U svom poslednjem tekstu govorio sam o Sistemu i njegovom važnom i suštinskom elementu koji je oličen u parlamentarnoj opoziciji. Analizirajući savremene društveno-političke tokove u našoj zemlji, tom prilikom sam ustanovio da nam je za prijeko potrebne, istinske i suštinske promjene potrebna AntiSistemska opozicija. Samo takvo djelovanje omogućiće nam da izrastemo u pravo slobodno i demokratsko društvo. Šta sve to podrazumijeva i isključuje detaljno je obrazloženo u tom postu koji možete pogledati ovdje. Međutim, za temu ovog teksta moram izdvojiti i još jednu konstataciju: u Crnoj Gori se nastoji izvesti prividna, fiktivna promjena koja će zadovoljiti višegodišnju težnju sve većeg broja građana da se vidi kraj DPS-u. Time će se stvoriti fikcija određene pobjede, a “evropski put koji nema alternativu” dodatno će biti ojačan, a samim tim i uticaj zapadnih centara moći koji vuku konce u cijeloj ovoj situaciji.
Inspirisan skorašnjim dešavanjima na političkoj pozornici imitacije demokratije u Crnoj Gori, odlučio sam da se sada nadovežem na tu temu, jer upravo ta dešavanja u mojim očima predstavljaju vrlo ilustrativan primjer cijele te igrice.
Dakle, kao što nam je poznato, Vlada na čelu sa Gospodarem je odlučila da podigne stopu PDV-a sa 17 na 19%. Mnogi su označili taj novi namet i atak na ojađene džepove građana kao “Porez za KAP”. To je vjerovatno i tačno, budući da prezaduženost KAP-a nije neka novost , ali novo je i da je ovaj “gigant” crnogorske industrije sada u stečaju. Vlada je uvijek imala kreativna “nova” rješenja za tu situaciju, a kojima je zajedničko da se pare za te dugove uvijek uzmu od građana.To je inspirisalo aktiviste MANS-a na kreativne performanse kojima su vrlo vični, ali i policiju da ih sve liši slobode zbog remećenja javnog reda i mira ili čega li već. To je izazvalo oštre reakcije svekolike crnogorske javnosti, pa čak i harizmatičnog i često uzdržanog lidera DF-a Lekića, a za pomoć su se obratili i Mitji Drobniču, ambasadoru EU u CG, koja je ovdje poznata i kao patron demokratije. Svega 10-ak dana kasnije, aktivisti MANS-a napravili su novi performans na gotovo identičan način, ali ovoga puta bez hapšenja?! Da li su oni to htjeli da diktatorski režim izazovu da ih opet pohapsi?! Izgleda da su režimlije to prepoznale, a takva hapšenja svakako ne idu na ruku njihovom “demokratskom šarmu”, pogotovo ne u očima njihovih zaštitnika iz EU.
U cijeloj ovoj priči posebno je zanimljiva uloga Rankovog SDP-a. Sjetimo se najprije kako je samo Diktator bio ljut na manjeg koalicionog partnera posle predsjedničkih izbora, koji nisu tada podržali Filipa Nejakog, što je Diktator ocijenio kao izdaju i podršku protivkandidatu Lekiću. Da li je to bila impulsivna Milova reakcija nakon lošeg izbornog rezultata, koju je par dana kasnije diplomatski korigovao? Da li je tada to bila naznaka nečega što mu je samom odveć poznato? Nakon toga, prisjetimo se izjava izvjesnog Šabovića koji je govorio o nekoj “novoj demokratskoj snazi na političkoj sceni Crne Gore” a koja je uključivala SNP, Pozitivnu i čak dio DPS-a. SDP se, međutim, ogradio od takvog izleta svog poslanika, pa su tom prilikom samo konstatovali da to nije zvanični stav stranke, već lično mišljenje njhovog kolege koje oni, poslovično demokratični, itekako poštuju. Prethodno, a neposredno posle tih predsjedničkih izbora, Lekić je najviše pregovarao upravo sa Krivokapićem, istakavši sledeće: ““Ako SDP, simbolički rečeno, prestane da ukršta vatru i vodu, i krene autonomnim, odvažnim, orginalnim potezima koji bi mogli imati dalekosežne, pa i istorijske dimenzije demokratsko vrijednosnog zaokreta u Crnoj Gori u Frontu će imati partnera za ozbiljan dijalog i saradnju”, ocijenivši da “SDP pokazuje autonomnost i kritički odnos u određenim pitanjima u odnosu na DPS”. Naravno, ta “određena pitanja”, pored neustavnosti Vujanovićeve kandidature, najviše se odnose upravo na gore pomenuti KAP, oko kog je SDP izražavao često svoje protivljenje politici Vlade, ali uvijek na kraju podržavao. Tako je bilo i ovog puta, prilikom glasanja o “porezu za KAP”. I dok je to bio samo posredan izazov za SDP da otkaže poslušnost DPS-u, koju su posrednost oni znalački iskoristili, ubrzo im je stigao i novi, sada vrlo nedvosmislen i neposredan izazov oličen u predlogu Vlade o rebalansu budžeta kojim EPCG i KAP prebijaju poreski i dug za struju od 61 milion na štetu države, tj. građana. Poslanik SDP-a i član skupštinskog Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, Damir Šehović izjavio je da takav predlog nema podršku SDP-a. Ranije su se o tome izjasnili i opozicionari, rekavši da takođe neće podržati takve izmjene. Ukoiko ne dobije potrebnu većinu, politika Vlade ne bi dobila podršku u suštinskom državnom pitanju što bi uslovilo njen pad. Lider Demokratskog fronta (DF) Miodrag Lekić kazao je da je, bez obzira na prethodna iskustva, teško vjerovati da će Socijaldemokratska partija (SDP) podržati rebalans budžeta, ocjenjujući da je ta stranka pred važnim izborom koji će uticati na njen dalji kredibilitet. Sa druge strane, lider SNP-a, Srđan Milić, istakao je da su “DPS i SDP često fingirali sukobe unutar Vlade, pokazivali neslaganje na javnoj sceni, a na nivou predsjednika se dogovarali o svemu. Dogovoriće se i o rebalansu”. S obzirom na pređašnje iskustvo, vjerovatniji je Milićev scenario rješavanja ove priče. Ipak, samo za trenutak bar, treba razmotriti i drugu opciju, da podrške ne bude i da to uslovi očiglednu političku krizu. Iako bi taj razvoj događaja vodio ka padu Vlade, što je i logično, DPS bi insistirao na opstanku iste, što je Đukanović, u maniru diktatora jasno i pokazao kada je rekao, parafraziram, da dok on vodi državnu politiku ne zanima ga da li će imati podršku Parlamenta, čemu god to vodilo. Politička odgovornost i dosljednost zahtijevali bi od SDP-a da istupe iz Koalicije i formiraju neku novu sa opozicionim partijama, o čemu su već njihovi zvaničnici govoriili, a što bi bilo i za očekivati nakon određenog političkog zbližavanja Lekića i Krivokapića.
Dakle, još od vremena poslednjih parlamentarnih izbora, Lekića smatram kao izuzetno povoljnu figuru koja bi mogla da dovede do svojevrsne mirne smjene vlasti. Činjenica je da je pobijedio na predsjedničkim izborima, što je u značajnoj mjeri redefinisalo političku zbilju Crne Gore i uslovilo sva ova dešavanja koja sam pobrojao. Mislim da je on projektovan kao nosilac takve promjene. Svi koraci koje je preduzeo imaju notu postepene promjene, gotovo instruisane, jer sve su to metodi koji nisu nimalo radikalni, ali koji mogu biti efektni sa stanovišta podrške Zapada i evropskih zvaničnika. Jedini izuzetak su oni protesti, za koje i dalje smatram da su više iznuđeni pritiskom naroda, nego što su bili stvar njegovog izbora, što je vjerovatno i razlog zašto nisu kasnije dobili radikalniji karakter. Dakle, Lekić bi mogao biti taj kohezivni element prethodno naizgled nespojivih političkih subjekata. Sa druge strane, istina je da je Diktator pomalo “potrešen”. Nije želio da otkrije da li će dati ostavku 13.jula na pitanje iz SNP-a. Medojević je potom rekao kako Brisel traži od Đukanovića da ode. Sigurno je da EU na kraju ne bi željela u svom društvu čovjeka sa otvorenim kriminalnim vezama. Prema Monitoru, Đukanovića plaše izvještajem Europola, u kojem se navodno vidi i njegova uloga u famoznom 3D – švercu duvana, droge i dijamanata. Slučaj Sanadera je ništa u poređenju sa ovim, kaže sagovornik Monitora. Svakako smatram da EU traži način kako da se na vrijeme riješi Đukanovića, ali na jedan miran i jednostavan i nadasve kontrolisan način.
Dakle, nezavisno od toga da li će rebalans proći u Skupštini ili ne, kao i da li će to zemlju uvesti u još očigledniji ambis političke krize, ono što treba očekivati jeste dodatno političko približavanje opozicije i SDP-a jer “Krivokapić je svjestan da Crna Gora nezadrživo ulazi u novu fazu bitnih promjena, koje neće moći da zaustave ni pokradeni izbori niti vidljivi strahovi pojedinaca i grupa na vlasti, dobrim dijelom van pravnog poretka, koji se opsesivno plaše uspostavljanja pravne države” (Lekić), uz mogućnost da u nekom budućem delikatnom trenutku kakav je ovaj sada, dođe do konačnog pada Vlade, te formiranja nove političke snage koja bi preuzela vlast. Vrlo je vjerovatno da će Đukanović lično pokušati da izbjegne ovaj scenario, povuče se i ostavi DPS i nekako uspije da izbjegne krivičnu i svaku drugu odgovornost za brojna nepočinstva kojim je uništio Crnu Goru.
Ključno pitanje u cijeloj ovoj priči jeste da li mi zaista želimo ovakvu promjenu? Ovo je promjena koja je po mjeri Zapada, i koju oni svakako teže da sprovedu na ovim prostorima i riješe pitanje Balkana u značajnoj mjeri. Podsjetimo se da se svi politički faktori u CG pozivaju na EU kao na svetinju i da je vide kao jedini put, i da su spremni da učine sve što je potrebno za njihovu podršku. Zašto bi se EU opterećivala kasnije bremenom kriminalca Đukanovića, kad ima ovu lakšu kategoriju takođe na raspolaganju? Suštinski, ništa se u stvari ne bi promijenilo. Nastavio bi se put Crne Gore ka “svijetloj evropskoj budućnosti”, u skladu sa otvorenim poglavljima 23 i 24 omogućila bi se neke konkretne akcije i eventualna hapšenja činovnika DPS-a ogrezlih u kriminalu i korupciji, što bi naišlo na pohvale kod Drobniča i kompanije. Neki kažu da će Đukanović doživjeti sudbinu Sanadera, što takođe nije isključeno, i što bismo mnogi željeli da vidimo, ali to je pitanje otvoreno za spekulacije. Nadalje, put ka NATO bi takođe bio jedna izvjesnost, što bi uz buduće članstvo u EU dodatno derogiralo nezavisnost zemlje, nova Vlada bi bila opterećena bremenom neefikasnosti prethodne čime bi pravdala svoje eventualne neuspjehe, a Crnom Gorom bi i dalje vladali isti centri moći koji već imaju jak uticaj, a koji bi bezuslovno sprovodili preporuke EU. Sve u svemu od neke suštinske demokratizacije ne bi bilo ništa, napravio bi se privid promjene koji bi osigurao interese EU u našoj zemlji. Sistem instalirane demokratije bi opstao, samo bi mu se ruho promijenilo. Sve to još jednom ističe potrebu za istinskom antisistemskom opozicijom koja bi se borila za stvarne interese Crne Gore, za dobrobit svakog građanina ponaosob, za slobodu i nezavisnost. Pad Đukanovićeve diktature je neophodan, ali u krajnjem on mora biti samo uvod u demokratizaciju, daleko od toga da se može i pomisliti da je tu kraj. Do istinske demokratizacije se ne može doći bez potpunog oslobođenja državnih i svih ostalih institucija od kriminala i korupcije, što se prethodno neće oduzeti i politička i ekonomska moć svim (anti)ratnim profiterima. Vlada koja bi to sve sprovela imala bi moju podršku i tek tada bih je mogao smatrati nosiocem istinske promjene. Antisistemska opozicija je u svakom pojedincu koji je u stanju da prozre sve ove marifetluke i koji je spreman da ustane protiv njih na svaki mu znani način. Stoga, ona kao takva za lidera može imati samo probuđenog pojedinca, ali ne kao konkretnu osobu već kao svojevrsni model, pojedinca sposobnog za kritičko mišljenje i koji zna šta su njegovi i interesi njegove države i koji će istu graditi prema svojim potrebama, koji će zadržati taj duh slobodarstva i lične časti koji je nekad bio tako živ u Crnogorca i koji ne smije nikada nestati, jer kad umre on, umro je i jedan narod, i ostali su samo robovi koji i ne zaslužuju bolju sudbinu od te. Ovaj tekst je samo jedna analiza aktuelnog političkog trenutka u svijetlu onih glavnih tendencija koje diktiraju tempo tih “promjena” i uopšte dalje perspektive Crne Gore, jedno upozorenje na zamke političkih igrica u crnogorskoj imitaciji demokratije.