Uzdanice instalirane demokratije u CG

 

U svom poslednjem tekstu govorio sam o Sistemu i njegovom važnom i suštinskom elementu koji je oličen u parlamentarnoj opoziciji. Analizirajući savremene društveno-političke tokove u našoj zemlji, tom prilikom sam ustanovio da nam je za prijeko potrebne, istinske i suštinske promjene potrebna AntiSistemska opozicija. Samo takvo djelovanje omogućiće nam da izrastemo u pravo slobodno i demokratsko društvo. Šta sve to podrazumijeva i isključuje detaljno je obrazloženo u tom postu koji možete pogledati ovdje. Međutim, za temu ovog teksta moram izdvojiti i još jednu konstataciju: u Crnoj Gori se nastoji izvesti prividna, fiktivna promjena koja će zadovoljiti višegodišnju težnju sve većeg broja građana da se vidi kraj DPS-u. Time će se stvoriti fikcija određene pobjede, a “evropski put koji nema alternativu” dodatno će biti ojačan, a samim tim i uticaj zapadnih centara moći koji vuku konce u cijeloj ovoj situaciji.
Inspirisan skorašnjim dešavanjima na političkoj pozornici imitacije demokratije u Crnoj Gori, odlučio sam da se sada nadovežem na tu temu, jer upravo ta dešavanja u mojim očima predstavljaju vrlo ilustrativan primjer cijele te igrice.
Dakle, kao što nam je poznato, Vlada na čelu sa Gospodarem je odlučila da podigne stopu PDV-a sa 17 na 19%. Mnogi su označili taj novi namet i atak na ojađene džepove građana kao “Porez za KAP”. To je vjerovatno i tačno, budući da prezaduženost KAP-a nije neka novost , ali novo je i da je ovaj “gigant” crnogorske industrije sada u stečaju. Vlada je uvijek imala kreativna “nova” rješenja za tu situaciju, a kojima je zajedničko da se pare za te dugove uvijek uzmu od građana.To je inspirisalo aktiviste MANS-a na kreativne performanse kojima su vrlo vični, ali i policiju da ih sve liši slobode zbog remećenja javnog reda i mira ili čega li već. To je izazvalo oštre reakcije svekolike crnogorske javnosti, pa čak i harizmatičnog i često uzdržanog lidera DF-a Lekića, a za pomoć su se obratili i Mitji Drobniču, ambasadoru EU u CG, koja je ovdje poznata i kao patron demokratije. Svega 10-ak dana kasnije, aktivisti MANS-a napravili su novi performans na gotovo identičan način, ali ovoga puta bez hapšenja?! Da li su oni to htjeli da diktatorski režim izazovu da ih opet pohapsi?! Izgleda da su režimlije to prepoznale, a takva hapšenja svakako ne idu na ruku njihovom “demokratskom šarmu”, pogotovo ne u očima njihovih zaštitnika iz EU.
U cijeloj ovoj priči posebno je zanimljiva uloga Rankovog SDP-a. Sjetimo se najprije kako je samo Diktator bio ljut na manjeg koalicionog partnera posle predsjedničkih izbora, koji nisu tada podržali Filipa Nejakog, što je Diktator ocijenio kao izdaju i podršku protivkandidatu Lekiću. Da li je to bila impulsivna Milova reakcija nakon lošeg izbornog rezultata, koju je par dana kasnije diplomatski korigovao? Da li je tada to bila naznaka nečega što mu je samom odveć poznato? Nakon toga, prisjetimo se izjava izvjesnog Šabovića koji je govorio o nekoj “novoj demokratskoj snazi na političkoj sceni Crne Gore” a koja je uključivala SNP, Pozitivnu i čak dio DPS-a. SDP se, međutim, ogradio od takvog izleta svog poslanika, pa su tom prilikom samo konstatovali da to nije zvanični stav stranke, već lično mišljenje njhovog kolege koje oni, poslovično demokratični, itekako poštuju. Prethodno, a neposredno posle tih predsjedničkih izbora, Lekić je najviše pregovarao upravo sa Krivokapićem, istakavši sledeće: ““Ako SDP, simbolički rečeno, prestane da ukršta vatru i vodu, i krene autonomnim, odvažnim, orginalnim potezima koji bi mogli imati dalekosežne, pa i istorijske dimenzije demokratsko vrijednosnog zaokreta u Crnoj Gori u Frontu će imati partnera za ozbiljan dijalog i saradnju”, ocijenivši da “SDP pokazuje autonomnost i kritički odnos u određenim pitanjima u odnosu na DPS”. Naravno, ta “određena pitanja”, pored neustavnosti Vujanovićeve kandidature, najviše se odnose upravo na gore pomenuti KAP, oko kog je SDP izražavao često svoje protivljenje politici Vlade, ali uvijek na kraju podržavao. Tako je bilo i ovog puta, prilikom glasanja o “porezu za KAP”. I dok je to bio samo posredan izazov za SDP da otkaže poslušnost DPS-u, koju su posrednost oni znalački iskoristili, ubrzo im je stigao i novi, sada vrlo nedvosmislen i neposredan izazov oličen u predlogu Vlade o rebalansu budžeta kojim EPCG i KAP prebijaju poreski i dug za struju od 61 milion na štetu države, tj. građana. Poslanik SDP-a i član skupštinskog Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, Damir Šehović izjavio je da takav predlog nema podršku SDP-a. Ranije su se o tome izjasnili i opozicionari, rekavši da takođe neće podržati takve izmjene. Ukoiko ne dobije potrebnu većinu, politika Vlade ne bi dobila podršku u suštinskom državnom pitanju što bi uslovilo njen pad. Lider Demokratskog fronta (DF) Miodrag Lekić kazao je da je, bez obzira na prethodna iskustva, teško vjerovati da će Socijaldemokratska partija (SDP) podržati rebalans budžeta, ocjenjujući da je ta stranka pred važnim izborom koji će uticati na njen dalji kredibilitet. Sa druge strane, lider SNP-a, Srđan Milić, istakao je da su “DPS i SDP često fingirali sukobe unutar Vlade, pokazivali neslaganje na javnoj sceni, a na nivou predsjednika se dogovarali o svemu. Dogovoriće se i o rebalansu”. S obzirom na pređašnje iskustvo, vjerovatniji je Milićev scenario rješavanja ove priče. Ipak, samo za trenutak bar, treba razmotriti i drugu opciju, da podrške ne bude i da to uslovi očiglednu političku krizu. Iako bi taj razvoj događaja vodio ka padu Vlade, što je i logično, DPS bi insistirao na opstanku iste, što je Đukanović, u maniru diktatora jasno i pokazao kada je rekao, parafraziram, da dok on vodi državnu politiku ne zanima ga da li će imati podršku Parlamenta, čemu god to vodilo. Politička odgovornost i dosljednost zahtijevali bi od SDP-a da istupe iz Koalicije i formiraju neku novu sa opozicionim partijama, o čemu su već njihovi zvaničnici govoriili, a što bi bilo i za očekivati nakon određenog političkog zbližavanja Lekića i Krivokapića.
Dakle, još od vremena poslednjih parlamentarnih izbora, Lekića smatram kao izuzetno povoljnu figuru koja bi mogla da dovede do svojevrsne mirne smjene vlasti. Činjenica je da je pobijedio na predsjedničkim izborima, što je u značajnoj mjeri redefinisalo političku zbilju Crne Gore i uslovilo sva ova dešavanja koja sam pobrojao. Mislim da je on projektovan kao nosilac takve promjene. Svi koraci koje je preduzeo imaju notu postepene promjene, gotovo instruisane, jer sve su to metodi koji nisu nimalo radikalni, ali koji mogu biti efektni sa stanovišta podrške Zapada i evropskih zvaničnika. Jedini izuzetak su oni protesti, za koje i dalje smatram da su više iznuđeni pritiskom naroda, nego što su bili stvar njegovog izbora, što je vjerovatno i razlog zašto nisu kasnije dobili radikalniji karakter. Dakle, Lekić bi mogao biti taj kohezivni element prethodno naizgled nespojivih političkih subjekata. Sa druge strane, istina je da je Diktator pomalo “potrešen”. Nije želio da otkrije da li će dati ostavku 13.jula na pitanje iz SNP-a. Medojević je potom rekao kako Brisel traži od Đukanovića da ode. Sigurno je da EU na kraju ne bi željela u svom društvu čovjeka sa otvorenim kriminalnim vezama. Prema Monitoru,  Đukanovića plaše izvještajem Europola, u kojem se navodno vidi i njegova uloga u famoznom 3D – švercu duvana, droge i dijamanata. Slučaj Sanadera je ništa u poređenju sa ovim, kaže sagovornik Monitora. Svakako smatram da EU traži način kako da se na vrijeme riješi Đukanovića, ali na jedan miran i jednostavan i nadasve kontrolisan način.

Dakle, nezavisno od toga da li će rebalans proći u Skupštini ili ne, kao i da li će to zemlju uvesti u još očigledniji ambis političke krize, ono što treba očekivati jeste dodatno političko približavanje opozicije i SDP-a jer “Krivokapić je svjestan da Crna Gora nezadrživo ulazi u novu fazu bitnih promjena, koje neće moći da zaustave ni pokradeni izbori niti vidljivi strahovi pojedinaca i grupa na vlasti, dobrim dijelom van pravnog poretka, koji se opsesivno plaše uspostavljanja pravne države” (Lekić), uz mogućnost da u nekom budućem delikatnom trenutku kakav je ovaj sada, dođe do konačnog pada Vlade, te formiranja nove političke snage koja bi preuzela vlast. Vrlo je vjerovatno da će Đukanović lično pokušati da izbjegne ovaj scenario, povuče se i ostavi DPS i nekako uspije da izbjegne krivičnu i svaku drugu odgovornost za brojna nepočinstva kojim je uništio Crnu Goru.
Ključno pitanje u cijeloj ovoj priči jeste da li mi zaista želimo ovakvu promjenu? Ovo je promjena koja je po mjeri Zapada, i koju oni svakako teže da sprovedu na ovim prostorima i riješe pitanje Balkana u značajnoj mjeri. Podsjetimo se da se svi politički faktori u CG pozivaju na EU kao na svetinju i da je vide kao jedini put, i da su spremni da učine sve što je potrebno za njihovu podršku. Zašto bi se EU opterećivala kasnije bremenom kriminalca Đukanovića, kad ima ovu lakšu kategoriju takođe na raspolaganju? Suštinski, ništa se u stvari ne bi promijenilo. Nastavio bi se put Crne Gore ka “svijetloj evropskoj budućnosti”, u skladu sa otvorenim poglavljima 23 i 24 omogućila bi se neke konkretne akcije i eventualna hapšenja činovnika DPS-a ogrezlih u kriminalu i korupciji, što bi naišlo na pohvale kod Drobniča i kompanije. Neki kažu da će Đukanović doživjeti sudbinu Sanadera, što takođe nije isključeno, i što bismo mnogi željeli da vidimo, ali to je pitanje otvoreno za spekulacije. Nadalje, put ka NATO bi takođe bio jedna izvjesnost, što bi uz buduće članstvo u EU dodatno derogiralo nezavisnost zemlje, nova Vlada bi bila opterećena bremenom neefikasnosti prethodne čime bi pravdala svoje eventualne neuspjehe, a Crnom Gorom bi i dalje vladali isti centri moći koji već imaju jak uticaj, a koji bi bezuslovno sprovodili preporuke EU. Sve u svemu od neke suštinske demokratizacije ne bi bilo ništa, napravio bi se privid promjene koji bi osigurao interese EU u našoj zemlji. Sistem instalirane demokratije bi opstao, samo bi mu se ruho promijenilo. Sve to još jednom ističe potrebu za istinskom antisistemskom opozicijom koja bi se borila za stvarne interese Crne Gore, za dobrobit svakog građanina ponaosob, za slobodu i nezavisnost. Pad Đukanovićeve diktature je neophodan, ali u krajnjem on mora biti samo uvod u demokratizaciju, daleko od toga da se može i pomisliti da je tu kraj. Do istinske demokratizacije se ne može doći bez potpunog oslobođenja državnih i svih ostalih institucija od kriminala i korupcije, što se prethodno neće oduzeti i politička i ekonomska moć svim (anti)ratnim profiterima.  Vlada koja bi to sve sprovela imala bi moju podršku i tek tada bih je mogao smatrati nosiocem istinske promjene. Antisistemska  opozicija je  u svakom pojedincu koji je u stanju da prozre sve ove marifetluke i koji je spreman da ustane protiv njih na svaki mu znani način. Stoga, ona kao takva za lidera može imati samo probuđenog pojedinca, ali ne kao konkretnu osobu već kao svojevrsni model, pojedinca sposobnog za kritičko mišljenje i koji zna šta su njegovi i interesi njegove države i koji će istu graditi prema svojim potrebama, koji će zadržati taj duh slobodarstva i lične časti koji je nekad bio tako živ u Crnogorca i koji ne smije nikada nestati, jer kad umre on, umro je i jedan narod, i ostali su samo robovi koji i ne zaslužuju bolju sudbinu od te. Ovaj tekst je samo jedna analiza aktuelnog političkog trenutka u svijetlu onih glavnih tendencija koje diktiraju tempo tih “promjena” i uopšte dalje perspektive Crne Gore, jedno upozorenje na zamke političkih igrica u crnogorskoj imitaciji demokratije.

Prava i lažna opozicija

Sedma sjednica prvog redovnog (proljećnjeg) zasijedanja održana 31.05.2013. ličila je na jednu grotesknu predstavu, jednu dobro režiranu tragikomediju. Jer kako drugačije opisati tu simulaciju parlamentarizma i demokratije? Bio sam zatečen do kojih sve to granica ide. Nakon cjelodnevnog zasijedanja, do čak kasno u noć, crnogorski poslanici su bili više nego zadovoljni tim svojim “žrtvovanjem”. Prosto nisam mogao da procijenim ko je srećniji, vlast ili opozicija. I jedni i drugi su klicali “pobjedi crnogorskog parlamentarizma”, dičili se time što su zarad višeg interesa (koji je navodno, državni interes) prevazišli neke svoje razlike, i da su postigli konsenzus o važnim političkim pitanjima, opet navodno, na uštrb svojih partijskih interesa. Jer njima su građani Crne Gore, i prosperitet Crne Gore kao države (koji treba da se razvije kroz evropske integracije, kao jedini put za taj prosperitet) najviši interes. Glasnogovornik protesta od 20.aprila, sada već čuven po svojoj i volji svojih drugova da se vrate prvi na ulicu za 10 dana i poginu za Crnu Goru, na ovoj sjednici hvalio je predsjednika “Parlamenta” i svoje kolege što su kroz taj konsenzus otvorili vrata evropskoj budućnosti Crne Gore. Ah, kakva je samo ovo predstava bila. Svi su odigrali svoju ulogu sjajno. Predstava za građane Crne Gore, pogotovo one nezadovoljne da se malo smire i da se stvori privid neke “opozicione parlamentarne pobjede”, predstave da se i mafijaška organizacija DPSDP prikaže kao “demokratska” i kao spremna za kompromis zarad Crne Gore. Istovremeno, i najvažnije, to je bila predstava za evropejske zvaničnike, jer prikazan je “visok nivo političke volje i zrelosti da se prevaziđu ključni državni problemi”. Danima prije ovog “istorijskog dana crnogorskog parlamentarizma” EU zvaničnici u CG i van nje, govorili su kako “bojkot i politike diskontinuiteta” nemaju njihovu podršku, govorili su kako je afera “Snimak” neprihvatljiva za zemlju koja teži članstvu u EU i kako je neophodan angažman svih političkih faktora i državnih institucija u rješavanju tog problema. Sve su to bile jasne poruke šta i kako treba da se radi da bi se zadržala njihova podrška. A potom su se svi ti politički faktori kod nas potrudili da im ispune želju, jer podrška Zapada je njima najvažnija i oni znaju da njihove “političke karijere” nemaju nikakvu perspektivu bez “ruke koja ih hrani”. Neko bi pomislio kako je toj EU baš stalo da se razvije demokratija u CG, da se stvore potrebni institucionalni okviri za tako nešto, ističući kako je u tom procesu najvažnije vratiti povjerenje građana u institucije. Da im do demokratizacije ovih prostora nije nimalo stalo jasno proizilazi iz njihove otvorene podrške diktatorskom režimu. Njima je najvažnija “regionalna stabilnost”, kojoj je Crna Gora dala veliki doprinos. Kakve su institucije, koliko one garantuju slobode i prava građana, da li su korumpirane ili ne je od manjeg značaja, budući da se ni ciljevi same EU ne mogu pohvaliti demokratičnošću, niti se sama EU može pohvaliti nekorumpiranošću i slobodama. Naprotiv, njihovi skorašnji akti derogiraju brojna ljudska prava (poput onog prava na vodu), a u cilju rješavanja “krize evra” zadiru  duboko u slobode svojih građana, u suverenost samih država članica (težnja da EU ima pravo veta na nacionalne budžete, između ostalog) zadužujući ih do krajnjih granica. Dakle, njihov je glavni interes stabilnost “demokratije” koju su instalirali u našoj zemlji i čiji opstanak finansiraju podrškom svim “politički odgovornim subjektima” u Republici. Zato im je važno da građani imaju “povjerenje u institucije”, jer su situacije u kojim je to povjerenje ugroženo previše riskantne, jer mogu da dovedu do nekih nepoželjnih posljedica eventualnih pobuna. Upravo je to i razlog zašto su čak i protesti tako “mirni”, kontrolisani i sporadični, jer cilj im je amortizacija narodnog nezadovoljstva.
Drugim riječima, izgrađen je jedan Sistem u kom postoji simulacija demokratskih procesa, zarad održanja neke tamo stabilnosti (pogotovo u bezrezervnom prihvatanju instrukcija Zapada). U ovom Sistemu učestvuju svi gore pomenuti subjekti, koji su vrlo raznovrsni, pa tako imamo one političke: vlast i parlamentarna opozicija; civilni sektor, oličen u raznim NVO, građanskim klubovima itd.; “nezavisni” mediji (čiji pojedini glavešine pružaju ruku Diktatoru protiv kog se navodno bore), koji samo reflektuju stavove pomenutih političkih subjekata, tj. interesnih grupa koje ih kontrolišu, Obratite pažnju šta im je svima zajedničko, upravo podrška “projektu evroatlantskih integracija” koji nema alternativu i i marginalizovanje svih onih koji sumnjaju u taj projekat i koji mu se suprostavljaju. Sistem funkcioniše na bazi podjela koje njegovi učesnici fabrikuju radi lakšeg kontrolisanja opšteg građanstva. Pa tako oni nastoje formirati razne blokove, kao npr. za i protiv NATO, nastojeći da u prvi plan ubace sam NATO i istovremeno izbace iz konteksta moguće alternative. U te rasprave se uključuju svi pomenuti subjekti političkog i društvenog života, otvaraju razne debate, organizuju svakojake seminare, na kojim se raspravlja o NATO, tako da ta ideja zaživi i dobije opštu prihvatljivost ili makar da protivljenje smanji do nezainteresovanosti. Istovremeno, nijedan od tih seminara za cilj nema potpunu obaviještenost ili pak prezentovanje mogućih alternativa. Kao i u svakoj simulaciji, poenta je u kvantitetu, prividu da se nešto radi. Međutim, zar pitanje NATO pakta nije samo dio mnogo značajnijeg pitanja, a to je spoljnopolitičko opredjeljenje Crne Gore sa bezbjedonosnog aspekta. Zašto se ne povede konstruktivna rasprava o tome koje je najbolje rješenje po pitanju bezbjednosti i spoljne politike naše države. Ne, ne ide to tako, jer tada bi i NATO i EU bili samo jedna od mnogih drugih ravnopravnih opcija, sa mogućnošću da građani svoj sud o tim važnim odlukama za svoju budućnost donesu na osnovu pažljivog odmjeravanja svih relevantnih činjenica, a to je rizik koji je nepotreban. Zato su građanima već servirana rješenja tih pitanja, samo se nastoji stvoriti privid kao da se oni nešto tu pitaju, iako su već uslovljeni da prihvate samo ponuđena rješenja. Ovo je samo jedan od brojnih primjera kako ova simulacija demokratije funkcioniše.
Upravo tako su i naši “hrabri opozicionari” brže bolje potrčali da se vrate svom “konstruktivnom djelovanju” u tom Sistemu, da se vrate u “Parlament” nakon višenedjeljnog “destruktivnog” izleta na koji su bili više prisiljeni pritiskom javnosti i svog biračkog tijela, nego što im je to bila stvarna volja. Na mig EU, prvo su se jedni vratili natrag, koji su na taj način “obesmislili bojkot” DF-a i “tako ga prinudili da uradi isto”. Međutim, dosljedan kao što jeste, Front je to odbijao, ponosno najavivši “selektivno (ne)učestvovanje” u radu Parlamenta, da bi se ipak na ovaj “istorijski dan crnogorskog parlamentarizma” vratili u isti. I zar nam nisu tada dokazali da se može pobijediti i kroz insituticije, kroz Parlament, jer je DPSDP prihvatio njihove zaključke o vraćanju povjerenja u izborni proces i parlamentarnu istragu afere “Snimak”, jedino nije prihvatio lex specialis kojim se poništavaju izbori sprovedeni upravo kroz proces u koji treba vratiti povjerenje jer je ono poljuljano pomenutom aferom. Dakle, uprkos očitim izbornim prevarama i krađama cilj je da se vrati povjerenje upravo u izbore?! Istovremeno, režim ne priznaje da su prethodni izbori pokradeni što namjerava i da dokaže. Klasičan primjer jedne win-win igrice, jer ovdje su svi učesnici pobjednici, što su oni ponosno i istakli na tom zasijedanju. Vlast nije priznala da je pokrala izbore ali je pokazala svoju demokratičnost i spremnost da ukloni sve sumnje u istu; opozicija je prinudila vlast da usvoji njihove zahtjeve time pokazavši smislenost svog institucionalnog djelovanja u očima svojih birača i svoju privrženost daljem napretku Crne Gore, dok je Zapad dobio ono što je tražio, “vraćanje povjerenja u institucije”, na prvom mjestu u Parlament, pa potom i u funkciju Državnog Tužioca (Skupštini je, saglasno usvojenim zaključcima,  naloženo da hitno imenuje Vrhovnog Državnog Tužioca dvotrećinskom većinom); i napokon, formiraće se Radna Grupa čiji je cilj da unaprijedi izborno zakonodavstvo koje bi trebalo da onemogući izborne krađe, sa ciljem da se vrati povjerenje u izborni proces. Dakle, svi srećni, svi zadovoljni. Kada Skupština donese sve ove zakone, i postavi VDT traženom većinom, i istjera se pravda povodom afere “Snimak” (formiran je anketni odbor sa tim zadatkom!), svi problemi će biti riješeni. Kao da se ništa od ovog nije prije događalo, kao da je izborno zakonodavstvo to koje sprečava nekoga da pokrade izbore (još nisam čuo za izborne zakone koji omogućavaju i dozvoljavaju izborne krađe). Čak šta više, u donošenju svih tih zakona učestvovala je ista ova opozicija, pa su se krađe opet dešavale. Kao da će VDT odjednom biti odgovorna i nekorumpirana osoba zato što će ga Skupština izabrati dvotrećinskom većinom, i kao da je afera “Snimak” sporadičan slučaj čije će rješenje (ako ga uopšte i bude) magično otkloniti svaku sumnju u izbore.
Već sam negdje ranije pisao o tome kako je pogrešno suštinu zamijeniti formom, što se upravo sada dešava. Suština je da su institucije zarobljene i korumpirane, da njih kontroliše mafijaški režim, i to je razlog zašto su zakoni neprimjenjivi pa makar bili i najbolji ikad, to je razlog zašto nema stvarnog procesuiranja odgovornih za svakojake malverzacije i afere. Afera “Snimak” je samo jedna od mnogobrojnih malverzacija, jasan indikator da je nešto trulo u državi. Površinska rješenja nisu dovoljna da riješe institucionalnu i političku krizu u zemlji. Šta će se desiti posle te istrage? Biće “kažnjen” neki poštolog, upravnik te i te firme (koji će biti vjerovatno novčano obeštećeni za tu svoju “žrtvu” ili na neki drugi način), dok će oni ljudi koji su stvarni uzrok svih tih pojava, oni koji su vlasnici ove zemlje ostati netaknuti.
Ako se očekuje da će ovakva “rješenja” donijeti bilo kakvu suštinsku promjenu, koja nam je tako prijeko potrebna, onda je to u najmanju ruku znak poricanja duboke političke krize, njeno ublažavanje do nivoa prihvatljivosti, dok je u vjerovatnijem slučaju, ovo znak još jedne Sistemske manipulacije kreirane sa ciljem da omogući dalje nesmetano postojanje simulacije demokratije u Crnoj Gori, održavanje “stabilnosti” koja je Zapadu tako bitna, a sve to na uštrb istinske demokratizacije i napretka same države i njenih građana. U oba slučaja, riječ je o vrlo neodgovornom i neozbiljnom ponašanju.

Sve u svemu, zaključak je da mi imamo svojevrsnu, kakvu takvu, antirežimsku opoziciju. No, međutim, njeno antirežimsko djelovanje će uvijek ostati samo privid jer će mu uvijek nedostajati suština istinskog opozicionog djelovanja, a to je promjena postojećeg Sistema iz korijena. Realnost je da i jedni i drugi održavaju jedan Sistem instalirane i simulirane demokratije i bore se samo za prevlast u njemu, jednako brinući za njegovu korisnost i stvarnu demokratsku efikasnost, koliko i oni koji su taj Sistem i instalirali. Zato i ima istine u onom izrazu koji se među običnim građanima može čuti: “Misliš da će se nešto promijeniti ako ovi odu”. Iz razloga koje sam naveo, suštinski, vjerovatno i neće. Ipak, to ne znači da se ne treba boriti protiv diktatorskog režima, naprotiv! Njegovo uklanjanje je conditio sine qua non daljeg napretka. Međutim, ono što je nama potrebno je korjenita izmjena ovog Sistema, uklanjanje svih njegovih nedostataka, oslobađanje od poltrona u svim segmentima, bilo da su oni produžena ruka Zapada ili mafije, potpuna dekriminalizacija, kako bi se napravilo prostora za djelovanje onih ljudi koji bi izgradili nešto drugačije, nešto čiji će primarni cilj biti suštinska demokratizacija zemlje. Dakle, nama je potrebna ANTISISTEMSKA OPOZICIJA! Takvu opoziciju čine svi slobodnomisleći građani koji ne pristaju više na manipulacije postojećih “političkih subjekata”, koji su u stanju da prozru ovu njihovu igricu i koji su spremni da se bore protiv iste. Svaki takav pojedinac ne mora nešto posebno ni da radi, dovoljno je za početak da prestane da učestvuje u ovoj iluziji, da je bojkotuje, da otkaže poslušnost jednom Sistemu koji je protiv njega (što mu je i građanska dužnost), da se udružuje na bazi opšte ideje demokratizacije sa drugim slobodnomislećim sugrađanima, kako bi zajedno stvorili alternativni model državnog i društvenog uređenja koji bi predstavljao evolutivni napredak, a koji bi istovremeno bio zasnovan na našim realnim potrebama i interesima, koji bi bio izgrađen tako da očuva duh naše tradicije i običaja, da sarađuje sa drugima i poštuje njihovu kulturu, a ostane istinski nezavisan, sposoban da sačuva tu svoju nezavisnost u svako doba. Najprije nam je potrebno da se suočimo sa realnošću da “predstavnici naše volje” ne znaju, ne umiju ili najbolje rečeno, neće da manifestuju tu našu volju, da nam omoguće potrebne uslove u kojima bismo mogli slobodno da gradimo svoj život  prema sopstvenim aspiracijama. Potrebno nam je da se suočimo sa dubokom političkom i sveukupnom krizom, i sa realnošću da oni ne žele da je riješe, da je njima “kriza” potrebna da bi nas konstantno držali zarobljene u apstrakcijama “spasa” koji oni nude, a koji naravno ne postoji. Potrebno nam je da nam vrate mandat, da preuzmemo odgovornost, i da na bazi nekog novog društvenog dogovora izgradimo sebi državu koja će afirmisati sve naše različitosti, koja će nam omogućiti samoostvarenje, koja će zaista biti naša. Nisu nam potrebne nikakve vođe, jer iskustvo nas je sve naučilo da su oni vođeni nekim svojim uskim interesima, najčešće novčanim, i koji u sebi nemaju ni trunku karaktera potrebnog za dalji napredak. Znam da je u Crnoj Gori osobito teško razbiti taj kult vođe, Gospodara, čvrste ruke, ali to je osnova od koje se mora početi i koja će se svakako odvijati postepeno, ali bitno je da shvatimo da nam se nikad ne isplati da prepuštamo svoju sudbinu u ruke takvih ljudi koji su se kroz istoriju pokazali detrimentalni po dalji razvoj.
Takođe treba podstaći ljude da vjeruju da imaju tu snagu i moć, da nemaju čega da se plaše. Upravo Sistem u velikoj mjeri svoju snagu gradi na strahu svojih podanika. Činjenica je da čovjek ne treba da živi u strahu, već slobodno, pa taj isti strah treba i da prevaziđe za svoje dobro. Suština antisistemske borbe je svakako neučešće u njegovim institucijama, što promoviše sve vidove vaninstitucionalnog (gerilskog) djelovanja, i što je više takvih spontanih događaja, to će i ljudi više vjerovati da zaista mogu da se pobune, da zaista mogu da mijenjaju stvari, umjesto da kukavički prihvataju nametnutu stvarnost “jer može biti i gore” ili “zato što nas niko ne pita”. Izborimo se za taj glas, vršimo konstantan pritisak na sve moguće faktore, tražimo promjene koje želimo, osvojimo ih, izborimo se za njih! Metoda je mnoštvo, različitim aktima građanske neposlušnosti, solidarnošću, protestima, bojkotom lažnih institucija i njihovih procesa itd. Ključna stvar u toj borbi jeste samosvijest svakog pojedinca, vizija promjene, volja i odlučnost da se do nje dođe! Do kraja, do cilja, do pada diktatora! Otpor!

Bojkot! Diskontinuitet! Otpor!

Iako nisam ni očekivao da ću morati ovoliko da čekam, namjerno sam izbjegavao da komentarišem sva dešavanja vezana za predsjedničke izbore. Želio sam tako da dam sportsku šansu opoziciji da me ubijedi da je u stanju da pokrene proces demokratizacije u Crnoj Gori, želio sam da mi pokažu istinsku volju, težnju, hrabrost i viziju takve promjene. Kritične izborne noći u narodu je postojala snažna energija i volja, kod svih obespravljenih i pokradenih građana da se pruži odlučan otpor diktatorskom režimu, to je izgledalo kao jedan potencijalno nezaustavljivi talas na kojem bi mogli da započnemo taj toliko željeni proces koji bi nas konačno oslobodio od kandži mafije i Sistema koji nam svakog dana otima sve više na svakom nivou života i postojanja. Koliki je bio gnijev poniženog građanina, otpor da bude još jednom njegova volja pogažena kao bezvrijedna, tolika je te noći bila i njegova snaga da izbaci iz fotelja sve one koji više ne predstavljaju tu njegovu volju, koja bi kao većinska trebala da vlada. Toj sili je bila neophodna spontanost da bi izazvala istinski građanski protest, toj sili je odmah bila potrebna ulica jer je iste noći spoznala da joj institucije Sistema ne dozvoljavaju da se kroz njih ispolji. Te noći je njenim nosiocima pred oči prikazan besmisao njihove “institucionalne” i “izborne” borbe, i to vjerovatno na najočitiji način u skoroj prošlosti. Tog dana režim je po ko zna koji put pokrao izbore, no izgleda da su se sada malo opustili, ili, vjerovatnije, postali toliko drski i oholi pa se osilili i počeli to da rade transparentno, otvoreno i bez skrivanja. Mada to i ne čudi, dozvolili su im to oni koji se protiv njih navodno bore, dozvolio im je to svaki pojedinačni građanin kada god bi rekao: “Pušti, ionako se ništa ne može promijeniti”. Takav ignorantski stav i omogućava režimu da ne mora više da se skriva, jer ljudi su sada i pored očiju slijepi, ne žele da vide, vjeruju u sve što im kaže RTCG ili koji drugi medij koji je na istom zadatku održavanja ove simulacije demokratije u Crnoj Gori. To im omogućava i nedosljednost opozicije kojoj nedostaje ključni elemenat volje za korjenitom reformom društva, pa se onda i oni identifikuju kao saučesnici u toj igrici zajedno sa svojim medijskim aparatom promocije. Međutim, te noći koja je morala biti kritična, opozicija je pokazala izvjesnu iskru otpora, odlučivši da ne prizna još izbornu krađu, već tada pozivajući na moguću vanistitucionalnu borbu, ali i na prisebnost baš te noći. Uprkos mom stavu o njihovom dosadašnjem “opozicionom” djelovanju, želio sam da im vjerujem, da im vjerujem da su u stanju da krenu u odlučujuću borbu protiv Gospodara. Sada jasno vidim da je ta noć bila taj dragocjeni momenat, noć koja je imala potencijal da bude okidač za početak takve borbe. Ipak, oni su odlučili da ne djeluju, da ne izazivaju nemire, već da kroz institucije Sistema dokažu tu izbornu krađu. Sasvim legitiman i opravdan zahtjev u svakoj iole demokratskoj zemlji. Međutim, problem je što nezavisne institucije, taj stub demokratije u državama koje se mogu opisati kao takve, u Crnoj nam Gori NE POSTOJE! Tačnije, one su zarobljene u kandžama režima koji upravlja ovom zemljom. Te institucije nemaju realnu moć da utiču na Vladu i njene čelnike, da djeluju protiv njih. Tim institucijama su bezbroj puta do sada podnošene prijave protiv raznih državnih funkcionera za najrazličitiji korpus prekršaja, povreda prava i krivičnih djela, počev od raznoraznh finansijskih malverzacija, preko korupcionaških afera i “ugradnji”, famoznih zloupotreba državnih resursa u partijske svrhe, pa sve do ubistava političkih neistomišljenika, ljudi koji su svojim likom i djelom nekako ugrozili njihove lične, partijske i kriminalne interese. Da li su ikad odgovorno i adekvatno reagovale? Naravno da nisu, uvijek su bile zastrašujuće tihe! U opštem građanstvu vlada rastući trend nepovjerenja prema tim institucijama. Zar smo zaista sada povjerovali da će priznati da su pokrali izbore, taj osnovni izvor njihovog bezličnog i bezobraznog postojanja?! Ako jesmo, zašto? Objasnili su to time da će ovako dokazati svima, a pogotovo međunarodnoj zajednici, koliko su te institucije korumpirane. Po meni, sasvim nepotrebna stvar. U ovom slučaju se može bez pretjerivanja reći da je korumpiranost institucija u Montenegru jedna notorna činjenica. U pravu, notorne činjenice se ne dokazuju!
Šta je bio rezultat takvog zahtjeva? Jedno besmisleno odugovlačenje koje je rezultiralo postepenim odumiranjem one energije, one sile o kojoj sam govorio na početku. Oštrica antirežimske borbe nepovratno je otupljena. Pominjane institucije jedino nisu podbacile, svaka redom je još jednom odigrala svoju ulogu, ulogu koji uspješno izvršava poslednjih 20 godina – zaštitila “demokratičnost” vlasti i svih procesa koje ista sprovodi! Neko će reći, pa dobro, to je ionako bila samo formalnost, znali smo da će tako biti. Pa čemu onda sve to, zašto se igrati demokratskih procesa? A i jednom kada uđete na teren isprazne forme, lišene suštine, onda pristajete i na pravila te igre. Drugim riječima, nesvjesno ili ne, opozicija je ovim potezom dala dodatni argument režimu, što su oni znalački iskoristili. Na sva zvona je objavljeno kako su i OIK, i DIK, i Ustavni Sud (upravo onaj isti Ustavni Sud koji je previdio član 97 Ustava, ocijenivši ustavnom Vujanovićevu kandidaturu, a sada i član 2) potvrdili regularnost predsjedničkih izbora. Nedugo zatim, na scenu su stupili licemjeri iz EU, na čelu sa Ketrin Ešton, ali i nezaobilaznim Jelkom Kacinom, koji su brže bolje podržali odluke upravo tih institucija. Pa, ljudi moji, zar se nešto drugo moglo i očekivati od njih? Pa, upravo su oni ti koji hvale te institucije kako su mnogo napredovale i učinile snažne napore ka demokratizaciji i borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala, i bla, bla, bla … Eštonova je baš u ovom periodu i kazala: “Crna Gora je država za divljenje i primjer svima u regionu”. Zar je bilo realno očekivati da će sami sebi da skaču u stomak, tako što će podržati opoziciju.koja je govorila o nekoj korumpiranosti tih institucija?!  Time su dali blagoslov režimu da istraje u svojoj laži, pokazujući još jednom da im je do demokratskih procesa u Crnoj Gori i njenog istinskog napretka stalo koliko do lanjskog snijega. Sve to čekanje da se predstava konačno završi, oduzelo je dosta toj tako neophodnoj spontanosti izraza narodnog nezadovoljstva koje je trebalo da kulminira u konačnom kraju i padu režima.

I napokon, iz Lekićevog izbornog štaba su se nakanili da pozovu na mirni građanski protest. Propagandna mašinerija DPS-a je odmah počela da podstiče na moguće izgrede, na to da protesti vode destabilizaciji Crne Gore i njene teškom Gospodarevom mukom vaspostavljene demokratije, da vode u nemire i čak građanski rat! To je podstaklo i Brisel da reaguje, koji tom prilikom ocjenjuje kako su protesti nepotrebni i da sve treba rešavati u okviru institucija.

Ipak, protest se desio. Koliko sam mogao da primijetim, skupu je prisustvovao veliki broj građana. Građana koji su stajali ujedinjeni posle dugo vremena, koji prevazilaze podjele koje je fabrikovao režim da bi lakše manipulisao i vladao, građana odlučnih mu se suprotstave. Mnogi su očekivali da bi upravo ovi protesti mogli da vode slomu režima, čemu sam se i sam nadao, uz određenu dozu sumnje koju su izazvali najnoviji zahtjevi opozicije. Nažalost, oni su objavljeni i kao zvanični na samom protestnom okupljanju. Rečeno je da se od Skupštine traži lex specialis kojim se poništavaju rezultati predsjedničkih izbora kao nevažeći, pa da potom Skupština raspiše nove?! Nešto ranije, opozicija je izašla iz skupštinskih odbora, odlučivši da bojkotuje rad Parlamenta. Na protestu je rečeno da će taj bojkot trajati “do daljnjeg”, pri čemu je ovo “daljnje” prilično neodređeno za situaciju koja zahtijeva konkretna rješenja i odluke.
Malo je reći da su me ovi zahtjevi razočarali. Nakon što su iscrpljena sva sredstva “institucionalne” borbe, mislio sam da je došlo krajnje vrijeme da se afirmišu politike diskontinuiteta u značajnijoj mjeri, da se ulici konačno prizna status poslednjeg slobodnog mjesta za neki realan otpor režimu, i da se na njoj odigra početak kraja ove tiranije. Ipak ne, ušlo se u jedno stanje potpunog apsurda. Jer kako drugačije komentarisati prvo zahtjev za poništavanje izbora? Zar sada “Parlament” treba da kaže ono što odbijaju da kažu toliko pominjani DIK i Ustavni Sud? Zar Parlament sada da obesmisli rad tih dokazano “nezavisnih” institucija? Da sami priznaju da su pokrali izbore? Zar da pređu preko riječi Eštonove i Kacina?
Šta tek reći o drugom zahtjevu? Sledstveno, on je još apsurdniji od svog prethodnika, jer se njime omogućava da režimska mašinerija za krađu izbora konsoliduje svoje redove i da ne dozvoli jedan tako ozbiljan propust kao što se dogodio na ovim izborima. I ko će, nakon te nove krađe ali sada sa boljim rezultatima (ne ovako aljkavo tijesnim), uopšte da dovede u pitanje najprije “pobjedu” Vujanovića, a potom i demokratiju po kojoj je ovaj “faktor stabilnosti” tako prepoznatljiv? Samo je pitanje koju opciju će režim da izabere. Ako ne izabere nijednu, uslijediće novi protesti, i to za “samo” 10 dana. Ok, sa zahtjevima se ne slažem, ali kad su već istaknuti, zašto se ne traži ostanak na ulici sve do ispunjenja zahtjeva? To bi bar pokazalo neku odlučnost, neki jasan cilj i doslednost u ostvarenju istog. Ovako sve to djeluje dosta smušeno, besciljno i nadasve, usiljeno. Da, upravo sam stekao da su ovaj protest organizovali upravo zbog snažnog pritiska javnosti, bez da su sami imali neku pretjeranu volju za tim. Ono što je, međutim, najvažnije, jeste da se ovim dodatno gasi ta volja i uopšte vjera da će se na ovaj način nešto promijeniti, narodno nezadovoljstvo polako jenjava i propušta se najizglednija prilika da se vidi kraj režimu. Ovo je najizglednija prilika jer ljudi nikad nisu bili ujedinjeniji bar u antirežimskoj borbi, što je pritisak narodnog nezadovoljstva  dovoljno jak, kritična masa sa tendencijom rasta je takođe tu. Sve se to razvodnjava i baca u nepovrat. Na ovaj način stiče se utisak da su i ovi protesti kao neki probni balon, poput prošlogodišnjih, sa ciljem da se amortizuje narodno nezadovoljstvo. Tačnije, još bolji je opis da je to kao neki ventil, kad pritisak postane jači, reaguje se tako što se odvrne taj ventil, pa pritisak izduši. Izgleda da upravo takvu svrhu imaju ovakvi protesti.
A priča je mogla biti sasvim drugačija. Već iste noći ljudi su se trebali okupiti ispred Skupštine i zahtijevati da im se prizna izborna volja, zahtijevati svoju slobodu. Sledećeg dana, opozicija se odmah povlači iz te Skupštine i ostalih institucija vlasti (budući da u tim korumpiranim ograncima Sistema nema šta da traži) i staje uz narod, uz svoje biračko tijelo čija su prava još jednom pogažena. Sindikati i studentske organizacije pozivaju na štrajk i bojkot, vrši se potpuna opstrukcija normalnog funkcionisanja Sistema. Ljudi su na ulici 24/7, i iz dana u dan, neprekidnom blokadom gradova i pomenutim bojkotom Sistemu se vezuju ruke. U takvim uslovima stvara se mogućnost nastanka tzv. tehničke vlade, koja će  donošenjem najprije zakona o lustraciji omogućiti raspisivanje prvih slobodnih izbora u istoriji zemlje. Nakon toga će se stvoriti uslovi i za potpunu dekriminalizaciju, preko provjere porijekla imovine svih koji su obavljali najviše državne funkcije i članova njihovih porodica i kumova, pa će se tako mafijašima i kriminalcima koji su nam okupirali zemlju ooduzeti i novčana moć čime bi se njihov položaj u potpunosti marginalizovao, tj. završili bi tamo gdje im je i mjesto u slobodnim društvima – iza zatvorskih rešetaka.
Kad bolje razmislim, ispravka, priča bi MORALA biti tako drugačija!  Morala jer to se čini najizglednijim putem za istinski proces demokratizacije. Ne treba nam dozvola od EU i ostatka Zapada da to sprovedemo u djelo. Potrebni smo nam mi sami, da konačno prozremo ovo vrzino kolo i odbijemo da igramo bilo kakvu ulogu u njemu. Toj međunarodnoj zajednici treba samo da ostavimo jednu mogućnost, da se pomire sa tim i prihvate novu realnost u Crnoj Gori, realnost koju je stvorio svaki građanin pojedinačno time što je ustao protiv svog tlačitelja, time što je odbio da se pokorava njegovim zapovjedima kojim ga je konstantno unižavao i oduzimao mu sva prava i slobode samo zato što nije njemu podoban, samo zato što odbija da bude poltron i poslušnik. Istinskoj demokratiji je upravo potreban takav slobodomisleći građanin, oslobođen nametnutih apstrakcija, spreman da se uvijek bori za svoje ideje. Oni koji to ne žele nama nisu potrebni i slobodno mogu da se čiste!

Za kraj, želio bih da uputim i svojevrsni apel opoziciji i ostatku antirežimskog bloka da se prihvate istinske borbe protiv mafije na vlasti, jer to je naš najvažniji problem, koji je ujedno uzrok svih ostalih, Kao i svaka bolest, tako se i ova naša da liječiti samo otklanjanjem uzroka, a ne pojedinačnih posledica. Zato hajde da ne fingiramo stvari, već uzmimo ovih 6 tačaka da nam svima služe kao neki vodič, jer to su ideje bliske svima onima koji su bili na jučerašnjem protestu, i koji od srca žele da vide kraj ovoj agoniji koja traje već preko dvije decenije. Krenimo u odlučnu borbu, šansa još postoji!
Bojkot! Diskontinuitet! OTPOR!