, ako ih pokrenemo što više, počev od bojkota, nenasilnih protesta, marševa i blokada ulica, pa čak i pojedinačnih akata građanske neposlušnosti kao i kolektivnih koji bi doveli do sve širih opstrukcija funkcionisanja Sistema, jer mu treba vezati ruke, uskratiti mu sve izvore moći. Ne smije se dozvoliti da ništa uguši tu iskru otpora, tu ideju promjene čije je vrijeme došlo, taj spiritus movens naše borbe. Takva beskompromisna akcija sa vizijom oslobođenja od diktature (i svake nametnute i od spolja instalirane “demokratije”) i izgradnje puta ka istinski slobodnom društvu je jedino rješenje naše duboke krize, prevashodno krize karaktera, kom je neophodan preporod.

Bojkot! Diskontinuitet! Otpor!

563634_463313193737826_859699395_n

Iako nisam ni očekivao da ću morati ovoliko da čekam, namjerno sam izbjegavao da komentarišem sva dešavanja vezana za predsjedničke izbore. Želio sam tako da dam sportsku šansu opoziciji da me ubijedi da je u stanju da pokrene proces demokratizacije u Crnoj Gori, želio sam da mi pokažu istinsku volju, težnju, hrabrost i viziju takve promjene. Kritične izborne noći u narodu je postojala snažna energija i volja, kod svih obespravljenih i pokradenih građana da se pruži odlučan otpor diktatorskom režimu, to je izgledalo kao jedan potencijalno nezaustavljivi talas na kojem bi mogli da započnemo taj toliko željeni proces koji bi nas konačno oslobodio od kandži mafije i Sistema koji nam svakog dana otima sve više na svakom nivou života i postojanja. Koliki je bio gnijev poniženog građanina, otpor da bude još jednom njegova volja pogažena kao bezvrijedna, tolika je te noći bila i njegova snaga da izbaci iz fotelja sve one koji više ne predstavljaju tu njegovu volju, koja bi kao većinska trebala da vlada. Toj sili je bila neophodna spontanost da bi izazvala istinski građanski protest, toj sili je odmah bila potrebna ulica jer je iste noći spoznala da joj institucije Sistema ne dozvoljavaju da se kroz njih ispolji. Te noći je njenim nosiocima pred oči prikazan besmisao njihove “institucionalne” i “izborne” borbe, i to vjerovatno na najočitiji način u skoroj prošlosti. Tog dana režim je po ko zna koji put pokrao izbore, no izgleda da su se sada malo opustili, ili, vjerovatnije, postali toliko drski i oholi pa se osilili i počeli to da rade transparentno, otvoreno i bez skrivanja. Mada to i ne čudi, dozvolili su im to oni koji se protiv njih navodno bore, dozvolio im je to svaki pojedinačni građanin kada god bi rekao: “Pušti, ionako se ništa ne može promijeniti”. Takav ignorantski stav i omogućava režimu da ne mora više da se skriva, jer ljudi su sada i pored očiju slijepi, ne žele da vide, vjeruju u sve što im kaže RTCG ili koji drugi medij koji je na istom zadatku održavanja ove simulacije demokratije u Crnoj Gori. To im omogućava i nedosljednost opozicije kojoj nedostaje ključni elemenat volje za korjenitom reformom društva, pa se onda i oni identifikuju kao saučesnici u toj igrici zajedno sa svojim medijskim aparatom promocije. Međutim, te noći koja je morala biti kritična, opozicija je pokazala izvjesnu iskru otpora, odlučivši da ne prizna još izbornu krađu, već tada pozivajući na moguću vanistitucionalnu borbu, ali i na prisebnost baš te noći. Uprkos mom stavu o njihovom dosadašnjem “opozicionom” djelovanju, želio sam da im vjerujem, da im vjerujem da su u stanju da krenu u odlučujuću borbu protiv Gospodara. Sada jasno vidim da je ta noć bila taj dragocjeni momenat, noć koja je imala potencijal da bude okidač za početak takve borbe. Ipak, oni su odlučili da ne djeluju, da ne izazivaju nemire, već da kroz institucije Sistema dokažu tu izbornu krađu. Sasvim legitiman i opravdan zahtjev u svakoj iole demokratskoj zemlji. Međutim, problem je što nezavisne institucije, taj stub demokratije u državama koje se mogu opisati kao takve, u Crnoj nam Gori NE POSTOJE! Tačnije, one su zarobljene u kandžama režima koji upravlja ovom zemljom. Te institucije nemaju realnu moć da utiču na Vladu i njene čelnike, da djeluju protiv njih. Tim institucijama su bezbroj puta do sada podnošene prijave protiv raznih državnih funkcionera za najrazličitiji korpus prekršaja, povreda prava i krivičnih djela, počev od raznoraznh finansijskih malverzacija, preko korupcionaških afera i “ugradnji”, famoznih zloupotreba državnih resursa u partijske svrhe, pa sve do ubistava političkih neistomišljenika, ljudi koji su svojim likom i djelom nekako ugrozili njihove lične, partijske i kriminalne interese. Da li su ikad odgovorno i adekvatno reagovale? Naravno da nisu, uvijek su bile zastrašujuće tihe! U opštem građanstvu vlada rastući trend nepovjerenja prema tim institucijama. Zar smo zaista sada povjerovali da će priznati da su pokrali izbore, taj osnovni izvor njihovog bezličnog i bezobraznog postojanja?! Ako jesmo, zašto? Objasnili su to time da će ovako dokazati svima, a pogotovo međunarodnoj zajednici, koliko su te institucije korumpirane. Po meni, sasvim nepotrebna stvar. U ovom slučaju se može bez pretjerivanja reći da je korumpiranost institucija u Montenegru jedna notorna činjenica. U pravu, notorne činjenice se ne dokazuju!
Šta je bio rezultat takvog zahtjeva? Jedno besmisleno odugovlačenje koje je rezultiralo postepenim odumiranjem one energije, one sile o kojoj sam govorio na početku. Oštrica antirežimske borbe nepovratno je otupljena. Pominjane institucije jedino nisu podbacile, svaka redom je još jednom odigrala svoju ulogu, ulogu koji uspješno izvršava poslednjih 20 godina – zaštitila “demokratičnost” vlasti i svih procesa koje ista sprovodi! Neko će reći, pa dobro, to je ionako bila samo formalnost, znali smo da će tako biti. Pa čemu onda sve to, zašto se igrati demokratskih procesa? A i jednom kada uđete na teren isprazne forme, lišene suštine, onda pristajete i na pravila te igre. Drugim riječima, nesvjesno ili ne, opozicija je ovim potezom dala dodatni argument režimu, što su oni znalački iskoristili. Na sva zvona je objavljeno kako su i OIK, i DIK, i Ustavni Sud (upravo onaj isti Ustavni Sud koji je previdio član 97 Ustava, ocijenivši ustavnom Vujanovićevu kandidaturu, a sada i član 2) potvrdili regularnost predsjedničkih izbora. Nedugo zatim, na scenu su stupili licemjeri iz EU, na čelu sa Ketrin Ešton, ali i nezaobilaznim Jelkom Kacinom, koji su brže bolje podržali odluke upravo tih institucija. Pa, ljudi moji, zar se nešto drugo moglo i očekivati od njih? Pa, upravo su oni ti koji hvale te institucije kako su mnogo napredovale i učinile snažne napore ka demokratizaciji i borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala, i bla, bla, bla … Eštonova je baš u ovom periodu i kazala: “Crna Gora je država za divljenje i primjer svima u regionu”. Zar je bilo realno očekivati da će sami sebi da skaču u stomak, tako što će podržati opoziciju.koja je govorila o nekoj korumpiranosti tih institucija?!  Time su dali blagoslov režimu da istraje u svojoj laži, pokazujući još jednom da im je do demokratskih procesa u Crnoj Gori i njenog istinskog napretka stalo koliko do lanjskog snijega. Sve to čekanje da se predstava konačno završi, oduzelo je dosta toj tako neophodnoj spontanosti izraza narodnog nezadovoljstva koje je trebalo da kulminira u konačnom kraju i padu režima.

I napokon, iz Lekićevog izbornog štaba su se nakanili da pozovu na mirni građanski protest. Propagandna mašinerija DPS-a je odmah počela da podstiče na moguće izgrede, na to da protesti vode destabilizaciji Crne Gore i njene teškom Gospodarevom mukom vaspostavljene demokratije, da vode u nemire i čak građanski rat! To je podstaklo i Brisel da reaguje, koji tom prilikom ocjenjuje kako su protesti nepotrebni i da sve treba rešavati u okviru institucija.

Ipak, protest se desio. Koliko sam mogao da primijetim, skupu je prisustvovao veliki broj građana. Građana koji su stajali ujedinjeni posle dugo vremena, koji prevazilaze podjele koje je fabrikovao režim da bi lakše manipulisao i vladao, građana odlučnih mu se suprotstave. Mnogi su očekivali da bi upravo ovi protesti mogli da vode slomu režima, čemu sam se i sam nadao, uz određenu dozu sumnje koju su izazvali najnoviji zahtjevi opozicije. Nažalost, oni su objavljeni i kao zvanični na samom protestnom okupljanju. Rečeno je da se od Skupštine traži lex specialis kojim se poništavaju rezultati predsjedničkih izbora kao nevažeći, pa da potom Skupština raspiše nove?! Nešto ranije, opozicija je izašla iz skupštinskih odbora, odlučivši da bojkotuje rad Parlamenta. Na protestu je rečeno da će taj bojkot trajati “do daljnjeg”, pri čemu je ovo “daljnje” prilično neodređeno za situaciju koja zahtijeva konkretna rješenja i odluke.
Malo je reći da su me ovi zahtjevi razočarali. Nakon što su iscrpljena sva sredstva “institucionalne” borbe, mislio sam da je došlo krajnje vrijeme da se afirmišu politike diskontinuiteta u značajnijoj mjeri, da se ulici konačno prizna status poslednjeg slobodnog mjesta za neki realan otpor režimu, i da se na njoj odigra početak kraja ove tiranije. Ipak ne, ušlo se u jedno stanje potpunog apsurda. Jer kako drugačije komentarisati prvo zahtjev za poništavanje izbora? Zar sada “Parlament” treba da kaže ono što odbijaju da kažu toliko pominjani DIK i Ustavni Sud? Zar Parlament sada da obesmisli rad tih dokazano “nezavisnih” institucija? Da sami priznaju da su pokrali izbore? Zar da pređu preko riječi Eštonove i Kacina?
Šta tek reći o drugom zahtjevu? Sledstveno, on je još apsurdniji od svog prethodnika, jer se njime omogućava da režimska mašinerija za krađu izbora konsoliduje svoje redove i da ne dozvoli jedan tako ozbiljan propust kao što se dogodio na ovim izborima. I ko će, nakon te nove krađe ali sada sa boljim rezultatima (ne ovako aljkavo tijesnim), uopšte da dovede u pitanje najprije “pobjedu” Vujanovića, a potom i demokratiju po kojoj je ovaj “faktor stabilnosti” tako prepoznatljiv? Samo je pitanje koju opciju će režim da izabere. Ako ne izabere nijednu, uslijediće novi protesti, i to za “samo” 10 dana. Ok, sa zahtjevima se ne slažem, ali kad su već istaknuti, zašto se ne traži ostanak na ulici sve do ispunjenja zahtjeva? To bi bar pokazalo neku odlučnost, neki jasan cilj i doslednost u ostvarenju istog. Ovako sve to djeluje dosta smušeno, besciljno i nadasve, usiljeno. Da, upravo sam stekao da su ovaj protest organizovali upravo zbog snažnog pritiska javnosti, bez da su sami imali neku pretjeranu volju za tim. Ono što je, međutim, najvažnije, jeste da se ovim dodatno gasi ta volja i uopšte vjera da će se na ovaj način nešto promijeniti, narodno nezadovoljstvo polako jenjava i propušta se najizglednija prilika da se vidi kraj režimu. Ovo je najizglednija prilika jer ljudi nikad nisu bili ujedinjeniji bar u antirežimskoj borbi, što je pritisak narodnog nezadovoljstva  dovoljno jak, kritična masa sa tendencijom rasta je takođe tu. Sve se to razvodnjava i baca u nepovrat. Na ovaj način stiče se utisak da su i ovi protesti kao neki probni balon, poput prošlogodišnjih, sa ciljem da se amortizuje narodno nezadovoljstvo. Tačnije, još bolji je opis da je to kao neki ventil, kad pritisak postane jači, reaguje se tako što se odvrne taj ventil, pa pritisak izduši. Izgleda da upravo takvu svrhu imaju ovakvi protesti.
A priča je mogla biti sasvim drugačija. Već iste noći ljudi su se trebali okupiti ispred Skupštine i zahtijevati da im se prizna izborna volja, zahtijevati svoju slobodu. Sledećeg dana, opozicija se odmah povlači iz te Skupštine i ostalih institucija vlasti (budući da u tim korumpiranim ograncima Sistema nema šta da traži) i staje uz narod, uz svoje biračko tijelo čija su prava još jednom pogažena. Sindikati i studentske organizacije pozivaju na štrajk i bojkot, vrši se potpuna opstrukcija normalnog funkcionisanja Sistema. Ljudi su na ulici 24/7, i iz dana u dan, neprekidnom blokadom gradova i pomenutim bojkotom Sistemu se vezuju ruke. U takvim uslovima stvara se mogućnost nastanka tzv. tehničke vlade, koja će  donošenjem najprije zakona o lustraciji omogućiti raspisivanje prvih slobodnih izbora u istoriji zemlje. Nakon toga će se stvoriti uslovi i za potpunu dekriminalizaciju, preko provjere porijekla imovine svih koji su obavljali najviše državne funkcije i članova njihovih porodica i kumova, pa će se tako mafijašima i kriminalcima koji su nam okupirali zemlju ooduzeti i novčana moć čime bi se njihov položaj u potpunosti marginalizovao, tj. završili bi tamo gdje im je i mjesto u slobodnim društvima – iza zatvorskih rešetaka.
Kad bolje razmislim, ispravka, priča bi MORALA biti tako drugačija!  Morala jer to se čini najizglednijim putem za istinski proces demokratizacije. Ne treba nam dozvola od EU i ostatka Zapada da to sprovedemo u djelo. Potrebni smo nam mi sami, da konačno prozremo ovo vrzino kolo i odbijemo da igramo bilo kakvu ulogu u njemu. Toj međunarodnoj zajednici treba samo da ostavimo jednu mogućnost, da se pomire sa tim i prihvate novu realnost u Crnoj Gori, realnost koju je stvorio svaki građanin pojedinačno time što je ustao protiv svog tlačitelja, time što je odbio da se pokorava njegovim zapovjedima kojim ga je konstantno unižavao i oduzimao mu sva prava i slobode samo zato što nije njemu podoban, samo zato što odbija da bude poltron i poslušnik. Istinskoj demokratiji je upravo potreban takav slobodomisleći građanin, oslobođen nametnutih apstrakcija, spreman da se uvijek bori za svoje ideje. Oni koji to ne žele nama nisu potrebni i slobodno mogu da se čiste!

Za kraj, želio bih da uputim i svojevrsni apel opoziciji i ostatku antirežimskog bloka da se prihvate istinske borbe protiv mafije na vlasti, jer to je naš najvažniji problem, koji je ujedno uzrok svih ostalih, Kao i svaka bolest, tako se i ova naša da liječiti samo otklanjanjem uzroka, a ne pojedinačnih posledica. Zato hajde da ne fingiramo stvari, već uzmimo ovih 6 tačaka da nam svima služe kao neki vodič, jer to su ideje bliske svima onima koji su bili na jučerašnjem protestu, i koji od srca žele da vide kraj ovoj agoniji koja traje već preko dvije decenije. Krenimo u odlučnu borbu, šansa još postoji!
Bojkot! Diskontinuitet! OTPOR!