Pacifikacija Otpora

activism-not-just-for-hippies-anymore

U posljednje vrijeme sve više ljudi uviđa činjenicu lažne političke borbe opozicije i vlasti. Opozicija se tako optužuje za nedostatak radikalnosti u svojim potezima, i za, uistinu, kalkulantski odnos prema gorućim pitanjima političkog života u zemlji. Njihove “aktivnosti” se sastoje u dodvoravanju nikom drugom do Ranku Krivokapiću, čovjeku koji je na izvjestan način i sličan upravo njima. Naime, Ranko isto selektivno učestvuje u vlasti, baš kao što i opozicija selektivno učestvuje u radu Parlamenta, tog tragikomičnog pozorišta raznih “bitangi”. Predsjednik tog “predstavničkog tijela” se u mnogim potezima ne slaže sa politikom Vlade, ili kako bi on to rekao “većeg koalicionog partnera”, nastojeći tako da stvori privid neke demokratske različitosti u stavovima unutar DPSDP koalcije, vješto izbjegavajući povlačenje radikalnijih poteza koji bi takve razlike podrazumijevale, poput istupanja iz te iste Vlade. Realno, nisu to minorne neke razlike gdje su takva mimoilaženja u stavovima i očekivana, već suštinska društveno – ekonomska pitanja poput KAP-a, Elektroprivrede, poreza, dakle svih onih koja određuju politiku jedne zemlje. Vlada u kojoj ne postoje slaganja oko politike koju treba da vodi je nelegitimna! Da, upravo tako, jer ako određeni činioci u Vladi ističu neslaganje sa njenom politikom, a ti činioci su u Vladi zahvaljujući izbornoj volji građana, to dalje znači da Vlada nema više podršku većine građana i kao takva bi trebala da prihvati odgovornost za sopstveni neuspjeh. Ako već ne postoji taj stepen političke odgovornosti, kao što očigledno ne postoji, za očekivati je onda od onih koji ukazuju na to da povuku takav potez, u ovom slučaju da SDP istupi iz Vlade, jer je to odgovorno prema njihovim biračima koji su ih izabrali na funkcije, i politički konzistentno. Sve ostalo je prosipanje magle, glupa priča koja prijeti da im debelo podrije politički kredibilitet, ako takav uopšte i postoji.

Sa druge strane, imamo opoziciju koja selektivno učestvuje u radu Parlamenta. Dakle, jedan dio je tu stalno, jedan povremeno. Već sam ranije isticao kako opozicija daje legitimitet diktatorskom režimu samim učešćem u radu njegovih insitucija, učešćem u njegovim procesima, poput izbora. Selektivno (ne)učestvovanje je samo još jedna igrica koja služi da naivnom građanstvu zamaže oči, baš kao i Rankovo uvijanje i, narodski rečeno, “izvođenje krivina”. Oni takođe vješto izbjegavaju povlačenje nekih radikalnijih poteza. Šta bi to konkretno podrazumijevalo? Svakako to su politike diskonitnuiteta, jer je tako nešto apsolutna neophodnost ako se žele istinski boriti protiv režima koji je zarobio sve institucije u zemlji kandžama nepotizma, korupcije, partokratije i kriminala. Sve to ukazuje da poltička borba u tim uslovima nikada ne može biti fer, da izbori nikada ne mogu biti fer i demokratski, samo iz jednog razloga, što sve diktira i vodi jedan, u suštini, diktatorski režim odjeven u ruho “zapadne demokratije”. Kad se ovi stavovi predoče pojedinim opozicionarima, oni se u biti sa njima slažu, a neki idu tako daleko pa obećavaju da će pristupiti drugačijim, radikalnijim metodima političke borbe. Ali to uvijek traje samo do sljedećih izbora, kada se biračko tijelo poziva da izađe na izbore, jer su oni svojim predanim radom po raznim odborima “za vraćanje povjerenja u izborni proces” omogućili bolje uslove, samo je potrebna veća izlaznost (kalkuliše se sa ciframa od preko 70%) i gotovi su. Međutim, nakon izbora, oni odgovornost prebacuju na to isto biračko tijelo, kritikuju ga i pozivaju na “promjenu svijesti”, nikada se ne odlučivši da sami preuzmu odgovornost za “izborne poraze”, da prihvate uzaludnost te i takve njihove borbe i pristupe nekim drugim metodama. Svi se nešto plaše da bi to izazvalo političku krizu u zemlji i nemire, koje niko ne želi, to je zabranjeno i pomisliti. Međutim, činjenica je da se ova zemlja već nalazi u dubokoj krizi, i to ne samo političkoj, već ekonomskoj, društvenoj i kulturnoj, zahvaljujući pogubnoj politici Vlade, protiv koje su tako zdušno i “manji koalicioni partner” i opozicija, ali čijem opstanku oni (ne)svjesno doprinose. Prema tome, zemlja se već nalazi u krizi, i to svakim danom sve više, budući da se osnovna načela demokratije uveliko gaze iz dana u dan, da se ljudske slobode i prava isto tako gaze, da se ljudi hapse i kažnjavaju zato što brane svoje domove i živote od nelegalnih odluka Vlade, da je sve veći broj nezaposlenih pogotovo među mladima, da država nema nikakav sistem u edukaciji i zapošljavanju, da država nema održivu ekonomsku perspektivu (sem zajmova sa različitih strana) što sve vuče u dužničko i svakoliko drugo ropstvo, da građani jedva sastavljaju kraj sa krajem, dok država određuje samo nove namete kako bi pokrila budžetske kratere nastale njenim lošim odlukama i ugovorima sa “investitorima” pri čemu joj vodeća ideja nije bila ta ekonomska održivost i isplativost već vraćanje ili činjenje usluga “tajkunima” kako bi, i jedna i druga strana, mogla da pere novac. Ako sve to nije već dovoljno alarmantno, i ako to ne zahtijeva radikalne poteze kako bi se došlo do nekih rješenja, ne znam koji podsticaj je onda potreban? Ono što znam da je sigurno potrebno jeste da je ovoj zemlji potreban taj momenat krize, taj zastoj u “normalnom funkcionisanju”, taj kolaps redovnog toka stvari, jer takav tok je loš, takav tok ima samo jednu monotonu frekvenciju kojom uspavljuje ljude, ušuškava ih u nepostojeću sigurnost, dok im se iz raznih izvora serviraju prividi neke borbe za “bolju budućnost” koji su tu samo da im umire savjest, tek toliko da bi lakše mogli da podnesu svu tu muku sa kojom se redovno suočavaju i kako bi mogli da održe svjesno odabrani ignorantski stav prema svim gore navedenim pitanjima. Kolaps takvog toka i “redovnog stanja stvari” je stoga neophodan kako bismo se istinski uhvatili u koštac sa svim ovim problemima i počeli aktivno da radimo na njihovom rješavanju. To nikako nije moguće ako se i dalje budemo igrali neke demokratije. Opozicionari, to definitivno znači da biste morali da dignete dupe iz udobnih poslaničkih fotelja, i kao nosioci političke volje opoziciono orjenitsanih građana preuzmete odgovornost i istupite sa radikalnijim potezima poput napuštanja Parlamenta, bojkota izbora i ostalim politikama diskontinuiteta. To važi i za SDP, ako se već ne slaže sa politikom Vlade, neka joj i zvanično oduzme legitimitet istupajući iz nje. To je politčka odgovornost svih vas, a ne servilnost nekim stranim faktorima koje čekate da vas inauguriraju u ministarske, premijerske i slične fotelje. Shvatite da oni to nikad neće uraditi sve dok Đukanović ostvaruje sve njihove zamisli, i sve dok nema nikakve pobune, jer njih se i ne tiču unutrašnje prilike u našoj zemlji jer “neće oni ovdje da žive”. Shvatite da su ukupne unutrašnje prilike tako loše da svakim danom tonemo sve dublje u sopstveno blato. Shvatimo i prihvatimo i riješimo to svi zajedno.
Otpor_1Vjerujte mi da kad bi sad Đukanović napravio neki radikalan potez koji baš i nije po volji Zapada, da bismo odmah imali masovne proteste, da bismo imali scenario “Otpor 2000” istog momenta, da bi tek tada Đukanović bio predstavljen od strane Brisela kao diktator, a ljudi na ulicama bi bili “demokratske snage” i “borci za slobodu”, dobili bismo “narandžastu revoluciju”. Tada ne bi bilo opomena kad se izađe iz Parlamenta na ulice, već bi to bilo dočekano sa velikim odobravanjem. Kako se te stvari odvijaju, možete detaljnije pogledati ovdje:

Moje pitanje je, ako mi svi dobro znamo kakav je ovo režim, koliko je loša situacija, zašto smo nesposobni da stvari preuzmemo u svoje ruke? Tu prevashodno mislim na one nosioce tog opozicionog diskursa, zašto oni nisu odlučni i jedinstveni u takvoj borbi bez obzira šta Zapad kaže? Zar vam nije preči vaš narod? Uostalom, uz istrajnost, vjerovatno biste promijenili i njihov odnos prema cjelokupnom pitanju i natjerali ih a prihvate novonastalu situaciju, iako njihova podrška nama mora uvijek biti od sekundarnog, ako uopšte i ikakvog, značaja.

Nadalje, ovdje se još obraćam i onim građanskim pokretima koji su u nastanku i koji su mahom iznikli usled nezadovoljstva stanjem u zemlji i pristupima da se isto popravi i izmijeni na bolje. Mnogi aktivisti ovih pokreta i nevladinih organizacija imali su mnoštvo performansa, mitinga, protesta, protestnih šetnji itd. Međutim, čemu sve to zapravo doprinosi? Ako zanemarimo da je brojnost vrlo mala, sami ti činovi sami po sebi ne uznemiravaju postojeći Sistem u potrebnoj mjeri. Naprotiv, oni su i očekivani, pa čak i poželjni. Ovo je tako jer svaka država unaprijed računa na nezadovoljstvo i moguće proteste i onda njene agencije (čitaj: ANB) nastoje da usmjere i amortizuju to nezadovoljstvo. Kao po pravilu, to se čini upravo putem takvih strogo kontrolisanih protesta. Tako je, recimo, bio slučaj sa protestima MANS-a prošle godine koji su namjerno djelovali besciljno, neodlučno i na taj način postignut je “kontraefekat”, okupljena energija je raspršena i narodno nezadovoljstvo amortizovano. Treba posebno obratiti pažnju kako se uvijek podsjeća da je u pitanju mirni protest, uredno prijavljen kod nadležnih organa. Ako je sloboda javnog okupljanja jedno od osnovnih ljudskih prava, onda čovjeku za to nije potrebna nikakva dozvola, a pogotovo ne bi trebalo da je traže oni koji bi na neki način trebalo da uzdrmaju postojeći status quo. Protesti i njemu slične stvari imaju za svrhu da izazovu svojevrsno “vanredno stanje”, oni su zapravo fizička manifestacija postojećeg vanrednog stanja. Upravo iz tog razloga Zakon o javnim okupljanjima suštinski derogira ljudsko pravo na okupljanje, jer ga ograničava u takvoj mjeri da ga vodi u besmisao. A zapravo, sam taj Zakon je besmislen, i treba ga kršiti  jer je u pitanju čist primjer “nemoralnog zakona” o kom je još Toro pisao, i koji iziskuje građansku neposlušnost. Nadalje, mnogi pokreti i svi ostali se trude da ostanu u granicama zakona u svom antirežismkom ili antisistemskom djelovanju. Po prirodi stvari, to je gotovo apsurdno. Naime, svi zakoni su krojeni tako da stave van zakona svako potencijalno ugrožavajuće ponašanje i postupanje po vladajući establišment. Vrlo često ti zakoni nemaju potreban legitimitet, kao što je to slučaj sa ovim ranije pomenutim. Međutim, to državi daje pravni osnov da upotrijebi državni aparat prinude u slučaju pobune. Dakle, zakonima je definisana dozvoljena igra pobune, na koju svaka država računa. To svaku pobunu stavlja u predvidljive, i po Sistem i režim, sigurne okvire stvarajući situaciju koju je moguće kontrolisati, a samim tim i neprimjetno usmjeravati i postepeno smirivati. Sva ta mirna okupljanja, protesti, šetnje i slično stoga ne ugrožavaju sistem, ali mu omogućavaju da se predstavi u dobrom svijetlu (sloboda govora i slično). Na taj način, otpor je pacifikovan, učinjen uzaludnim i često kontraproduktivnim, zloupotrijebljen kao sredstvo političke promocije pojedinih, najčešće vodeći nekim kompromisnim rješenjima koja suštinski ništa ne rješavaju. Prirodno, nijedna vlast neće prepustiti svoju moć samo zato što smo im transparentima to tražili, niko neće napustiti svoje privilegije i položaj samo zato što se slaže da su naši zahtjevi opravdani. Radi bolje ilustracije, podsjetio bih ovdje na toliko puta pominjanog Gandija i Indiju, koji je postao neka ideja vodilja mirnog protesta. Njegov doprinos je zaista značajan i ti metodi su doprinijeli u borbi Indije. Čak i kao takvi, svi ti aktovi nenasilnog otpora su često značili kršenje zakona i izazivali su represivne mjere.

bhagat-singh-voiceMeđutim, ono što se često previđa u razmatranju tadašnjih prilika u Indiji jeste druga strana otpora oličena u Bhagatu Singhu i njegovom revolucionarnom pokretu, koji je često uključivao i neke nasilne akcije. Oni su tako jedne prilike u Parlament bacili dvije bombe, uz mnoštvo letaka uzvikujući revolucionarne parole (tom prilikom nije bilo nikakvih žrtava :)). Smatra se da je ta vrsta pritiska dodatno ojačala Gandijevu pregovaračku poziciju, uz naravno narod koji je bio takođe istrajan u svojoj borbi.
Poenta ovog primjera jeste da je otpor u suštini višestran, i može i treba podrazumijevati forme građanske neposlušnosti koje je detaljno predočio Šarp (a koji su i u “Otporovom” priručniku :D), ali i nasilne akcije, akcije koje su prijetnja sistemu, koje mogu biti diverzantske, gerilske i subverzivne prirode, kako bi se kreirao snažan pritisak i prilike zaista postale vanredne, dok je sve to praćeno podrškom naroda koji samo želi da oduzme mandat onima koji rade protivno njegovim interesima i potrebama, što je sve, naravno, potpuno legitimno. Pored toga, poenta je i da sam princip legaliteta nema potrebnu težinu u zemljama koje su gotovo otvoreno represivne prirode, koje su u svojoj suštini diktature, i režimima koji uskraćuju elementarna ljudska prava bilo otvoreno ili kroz sistemske “greške i nedostatke”. Stoga su zakoni takvih režima, usled prirode samih tih režima, okrenuti zaštiti interesa vladajuće oligarhije, a ne interesa i prava građana, te teže ugnjetavanju istih, pa su samim tim u osnovi “nemoralni” i treba ih prekršiti ako stoje na putu ostvarenja tih prava i sloboda građana, odnosno slobodnijem i boljem društvu. Ovo je tako i zato što su ovakvi režimi, kakav mi imamo u Crnoj Gori, u osnovi nelegitimni jer nemaju uporište u podršci naroda čemu svjedoče i konstantne krađe izbora i manipulacije izbornom voljom građana. Otpor ne može biti miran i legalan, uokviren zakonskim normama, on mora izazvati nemire, mora prekršiti zakon, jer jednostavno mora da izvrši odlučujući pritisak kako bi proizveo potrebne promjene ili im doprinio. Sloboda nema kompromis, pa tako i borba za nju mora biti beskompromisna.

1425751_267040340110647_1435174978_nNo, međutim, postavlja se pitanje kako to sve implementirati u Crnoj Gori, ako znamo da se ni na “mirna okupljanja” poput protesta i marševa ne okuplja više od stotinjak građana (u najboljem slučaju), ako znamo da je najdirektniji vid antisistemske akcije od ’98 na ovamo bilo bacanje jaja na Parlament od prije nekoliko mjeseci? Kako onda očekivati da će se istinski otpor razviti u potrebnoj mjeri? Vrlo jednostavno, taj otpor treba da živi u svima nama, u svima kojima je bahatim ponašanjem vlasti i njihovih saučesnika oduzeta mladost, oduzeto sve mukotrpnim radom stečeno, svima kojima je ukradena perspektiva, svima obespravljenim, poniženim i uvrijeđenim … On može da se manifestuje uvijek i na svakom mjestu, kad god smatramo da je potrebno podići glas  protiv nečega, on se može sastojati u bilo kom aktu građanske neposlušnosti, u bilo kom nasilnom aktu, ili jednostavno samo izaći na ulicu, razbiti taj kolektivno usvojeni obrazac prihvatanja ovog životarenja, praćen strahom da bi pobuna mogla da nas dovede u goru situaciju, pa biramo da ćutimo. Neće biti bolje, neće se životni standard popraviti, nema obećane budućnosti! Ničega od toga neće biti jer niko ne može dobiti ono što ne traži. Zato na svaki mogući i dostupni način, bio on legalan ili ne, treba pružiti otpor! Ne mogu se mirno razbiti lanci koji su nas porobili, za stvarnu promjenu potrebno je oduzeti porobljivačima moć, a oni je se ne odriču lako. Zato izađite iz njihovih pravila igre, svi vi pojedinci, grupe ili partije koje se borite protiv njih i nametnite neka nova, svoja. Ubjeđivanja i pregovori sa njima, potpisivanja online i drugih peticija, lajkovi i postovi po fb grupama (kojih je uzgred više nego što zajedno imaju aktivista), očigledno nisu pomogle. Potrebno je ujediniti se i krenuti korak dalje, kreirati sopstvene metode poučeni djelovanjem različitih pokreta otpora kroz istoriju … Drugim riječima, Živi Otpor!

 Ovaj teorijski osvrt na probleme antirežimskog i antisistemskog djelovanja koji će od nekih hrabrijih dobiti čak i lajk na fejsbuku (ili možda biti šerovan), završio bih podsjećanjem na Drugi Svjetski Rat. Najpametniji potez koji su nacisti i ostali preduzeli odvodeći ljude u logore bilo je to što su ih uvjerili da je u njihovom najboljem interesu da se ne bune. Da li želite ličnu kartu ili želite da se pobunite i moguće poginete? Da li želite da živite u getu ili da se oduprete i moguće poginete? Da li želite na tuširanje ili da se oduprete i moguće poginete? Da smo tada živjeli, vrlo bi jasno znali šta treba da učinimo da bi se pobunili, i protiv koga. Valjda mi bolje od drugih znamo da okupator ne mora nužno biti spoljni, kad živimo u jednom diktatorskom režimu, trebalo bi da poznajemo svog protivnika.

Advertisements

Intervju prof. Kuljak

U vremenu u kom se aktuelni i ključni problemi ove zemlje stavljaju u drugi plan u odnosu na različite interese svakojakih interesnih grupa, rijetki su ljudi koji imaju viziju rješenja tih problema i koji su odvažni da ih prezentuju na jasan i nedvosmislen način. Upravo je takvo djelovanje neophodno da bi se postigli potrebni rezultati u domenu demokratizacije društva i uopšte njegovog oslobođenja od dugogodišnjeg jarma diktature oličene u Gospodaru. Nikakve minimalne dekriminalizacije i polovična rješenja, potrebna je korjenita promjena.

O svemu tome i mnogo čemu još govorila je profesorica Mirjana Kuljak u intervjuu datom za emisiju “Neskriveno” na TV Srpska, sa Draganom Rosandićem, koji ovdje u cjelosti prenosimo:

Bojkot! Diskontinuitet! Otpor!

563634_463313193737826_859699395_n

Iako nisam ni očekivao da ću morati ovoliko da čekam, namjerno sam izbjegavao da komentarišem sva dešavanja vezana za predsjedničke izbore. Želio sam tako da dam sportsku šansu opoziciji da me ubijedi da je u stanju da pokrene proces demokratizacije u Crnoj Gori, želio sam da mi pokažu istinsku volju, težnju, hrabrost i viziju takve promjene. Kritične izborne noći u narodu je postojala snažna energija i volja, kod svih obespravljenih i pokradenih građana da se pruži odlučan otpor diktatorskom režimu, to je izgledalo kao jedan potencijalno nezaustavljivi talas na kojem bi mogli da započnemo taj toliko željeni proces koji bi nas konačno oslobodio od kandži mafije i Sistema koji nam svakog dana otima sve više na svakom nivou života i postojanja. Koliki je bio gnijev poniženog građanina, otpor da bude još jednom njegova volja pogažena kao bezvrijedna, tolika je te noći bila i njegova snaga da izbaci iz fotelja sve one koji više ne predstavljaju tu njegovu volju, koja bi kao većinska trebala da vlada. Toj sili je bila neophodna spontanost da bi izazvala istinski građanski protest, toj sili je odmah bila potrebna ulica jer je iste noći spoznala da joj institucije Sistema ne dozvoljavaju da se kroz njih ispolji. Te noći je njenim nosiocima pred oči prikazan besmisao njihove “institucionalne” i “izborne” borbe, i to vjerovatno na najočitiji način u skoroj prošlosti. Tog dana režim je po ko zna koji put pokrao izbore, no izgleda da su se sada malo opustili, ili, vjerovatnije, postali toliko drski i oholi pa se osilili i počeli to da rade transparentno, otvoreno i bez skrivanja. Mada to i ne čudi, dozvolili su im to oni koji se protiv njih navodno bore, dozvolio im je to svaki pojedinačni građanin kada god bi rekao: “Pušti, ionako se ništa ne može promijeniti”. Takav ignorantski stav i omogućava režimu da ne mora više da se skriva, jer ljudi su sada i pored očiju slijepi, ne žele da vide, vjeruju u sve što im kaže RTCG ili koji drugi medij koji je na istom zadatku održavanja ove simulacije demokratije u Crnoj Gori. To im omogućava i nedosljednost opozicije kojoj nedostaje ključni elemenat volje za korjenitom reformom društva, pa se onda i oni identifikuju kao saučesnici u toj igrici zajedno sa svojim medijskim aparatom promocije. Međutim, te noći koja je morala biti kritična, opozicija je pokazala izvjesnu iskru otpora, odlučivši da ne prizna još izbornu krađu, već tada pozivajući na moguću vanistitucionalnu borbu, ali i na prisebnost baš te noći. Uprkos mom stavu o njihovom dosadašnjem “opozicionom” djelovanju, želio sam da im vjerujem, da im vjerujem da su u stanju da krenu u odlučujuću borbu protiv Gospodara. Sada jasno vidim da je ta noć bila taj dragocjeni momenat, noć koja je imala potencijal da bude okidač za početak takve borbe. Ipak, oni su odlučili da ne djeluju, da ne izazivaju nemire, već da kroz institucije Sistema dokažu tu izbornu krađu. Sasvim legitiman i opravdan zahtjev u svakoj iole demokratskoj zemlji. Međutim, problem je što nezavisne institucije, taj stub demokratije u državama koje se mogu opisati kao takve, u Crnoj nam Gori NE POSTOJE! Tačnije, one su zarobljene u kandžama režima koji upravlja ovom zemljom. Te institucije nemaju realnu moć da utiču na Vladu i njene čelnike, da djeluju protiv njih. Tim institucijama su bezbroj puta do sada podnošene prijave protiv raznih državnih funkcionera za najrazličitiji korpus prekršaja, povreda prava i krivičnih djela, počev od raznoraznh finansijskih malverzacija, preko korupcionaških afera i “ugradnji”, famoznih zloupotreba državnih resursa u partijske svrhe, pa sve do ubistava političkih neistomišljenika, ljudi koji su svojim likom i djelom nekako ugrozili njihove lične, partijske i kriminalne interese. Da li su ikad odgovorno i adekvatno reagovale? Naravno da nisu, uvijek su bile zastrašujuće tihe! U opštem građanstvu vlada rastući trend nepovjerenja prema tim institucijama. Zar smo zaista sada povjerovali da će priznati da su pokrali izbore, taj osnovni izvor njihovog bezličnog i bezobraznog postojanja?! Ako jesmo, zašto? Objasnili su to time da će ovako dokazati svima, a pogotovo međunarodnoj zajednici, koliko su te institucije korumpirane. Po meni, sasvim nepotrebna stvar. U ovom slučaju se može bez pretjerivanja reći da je korumpiranost institucija u Montenegru jedna notorna činjenica. U pravu, notorne činjenice se ne dokazuju!
Šta je bio rezultat takvog zahtjeva? Jedno besmisleno odugovlačenje koje je rezultiralo postepenim odumiranjem one energije, one sile o kojoj sam govorio na početku. Oštrica antirežimske borbe nepovratno je otupljena. Pominjane institucije jedino nisu podbacile, svaka redom je još jednom odigrala svoju ulogu, ulogu koji uspješno izvršava poslednjih 20 godina – zaštitila “demokratičnost” vlasti i svih procesa koje ista sprovodi! Neko će reći, pa dobro, to je ionako bila samo formalnost, znali smo da će tako biti. Pa čemu onda sve to, zašto se igrati demokratskih procesa? A i jednom kada uđete na teren isprazne forme, lišene suštine, onda pristajete i na pravila te igre. Drugim riječima, nesvjesno ili ne, opozicija je ovim potezom dala dodatni argument režimu, što su oni znalački iskoristili. Na sva zvona je objavljeno kako su i OIK, i DIK, i Ustavni Sud (upravo onaj isti Ustavni Sud koji je previdio član 97 Ustava, ocijenivši ustavnom Vujanovićevu kandidaturu, a sada i član 2) potvrdili regularnost predsjedničkih izbora. Nedugo zatim, na scenu su stupili licemjeri iz EU, na čelu sa Ketrin Ešton, ali i nezaobilaznim Jelkom Kacinom, koji su brže bolje podržali odluke upravo tih institucija. Pa, ljudi moji, zar se nešto drugo moglo i očekivati od njih? Pa, upravo su oni ti koji hvale te institucije kako su mnogo napredovale i učinile snažne napore ka demokratizaciji i borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala, i bla, bla, bla … Eštonova je baš u ovom periodu i kazala: “Crna Gora je država za divljenje i primjer svima u regionu”. Zar je bilo realno očekivati da će sami sebi da skaču u stomak, tako što će podržati opoziciju.koja je govorila o nekoj korumpiranosti tih institucija?!  Time su dali blagoslov režimu da istraje u svojoj laži, pokazujući još jednom da im je do demokratskih procesa u Crnoj Gori i njenog istinskog napretka stalo koliko do lanjskog snijega. Sve to čekanje da se predstava konačno završi, oduzelo je dosta toj tako neophodnoj spontanosti izraza narodnog nezadovoljstva koje je trebalo da kulminira u konačnom kraju i padu režima.

I napokon, iz Lekićevog izbornog štaba su se nakanili da pozovu na mirni građanski protest. Propagandna mašinerija DPS-a je odmah počela da podstiče na moguće izgrede, na to da protesti vode destabilizaciji Crne Gore i njene teškom Gospodarevom mukom vaspostavljene demokratije, da vode u nemire i čak građanski rat! To je podstaklo i Brisel da reaguje, koji tom prilikom ocjenjuje kako su protesti nepotrebni i da sve treba rešavati u okviru institucija.

Ipak, protest se desio. Koliko sam mogao da primijetim, skupu je prisustvovao veliki broj građana. Građana koji su stajali ujedinjeni posle dugo vremena, koji prevazilaze podjele koje je fabrikovao režim da bi lakše manipulisao i vladao, građana odlučnih mu se suprotstave. Mnogi su očekivali da bi upravo ovi protesti mogli da vode slomu režima, čemu sam se i sam nadao, uz određenu dozu sumnje koju su izazvali najnoviji zahtjevi opozicije. Nažalost, oni su objavljeni i kao zvanični na samom protestnom okupljanju. Rečeno je da se od Skupštine traži lex specialis kojim se poništavaju rezultati predsjedničkih izbora kao nevažeći, pa da potom Skupština raspiše nove?! Nešto ranije, opozicija je izašla iz skupštinskih odbora, odlučivši da bojkotuje rad Parlamenta. Na protestu je rečeno da će taj bojkot trajati “do daljnjeg”, pri čemu je ovo “daljnje” prilično neodređeno za situaciju koja zahtijeva konkretna rješenja i odluke.
Malo je reći da su me ovi zahtjevi razočarali. Nakon što su iscrpljena sva sredstva “institucionalne” borbe, mislio sam da je došlo krajnje vrijeme da se afirmišu politike diskontinuiteta u značajnijoj mjeri, da se ulici konačno prizna status poslednjeg slobodnog mjesta za neki realan otpor režimu, i da se na njoj odigra početak kraja ove tiranije. Ipak ne, ušlo se u jedno stanje potpunog apsurda. Jer kako drugačije komentarisati prvo zahtjev za poništavanje izbora? Zar sada “Parlament” treba da kaže ono što odbijaju da kažu toliko pominjani DIK i Ustavni Sud? Zar Parlament sada da obesmisli rad tih dokazano “nezavisnih” institucija? Da sami priznaju da su pokrali izbore? Zar da pređu preko riječi Eštonove i Kacina?
Šta tek reći o drugom zahtjevu? Sledstveno, on je još apsurdniji od svog prethodnika, jer se njime omogućava da režimska mašinerija za krađu izbora konsoliduje svoje redove i da ne dozvoli jedan tako ozbiljan propust kao što se dogodio na ovim izborima. I ko će, nakon te nove krađe ali sada sa boljim rezultatima (ne ovako aljkavo tijesnim), uopšte da dovede u pitanje najprije “pobjedu” Vujanovića, a potom i demokratiju po kojoj je ovaj “faktor stabilnosti” tako prepoznatljiv? Samo je pitanje koju opciju će režim da izabere. Ako ne izabere nijednu, uslijediće novi protesti, i to za “samo” 10 dana. Ok, sa zahtjevima se ne slažem, ali kad su već istaknuti, zašto se ne traži ostanak na ulici sve do ispunjenja zahtjeva? To bi bar pokazalo neku odlučnost, neki jasan cilj i doslednost u ostvarenju istog. Ovako sve to djeluje dosta smušeno, besciljno i nadasve, usiljeno. Da, upravo sam stekao da su ovaj protest organizovali upravo zbog snažnog pritiska javnosti, bez da su sami imali neku pretjeranu volju za tim. Ono što je, međutim, najvažnije, jeste da se ovim dodatno gasi ta volja i uopšte vjera da će se na ovaj način nešto promijeniti, narodno nezadovoljstvo polako jenjava i propušta se najizglednija prilika da se vidi kraj režimu. Ovo je najizglednija prilika jer ljudi nikad nisu bili ujedinjeniji bar u antirežimskoj borbi, što je pritisak narodnog nezadovoljstva  dovoljno jak, kritična masa sa tendencijom rasta je takođe tu. Sve se to razvodnjava i baca u nepovrat. Na ovaj način stiče se utisak da su i ovi protesti kao neki probni balon, poput prošlogodišnjih, sa ciljem da se amortizuje narodno nezadovoljstvo. Tačnije, još bolji je opis da je to kao neki ventil, kad pritisak postane jači, reaguje se tako što se odvrne taj ventil, pa pritisak izduši. Izgleda da upravo takvu svrhu imaju ovakvi protesti.
A priča je mogla biti sasvim drugačija. Već iste noći ljudi su se trebali okupiti ispred Skupštine i zahtijevati da im se prizna izborna volja, zahtijevati svoju slobodu. Sledećeg dana, opozicija se odmah povlači iz te Skupštine i ostalih institucija vlasti (budući da u tim korumpiranim ograncima Sistema nema šta da traži) i staje uz narod, uz svoje biračko tijelo čija su prava još jednom pogažena. Sindikati i studentske organizacije pozivaju na štrajk i bojkot, vrši se potpuna opstrukcija normalnog funkcionisanja Sistema. Ljudi su na ulici 24/7, i iz dana u dan, neprekidnom blokadom gradova i pomenutim bojkotom Sistemu se vezuju ruke. U takvim uslovima stvara se mogućnost nastanka tzv. tehničke vlade, koja će  donošenjem najprije zakona o lustraciji omogućiti raspisivanje prvih slobodnih izbora u istoriji zemlje. Nakon toga će se stvoriti uslovi i za potpunu dekriminalizaciju, preko provjere porijekla imovine svih koji su obavljali najviše državne funkcije i članova njihovih porodica i kumova, pa će se tako mafijašima i kriminalcima koji su nam okupirali zemlju ooduzeti i novčana moć čime bi se njihov položaj u potpunosti marginalizovao, tj. završili bi tamo gdje im je i mjesto u slobodnim društvima – iza zatvorskih rešetaka.
Kad bolje razmislim, ispravka, priča bi MORALA biti tako drugačija!  Morala jer to se čini najizglednijim putem za istinski proces demokratizacije. Ne treba nam dozvola od EU i ostatka Zapada da to sprovedemo u djelo. Potrebni smo nam mi sami, da konačno prozremo ovo vrzino kolo i odbijemo da igramo bilo kakvu ulogu u njemu. Toj međunarodnoj zajednici treba samo da ostavimo jednu mogućnost, da se pomire sa tim i prihvate novu realnost u Crnoj Gori, realnost koju je stvorio svaki građanin pojedinačno time što je ustao protiv svog tlačitelja, time što je odbio da se pokorava njegovim zapovjedima kojim ga je konstantno unižavao i oduzimao mu sva prava i slobode samo zato što nije njemu podoban, samo zato što odbija da bude poltron i poslušnik. Istinskoj demokratiji je upravo potreban takav slobodomisleći građanin, oslobođen nametnutih apstrakcija, spreman da se uvijek bori za svoje ideje. Oni koji to ne žele nama nisu potrebni i slobodno mogu da se čiste!

Za kraj, želio bih da uputim i svojevrsni apel opoziciji i ostatku antirežimskog bloka da se prihvate istinske borbe protiv mafije na vlasti, jer to je naš najvažniji problem, koji je ujedno uzrok svih ostalih, Kao i svaka bolest, tako se i ova naša da liječiti samo otklanjanjem uzroka, a ne pojedinačnih posledica. Zato hajde da ne fingiramo stvari, već uzmimo ovih 6 tačaka da nam svima služe kao neki vodič, jer to su ideje bliske svima onima koji su bili na jučerašnjem protestu, i koji od srca žele da vide kraj ovoj agoniji koja traje već preko dvije decenije. Krenimo u odlučnu borbu, šansa još postoji!
Bojkot! Diskontinuitet! OTPOR!