Pacifikacija Otpora

activism-not-just-for-hippies-anymore

U posljednje vrijeme sve više ljudi uviđa činjenicu lažne političke borbe opozicije i vlasti. Opozicija se tako optužuje za nedostatak radikalnosti u svojim potezima, i za, uistinu, kalkulantski odnos prema gorućim pitanjima političkog života u zemlji. Njihove “aktivnosti” se sastoje u dodvoravanju nikom drugom do Ranku Krivokapiću, čovjeku koji je na izvjestan način i sličan upravo njima. Naime, Ranko isto selektivno učestvuje u vlasti, baš kao što i opozicija selektivno učestvuje u radu Parlamenta, tog tragikomičnog pozorišta raznih “bitangi”. Predsjednik tog “predstavničkog tijela” se u mnogim potezima ne slaže sa politikom Vlade, ili kako bi on to rekao “većeg koalicionog partnera”, nastojeći tako da stvori privid neke demokratske različitosti u stavovima unutar DPSDP koalcije, vješto izbjegavajući povlačenje radikalnijih poteza koji bi takve razlike podrazumijevale, poput istupanja iz te iste Vlade. Realno, nisu to minorne neke razlike gdje su takva mimoilaženja u stavovima i očekivana, već suštinska društveno – ekonomska pitanja poput KAP-a, Elektroprivrede, poreza, dakle svih onih koja određuju politiku jedne zemlje. Vlada u kojoj ne postoje slaganja oko politike koju treba da vodi je nelegitimna! Da, upravo tako, jer ako određeni činioci u Vladi ističu neslaganje sa njenom politikom, a ti činioci su u Vladi zahvaljujući izbornoj volji građana, to dalje znači da Vlada nema više podršku većine građana i kao takva bi trebala da prihvati odgovornost za sopstveni neuspjeh. Ako već ne postoji taj stepen političke odgovornosti, kao što očigledno ne postoji, za očekivati je onda od onih koji ukazuju na to da povuku takav potez, u ovom slučaju da SDP istupi iz Vlade, jer je to odgovorno prema njihovim biračima koji su ih izabrali na funkcije, i politički konzistentno. Sve ostalo je prosipanje magle, glupa priča koja prijeti da im debelo podrije politički kredibilitet, ako takav uopšte i postoji.

Sa druge strane, imamo opoziciju koja selektivno učestvuje u radu Parlamenta. Dakle, jedan dio je tu stalno, jedan povremeno. Već sam ranije isticao kako opozicija daje legitimitet diktatorskom režimu samim učešćem u radu njegovih insitucija, učešćem u njegovim procesima, poput izbora. Selektivno (ne)učestvovanje je samo još jedna igrica koja služi da naivnom građanstvu zamaže oči, baš kao i Rankovo uvijanje i, narodski rečeno, “izvođenje krivina”. Oni takođe vješto izbjegavaju povlačenje nekih radikalnijih poteza. Šta bi to konkretno podrazumijevalo? Svakako to su politike diskonitnuiteta, jer je tako nešto apsolutna neophodnost ako se žele istinski boriti protiv režima koji je zarobio sve institucije u zemlji kandžama nepotizma, korupcije, partokratije i kriminala. Sve to ukazuje da poltička borba u tim uslovima nikada ne može biti fer, da izbori nikada ne mogu biti fer i demokratski, samo iz jednog razloga, što sve diktira i vodi jedan, u suštini, diktatorski režim odjeven u ruho “zapadne demokratije”. Kad se ovi stavovi predoče pojedinim opozicionarima, oni se u biti sa njima slažu, a neki idu tako daleko pa obećavaju da će pristupiti drugačijim, radikalnijim metodima političke borbe. Ali to uvijek traje samo do sljedećih izbora, kada se biračko tijelo poziva da izađe na izbore, jer su oni svojim predanim radom po raznim odborima “za vraćanje povjerenja u izborni proces” omogućili bolje uslove, samo je potrebna veća izlaznost (kalkuliše se sa ciframa od preko 70%) i gotovi su. Međutim, nakon izbora, oni odgovornost prebacuju na to isto biračko tijelo, kritikuju ga i pozivaju na “promjenu svijesti”, nikada se ne odlučivši da sami preuzmu odgovornost za “izborne poraze”, da prihvate uzaludnost te i takve njihove borbe i pristupe nekim drugim metodama. Svi se nešto plaše da bi to izazvalo političku krizu u zemlji i nemire, koje niko ne želi, to je zabranjeno i pomisliti. Međutim, činjenica je da se ova zemlja već nalazi u dubokoj krizi, i to ne samo političkoj, već ekonomskoj, društvenoj i kulturnoj, zahvaljujući pogubnoj politici Vlade, protiv koje su tako zdušno i “manji koalicioni partner” i opozicija, ali čijem opstanku oni (ne)svjesno doprinose. Prema tome, zemlja se već nalazi u krizi, i to svakim danom sve više, budući da se osnovna načela demokratije uveliko gaze iz dana u dan, da se ljudske slobode i prava isto tako gaze, da se ljudi hapse i kažnjavaju zato što brane svoje domove i živote od nelegalnih odluka Vlade, da je sve veći broj nezaposlenih pogotovo među mladima, da država nema nikakav sistem u edukaciji i zapošljavanju, da država nema održivu ekonomsku perspektivu (sem zajmova sa različitih strana) što sve vuče u dužničko i svakoliko drugo ropstvo, da građani jedva sastavljaju kraj sa krajem, dok država određuje samo nove namete kako bi pokrila budžetske kratere nastale njenim lošim odlukama i ugovorima sa “investitorima” pri čemu joj vodeća ideja nije bila ta ekonomska održivost i isplativost već vraćanje ili činjenje usluga “tajkunima” kako bi, i jedna i druga strana, mogla da pere novac. Ako sve to nije već dovoljno alarmantno, i ako to ne zahtijeva radikalne poteze kako bi se došlo do nekih rješenja, ne znam koji podsticaj je onda potreban? Ono što znam da je sigurno potrebno jeste da je ovoj zemlji potreban taj momenat krize, taj zastoj u “normalnom funkcionisanju”, taj kolaps redovnog toka stvari, jer takav tok je loš, takav tok ima samo jednu monotonu frekvenciju kojom uspavljuje ljude, ušuškava ih u nepostojeću sigurnost, dok im se iz raznih izvora serviraju prividi neke borbe za “bolju budućnost” koji su tu samo da im umire savjest, tek toliko da bi lakše mogli da podnesu svu tu muku sa kojom se redovno suočavaju i kako bi mogli da održe svjesno odabrani ignorantski stav prema svim gore navedenim pitanjima. Kolaps takvog toka i “redovnog stanja stvari” je stoga neophodan kako bismo se istinski uhvatili u koštac sa svim ovim problemima i počeli aktivno da radimo na njihovom rješavanju. To nikako nije moguće ako se i dalje budemo igrali neke demokratije. Opozicionari, to definitivno znači da biste morali da dignete dupe iz udobnih poslaničkih fotelja, i kao nosioci političke volje opoziciono orjenitsanih građana preuzmete odgovornost i istupite sa radikalnijim potezima poput napuštanja Parlamenta, bojkota izbora i ostalim politikama diskontinuiteta. To važi i za SDP, ako se već ne slaže sa politikom Vlade, neka joj i zvanično oduzme legitimitet istupajući iz nje. To je politčka odgovornost svih vas, a ne servilnost nekim stranim faktorima koje čekate da vas inauguriraju u ministarske, premijerske i slične fotelje. Shvatite da oni to nikad neće uraditi sve dok Đukanović ostvaruje sve njihove zamisli, i sve dok nema nikakve pobune, jer njih se i ne tiču unutrašnje prilike u našoj zemlji jer “neće oni ovdje da žive”. Shvatite da su ukupne unutrašnje prilike tako loše da svakim danom tonemo sve dublje u sopstveno blato. Shvatimo i prihvatimo i riješimo to svi zajedno.
Otpor_1Vjerujte mi da kad bi sad Đukanović napravio neki radikalan potez koji baš i nije po volji Zapada, da bismo odmah imali masovne proteste, da bismo imali scenario “Otpor 2000” istog momenta, da bi tek tada Đukanović bio predstavljen od strane Brisela kao diktator, a ljudi na ulicama bi bili “demokratske snage” i “borci za slobodu”, dobili bismo “narandžastu revoluciju”. Tada ne bi bilo opomena kad se izađe iz Parlamenta na ulice, već bi to bilo dočekano sa velikim odobravanjem. Kako se te stvari odvijaju, možete detaljnije pogledati ovdje:

Moje pitanje je, ako mi svi dobro znamo kakav je ovo režim, koliko je loša situacija, zašto smo nesposobni da stvari preuzmemo u svoje ruke? Tu prevashodno mislim na one nosioce tog opozicionog diskursa, zašto oni nisu odlučni i jedinstveni u takvoj borbi bez obzira šta Zapad kaže? Zar vam nije preči vaš narod? Uostalom, uz istrajnost, vjerovatno biste promijenili i njihov odnos prema cjelokupnom pitanju i natjerali ih a prihvate novonastalu situaciju, iako njihova podrška nama mora uvijek biti od sekundarnog, ako uopšte i ikakvog, značaja.

Nadalje, ovdje se još obraćam i onim građanskim pokretima koji su u nastanku i koji su mahom iznikli usled nezadovoljstva stanjem u zemlji i pristupima da se isto popravi i izmijeni na bolje. Mnogi aktivisti ovih pokreta i nevladinih organizacija imali su mnoštvo performansa, mitinga, protesta, protestnih šetnji itd. Međutim, čemu sve to zapravo doprinosi? Ako zanemarimo da je brojnost vrlo mala, sami ti činovi sami po sebi ne uznemiravaju postojeći Sistem u potrebnoj mjeri. Naprotiv, oni su i očekivani, pa čak i poželjni. Ovo je tako jer svaka država unaprijed računa na nezadovoljstvo i moguće proteste i onda njene agencije (čitaj: ANB) nastoje da usmjere i amortizuju to nezadovoljstvo. Kao po pravilu, to se čini upravo putem takvih strogo kontrolisanih protesta. Tako je, recimo, bio slučaj sa protestima MANS-a prošle godine koji su namjerno djelovali besciljno, neodlučno i na taj način postignut je “kontraefekat”, okupljena energija je raspršena i narodno nezadovoljstvo amortizovano. Treba posebno obratiti pažnju kako se uvijek podsjeća da je u pitanju mirni protest, uredno prijavljen kod nadležnih organa. Ako je sloboda javnog okupljanja jedno od osnovnih ljudskih prava, onda čovjeku za to nije potrebna nikakva dozvola, a pogotovo ne bi trebalo da je traže oni koji bi na neki način trebalo da uzdrmaju postojeći status quo. Protesti i njemu slične stvari imaju za svrhu da izazovu svojevrsno “vanredno stanje”, oni su zapravo fizička manifestacija postojećeg vanrednog stanja. Upravo iz tog razloga Zakon o javnim okupljanjima suštinski derogira ljudsko pravo na okupljanje, jer ga ograničava u takvoj mjeri da ga vodi u besmisao. A zapravo, sam taj Zakon je besmislen, i treba ga kršiti  jer je u pitanju čist primjer “nemoralnog zakona” o kom je još Toro pisao, i koji iziskuje građansku neposlušnost. Nadalje, mnogi pokreti i svi ostali se trude da ostanu u granicama zakona u svom antirežismkom ili antisistemskom djelovanju. Po prirodi stvari, to je gotovo apsurdno. Naime, svi zakoni su krojeni tako da stave van zakona svako potencijalno ugrožavajuće ponašanje i postupanje po vladajući establišment. Vrlo često ti zakoni nemaju potreban legitimitet, kao što je to slučaj sa ovim ranije pomenutim. Međutim, to državi daje pravni osnov da upotrijebi državni aparat prinude u slučaju pobune. Dakle, zakonima je definisana dozvoljena igra pobune, na koju svaka država računa. To svaku pobunu stavlja u predvidljive, i po Sistem i režim, sigurne okvire stvarajući situaciju koju je moguće kontrolisati, a samim tim i neprimjetno usmjeravati i postepeno smirivati. Sva ta mirna okupljanja, protesti, šetnje i slično stoga ne ugrožavaju sistem, ali mu omogućavaju da se predstavi u dobrom svijetlu (sloboda govora i slično). Na taj način, otpor je pacifikovan, učinjen uzaludnim i često kontraproduktivnim, zloupotrijebljen kao sredstvo političke promocije pojedinih, najčešće vodeći nekim kompromisnim rješenjima koja suštinski ništa ne rješavaju. Prirodno, nijedna vlast neće prepustiti svoju moć samo zato što smo im transparentima to tražili, niko neće napustiti svoje privilegije i položaj samo zato što se slaže da su naši zahtjevi opravdani. Radi bolje ilustracije, podsjetio bih ovdje na toliko puta pominjanog Gandija i Indiju, koji je postao neka ideja vodilja mirnog protesta. Njegov doprinos je zaista značajan i ti metodi su doprinijeli u borbi Indije. Čak i kao takvi, svi ti aktovi nenasilnog otpora su često značili kršenje zakona i izazivali su represivne mjere.

bhagat-singh-voiceMeđutim, ono što se često previđa u razmatranju tadašnjih prilika u Indiji jeste druga strana otpora oličena u Bhagatu Singhu i njegovom revolucionarnom pokretu, koji je često uključivao i neke nasilne akcije. Oni su tako jedne prilike u Parlament bacili dvije bombe, uz mnoštvo letaka uzvikujući revolucionarne parole (tom prilikom nije bilo nikakvih žrtava :)). Smatra se da je ta vrsta pritiska dodatno ojačala Gandijevu pregovaračku poziciju, uz naravno narod koji je bio takođe istrajan u svojoj borbi.
Poenta ovog primjera jeste da je otpor u suštini višestran, i može i treba podrazumijevati forme građanske neposlušnosti koje je detaljno predočio Šarp (a koji su i u “Otporovom” priručniku :D), ali i nasilne akcije, akcije koje su prijetnja sistemu, koje mogu biti diverzantske, gerilske i subverzivne prirode, kako bi se kreirao snažan pritisak i prilike zaista postale vanredne, dok je sve to praćeno podrškom naroda koji samo želi da oduzme mandat onima koji rade protivno njegovim interesima i potrebama, što je sve, naravno, potpuno legitimno. Pored toga, poenta je i da sam princip legaliteta nema potrebnu težinu u zemljama koje su gotovo otvoreno represivne prirode, koje su u svojoj suštini diktature, i režimima koji uskraćuju elementarna ljudska prava bilo otvoreno ili kroz sistemske “greške i nedostatke”. Stoga su zakoni takvih režima, usled prirode samih tih režima, okrenuti zaštiti interesa vladajuće oligarhije, a ne interesa i prava građana, te teže ugnjetavanju istih, pa su samim tim u osnovi “nemoralni” i treba ih prekršiti ako stoje na putu ostvarenja tih prava i sloboda građana, odnosno slobodnijem i boljem društvu. Ovo je tako i zato što su ovakvi režimi, kakav mi imamo u Crnoj Gori, u osnovi nelegitimni jer nemaju uporište u podršci naroda čemu svjedoče i konstantne krađe izbora i manipulacije izbornom voljom građana. Otpor ne može biti miran i legalan, uokviren zakonskim normama, on mora izazvati nemire, mora prekršiti zakon, jer jednostavno mora da izvrši odlučujući pritisak kako bi proizveo potrebne promjene ili im doprinio. Sloboda nema kompromis, pa tako i borba za nju mora biti beskompromisna.

1425751_267040340110647_1435174978_nNo, međutim, postavlja se pitanje kako to sve implementirati u Crnoj Gori, ako znamo da se ni na “mirna okupljanja” poput protesta i marševa ne okuplja više od stotinjak građana (u najboljem slučaju), ako znamo da je najdirektniji vid antisistemske akcije od ’98 na ovamo bilo bacanje jaja na Parlament od prije nekoliko mjeseci? Kako onda očekivati da će se istinski otpor razviti u potrebnoj mjeri? Vrlo jednostavno, taj otpor treba da živi u svima nama, u svima kojima je bahatim ponašanjem vlasti i njihovih saučesnika oduzeta mladost, oduzeto sve mukotrpnim radom stečeno, svima kojima je ukradena perspektiva, svima obespravljenim, poniženim i uvrijeđenim … On može da se manifestuje uvijek i na svakom mjestu, kad god smatramo da je potrebno podići glas  protiv nečega, on se može sastojati u bilo kom aktu građanske neposlušnosti, u bilo kom nasilnom aktu, ili jednostavno samo izaći na ulicu, razbiti taj kolektivno usvojeni obrazac prihvatanja ovog životarenja, praćen strahom da bi pobuna mogla da nas dovede u goru situaciju, pa biramo da ćutimo. Neće biti bolje, neće se životni standard popraviti, nema obećane budućnosti! Ničega od toga neće biti jer niko ne može dobiti ono što ne traži. Zato na svaki mogući i dostupni način, bio on legalan ili ne, treba pružiti otpor! Ne mogu se mirno razbiti lanci koji su nas porobili, za stvarnu promjenu potrebno je oduzeti porobljivačima moć, a oni je se ne odriču lako. Zato izađite iz njihovih pravila igre, svi vi pojedinci, grupe ili partije koje se borite protiv njih i nametnite neka nova, svoja. Ubjeđivanja i pregovori sa njima, potpisivanja online i drugih peticija, lajkovi i postovi po fb grupama (kojih je uzgred više nego što zajedno imaju aktivista), očigledno nisu pomogle. Potrebno je ujediniti se i krenuti korak dalje, kreirati sopstvene metode poučeni djelovanjem različitih pokreta otpora kroz istoriju … Drugim riječima, Živi Otpor!

 Ovaj teorijski osvrt na probleme antirežimskog i antisistemskog djelovanja koji će od nekih hrabrijih dobiti čak i lajk na fejsbuku (ili možda biti šerovan), završio bih podsjećanjem na Drugi Svjetski Rat. Najpametniji potez koji su nacisti i ostali preduzeli odvodeći ljude u logore bilo je to što su ih uvjerili da je u njihovom najboljem interesu da se ne bune. Da li želite ličnu kartu ili želite da se pobunite i moguće poginete? Da li želite da živite u getu ili da se oduprete i moguće poginete? Da li želite na tuširanje ili da se oduprete i moguće poginete? Da smo tada živjeli, vrlo bi jasno znali šta treba da učinimo da bi se pobunili, i protiv koga. Valjda mi bolje od drugih znamo da okupator ne mora nužno biti spoljni, kad živimo u jednom diktatorskom režimu, trebalo bi da poznajemo svog protivnika.

Ekološka država iz drugog ugla

321051Trenutno goruće pitanje borbe slobodnih ljudi da zaštite svoje postojanje, svoje pravo na slobodu i čast, svoj i živote svojih potomaka, a u krajnjem i sve ono za šta se demokratija u suštinskom smislu i zalaže, odvija se već dugi niz godina u Beranselu. Kao što vam je svima odveć poznato, na Vasovim Vodama, izvorima čiste vode, našao se neki ekspert koji je predložio upravo tu lokaciju za deponiju. I kako to obično i biva u ovoj zemlji, pogaženi su svi mogući principi i legaliteta i legitimiteta i tako je nastala nezakonita deponija, koja evo već sedam godina truje živote lokalnog stanovništva, budući da se odlaže svakojaki otpad na tu lokaciju, bez neophodne selekcije, da se sve to uliva u Lim trujući ekosistem te rijeke, trujući vodu što je i izazvalo epidemiju u Beranama u avgustu ove godine. Svoje urođeno pravo da brane svoju zemlju i okruženje u kom žive časno i dostojanstveno su branili mještani Beransela, prkoseći jednoj represivnoj vladi koja već četvrt vijeka besomučno gazi živote svih nas. Nebrojeno puta do sada, mještani su blokirali nelegalno odlaganje otpada koje su sprovodili komunalci uz svesrdnu pomoć državnog aparata prinude, tj. policije na licu mjesta, a preko raznih činovnika na papiru. Dakle, da primijetimo, država donosi odluke koje su ne samo negitimne, već u ovom slučaju i nelegalne, a sa druge strane mještani su ti koji štite svoja prava, a koji zato bivaju uhapšeni?! Zato što sprečavaju izvršavanje odluka nekih državnih organa koji donose nelegalne odluke?! Dakle, tu imamo klasičan primjer zloupotrebe državne moći za rad nekih drugih interesa, represiju nad sopstvenim stanovništvom, posebno upečatljivo iskazanom u hapšenju 95-godišnjeg Đorđija Tomovića ali i ostalih, dok sa druge strane, mještani, činom građanske neposlušnosti pružaju otpor takvoj diktaturi! Moram ovdje da primijetim da je ovo zaista pravi kuriozitet. Ovo iz razloga što je situacija u Beranselu uistinu slika i prilika cjelokupne Crne Gore pod ovom vlašću, ali ipak ne u potpunosti. Da, tu zaista imamo represiju, ugnjetavanje, sistematsko uništavanje perspektive generacijama koje dolaze, diktaturu raznoraznih moćnika kojima je jedini životni princip profit, uvijek stečen na “onaj” način čak i kad nije otvoreno kriminalan budući da zakone usklađuje prema njemu i njegovim potrebama, nezavisno od nekakvog apstraktnog javnog ili državnog interesa, i koji je u tim prilikama uvijek na štetu interesa građanina kao pojedinca. To se sve pokazalo na djelu u Beranselu, to se pokazuje decenijama i na državnom nivou. Međutim, ono čega nema na državnom nivou, a ima u hrabrom Beranselu, jeste otpor toj represiji, odlučan i bespoštedan otpor, otpor koji podnosi brojne nevine žrtve, ali to tako jedino i može u diktaturama. Svojim postupanjem u ovom pitanju režim je otvoreno demonstrirao svoju diktatorsku prirodu zavijenu u nekakvo demokratsko ruho. Opisani otpor je jedino i moguć u ovoj zemlji, i svaka čast na istrajnosti svim tim ljudima. Sve drugo su samo maske i laži, koje više ne bi smjele da imaju uporište za svoj besmisao u svijesti građana. Kada bi svaka zajednica, svaki pojedinac branio svoja prava kao što to čine Beranselci, jedino tada bi se osjetio istinski otpor, jedino tada bi faktori odlučivanja osjetili pritisak i bili prinuđeni da usklađuju svoje djelovanje sa realnim potrebama stanovništva. Sve drugo, svi njihovi plenumi, odbori, komisije i njihovi izvještaju nisu ništa drugo do jalova birokratija koja puni džepove svim tim braniteljima “javnih i interesa građana i države Crne Gore”, gdje god se oni nalazili, bilo u vlasti, opoziciji, nekom NVO i ostalim, tim besprekornim ukrasima “političkog života u Crnoj Gori”.  Da situacija bude još očiglednija u tom pogledu, postarala se sama Vlada, koja je sedmog novembra na svojoj redovnoj sjednici donijela odluku o formiranju posebnog tijela – komisije. Zadatak tog novog tijela je da od građana Crne Gore koji protestujući traže svoja prava, zaštiti državne i, povrh svega, nacionalne interese. Ova Vlada se, dakle, odredila kao entitet koji sam, po sopstvenoj potrebi (čitaj: potrebi prve familije i uskom krugu njenih najbližih saradnika) određuje šta je to nacionalni interes, te se tako istovremeno odredivši i kao prirodni zaštitnik tog interesa. Dakle, program Vlade je nacionalni program, dok Milo najbolje zna šta je najbolje za njegove podanike. U cilju zaštite tog interesa, tu je Uprava Policije, koja će uvijek ekspresno intervenisati kad god zatreba. Suštinski, stvoren je jedan, navodno, legalni okvir za intervenciju države u svim slučajevima kad se smatra da neko narušava nacionalni i državni interes Crne Gore koji je tako besprekorno definisala Vlada, budući da na svom čelu ima najvećeg vizionara od Njegoša na ovamo, u čiju nepogrešivost i nemamo pravo ni da posumnjamo, a kamoli da je dovedemo u pitanje nekakvim protestom ili na bilo koji drugi način. Tako oni radnici KAP-a što tamo nešto blokiraju izvoz aluminijuma  protestujući ne bi li se nekako izborili za svoja prava, ne smiju to da čine, jer djeluju protiv državnog interesa koji je tako neviđeno dobro definisan da je doveo jedinu preostalu fabriku do stečaja (prethodno naplativši sve dugove koje su opet strateški ruski partneri napravili iz džepa samih građana). Isto tako, ni ovi mještani Beransela što pokušavaju nešto da spriječe sprovođenje neke ekološke strategije izgradnje deponije na izvorima vode (?!) koja je isto u državnom interesu, da bi zaštitili tamo neka svoja prava na zdravu životnu sredinu i slično, nikako ne bi smjeli to da rade. I to neka je za nauk svima koji se protive besprekornosti strateških odluka Vlade koje su uvijek u nacionalnom interesu, da slučajno kome ne pada na pamet da to osporava, da se nešto buni i protestuje. Nije da smo se nešto pretrgli oko tih pobuna, ali eto čisto da se zna. Demokratski, nema što! Da licemjerje bude veće, imamo ovog Ranka, koji održava tu istu Vladu u funkciji, ali se ne slaže povodom brojnih pitanja, posebno oko tog KAP-a, sa politikom Vlade? Pa ček, ako ova donosi odluke samo i isključivo od nacionalnog interesa, kako može da se ne slaže a da ostaje u njoj? Što ne zatvore izdajnika? Ali ne, zaboravih, ovo je parlamentarna demokratija, a on predsjednik Parlamenta. Nezavisna funkcija, nezavisno djeluje od svojih ministara u Vladi, partijski interesi su ispod državnih.

Zato, dragi moji neprijatelji države, to treba i da ostanete. Neprijatelji ovoj i ovakvoj državi. Ovom i ovakvom Sistemu. Sistemu izgrađenom na imitaciji demokratije, na prividnim demokratskim procesima u kojim učestvuje čitava plejada raznoraznih marioneta, a kojim u stvari caruju privatni i profesionalni interesi svih njegovih sudionika, u kom dominira korupcija na svakom nivou, organizovani kriminal rukovođen iz samih centara vlasti, nepotizam, partitokratija, korporatokratija, tajkuni, a sve to aminovano od strane Brisela i Vašingtona i etiketirano kao “faktor stabilnosti u regionu”. Eto, tu i takvu Crnu Goru mi danas imamo, uređenu po mjeri neoliberalnog kapitalizma uz koji je uvezen još i konzumeristički duh, devastacija prostora, uništavanje prirodnog okruženja, uništavanje lokalne tradicije i etosa te samim tim i duha i njegovo adaptiranje savremenim globalističkim tokovima površnosti, ispraznosti, duhovne truleži i devolucije, a sve to u cilju služenja impersonalnim konstruktima kakve su država, EU i ostala unijaćenja. Sve gore navedeno, duh i tradicija jednog naroda, mještana određeno je i iminentno je upravo njegovom lokalitetu budući da je sve proisteklo iz njega, tom zemljom na kojoj smo odrasli.

Na svim gore datim primjerima vidjeli smo u praksi šta to znači impersonalnost države, i koliko je poguban taj samoproklamovani i apstraktni nacionalni, državni ili javni interes po realne potrebe građana, po njihova prava i slobode. Treba li da podsjećam da je opšteprihvaćeni pravni standard derogacija tih prava i sloboda u cilju zaštite tog državnog interesa? Šta tek reći o širim, naddržavnim entitetima poput EU čiji interesi imaju primat u odnosu na domaće, pa se oni usklađuju prema njima? Da li je to zaista vlast naroda? Upravo iz tog razloga, savremeni državni aparat je antidemokratski, savremeni globalistički trendovi su antidemokratski, upravo zato jer vode centralizaciji moći u rukama nekolicine pojedinaca. Demokratija podrazumijeva decentralizaciju. Zato je neposredna demokratija najbliža iskonskoj ideji. Ipak, o tome ću drugi put. Sada te stvari želim da sagledam iz drugog ugla.

Na primjeru Beransela je najočiglednije kako odluke impersonalnih entiteta, bilo da su u pitanju korporacije, države ili slično, doprinose uništavanju ekosistema, staništu mnogobrojnih mještana, kako im se narušavaju elementarna ljudska prava, i još važnije direktno ugrožavaju životi. To se dešava upravo zato što ništa od nabrojanog nije u interesu nijednog od tih entiteta, već je to profit ili ko zna kakvi još marifetluci. Danas je to Beranselo. Šta ako sjutra naša poltronska Vlada odluči da je u državnom interesu da se uništava sirijsko hemijsko oružje na našoj teritoriji? Ili još očiglednije, zar nisu već raznorazni investitori razorili i pokrali resurse ove zemlje preko svojih “strateških partnerskih ugovora” sa Vladom? Zar nisu i lokalni moćnici devastirali prostor i uništili ekosistem učinivši ga neodrživim na duže staze, tj. za pokoljenja koja dolaze? Eto sad je od strateškog interesa da se kroz Goricu, pluća grada Podgorice, probije tunel, koji bi skratio vezu između centra i Zagoriča, za cijelih 2-3 kilometra, a nanio nenadoknadivu i nepredvidivu štetu? Zar sva ta mjesta gdje su se gradili kojekakvi objekti, odlagao otpad, zar to nisu sve mjesta na kojima sjutra treba da žive vaša djeca? Da imate bilo kakvu moć, to valjda ne biste dozvolili. Ali danas je u Crnoj Gori popularno reći “niko nas ne pita”, i to u suštini jeste istina, i zato je potrebno zamijeniti postojeći korumpirani Sistem, nečim potpuno novim. Ideje zaista moraju biti revolucionarne ako stvarno žele da mijenjaju ovaj status quo.

eco4-scaled50011Neko će reći, ostavimo zaštitu životne sredine raznim environmentalistima, NVO koje se bore za očuvanje životne sredine od raznoraznih mahinacija koje sam prethodno pobrojao. I da, slažem se da je njihova borba legitimna, ali opet ograničena pravilima Sistema koji je osnovni uzrok trenutnom stanju. Djelovanje tih NVO se u ovom pitanju može izjednačiti sa djelovanjem nekih drugih NVO povodom nekih važnih političkih pitanja. Tu su razni izvještaji, zaključci, predlozi, tobožnji pritisak na Sistem da izmijeni postojeće stanje, dok u suštini održava isti status quo. Pozivi na recikliranje, upozorenja na globalno zagrijavanje, na ugradnju filtera za vazduh u raznim korporativnim industrijskim centrima su samo jalova opravdanja za postojanje ovakvih organizacija koje suštinski ničemu ne doprinose. Polazna osnova za ovo mišljenje je moj stav da ekološki problemi ni na koji način nisu odvojeni od društvenih i socijalnih.  Rast postojećeg Sistema, čiji je zakon postojanja zasnovan na nadmetanju, akumulaciji kapitala, i neograničenom rastu doveo je ove probleme – ekološke i socijalne – do tačke ključanja, u mjeri nezabilježenoj u dosadašnjim epohama ljudske civilizacije. Kapitalistički svijet, reciklirajući živi svijet u sve bleđi, neorganski skup robnih zaliha, bio je osuđen na pojednostavljenje biosfere, uništavajući zrno prirodne evolucije. Da bi se ovaj trend promijenio, ovaj Sistem mora biti zamijenjen ekološkim društvom zasnovanim na nehijrarhijskim odnosima, decentralizovanim zajednicama (komunama), eko tehnologijama poput solarne energije, organskom poljoprivredom, i industrijama prilagođenim ljudima – ili ti drugim riječima, tzv. licem u lice demokratskim formama nastanjenja, ekonomski i strukturalno krojenim prema ekosistemima u kojima su locirani! Kao što smo već vidjeli, korporacije su isto što i države (s tim što uživaju čak i veću moć) i one su centralizovane, od vrha ka dnu, i autokratske. To dovodi do njihovog neplanskog odnosa prema životnoj sredini, budući da im cilj naravno nije neka održivost ekosistema i životne sredine, već eksploatacija resursa zarad profita.Tako se cjelokupan ovaj svijet pretvara u jedno ogromno, jednolično prostranstvo za snabdijevanje sebičnih interesa vlasnika korporacija, raznih investitora i slično, ubijajući na taj način prirodni biodiverzitet, autentičnu floru i faunu raznih podneblja na planeti Zemlji. Na toj raznolikosti i autentičnosti se oduvijek odvijao život na zemlji. Već sam rekao da je upravo to tlo na kom smo odrastali iminentno našem duhu i karakteru, kako našem tako i duhu svakog drugog naroda na ovoj planeti. Već od ranije je jasno ko vuče glavne globalističke konce koji se manifestuju kroz razne naddržavne entitete koji omogućavaju ovakvu eksploataciju zahvaljujući slamanju prezaduženih i neodrživih ekonomija koje su pristale na taj svoj podređen položaj.
No, treba imati u vidu da je najbolji vid borbe protiv takvog Sistema koji je danas dominantan upravo stvarno ustanovljenje nečeg drugačijeg. Sa aspekta pitanja razmatranih ovdje, to bi bilo primarno moguće kroz neki vid radničkog samoupravljanja ekonomijom. To obično podrazumijeva društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju i svim proizvodnim preduzećima kojima samostalno upravljaju radnici. Sporiji rast zadruga je dokumentovan u brojnim studijama, koje pokazuju da je u tradicionalnom kapitalističkom preduzeću, vlasnici ‘i rukovoditelji’ postotni udio profita uveliko povećavaju kako se više zaposlenih doda na platni spisak. To je zato što je korporativna hijerarhija dizajnirana tako da se olakša eksploatacija koju usmjerava nesrazmjerni višak vrijednosti u proizvodnji radnika onima na vrhu piramide. Ovakav dizajn daje vlasnicima i menadžmentu vrlo jak podsticaj za širenjem, jer njihov prihod raste sa svakim novim angažovanim zaposlenikom. Stoga hijerarhijski oblik kapitalističke korporacije je jedan od glavnih uzroka odbjeglog rasta, kao i socijalne nejednakosti i uspona velikih biznisa i oligopola na tzv. “slobodnom” tržištu. Nasuprot tome, u kooperativnim zadrugama u kojim radnici dijele profit na jednake djelove, to samo znači više ljudi kojima će udio biti jednako dostupan – što dosta smanjuje inicijativu za širenjem. Sve to znači da bi ekonomija kojom upravljaju radnici težila stvaranju ekonomije sa više malih i srednjih preduzeća, umjesto ekonomije sa tek nekoliko ogromnih korporacija. To bi omogućilo njihovu lakšu integraciju u lokalne zajednice i ekosisteme – istovremeno ih čineći lakše zavisnim od “zelenih” izvora energije. To bi nadalje omogućilo stvaranje resursa u odnosu na realne potrebe zajednice, a s obzirom da bi bilo riječ o ljudima koji bi i živjeli na tom mjestu, za očekivati je da bi mnogo više vodili računa o zaštiti ekosistema i životne sredine u kojoj žive, omogućivši tako realnu simbiozu sa Prirodom, kao uistinu jedini održiv put za rješenje svih ekoloških problema, i uopšte jedini održiv put ljudske evolucije uopšte. Nadalje, kao prirodna nadopuna radničkom samoupravljanju, tu je i lokalno (komunalno) samoupravljanje, tj. samoupravljanje malih teritorijalnih jedinica. Ovo je sasvim logično, budući da direktna (participativna) demokratija zahtijeva da svi ljudi uzmu učešća u samom korijenu procesa donošenja odluka, eto recimo povodom ekoloških pitanja, budući da su oni sami mnogo svjesniji svojih užih ekosistema i biće skloniji strožijim zaštitnim mjerama u cilju zaštite svoje sredine od političara, državnih birokrata i velikih, zagađujućih posebnih interesa koji sada dominiraju “predstavničkim” sistemom vlasti.Osim toga, stvarna promjena mora doći odozdo, a ne odozgo, jer je to sami izvor društvenih i ekoloških problema s kojima se suočavamo, budući da lišava pojedince, zajednice i društva u cjelini, njihove moći, uistinu jedine ispravne, da oblikuju svoje vlastite sudbine kao što i  isisava njihove materijalne i “duhovne” resurse. Jednostavno rečeno, teško da je i potrebno nešto dubinski istraživati razumne ekološke i društvene razloge za decentralizaciju procesa donošenja odluka do samih korijena društva, do onih ljudi koji treba da žive u skladu sa donesenim odlukama. Sve to znači da bi lokalne zajednice kreirale socijalne i ekonomske politike prilagođene njihovim vlastitim jedinstvenim ekološkim i drugim uslovima, u saradnji s drugima. Odluke koje imaju regionalni značaj bi donosila konfederacija u lokalnim skupštinama, tako da svi pogođeni odlukom mogu učestvovati u njenoj izradi. Takav sistem bi bio samodovoljan kao radno mjesto i sudjelovanje zajednice bi podsticalo kreativnost, spontanost, odgovornost, samostalnost i poštovanje individualnosti – kvalitete potrebne da bi samostalno upravljanje efektno funkcionisalo. Baš kao što hijerarhija oblikuje one koji joj podliježu na negativne načine, sudjelovanje će nas oblikovati na pozitivne načine koji će ojačati našu individualnost i obogatiti našu slobodu i interakciju s drugima i prirodom.

Dakle, da zaključim, umjesto kapitalizma i korporatokratije treba favorizirati ekološki odgovorne oblike green-warriorslobodarskog socijalizma, uz ekonomiju utemeljenu na načelima komplementarnim sa prirodom, decentralizacija (gdje je to moguće i poželjno) velikih industrija, pre-obuka radnika, i povratak na načine proizvodnje koji su više nalik zanatlijskim, korištenje eko-tehnologija i ekološki prihvatljivih izvora energije za stvaranje zelenih proizvoda, korištenje recikliranih sirovina i obnovljivih izvora; integracije grada i sela, industrije i poljoprivrede; afirmacija permakulture, stvaranje samoupravnih zajednica koje žive u harmoniji s okolinom, a sami upravljaju radnim mjestima koja odgovaraju željama skupština mjesnih zajednica i vijećima rada u kojem se odluke donose po principima direktne demokratije i koje su koordinisane (gdje je to moguće i primjenjivo ) “odozdo” u slobodnom savezu. Takvo društvo bi imalo za cilj razvoj individualnosti i slobode svih svojih članova, kako bi se osigurao prekid dominacije čovječanstva nad prirodom tako što bi se prekinula dominacija unutar samog čovječanstva.

Jer kao što je poznato, i što nam je istorija pokazala, političke revolucije koje nisu zasnovane na socijalnim promjenama i masovnoj psihološkoj transformaciji – odnosno, prekid uslovljenosti robovskim mentalitetom absorbovanim i postojećeg sistema – dovodi samo do zamjene, nove vladajuće elite umjesto starih. Zato je prvo neophodna ekologija uma, oslobađanje od robovskog mentaliteta i pokret ka nečem novom, preuzimanje odgovornosti za cjelokupan svoj život učešćem u procesu donošenja odluka i uređivanjem sopstvenog života prema sopstvenom potrebama, a ne prepuštanjem tako važnih stvari nekim drugim ljudima, vladajućim elitama bile one političke ili korporacijske (budući da se i jedne i druge pletu oko jedinstvenog interesa – ličnog profita u samo različitim oblicima). Tek tada se može govoriti o demokratiji. Za uslove u kojima mi živimo, i s obzirom na marginalnost naše zemlje na globalnom nivou, ovo sve i zvuči previše revolucionarno i utopijski, a možda i samo potpuno nerazumljivo. Kako bi put prema svemu ovom iz postojećeg stanja trebao da izgleda u političkom smislu, pokušaću da predstavim u narednom tekstu. Ovdje su samo predočeni principi nekog novo društvenog uređenja, ovdje je ukazano na fatalnost postojećeg stanja kroz prizmu ekologije, što mi se činilo posebno važnim, jer ponoviću još jednom, zaštita te sredine, i biodiverziteta uopšte je zaštita samog ljudskog duha, njegove tradicije i kulture, tj. te različitosti, imajući u vidu tu neraskidivu vezu. Međutim, ako se ovako nastavi, sasvim je izvjesno da će se raskinuti i dovesti do daljeg međusobnog otuđenja među ljudima, koji će ostati bezlični, bez onog snažnog uporišta u duhu, i koji bi takvi izgubili svaki osjećaj empatije sa Prirodom, a samim tim i drugim ljudima, pretvorivši se u beskompromisnog predatora zarad postignuća nekih impersonalnih konzumerističkih ciljeva koje samo hrane njegovu oholost, pohlepu i gase život u njemu, a koji duh trenutni Sistem, koji gramzivo svojim pipcima zahvatio i našu zemlju, njeguje.

Za kraj, preporučujem da pogledate ovaj dokumentarac:
(Neke scene mogu izgledati slično nekim ovdje viđenim :))

Zašto u CG nema (r)evolucije?

ljubocupic

Ljubo Čupić nije dovoljan

U svojim dosadašnjim tekstovima uvijek sam se obraćao crnogorskom građaninu, i to na dva načina istovremeno. Prvi je crnogorski građanin kao arhetip, kao jedan ideal. Drugi je crnogorski građanin kao stvarna jedinka, kao slobodno misleće ljudsko biće. Oba puta su bila neuspješna, jer da bi arhetip mogao uopšte da nastane, čak i ideal, potrebno je da je prethodno negdje već postojao, tj. da je već postojala ova jedinka određena kao slobodnomisleći građanin. Sve mi očiglednije postaje da je nikada nije bilo, i skoro da je nema ni sad. Bolje rečeno, nema je u statistički značajnom broju da bi uopšte mogla biti nosilac neke promjene, svaka čast izuzecima. Međutim, čak i među njima postoje samo impotentne rasprave, beskrajna raspredanja u komentarisanju dnevno političkih tema, bez nekog značajnijeg pomaka. Možda do toga dolazi usled razočaranosti i frustriranosti sopstvenom nemogućnošću da se postigne željeni efekat uzrokovane neplodnošću samog tla, a možda i neplodnošću samih ideja. Pokušaću ovdje da razmotrim obje te karakteristične situacije, dok ću u nekom narednom osvrnuti na neku svoju viziju istinske revolucionarne promjene. Nego da krenemo redom.

Činjenica je da crnogorski narod u svojoj kolektivnoj svijesti nema primjer jasno vodeće individualne svijesti, tj. arhetip slobodnomislećeg čovjeka. Naprotiv, ovaj narod je oduvijek imao samo jedan dominantan takav arhetip, a to je Gospodar! Ovo je narod koji ima toliku potrebu za submisivnošću da je čak bio u stanju da drži lažnog cara na prestolu punih šest godina?! Zašto bi onda čudila volja ovog naroda da svoje Gospodare drži na prestolu punih 25, 50, 100 godina? Ono što je takođe karakteristično za stanje bića ovdašnjeg naroda, jeste vrlo izražen mentalitet krda. To je, međutim, indikativno i kad je cjelokupno čovječanstvo u pitanju, iako sam i dalje mišljenja da Crna Gora i u tom pogledu drži neslavan rekord.
Tako su naučnici iz Lidsa nedavno izvršili eksperiment i došli do zaključka da ljudi na kraju završe slijepo slijedeći jednog ili dvojicu ljudi koji izgledaju kao da znaju kuda idu. Objavljeni rezultati pokazuju da ako postoji samo 5%, kako ih naučnici zovu – “informisanih individua”, oni će uticati na smjer gomile od oko 200 ljudi. Ostatak, njih 95%, slijediće ih a da toga uopšte nisu svjesni. Dakle, princip je grupisanje tokova dešavanja i pravilno usmjeravanje formi i obrazaca kako bi se masa dalje vodila. Ovaj princip vješto primjenjuju sve velike korporacije, države, religije i mnogi drugi, jednom riječju Sistem. Ono što je međutim posebno interesantno kad je u pitanju Crna Gora jeste da su mnogi od tih, uslovno rečeno, međusobno odvojenih entiteta zapravo na istom zadatku, tj. misiji. Pa tako imamo Vladu, opoziciju, crkve, NVO sektor. Formalno gledano, svi se međusobno razlikuju, čak i kritikuju jedni druge, a u stvari na taj način vode javno mnjenje u pravcu željenih rezultata i ciljeva. To čine tako što formulišu teme od javnog interesa i značaja, namjerno zanemarujući neke druge, kako bi se svijest pojedinca odvratila od njegovih sopstvenih interesa i želja u pravcu nekih apstraktnih ciljeva i ideala koji njemu lično nikada ne donose ništa. Zatim mu konstruišu okvire u kojima može da ostvari određeno postignuće u životu, određujući mu uslove i pravila ponašanja kako bi ga što lakše kontrolisali, i prevashodno, kako bi njegov rad, njegova produktivnost najmanje koristi davali upravo njemu, a najviše samom Sistemu, koji ovaj pojedinac u svojoj teškoj borbi za preživljavanje nesvjesno održava u životu, ostajući tako beznadežno porobljen, slomljenog i izmanipulisanog duha. Ili kako bi to Selimović rekao: “Život ovog naroda je glad, krv, bijeda, mučno tavorenje na svojoj zemlji, i glupo umiranje na tuđoj. A velikaši će se vratiti kući, svi, da pričaju o slavi, i da preživjelima piju krv.”

Crnogorci su tu svoju muku prihvatili kao način i stil života, navikli su da im čvrsta Gospodareva ruka određuje kako i na koji način treba žive, i oni jednostavno nisu u stanju da razbiju taj nezdravi i devolutivni obrazac, prihvatajući u svom životu tako samo trpljenje, “ćuti, to tako mora”, nikad se ne usudivši da izazovu taj status quo. Upravo je to razlog zašto je ovo mjesto osuđeno na stagnaciju u svakom pogledu, najprije duhovnu i kreativnu jer su sve ostale samo njena emanacija. Razlog tome je nedostatak istinske alternative, onog protivnika koji izaziva postojeći poredak stvari, tjerajući ga tako na evoluciju. Već odavno sam primijetio da čak ni same pobune, marševi, protesti, u nekom suštinskom smislu ne postižu željeni efekat. Zašto je to tako? Prevashodno, to je najčešće usled toga što organizatori takvih događaja uopšte nemaju jasno određen cilj i viziju promjena, ili je imaju samo djelimično što samo po sebi nije dovoljno, očigledno. Dosta njih su samo još jedna karika ovog trulog Sistema, nastojeći da tom svojom namjernom besciljnošću, namjernom difuzijom okupljene energije, proizvedu samo jedan efekat, a to je amortizacija narodnog nezadovljstva. Usled toga, izigrani narod ne želi više da uznemirava svoje savršeno mirno odumiranje u ovoj zemlji. Tu dolazimo i do sledećeg, gdje se mentalitet krda najbolje izražava i čemu ovdašnji centri moći treba da izraze najveću zahvalnost za svoje dugogodišnje postojanje. To je zapravo činjenica, da ljudi ne žele u suštini neke radikalne promjene, ne žele da rizikuju niti da izlaze iza kineskih zidova svojih malih svjetova. Jednostavno nemaju tu inicijativu, nemaju tu volju za životom, pregalaštvo za postignuće nečeg višeg, prosto rečeno – individualnu svijest. Ono što im treba jeste da ih neko trgne, da ih gurne iz tog njihovog sigurnog mjesta u koje su se ušuškali, izgradivši sebi kakvu takvu udobnost. Koliko god ona bila neudobna, radiji su da je ne rizikuju. Upravo zato oni nikad neće izaći na ulicu zarad nekog cilja koliko god ga smatrali opravdanim, ukoliko se za njega ne zalažu njihovi istaknuti voždi, ili ukoliko trenutno nema podršku veće mase ljudi, koju bi mogao da slijedi. A da bi se do te veće mase ljudi, često označene kao kritična masa, uopšte i došlo, potrebno je da određene ciljeve artikulišu upravo ti njihovi istaknuti voždi, jer “oni djeluju kao da znaju gdje idu”, pa onda mogu da ih slijede. A ti voždi, oni opet imaju neke svoje interese i rezone, koji su često određeni diktatom velikih sila, onih istih koje su nekada prekrajale granice i brojne smrti činile uzaludnim, a koje su sada oličene u EU. Kao što je poznato, tako oni ostvaruju svoje interese, na račun nas malih i naših patetičnih života. Već odavno nam je jasno da je naša zemlja samo još jedna kolonija koja taj svoj vazalni status namjerava i formalno potvrditi članstvom u NATO i EU, jednima će dati teritoriju i ljudstvo, drugima sve ključne segmente vođenja državne politike, a njihovim voždima, korporacijama i svetskim bankama, jeftinu radnu snagu (tj. naše živote) i resurse! Ovo je vizija koju imaju i Milo, i Andrija, i Nebojša, i Ranko, i Miodrag, i Darko i ostali voždi crnogorskog “političkog života”, čuvari simulacije demokratije. Neko je negdje ranije pomenuo da su svi ovi ljudi potrebni crnogorskom građaninu, Milo i Ranko u vlasti, Andro, Goran, Nebojša, Miodrag i Darko u opoziciji. Svi zajedno zaista jesu oličenje (ne)svijesti ovdašnjih ljudi.

Sa druge strane, za nedostatak revolucionarne promjene u Crnoj Gori, pored gore opisanog neplodnog tla, treba kriviti i neplodne ideje onih koji teže nekim promjenama. Prvo krenimo od toga, ko su kreatori politika promjena? Opozicija? Teško, jer njihovo djelovanje je posvećeno očuvanju postojećeg stanja, postojećeg statusa quo, o čemu sam nebrojeno puta pisao. Oni se samo žele istaknuti kao potencijalni nastavljači “politike evroatlantskih integracija koja nema alternativu”, po principu “sjaši Kurta da uzjaše Murta” i to tek onda kada se Zapad odluči da je vrijeme za takvu smjenu, ako se ikad odluči, pa se brinem da ova gore nabrojana ekipa ne osijedi u ulozi “vječite opozicije”. Valjda, Mitja i društvo neće biti tako surovi, ipak su marljivo radili za njih. Ali ne, nemojte me pogrešno shvatiti, uloga “vječite opozicije” nije nimalo loša, naprotiv siguran sam da se debelo isplati. Pa da nije, i ovoj “opozicionoj grupaciji” bi više dosadila, posle toliko vremena, zar ne? Eto, na to vam se svodi trentutni politički diskurs i “borba vlasti i opozicije”, na to ko će se bolje uvući EU, ko će joj bolje poslužiti da implementira svoje globalističke politike eksploatacije, a ne oko toga ko će ponuditi i realizovati bolji životni standard građaninu. Eto na primjer, apsolutno je neophodno za ozdravljenje ovog društva, da se izvrši čistka, potpuna dekriminalizacija, oslobađanje od korumpranih kadrova i sistemskih konstrukata koji omogućavaju korupciju. Dakle, to je preduslov svake istinske promjene, tu se svi slažemo. A kako to očekivati, kada lider vodećeg nezavisnog medija koji artikuliše opoziciono djelovanje i tokove, u emisiji gdje je bio gost/domaćin kaže sljedeće: ” Da je Đukanović otišao 2007, otišao bi kao heroj…i ja bih se svim snagama trudio da ne bude gonjen, da se ne tereti, da mu se sve oprosti…”

Nadalje, postoje razne antisistemske grupe koje imaju dosta jasan i određen krug djelovanja, jasno definišući prioritete u demokratizaciji društva, ali koje naravno ne zadobijaju potrebnu pažnju i prostor u “slobodnoj Crnoj Gori”. O neophodnosti antisistemskog pokreta i njegovim jasno definisanim ciljevima govorio sam ovdje. Međutim, da bi imao bilo kakvu šansu za uspjeh, antisistemski pokret mora biti prije svega organizovan adekvatno svojoj poziciji, zatim mora biti jedinstven, mora pronaći neku zajedničku osnovicu, matematičkim jezikom rečeno, najmanji zajednički imenilac sopstvenih htjenja. Neophodno je da se to do tančina izdefiniše, da se ne zatvara u okvire manjih grupacija od kojih svaka ima neke svoje stavove i principe. Naravno, svaki pojedinac to treba da ima, ali se moraju pronaći zajednički ciljevi i tome se prilagoditi, jer rasutu energiju ovaj Sistem i želi da ima protiv sebe. Jer šta ta rasuta energija zapravo i proizvodi? Neke proteste, marševe i okupljanja koji su strogo kontrolisani i ne remete Sistem, čak naprotiv, njemu su i poželjni, kao idilična slika demokratskog prava na mirno okupljanje. Bitno je razumjeti da je protivnik Sistem, i to je glavni fokus okupljanja. Zašto je potrebno izmijeniti Sistem, a ne samo režim? Zato što jedino korjenita promjena može omogućiti uslove za tzv. “bottoms up” odlučivanje, gdje bi se građani pitali i odlučivali o vlastitim potrebama. Svaka druga promjena koja održava postojeće stanje je prividna, jer je Sistem konstruisan tako da preko vlasti ostvaruje tuđe interese koji nemaju nikakvog dodira sa stvarnim potrebama ovdašnjeg društva. Uzimajući u obzir ograničeno polje djelovanja u takvoj borbi, onda i njeni metodi moraju biti prilagođeni tome. U suprotnom, dolazi se do situacije lake idenitifikacije nekoliko pojedinaca, do rasipanja snage te u krajnjem do gubitka kredibiliteta. Treba li podsjećati da je za tzv. “cell organized” djelovanje potrebno isključiti ego tripove (to važi i za cjelokupnu ovu borbu),  da ne treba ići na direktnu samopromociju, jer je vrlo često neophodno djelovati “underground”? Potrebno je jasno i precizno definisati ciljeve i djelovati po principu “plan your work and then work your plan.” Kao što rekoh, polje djelovanja je izuzetno malo, pogotovo usled medijske cenzure, te zatim raznih vrsta policijske represije, čemu smo svjedoci svakog dana, i treba se ponašati u skladu sa tim!  Dakle, definisanje ciljeva, okupljanje ljudi oko tih ciljeva i ideja, disperzija tako okupljenog “članstva” na tzv. “ćelije” i djelovanje, pod čim podrazumijevam jedan okvir najrazličitijih aktivnosti karakterističan za ovako organizovane pokrete.

Za sam kraj čini mi se neophodnim dodatno osloboditi stigme termin revolucija, iako sam to već činio u jednom od svojih ranijih tekstova. Revolucija prevashodno podrazumijeva ono što joj i samo ime kaže, revolt radi evolucije. Kakav će oblik ona vremenom da zadobije, da li će biti nasilna ili nenasilna, mirna tranzicija ili rušilački pohod primarno zavisi od onih ljudi koji brane postojeći Sistem a koji je po svemu opisanom očigledno detrimentalan po cjelokupan razvoj i ove zemlje i ljudi koji žive na njoj.  Evolucija zahtijeva da ono što je staro, prevaziđeno, pogubno i bezvrijedno umre, kako bi nastalo nešto progresivnije.  Zato je revolucija potrebna, jer je postojeći Sistem neodrživ. To nam je svima jasno, ali istovremeno treba ponuditi nešto progresivnije. Čak i sama smjena ovog režima, iako neophodan korak ka boljitku, neće sama po sebi biti dovoljna, upravo zbog geopolitičke marginalnosti naše zemlje i dominantnosti inostranog faktora. Trenutni model, a pogotovo te evroatlantske integracije održavaju dalji opstanak ovakvog stanja i sistema. Treba kreirati neki novi model, model koji je protivan tom globalnom trendu kako bi mu se smanjila moć nekog značajnijeg uticaja na naš politički i društveno-ekonomski život: Jer jednako koliko isključivost i zatvaranje nije mudro u današnjem multipolarnom svijetu, toliko ni servilnost i derogiranje sopstvene nezavisnosti takođe nije održiva opcija. Nije održiva jer ruši duh jednog naroda, njegovu tradiciju i ime, utapa ga u globalistički tok korporativnog svijeta u kome je jedina moralna kategorija profit, a najviša vrijednost novac. Dakle, ako želimo istinske promjene moramo biti spremni na radikalne poteze, pri čemu izlazak na ulice ne smatram nimalo radikalnim, već naprotiv očekivanim i podrazumijevanim. Radikalni potezi bi podrazumijevali ustoličenje jednog novog Sistema zasnovanog na istinskoj demokratiji, na očuvanju tradicije i osobenosti duha ovog naroda, na samoodrživosti, na valorizaciji sopstvenih resursa u svrhe boljeg života i standarda samih građana, na bolju uslužnost države svom građaninu, ili bolje rečeno zajednice, na rušenju nekih apstraktnih načela i ideologija, na afirmaciju praktičnih životnih rješenja. To bi bili samo neki od principa drugačijeg društvenog uređenja, čije ću pojedinosti i svoju viziju predočiti u nekom od narednih postova. Ujedno, takvo neko rješenje je antonim postojećem i preovladavajućem Sistemu uopšte. Samo realno uprisutnjenje nekih drugačijih vidova uređenja i života može označiti početak istinske promjene i revolucije. Sve drugo, svi metodi protesta i slično, koliko god bili povoljni u podsticanju volje za promjenama, imaju ograničen domet djelovanja i obično se završavaju kompromisom, što je vjerovatno i razlog zašto su dozvoljene u ovom vrlom demokratskom svijetu u kom živimo. Sa pravom će se ovdje neko zapitati kako je uopšte moguće očekivati implementaciju nekog radikalno izmijenjenog sistema i načina života, kad današnji crnogorski građanin nije spreman da izađe na protest zato što je opljačkan i osiromašen, zato što ga je poslodavac ostavio na cjedilu, nakon što mu je dugo vremena služio kao besplatna radna snaga?! Ne zanosim se iluzijom da će masa ovo prihvatiti, iako će pronaći i da je dobro obrazloženo i da je smisleno, jer to jednostavno nije u njenom karakteru, kao što smo prethodno vidjeli. No, međutim, negdje ranije sam pominjao ciklične teorije društvenih promjena, pa se uzdam u neku kreativnu manjinu da će biti dovoljno revolucionarno orjentisana i dovoljno slobodna, da podstakne jedan potpuno novi tok u razvoju društvene svijesti. Modeli i ideje koje imam su samo jedan mali doprinos tom eventualnom novom talasu, iako bi bilo sasvim dovoljno da podstaknu samo na razmišljanje van ustaljenih okvira.

Anti Sistemski Pokret

otpor

U posljednje vrijeme sve je više neke priče, nekog proklamovanja izvjesnih promjena u političkom životu Crne Gore, nekih novih obećanja koje se svode na impotentne pokušaje da se udahne novi život  ovoj odveć mrtvoj sceni, da se da novi zamajac još jednom krugu izborne prevare koja se i dalje vidi kao jedini put promjena. To je sasvim tipično za nedostatak karaktera onih koji to podstiču, a to su političke partije pogotovo ove parlamentarne. I ovaj tekst upravo odatle mora krenuti, i po ko zna koji put kritikovati djelovanje “opozicije po službenoj dužnosti”, kako je neko dobro nazvao onu grupu poslanika koja se smatra političkom opozicijom. Ne postoje riječi koje bi dovoljno dobro opisale taj nedostatak inicijative, istinske političke i svake druge volje da se vidi konačni kraj ovom režimu, da se vidi kraj svim nepočinstvima kojima su stekli sve što imaju, da se vidi kraj jednom zlom vremenu i ljudima. Naprotiv, oni pokazuju takvu dozu neprincipijelnosti, nedostatka svog stava, kukavičluka, nedoslednosti, potkupljivosti i korumpiranosti da se, u tom smislu, mogu smatrati potpuno ostvarenim kao političarima. Međutim, ne mogu se smatrati uspješnim jer nisu u stanju ništa da urade, ništa da promijene. Tako naizgled izgubljeni, oni tumaraju po ovoj pozornici, ne znajući tačno svoj cilj, ali odlično poznajući svoju ulogu, čekajući šaptače da im kažu tekst. A šaptači su im uvijek tu, sa dobro pripremljenim scenarijima “obojenih revolucija”, dok im režiseri pripremaju neke nove uloge. Pokazali su se odličnim u igranju ovih uloga, nema sumnje da će biti uspješni i u nekim narednim, na zadovoljstvo režisera iz Brisela i Vašingtona. O prirodi tih uloga već sam ranije govorio u svom tekstu “Uzdanice instalirane demokratije“, očekuje se rebalans na političkoj sceni, gdje ključnu ulogu treba da preuzme Krivokapićev SDP. I kao što sam i tada konstatovao:

Suštinski, ništa se u stvari ne bi promijenilo. Nastavio bi se put Crne Gore ka “svijetloj evropskoj budućnosti”, u skladu sa otvorenim poglavljima 23 i 24 omogućila bi se neke konkretne akcije i eventualna hapšenja činovnika DPS-a ogrezlih u kriminalu i korupciji, što bi naišlo na pohvale kod Drobniča i kompanije. … Nadalje, put ka NATO bi takođe bio jedna izvjesnost, što bi uz buduće članstvo u EU dodatno derogiralo nezavisnost zemlje, nova Vlada bi bila opterećena bremenom neefikasnosti prethodne čime bi pravdala svoje eventualne neuspjehe, a Crnom Gorom bi i dalje vladali isti centri moći koji već imaju jak uticaj, a koji bi bezuslovno sprovodili preporuke EU. Sve u svemu od neke suštinske demokratizacije ne bi bilo ništa, napravio bi se privid promjene koji bi osigurao interese EU u našoj zemlji. Sistem instalirane demokratije bi opstao, samo bi mu se ruho promijenilo.

I kako to recept “demokratskih promjena” nalaže, na scenu stupaju razne NVO, uglavnom finansirane iz tih istih centara moći, da nam predoče neke činjenice i svoja istraživanja u vezi sa javnim mnjenjem. Tako su pojedini ustvrdili da je podrška NATO paktu dramatično skočila u odnosu na prethodna istraživanja (koja su govorila o nepunih 28% podrške) i došla u prednost u odnosu na sve one koji zastupaju druga mišljenja o ovom pitanju. Isti ti NVO su onaj opozicioni izlet iz Skupštine kritikovali kao kontraproduktivan potez, loš za njihov politički rejting, prezentujući nam rezultate opet nekih njihovih istraživanja. I tako su to uvijek činili i činiće kad god je potrebno javno mnjenje usmjeriti ka željenom toku događaja. U tom usmjeravanju posebno značajnu ulogu imaju i mediji, koji se u Crnoj Gori nikako ne mogu nazvati slobodnim. Pored toga što Crna Gora ima državne medije (u prvom redu i formalno, Pobjeda), što je nezamislivo za demokratska društva, ni ostali mediji ne mogu se pohvaliti nezavisnošću. I oni takođe imaju filter informacija koje će pustiti u etar i prikazati građanima, a koji su  filteri podešeni prema interesima drugih centara moći, popularno označenih kao “druga familija”. Tako oni plasiraju informacije koje im pomažu da se nametnu kao “nove demokratske snage” u ranije opisanim “političkim promjenama”. Za tako nešto potrebna im je podrška građana, i oni je grade prenošenjem poželjnih informacija i cenzurom onih nepoželjnih. Obzirom na svoj specifični društveni položaj, nerijetko se nađu i u situacijama da pruže ruku Diktatoru protiv kog se navodno bore, i od kog trpe represiju. Na ovaj način stvara se zatvoreni krug “tema od društvenog značaja” na koji način se iniciraju uglavnom medijska prepucavanja u kojima učestvuju političari sa “obje strane”, razni “nezavisni” analitičari, istraživači, kolumnisti itd. U ovu igricu veoma lako upada i revoltirani crnogorski građanin, pa ga nerijetko možemo naći kako “šeruje” linkove sa raznih portala, komentarišući ih, te se u nastavku prepucavajući sa ostalima, kako u stvarnom, tako i u virtuelnom svijetu.

995479_640122792689228_116390244_n

Tako su trenutno u žiži interesovanja lokalni izbori u Mojkovcu, Petnjici i na Cetinju, gdje se političke partije užurbano pripremaju za novu “fer i demokratsku” izbornu trku. Već sada se govori i o novim parlamentarnim izborima, za koje su ovi lokalni preludij, već sada se počinju sklapati novi dilovi i počinje se sa kalkulacijama o potrebnoj izlaznosti, ponovo se ističe “neophodnost zajedničkog nastupa opozicije”. Paralelno sa tim, teče i priprema novog izbornog zakonodavstva na kom predano radi radna grupa za vraćanje povjerenja u izborni proces. Jedan od predsjedavajućih Srđan Milić izrazio je svoje žaljenje što taj proces neće biti završen na vrijeme za lokalne. Ali ako SDP pomogne, biće za parlamentarne koji su u skoroj najavi. Interesantna je bila i “obnova LSCG”, gdje je odmah po osnivanju izjavljeno: “Odmah dodajem da LSCG nema nikakvu namjeru da učestvuje  na bilo kojim ,,izborima,, s obzirom na istinu da su svi bili projektovani, izmanipulisani, i pokradeni.” Ovaj događaj je probudio iskru nade kod mnogih koji su lidera LSCG, Slavka Peerovića, smatrali jedinom iskrenom figurom u političkom životu Crne Gore, jedinog iskrenog borca za biće Crne Gore. Koliko u svemu tome istine, ostavljam čitaocu da procijeni. Međutim, ono što je bitno, i skoro pa revolucionarno za crnogorske prilike, jeste odluka da se ne učestvuje na izborima. Hm, dakle bojkot?! Koliko puta je isticano da je bojkot, da su politike diskontinuiteta neophodne za suštinske promjene. Ne možete učestvovati u igri koju organizuje mafijaški režim, igrati po njihovim pravilima, i očekivati da istjerate svoje, da istjerate istinu na vidjelo i da nešto istinski mijenjate. Morate prvo odstupiti iz tog vrzinog kola, razbiti ga, pa onda početi da ga mijenjate. Sve me to dovodi do brojnih fejsbuk grupa koje se mahom definišu kao antisistemske, ali i kao građanske, i koje uviđaju sve ovo, impotentnost lažne opozicije, besmislenost izbornih procesa, ruku zapadnog imperijalizma koja nas vodi u dužničko ropstvo.  One nastaju najčešće na talasu nekog bunta ili revolta, a potom, zavisno od interesovanja koje privuku, djeluju kao centri okupljanja svih tih ljudi sa kojima se “nađu” (tj. našli su se na temelju bunta, iznevjerenosti, trenutnog nepovjerenja opoziciji i slično), koje postepeno usmjeravaju nazad, upravo kroz svoju nekonkretnost, kroz nemanje cilja. Rezultat je da svi oni završe šurujući između nekih antisistemskih i opozicionih stavova, tražeći način da ih spoje na neki način, možda se samo osjećajući nesigurno na tom klizavom terenu odvajanja od opozicije i nemanja sopstvenog cilja i svoje priče, pa nakon takvih izleta, radi sebe pokušavaju nekako da pomire te u suštini dijametralno suprotne priče. Sve to u konačnici ima jedno vrlo rasuto djelovanje, nekoliko sporadičnih performansa ili protesta, koji upravo zbog nedefinisanosti ciljeva i namjera ne daju potrebne rezultate. Naprotiv, samo upotpunjuju lažnu i idiličnu sliku crnogorske demokratije. Takvo postupanje vodi, u najboljem slučaju, samo rasipanju energije istinskog otpora za koju svi znamo koliko je teško prikupiti u Crnoj Gori, a u najgorem, preusmjeravanju te energije na vodenicu svih onih koji ovaj Sistem lažne demokratije održavaju u životu, onaj isti Sistem protiv koga bi navodno trebali da se borimo. Već odavno nam je jasno da je za suštinske promjene, potrebna anti-sistemska opozicija!

“Takvu opoziciju čine svi slobodnomisleći građani koji ne pristaju više na manipulacije postojećih “političkih subjekata”, koji su u stanju da prozru ovu njihovu igricu i koji su spremni da se bore protiv iste. Svaki takav pojedinac ne mora nešto posebno ni da radi, dovoljno je za početak da prestane da učestvuje u ovoj iluziji, da je bojkotuje, da otkaže poslušnost jednom Sistemu koji je protiv njega (što mu je i građanska dužnost), da se udružuje na bazi opšte ideje demokratizacije sa drugim slobodnomislećim sugrađanima …”

Kao što već pomenuh, takvih građana je sve više, jezgro istinskog otpora se polako gradi. Međutim, zbog osjetljivog perioda u kom se nalazi, neophodno je da mu se izgrade stabilni temelji, neophodno je da mu se da neka ideja, da mu se izgradi neka perspektiva, da mu se trasira put. Ta ideja i cilj treba da budu i ostanu uvijek jedine vođe takvog građanskog pokreta. Već smo vidjeli kako funkcioniše ovaj Sistem, već smo vidjeli kakve našminkane promjene žele da nam nametnu. Svima nam je odveć jasno da takav Sistem ne može ostvariti težnje slobodnog društva koje težimo da stvorimo i na ovom podneblju, da nam on nikada neće garantovati istinsku slobodu i nezavisnost, da će uvijek težiti da nas drži porobljenima i u zavisnosti od raznih apstrakcija koje nam svakodnevno serviraju, sada već po novom principu “dajte narodu još igara, možda zaboravi i na hleb.” Svi oni koji nastoje da održe takav nakaradni Sistem u funkciji, nikada i ni pod kojim uslovima ne mogu biti naši saradnici. Ipak, svi oni koji se svojim djelima priklone definiciji istinskih promjena, uvijek su dobrodošli. S obzirom na sve to, borba svakog slobodnog građanina, naša borba je protiv ovakvog sistema instalirane demokratije.  Iz toga jasno slijedi zaključak, da su za nas kao slobodne građane, ključne suštinske promjene.

Dakle, Slobodan Građanin želi suštinsku promjenu: da se svim političarima preispita porijeklo imovine, da se utvrdi odgovornost za ratne zločine, i da se Crna Gora pozicionira kao vojno neutralna zemlja.  Ova tri cilja bi mogla da posluže kao fokus svih antisistemski određenih pojedinaca i grupa, upravo zato što izlaze iz okvira Sistema, što ga urušavaju i što omogućavaju istinske promjene. Preispitivanjem porijekla imovine svim političarima, a pogotovo onim koji su obavljali državne funkcije, lomi se njihova ekonomska moć i uticaj na dešavanja u novoizgrađenoj demokratskoj sredini. Utvrđivanjem odgovornosti za ratne zločine, zemlja se oslobađa teškog bremena koji su joj ti ljudi nametnuli, i uopšte, vrši se tako neophodna generalna čistka, i država se oslobađa svih nezdravih elemenata koji su joj u nasljeđe prenijeli neke arhaične metode, profitirajući na ratu ili protiv njega, samo su presvukavši svoje džempere. Oni su ovu zemlju srozali do nivoa neprepoznatljivosti, utrli svaki trag istinske nezavisnosti u njoj, sve pod plaštom borbe za očuvanje iste. Pozicioniranje Crne Gore kao vojno neutralne države bi pomoglo da se ta nezavisnost u spoljnopolitičkim pitanjima vrati, jer bi omogućila zemlji da sama procjenjuje nivoe saradnje sa svim faktorima od značaja u ovom multipolarnom svijetu, umjesto što se priklanja jednoj strani, svjesno se dovodeći u nepotreban konflikt sa ostalima, što je posebno nepovoljno za jednu malu zemlju. Tek tada, tek kad se Crna Gora oslobodi svih mafijaških, (anti)ratno profiterskih, korumpiranih i poltronskih kadrova,  tek nakon što im oduzme i političku i ekonomsku moć, tek tada će moći da se stvore stvarno nezavisne i stabilne institucije, i tek kada se oslobodi dominantnog uticaja zapadnih centara moći, Brisela i Vašingtona, tek kad ih svede tek na eventualne, a ne isključive partnere, tek tada ćemo moći da govorimo o suštinskim promjenama u Crnoj Gori. Ti ciljevi, koji se kumulativno objedinjuju oko krajnjeg, onog suštinske promjene, su jedini realni vođi anti-sistemskog pokreta, oni su tačka okupljanja svih iskrenih boraca za takve promjene, i oni su apsolutni minimum ispod kog nemamo pravo da idemo. Nikakve minimalne dekriminalizacije, samo potpune (u kom svijetlu je Inicijativa za hapšenje Đukanovića posebno značajna), nikakva tzv. pregrupisavanja političkih snaga po principu “samo da se svrgne DPS”, nikakve preporuke EU i SAD kojima se u suštini održava status quo, ta cijenjena “stabilnost” koja im toliko znači.
Pomenuo sam još da je takvom antisistemskom pokretu potrebno trasirati i put kojim se stiže do željenog cilja. Svakako da nijedna akcija koja je motivisana ovim ciljevima ne može biti pogrešna, ovim putem, ka ovom cilju, samostalno osmišljenim i svojom voljom sprovedenim akcijama rukovodi se slobodan građanin. Oni mu, istovremeno, služe i kao graničnici, usmjerivači i mjerači aktivnosti svakog javnog poslanika. Takvim rezonovanjem i posmatranjem stvari, građanin je u stanju da vrši pritisak na te “predstavnike svoje volje”, da ih navede da zaista tu volju sprovode, ili da ih smjenjuje.  Put antisistemske borbe je neminovno put diskontinuiteta. Neophodno je prvo izaći iz Sistema da bi se protiv njega moglo boriti, i ta borba nikada neće biti fer ako se igra po njegovim pravilima i na njegovom terenu. Sve ostalo je davanje legitimiteta postojanju Sistema protiv kog se navodno borimo. Taj put je možda i najbolje prezentovan kroz ovih šest tačaka demokratizacije:

563634_463313193737826_859699395_n

Poenta cijele ove priče jeste da je broj građana koji su uviđaju sve prevare lažne crnogorske demokratije svakim danim sve veći. Iz različitih motiva, ti ljudi se okupljaju u različitim grupama, koje više ili manje reflektuju njihova razmišljanja. Svi ti ljudi, u krajnjem, teže istom cilju, suštinskim promjenama. Stoga, sve akcije i djelovanja grupa i pojedinaca moraju biti motivisane samo takvim ciljem, moraju isticati najvažnija tri cilja koji sumiraju priču o esencijalnim promjenama. Još jednom ponavljam, takvi ciljevi su jedini vođa svih naših djelovanja i akcija, a ta naša pojedinačna djelovanja čine anti-sistemski pokret, kao istinski pokret svih slobodnih građana, koji kao takav čini snažno jezgro jedinog stvarnog otpora. Oko toga nema kalkulisanja, mi moramo biti radikalni u našim zahtjevima jer takva je priroda naših težnji i ciljeva. Sve drugo činilo bi nas još jednom, manje-više, marionetom na lutkarskoj predstavi instalirane demokratije u CG. Za sve to je neophodna istrajnost, hrabrost, snaga volje jer protivnika je mnogo, i svi su zaljubljeni u svoje postojeće ili obećane uloge, pa im neće biti drago da im neko pomrsi račune. Nije lako, ali zato znamo da je istinito i da je vrijedno truda, zarad svih onih kojima u amanet želimo da ostavimo neku bolju i perspektivniju državu u čije smo temelje ugradili oni iskru čojstva i junaštva koju naslijedismo i koju borbom svojom pronijesmo. Nemamo pravo više da se žalimo na ovu plejadu laćnih ljudi koji sjede u Parlamentu, jer smo ih upravo mi izabrali. Zar su oni zaista najbolje što možemo? Vrijeme je da preuzmemo stvari u svoje ruke! Otpor! Diskontinuitet! Bojkot!

Vrijeme nedaća

9E90331A-D73E-4710-95EA-EAD065ADF5A9_mw800_s

U svojim razmišljanjima i brojnim kontaktima sa ljudima ovog podneblja često sam se pitao šta je to što ovaj narod vuče u sve veći mazohizam, zašto ljudi prihvataju to nečovječno stanje ropstva. Nedavno sam čuo jedan duhovit ali i jako zanimljiv odgovor na to pitanje koji glasi: “Narod nije još dovoljno gladan, još nije osjetio bijedu”. Kao ljubitelja cikličnih teorija društvenih promjena, to me je navelo na razmišljanje, pa sam primjenom tih metoda došao do nekih zaključaka koji su pokazali istinitost pomenute konstatacije. Ali eto, da idemo redom …

250px-ToynbeeArnold Dž. Tojnbi bio je engleski istoričar, filozof istorije i sociolog. Autor je monumentalnog djela “Proučavanje Istorije” u 10. tomova. U tom djelu Tojnbi je predočio određeni model rasta, razvoja i propasti civilizacija koji ću ovdje pokušati ukratko da obrazložim. Autor smatra da se geneza i rast civilizacije moraju tumačiti na osnovu interakcije. To je i ključna ideja čitavog teorijskog sistema engleskog istoričara. Izazovi i odgovor je mehanizam putem kojeg se pokreće geneza i napredak civilizacije. Mehanizam challenge and response predstavlja podstrek koji izbacuje jednu civilizaciju iz stanja ekvilibrijuma, stvarajući na taj način preduslove da se, ukoliko se na pravi način reaguje na taj poremećaj, stvori ravnoteža na višem evolutivnom nivou. Ovaj mehanizam je doveo do stvaranja egipatske civilizacije putem odgovora na izazov sušenja tla, a minojska civilizacija je nastala kao odgovor na izazov mora. Izazov ne mora uvijek biti geografski, naprotiv, vrlo je često društveni, tj. pod pritiskom neke druge civilizacije koja je u tom momentu u fazi rasta. Drugi mehanizam za tumačenje društvenih promjena u nastanku novih civilizacija jeste odvajanje proletarijata od prethodne civilizacije. Kreativna manjina obezbjeđuje pristanak u srcima svih članova ovog makroistorijskog sistema svojom stvaralačkom energijom. Kada proces gubljenja stvaralačke energije kod kreativne manjine uzme maha, ova društvena grupa počinje da dobija karakteristike dominantne manjine koja vlada uz pomoć sile. Proletarijat date civilizacije počinje da stiče svijest o sopstvenom položaju i pokazuje težnju da svoju dušu održi u životu. Proletarijat se zbog ugnjetavanja odvaja od društva, te civilizacija doživljava slom tako što postaje tamnica ove društvene grupacije. Secesija proletarijata je dinamičan čin, tj. odgovor na izazov promijenjene situacije, što zapravo i predstavlja prelazak iz stanja jin u jang. Svaki od ovih makroistorijskih sistema napreduje ukoliko zadržava sposobnost da uspešno odgovara na izazove. Taj proces se, naravno, ne može odvijati ad infinitum, pa kada nestane ova sposobnost dolazi do opadanja, disolucije i sloma. Proces se odvija na taj način što civilizacija ne daje odgovor na izazov, ili izazov koji se ponavlja sve dok na njega ne uslijedi neki nepotpun i nesavršen odgovor, što je uvod u slom. Autor djela Proučavanje istorije smatra da nakon perioda izazova kome ne slijedi uspešan odgovor dolazi do „vremena nedaća“ koje kulminira formiranjem univerzalne države. Ovaj period u istoriji civilizacija karakteriše se gubljenjem stvaralačke moći kod grupacije koju autor naziva kreativna manjina. Motivisana svojom željom za vlašću, ova grupa ljudi teži da ostane na svom položaju korišćenjem nasilnih metoda. Posledica ovakvih promjena u svojstvima pojedinaca koji čine ovu društvenu grupu jeste prestanak podržavanja od strane većine. U ovakvoj situaciji, dvije su mogućnosti: sistem koji je u stanju polaganog ali sigurnog odumiranja, ili radikalna društvena promjena. Autor smatra da je radikalna društvena promjena razrješenje jedne kumulirane protivrječnosti koja predstavlja ozbiljnu smetnju za funkcionisanje društva.

Sve prethodno navedeno se svakako može primijeniti na trenutno dominantni makroistorijski sistem koji mnogi autori označavaju kao “Zapadna civilizacija”. Nesumnjivo je da se ova civilizacija nalazi u fazi koju je Tojnbi označio kao stvaranje Univerzalne države. Univerzalna država, u Tojnbijevom sistemu, predstavlja činilac koji služi kao sredstvo ugnjetavanja većine od strane manjine koja je izgubila kreativne sposobnosti. Dominantne manjine koriste univerzalnu državu za ostvarivanje svojih egoističkih ciljeva, pritom ideološki pravdajući njenu ulogu u terminima opšteg dobra i blagostanja. Fenomen univerzalne države se tokom istorije mogao uočiti npr. u Rimskoj imperiji, imperiji Inka, u Vavilonu za vrijeme vladavine Nabuhodonosora. Današnji pandan tim “univerzalnim državama” mogla bi biti Evropska Unija, kao i sve aktuelniji princip “jedne Vlade” Novog Svjetskog Poretka. Svakako da je riječ o fazi propadanja i dezintegracije u koju ova civilizacija neminovno ide. O tome je detaljno govorio i Osvald Špengler u svom djelu “Propast Zapada”, kao i mnogi drugi autori koji su uvidjeli takav tok. Međutim, imajući u vidu da su u pitanju makroistorijski sistemi, za te procese je potreban jedan prilično dug period. Ono što je ipak veoma važno, i što u perspektivi treba imati na umu, jeste ta šira slika u koju se pojedinačni događaji u raznim društvima i državama uklapaju u tu slagalicu kao njeni djelići. Znajući to, potreban je novi kreativni potencijal koji će možda uspješno odgovoriti na taj izazov podižući civilizaciju na evolutivno viši nivo. To svakako podrazumijeva neophodnost konačnog odumiranja određenih prevaziđenih elemenata i izgradnje novih, koji su bliži potrebama čovjeka, oslobađanje od apstrakcija karakterističnih za određene civilizacije (što se još i naziva karakterističnim arhetipovima) i afirmisanje novih koje podržavaju dalju evoluciju. No, međutim, to su sada preširoke teme na koje ovaj tekst i ne treba da pruži odgovore, ali su svakako zanimljivi za razmišljanje. Bar meni 🙂

Sigurno se sada pitate kako se ova cjelokupna priča uopšte odnosi na Crnu Goru?! Smatram da je moguće povući određene paralele između Tojnbijevog modela rasta i propasti civilizacija na manje istorijske sisteme, kakve su države i društva. Samim tim nalazim da se Crna Gora nalazi u specifičnom periodu izazova na koje trenutno očigledno nije u stanju da odgovori, što će vjerovatno biti praćeno nekim “vremenom nedaća”. Kakvi su to izazovi sa kojima se crnogorsko društvo danas suočava? Prvi i najvažniji jeste izazov gubitka identiteta i nezavisnosti koji se postepeno utapa u neki širi okvir koji će ga vremenom progutati i izbrisati. Nadalje, tu je ekonomski izazov daljeg opstanka, jer Crna Gora se nalazi u jednom imaginarnom stanju ekonomskog blagostanja koje je režim fingirao svojim kriminalnim radnjama i sivom ekonomijom, što je nasleđe teških 90-ih. Problem je, međutim, što je taj imaginarni balon došao do tačke pucanja, jer sve je teži i osjetniji njegov dodir sa realnošću. Realnost je pak surova: Crna Gora nema industrijski, privredni i resursni potencijal da izmiri sve više rastući javni dug (čime je prinuđena da dodatno rasprodaje svoju budućnost oličenu upravo u pomenutim potencijalima), a pogotovo ne da obezbijedi svojim građanima normalan životni standard (bar da podrži potrošačku korpu, čija je vrijednost 2 – 3 puta veća od prosječne zarade, prema istraživanjima, dok je opet u stvarnosti ta slika još više poražavajuća). Crna Gora više neće moći da se oslanja na kriminal (pogotovo jer teži EU čije vodeće sile ne žele da njihove ekonomije propadaju zbog kriminalnih veza jedne od članica u perspektivi). Naime, Crna Gora je debelo osjetila kad su nestale pare Šarića, Kalića, Keljmendija i ostalih. Vlada je tada bila prinuđena da zavuče ruku u džep svojih građana, uvodeći nove poreze i takse, rebalanse i slično. Realnost je takva da će “idilična slika” dupke punih podgoričkih kafića na podne nestati, čim se rasprši pomenuta iluzija ekonomskog blagostanja. Naredni izazov sa kojim Cna Gora ima da se suoči jeste jedna diktatura, jedna univerzalna država koja se ogleda u tiraniji, ta dominantna manjina, koja vlada prisilom, ugnjetavanjem, gaženjem osnovnih ljudskih prava i sloboda, partokratijom, nepotizmom i ostalim nezdravim društvenim pojavama koja ovo društvo vuku u još dublju propast. Ipak, svi su izgledi da je ovo jedna neminovnost. Crnogorsko društvo se nalazi u fazi sopstvene dezintegracije na svim nivoima, dezintegracije koja objedinjuje sve prethodno navedene stvari, što sve ukupno čini jedan veliki društveni izazov. Od odgovora na taj izazov zavisi naš dalji razvoj, da li će ovaj narod isplivati na viši evolutivni nivo podstaknut djelovanjem neke nove kreativne manjine koja je u stanju da uvidi sve ove stvari, i koja je spremna da se izopšti iz ralja Sistema koji hrli u pomenutu propast. Međutim, svi ti aspekti dezintegracije nas vode u jedno teško vrijeme nedaća, vrijeme kada će ovi pojedinačni izazovi postati sve intenzivniji. Neka kreativna manjina može da ponudi jedino početni impuls,ideju, ali na nama, kao narodu i kao pojedincima, na našem kapacitetu, je sav teret suočavanja sa tim izazovima, na nama je da ih iznesemo i eventualno uspješno odgovorimo na njih. Najveći podsticaj ljudi bi trebali da dobiju usljed nadolazeće teške ekonomske situacije i one gladi sa početka ovog teksta, kada bi bili suočeni sa neizvjesnošću sopstvenog opstanka. To i ne bi smjelo da čudi, ljudi sa ovih prostora su najveći otpor pružali u najtežim trenucima, kada su zaista bili suočeni sa teškim uslovima gladi i rata, ali uvijek odolijevali. Ja vjerujem da će tako biti i sada. Ali neophodno je shvatiti da nam se to već dešava i da ne smijemo dozvoliti da nam prodaju šarene laže, po koru hleba i malo igara pa da smo svi zadovoljni i da igramo po njihovim notama. Krajnje je vrijeme da se odbace te iluzije i da se suočimo sa sivom i oporom realnošću. A realnost Crne Gore je mračna: država je na  rubu bankrota javnih finansija, katanci na kapijama nekad velikih industrijskih preduzeća, sve veća stopa nezaposlenosti, ljudi na rubu egzistencije mole za socijalu, oko 15.000 porodica živi ispod granice siromaštva (prema zvaničnoj statistici), ljudi ostaju bez krova nad glavom jer ne mogu da otplate kriminalne kredite ovdašnjih poslovnih banaka jer su odjednom postali “tehnološki višak”, mladi ljudi ginu od ruke nekih bezočnih kriminalaca, sinova izopačenog morala koji je kreirala ova vlast, bombe ispod automobila, teror i prijetnje smrću na svakom uglu … Ovdje postoji samo privid lagodnog života, a u pitanju je u stvari tužno i sumorno odumiranje, dan po dan bliži sopstvenom krahu. Opet ponavljam, krah ovog Sistema je neminovnost, ali je pitanje koliko će ljudskih života surovo oduzeti u tom procesu, tj. iz koliko svojih robova će tiho isisati život? U međuvremenu, držaće nas priključene na aparate tog Sistema, dajući nam po malo, eto čisto da ne skapamo od gladi, taman dovoljno da i dalje možemo da nosimo ružičaste naočare, i tako će nas činiti zavisnim od tog malo, u vječitom strahu i agoniji da i to malo ne izgubimo. Grabeći tako mrvice života, zarad njih ćemo odustati od sopstvenog identiteta i istorije, od sopstvene tradicije, vjeru ćemo prodati za “večeru”, bezuslovno ćemo kapitulirati, sve ćemo to predati nekoj apstraktnoj evropskoj budućnosti koja će sahraniti naše nacionalno biće, duh naših predaka i cjelokupno nasljeđe čojstva i junaštva, ali naposljetku i naše lične kreativne i svake druge potencijale. Nestaćemo jer nismo smogli snage da odgovorimo na opisane izazove, jer smo bili kukavice, jer smo pristali da više ne postojimo, jer smo pristali da budemo robovi. To je taj prvi scenario laganog odumiranja koji je i Tojnbi opisao, dok je drugi radikalna društvena promjena. Da, upravo tako, Revolucija! Revolucija je neophodna iz svih onih razloga koje sam pomenuo u jednom od svojih prethodnih pisanija, a koje možete pogledati ovdje. Ona je drugi način odgovora na izazove koje nameće predstojeće vrijeme nedaća. Mi, koji smo sada svjesni opšteg stanja u društvu, nosimo ogromnu društvenu odgovornost da na to adekvatno odgovorimo, da na ruševinama ovog trulog Sistema, izgradimo jedno novo društvo koje će biti nužno na evolutivno višem nivou jer je uspješno savladalo pomenute izazove. Još jednom ponavljam, ono što pada treba još i gurnuti, a upravo to je naša obaveza kada vidimo gdje nas vodi ovaj i ovakav nakaradni Sistem. Vrijeme je da odgovorimo snagom čistog građanskog bunta da ne želimo da nam tamo neke lažne zapadne demokrate ukradu identitet, tradiciju i kodeks lične časti na kom je oduvijek počivalo biće Crnogoraca, da ne pristajemo da naša djeca budu žiranti kriminalcima i njihovom prljavom novcu, da ne želimo da buduće generacije žive od tuđe milostinje, već od sopstvenog rada za koji smo stvorili uslove, da se izdignemo iznad sebe, da stvorimo uslove za pojedinačni i ukupni duhovni, kulturni, društveni, privredni i sveopšti rast! Najvažnije od svega jeste da se suočimo sa sopstvenom realnošću, da u našoj svijesti uvijek budu prisutni težina i turobnost te realnosti. Pred tim ne treba da ustuknemo i da se povučemo u svoje jazbine, da se pomirimo sa dekadencijom, već sa tim treba da se suočimo, da je osvojimo i nadvladamo, da joj odgovorimo snagom svoje volje, da je savladamo. Samo tako i tek tada možemo govoriti o nekim istinskim promjenama, o nekom napretku i boljitku. Kontinuitet sa ovim i ovakvim stanjem ne može iznjedriti ništa dobro, samo još jednu novu farsu, novu iluziju. Kontinuitet mora biti prekinut, jer su nama, po ko zna koji put ponavljam, neophodne temeljne i suštinske promjene na svim nivoima.
Na kraju, ostaje mi samo da se zapitam da li imamo neki donji prag tolerancije koji još nije dotaknut? Možda ovaj nivo gladi nije dovoljan da izvuče neku reakciju iz nas? Ja bih radiji da vjerujem u to, jer to znači da će u jednom trenutku, neminovno, taj prag biti dodirnut i onda snažna reakcija i odgovor moraju uslijediti. Istovremeno se plašim da nismo već upali u onaj scenario laganog odumiranja, da već polako ne nestajemo … Za ovaj drugi slučaj koji je izgleda bliži istini, posebno bi bila značajna radikalna društvena promjena, snažan trzaj iz tog stanja hibernacije, da se sve ono što je za to stanje uznemirujuće učini stvarnim, da se upadne u vanredno stanje, u stanje opšteg haosa i kolapsa ovog nakaradnog Sistema. U oba slučaja biće potrebne radikalne mjere, i zato svi treba da budemo spremni da ih iznesemo na valjan način. Nekoga će na to natjerati nužda, nekoga volja i elan za boljim sjutra, ali sve će nas udružiti napredak. U oba slučaja, ključno je da prihvatimo odgovornost, da sve zavisi od nas, od svakog pojedinca ponaosob, da li ćemo se povući i nestati ili ćemo se oduprijeti i prevazići?! Prihvatimo tu odgovornost i dokažimo da nosimo gene predaka koji nisu ljubili lance!

Uzdanice instalirane demokratije u CG

karikatura26042013

 

U svom poslednjem tekstu govorio sam o Sistemu i njegovom važnom i suštinskom elementu koji je oličen u parlamentarnoj opoziciji. Analizirajući savremene društveno-političke tokove u našoj zemlji, tom prilikom sam ustanovio da nam je za prijeko potrebne, istinske i suštinske promjene potrebna AntiSistemska opozicija. Samo takvo djelovanje omogućiće nam da izrastemo u pravo slobodno i demokratsko društvo. Šta sve to podrazumijeva i isključuje detaljno je obrazloženo u tom postu koji možete pogledati ovdje. Međutim, za temu ovog teksta moram izdvojiti i još jednu konstataciju: u Crnoj Gori se nastoji izvesti prividna, fiktivna promjena koja će zadovoljiti višegodišnju težnju sve većeg broja građana da se vidi kraj DPS-u. Time će se stvoriti fikcija određene pobjede, a “evropski put koji nema alternativu” dodatno će biti ojačan, a samim tim i uticaj zapadnih centara moći koji vuku konce u cijeloj ovoj situaciji.
Inspirisan skorašnjim dešavanjima na političkoj pozornici imitacije demokratije u Crnoj Gori, odlučio sam da se sada nadovežem na tu temu, jer upravo ta dešavanja u mojim očima predstavljaju vrlo ilustrativan primjer cijele te igrice.
Dakle, kao što nam je poznato, Vlada na čelu sa Gospodarem je odlučila da podigne stopu PDV-a sa 17 na 19%. Mnogi su označili taj novi namet i atak na ojađene džepove građana kao “Porez za KAP”. To je vjerovatno i tačno, budući da prezaduženost KAP-a nije neka novost , ali novo je i da je ovaj “gigant” crnogorske industrije sada u stečaju. Vlada je uvijek imala kreativna “nova” rješenja za tu situaciju, a kojima je zajedničko da se pare za te dugove uvijek uzmu od građana.To je inspirisalo aktiviste MANS-a na kreativne performanse kojima su vrlo vični, ali i policiju da ih sve liši slobode zbog remećenja javnog reda i mira ili čega li već. To je izazvalo oštre reakcije svekolike crnogorske javnosti, pa čak i harizmatičnog i često uzdržanog lidera DF-a Lekića, a za pomoć su se obratili i Mitji Drobniču, ambasadoru EU u CG, koja je ovdje poznata i kao patron demokratije. Svega 10-ak dana kasnije, aktivisti MANS-a napravili su novi performans na gotovo identičan način, ali ovoga puta bez hapšenja?! Da li su oni to htjeli da diktatorski režim izazovu da ih opet pohapsi?! Izgleda da su režimlije to prepoznale, a takva hapšenja svakako ne idu na ruku njihovom “demokratskom šarmu”, pogotovo ne u očima njihovih zaštitnika iz EU.
U cijeloj ovoj priči posebno je zanimljiva uloga Rankovog SDP-a. Sjetimo se najprije kako je samo Diktator bio ljut na manjeg koalicionog partnera posle predsjedničkih izbora, koji nisu tada podržali Filipa Nejakog, što je Diktator ocijenio kao izdaju i podršku protivkandidatu Lekiću. Da li je to bila impulsivna Milova reakcija nakon lošeg izbornog rezultata, koju je par dana kasnije diplomatski korigovao? Da li je tada to bila naznaka nečega što mu je samom odveć poznato? Nakon toga, prisjetimo se izjava izvjesnog Šabovića koji je govorio o nekoj “novoj demokratskoj snazi na političkoj sceni Crne Gore” a koja je uključivala SNP, Pozitivnu i čak dio DPS-a. SDP se, međutim, ogradio od takvog izleta svog poslanika, pa su tom prilikom samo konstatovali da to nije zvanični stav stranke, već lično mišljenje njhovog kolege koje oni, poslovično demokratični, itekako poštuju. Prethodno, a neposredno posle tih predsjedničkih izbora, Lekić je najviše pregovarao upravo sa Krivokapićem, istakavši sledeće: ““Ako SDP, simbolički rečeno, prestane da ukršta vatru i vodu, i krene autonomnim, odvažnim, orginalnim potezima koji bi mogli imati dalekosežne, pa i istorijske dimenzije demokratsko vrijednosnog zaokreta u Crnoj Gori u Frontu će imati partnera za ozbiljan dijalog i saradnju”, ocijenivši da “SDP pokazuje autonomnost i kritički odnos u određenim pitanjima u odnosu na DPS”. Naravno, ta “određena pitanja”, pored neustavnosti Vujanovićeve kandidature, najviše se odnose upravo na gore pomenuti KAP, oko kog je SDP izražavao često svoje protivljenje politici Vlade, ali uvijek na kraju podržavao. Tako je bilo i ovog puta, prilikom glasanja o “porezu za KAP”. I dok je to bio samo posredan izazov za SDP da otkaže poslušnost DPS-u, koju su posrednost oni znalački iskoristili, ubrzo im je stigao i novi, sada vrlo nedvosmislen i neposredan izazov oličen u predlogu Vlade o rebalansu budžeta kojim EPCG i KAP prebijaju poreski i dug za struju od 61 milion na štetu države, tj. građana. Poslanik SDP-a i član skupštinskog Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, Damir Šehović izjavio je da takav predlog nema podršku SDP-a. Ranije su se o tome izjasnili i opozicionari, rekavši da takođe neće podržati takve izmjene. Ukoiko ne dobije potrebnu većinu, politika Vlade ne bi dobila podršku u suštinskom državnom pitanju što bi uslovilo njen pad. Lider Demokratskog fronta (DF) Miodrag Lekić kazao je da je, bez obzira na prethodna iskustva, teško vjerovati da će Socijaldemokratska partija (SDP) podržati rebalans budžeta, ocjenjujući da je ta stranka pred važnim izborom koji će uticati na njen dalji kredibilitet. Sa druge strane, lider SNP-a, Srđan Milić, istakao je da su “DPS i SDP često fingirali sukobe unutar Vlade, pokazivali neslaganje na javnoj sceni, a na nivou predsjednika se dogovarali o svemu. Dogovoriće se i o rebalansu”. S obzirom na pređašnje iskustvo, vjerovatniji je Milićev scenario rješavanja ove priče. Ipak, samo za trenutak bar, treba razmotriti i drugu opciju, da podrške ne bude i da to uslovi očiglednu političku krizu. Iako bi taj razvoj događaja vodio ka padu Vlade, što je i logično, DPS bi insistirao na opstanku iste, što je Đukanović, u maniru diktatora jasno i pokazao kada je rekao, parafraziram, da dok on vodi državnu politiku ne zanima ga da li će imati podršku Parlamenta, čemu god to vodilo. Politička odgovornost i dosljednost zahtijevali bi od SDP-a da istupe iz Koalicije i formiraju neku novu sa opozicionim partijama, o čemu su već njihovi zvaničnici govoriili, a što bi bilo i za očekivati nakon određenog političkog zbližavanja Lekića i Krivokapića.
Dakle, još od vremena poslednjih parlamentarnih izbora, Lekića smatram kao izuzetno povoljnu figuru koja bi mogla da dovede do svojevrsne mirne smjene vlasti. Činjenica je da je pobijedio na predsjedničkim izborima, što je u značajnoj mjeri redefinisalo političku zbilju Crne Gore i uslovilo sva ova dešavanja koja sam pobrojao. Mislim da je on projektovan kao nosilac takve promjene. Svi koraci koje je preduzeo imaju notu postepene promjene, gotovo instruisane, jer sve su to metodi koji nisu nimalo radikalni, ali koji mogu biti efektni sa stanovišta podrške Zapada i evropskih zvaničnika. Jedini izuzetak su oni protesti, za koje i dalje smatram da su više iznuđeni pritiskom naroda, nego što su bili stvar njegovog izbora, što je vjerovatno i razlog zašto nisu kasnije dobili radikalniji karakter. Dakle, Lekić bi mogao biti taj kohezivni element prethodno naizgled nespojivih političkih subjekata. Sa druge strane, istina je da je Diktator pomalo “potrešen”. Nije želio da otkrije da li će dati ostavku 13.jula na pitanje iz SNP-a. Medojević je potom rekao kako Brisel traži od Đukanovića da ode. Sigurno je da EU na kraju ne bi željela u svom društvu čovjeka sa otvorenim kriminalnim vezama. Prema Monitoru,  Đukanovića plaše izvještajem Europola, u kojem se navodno vidi i njegova uloga u famoznom 3D – švercu duvana, droge i dijamanata. Slučaj Sanadera je ništa u poređenju sa ovim, kaže sagovornik Monitora. Svakako smatram da EU traži način kako da se na vrijeme riješi Đukanovića, ali na jedan miran i jednostavan i nadasve kontrolisan način.

Dakle, nezavisno od toga da li će rebalans proći u Skupštini ili ne, kao i da li će to zemlju uvesti u još očigledniji ambis političke krize, ono što treba očekivati jeste dodatno političko približavanje opozicije i SDP-a jer “Krivokapić je svjestan da Crna Gora nezadrživo ulazi u novu fazu bitnih promjena, koje neće moći da zaustave ni pokradeni izbori niti vidljivi strahovi pojedinaca i grupa na vlasti, dobrim dijelom van pravnog poretka, koji se opsesivno plaše uspostavljanja pravne države” (Lekić), uz mogućnost da u nekom budućem delikatnom trenutku kakav je ovaj sada, dođe do konačnog pada Vlade, te formiranja nove političke snage koja bi preuzela vlast. Vrlo je vjerovatno da će Đukanović lično pokušati da izbjegne ovaj scenario, povuče se i ostavi DPS i nekako uspije da izbjegne krivičnu i svaku drugu odgovornost za brojna nepočinstva kojim je uništio Crnu Goru.
Ključno pitanje u cijeloj ovoj priči jeste da li mi zaista želimo ovakvu promjenu? Ovo je promjena koja je po mjeri Zapada, i koju oni svakako teže da sprovedu na ovim prostorima i riješe pitanje Balkana u značajnoj mjeri. Podsjetimo se da se svi politički faktori u CG pozivaju na EU kao na svetinju i da je vide kao jedini put, i da su spremni da učine sve što je potrebno za njihovu podršku. Zašto bi se EU opterećivala kasnije bremenom kriminalca Đukanovića, kad ima ovu lakšu kategoriju takođe na raspolaganju? Suštinski, ništa se u stvari ne bi promijenilo. Nastavio bi se put Crne Gore ka “svijetloj evropskoj budućnosti”, u skladu sa otvorenim poglavljima 23 i 24 omogućila bi se neke konkretne akcije i eventualna hapšenja činovnika DPS-a ogrezlih u kriminalu i korupciji, što bi naišlo na pohvale kod Drobniča i kompanije. Neki kažu da će Đukanović doživjeti sudbinu Sanadera, što takođe nije isključeno, i što bismo mnogi željeli da vidimo, ali to je pitanje otvoreno za spekulacije. Nadalje, put ka NATO bi takođe bio jedna izvjesnost, što bi uz buduće članstvo u EU dodatno derogiralo nezavisnost zemlje, nova Vlada bi bila opterećena bremenom neefikasnosti prethodne čime bi pravdala svoje eventualne neuspjehe, a Crnom Gorom bi i dalje vladali isti centri moći koji već imaju jak uticaj, a koji bi bezuslovno sprovodili preporuke EU. Sve u svemu od neke suštinske demokratizacije ne bi bilo ništa, napravio bi se privid promjene koji bi osigurao interese EU u našoj zemlji. Sistem instalirane demokratije bi opstao, samo bi mu se ruho promijenilo. Sve to još jednom ističe potrebu za istinskom antisistemskom opozicijom koja bi se borila za stvarne interese Crne Gore, za dobrobit svakog građanina ponaosob, za slobodu i nezavisnost. Pad Đukanovićeve diktature je neophodan, ali u krajnjem on mora biti samo uvod u demokratizaciju, daleko od toga da se može i pomisliti da je tu kraj. Do istinske demokratizacije se ne može doći bez potpunog oslobođenja državnih i svih ostalih institucija od kriminala i korupcije, što se prethodno neće oduzeti i politička i ekonomska moć svim (anti)ratnim profiterima.  Vlada koja bi to sve sprovela imala bi moju podršku i tek tada bih je mogao smatrati nosiocem istinske promjene. Antisistemska  opozicija je  u svakom pojedincu koji je u stanju da prozre sve ove marifetluke i koji je spreman da ustane protiv njih na svaki mu znani način. Stoga, ona kao takva za lidera može imati samo probuđenog pojedinca, ali ne kao konkretnu osobu već kao svojevrsni model, pojedinca sposobnog za kritičko mišljenje i koji zna šta su njegovi i interesi njegove države i koji će istu graditi prema svojim potrebama, koji će zadržati taj duh slobodarstva i lične časti koji je nekad bio tako živ u Crnogorca i koji ne smije nikada nestati, jer kad umre on, umro je i jedan narod, i ostali su samo robovi koji i ne zaslužuju bolju sudbinu od te. Ovaj tekst je samo jedna analiza aktuelnog političkog trenutka u svijetlu onih glavnih tendencija koje diktiraju tempo tih “promjena” i uopšte dalje perspektive Crne Gore, jedno upozorenje na zamke političkih igrica u crnogorskoj imitaciji demokratije.