Pacifikacija Otpora

activism-not-just-for-hippies-anymore

U posljednje vrijeme sve više ljudi uviđa činjenicu lažne političke borbe opozicije i vlasti. Opozicija se tako optužuje za nedostatak radikalnosti u svojim potezima, i za, uistinu, kalkulantski odnos prema gorućim pitanjima političkog života u zemlji. Njihove “aktivnosti” se sastoje u dodvoravanju nikom drugom do Ranku Krivokapiću, čovjeku koji je na izvjestan način i sličan upravo njima. Naime, Ranko isto selektivno učestvuje u vlasti, baš kao što i opozicija selektivno učestvuje u radu Parlamenta, tog tragikomičnog pozorišta raznih “bitangi”. Predsjednik tog “predstavničkog tijela” se u mnogim potezima ne slaže sa politikom Vlade, ili kako bi on to rekao “većeg koalicionog partnera”, nastojeći tako da stvori privid neke demokratske različitosti u stavovima unutar DPSDP koalcije, vješto izbjegavajući povlačenje radikalnijih poteza koji bi takve razlike podrazumijevale, poput istupanja iz te iste Vlade. Realno, nisu to minorne neke razlike gdje su takva mimoilaženja u stavovima i očekivana, već suštinska društveno – ekonomska pitanja poput KAP-a, Elektroprivrede, poreza, dakle svih onih koja određuju politiku jedne zemlje. Vlada u kojoj ne postoje slaganja oko politike koju treba da vodi je nelegitimna! Da, upravo tako, jer ako određeni činioci u Vladi ističu neslaganje sa njenom politikom, a ti činioci su u Vladi zahvaljujući izbornoj volji građana, to dalje znači da Vlada nema više podršku većine građana i kao takva bi trebala da prihvati odgovornost za sopstveni neuspjeh. Ako već ne postoji taj stepen političke odgovornosti, kao što očigledno ne postoji, za očekivati je onda od onih koji ukazuju na to da povuku takav potez, u ovom slučaju da SDP istupi iz Vlade, jer je to odgovorno prema njihovim biračima koji su ih izabrali na funkcije, i politički konzistentno. Sve ostalo je prosipanje magle, glupa priča koja prijeti da im debelo podrije politički kredibilitet, ako takav uopšte i postoji.

Sa druge strane, imamo opoziciju koja selektivno učestvuje u radu Parlamenta. Dakle, jedan dio je tu stalno, jedan povremeno. Već sam ranije isticao kako opozicija daje legitimitet diktatorskom režimu samim učešćem u radu njegovih insitucija, učešćem u njegovim procesima, poput izbora. Selektivno (ne)učestvovanje je samo još jedna igrica koja služi da naivnom građanstvu zamaže oči, baš kao i Rankovo uvijanje i, narodski rečeno, “izvođenje krivina”. Oni takođe vješto izbjegavaju povlačenje nekih radikalnijih poteza. Šta bi to konkretno podrazumijevalo? Svakako to su politike diskonitnuiteta, jer je tako nešto apsolutna neophodnost ako se žele istinski boriti protiv režima koji je zarobio sve institucije u zemlji kandžama nepotizma, korupcije, partokratije i kriminala. Sve to ukazuje da poltička borba u tim uslovima nikada ne može biti fer, da izbori nikada ne mogu biti fer i demokratski, samo iz jednog razloga, što sve diktira i vodi jedan, u suštini, diktatorski režim odjeven u ruho “zapadne demokratije”. Kad se ovi stavovi predoče pojedinim opozicionarima, oni se u biti sa njima slažu, a neki idu tako daleko pa obećavaju da će pristupiti drugačijim, radikalnijim metodima političke borbe. Ali to uvijek traje samo do sljedećih izbora, kada se biračko tijelo poziva da izađe na izbore, jer su oni svojim predanim radom po raznim odborima “za vraćanje povjerenja u izborni proces” omogućili bolje uslove, samo je potrebna veća izlaznost (kalkuliše se sa ciframa od preko 70%) i gotovi su. Međutim, nakon izbora, oni odgovornost prebacuju na to isto biračko tijelo, kritikuju ga i pozivaju na “promjenu svijesti”, nikada se ne odlučivši da sami preuzmu odgovornost za “izborne poraze”, da prihvate uzaludnost te i takve njihove borbe i pristupe nekim drugim metodama. Svi se nešto plaše da bi to izazvalo političku krizu u zemlji i nemire, koje niko ne želi, to je zabranjeno i pomisliti. Međutim, činjenica je da se ova zemlja već nalazi u dubokoj krizi, i to ne samo političkoj, već ekonomskoj, društvenoj i kulturnoj, zahvaljujući pogubnoj politici Vlade, protiv koje su tako zdušno i “manji koalicioni partner” i opozicija, ali čijem opstanku oni (ne)svjesno doprinose. Prema tome, zemlja se već nalazi u krizi, i to svakim danom sve više, budući da se osnovna načela demokratije uveliko gaze iz dana u dan, da se ljudske slobode i prava isto tako gaze, da se ljudi hapse i kažnjavaju zato što brane svoje domove i živote od nelegalnih odluka Vlade, da je sve veći broj nezaposlenih pogotovo među mladima, da država nema nikakav sistem u edukaciji i zapošljavanju, da država nema održivu ekonomsku perspektivu (sem zajmova sa različitih strana) što sve vuče u dužničko i svakoliko drugo ropstvo, da građani jedva sastavljaju kraj sa krajem, dok država određuje samo nove namete kako bi pokrila budžetske kratere nastale njenim lošim odlukama i ugovorima sa “investitorima” pri čemu joj vodeća ideja nije bila ta ekonomska održivost i isplativost već vraćanje ili činjenje usluga “tajkunima” kako bi, i jedna i druga strana, mogla da pere novac. Ako sve to nije već dovoljno alarmantno, i ako to ne zahtijeva radikalne poteze kako bi se došlo do nekih rješenja, ne znam koji podsticaj je onda potreban? Ono što znam da je sigurno potrebno jeste da je ovoj zemlji potreban taj momenat krize, taj zastoj u “normalnom funkcionisanju”, taj kolaps redovnog toka stvari, jer takav tok je loš, takav tok ima samo jednu monotonu frekvenciju kojom uspavljuje ljude, ušuškava ih u nepostojeću sigurnost, dok im se iz raznih izvora serviraju prividi neke borbe za “bolju budućnost” koji su tu samo da im umire savjest, tek toliko da bi lakše mogli da podnesu svu tu muku sa kojom se redovno suočavaju i kako bi mogli da održe svjesno odabrani ignorantski stav prema svim gore navedenim pitanjima. Kolaps takvog toka i “redovnog stanja stvari” je stoga neophodan kako bismo se istinski uhvatili u koštac sa svim ovim problemima i počeli aktivno da radimo na njihovom rješavanju. To nikako nije moguće ako se i dalje budemo igrali neke demokratije. Opozicionari, to definitivno znači da biste morali da dignete dupe iz udobnih poslaničkih fotelja, i kao nosioci političke volje opoziciono orjenitsanih građana preuzmete odgovornost i istupite sa radikalnijim potezima poput napuštanja Parlamenta, bojkota izbora i ostalim politikama diskontinuiteta. To važi i za SDP, ako se već ne slaže sa politikom Vlade, neka joj i zvanično oduzme legitimitet istupajući iz nje. To je politčka odgovornost svih vas, a ne servilnost nekim stranim faktorima koje čekate da vas inauguriraju u ministarske, premijerske i slične fotelje. Shvatite da oni to nikad neće uraditi sve dok Đukanović ostvaruje sve njihove zamisli, i sve dok nema nikakve pobune, jer njih se i ne tiču unutrašnje prilike u našoj zemlji jer “neće oni ovdje da žive”. Shvatite da su ukupne unutrašnje prilike tako loše da svakim danom tonemo sve dublje u sopstveno blato. Shvatimo i prihvatimo i riješimo to svi zajedno.
Otpor_1Vjerujte mi da kad bi sad Đukanović napravio neki radikalan potez koji baš i nije po volji Zapada, da bismo odmah imali masovne proteste, da bismo imali scenario “Otpor 2000” istog momenta, da bi tek tada Đukanović bio predstavljen od strane Brisela kao diktator, a ljudi na ulicama bi bili “demokratske snage” i “borci za slobodu”, dobili bismo “narandžastu revoluciju”. Tada ne bi bilo opomena kad se izađe iz Parlamenta na ulice, već bi to bilo dočekano sa velikim odobravanjem. Kako se te stvari odvijaju, možete detaljnije pogledati ovdje:

Moje pitanje je, ako mi svi dobro znamo kakav je ovo režim, koliko je loša situacija, zašto smo nesposobni da stvari preuzmemo u svoje ruke? Tu prevashodno mislim na one nosioce tog opozicionog diskursa, zašto oni nisu odlučni i jedinstveni u takvoj borbi bez obzira šta Zapad kaže? Zar vam nije preči vaš narod? Uostalom, uz istrajnost, vjerovatno biste promijenili i njihov odnos prema cjelokupnom pitanju i natjerali ih a prihvate novonastalu situaciju, iako njihova podrška nama mora uvijek biti od sekundarnog, ako uopšte i ikakvog, značaja.

Nadalje, ovdje se još obraćam i onim građanskim pokretima koji su u nastanku i koji su mahom iznikli usled nezadovoljstva stanjem u zemlji i pristupima da se isto popravi i izmijeni na bolje. Mnogi aktivisti ovih pokreta i nevladinih organizacija imali su mnoštvo performansa, mitinga, protesta, protestnih šetnji itd. Međutim, čemu sve to zapravo doprinosi? Ako zanemarimo da je brojnost vrlo mala, sami ti činovi sami po sebi ne uznemiravaju postojeći Sistem u potrebnoj mjeri. Naprotiv, oni su i očekivani, pa čak i poželjni. Ovo je tako jer svaka država unaprijed računa na nezadovoljstvo i moguće proteste i onda njene agencije (čitaj: ANB) nastoje da usmjere i amortizuju to nezadovoljstvo. Kao po pravilu, to se čini upravo putem takvih strogo kontrolisanih protesta. Tako je, recimo, bio slučaj sa protestima MANS-a prošle godine koji su namjerno djelovali besciljno, neodlučno i na taj način postignut je “kontraefekat”, okupljena energija je raspršena i narodno nezadovoljstvo amortizovano. Treba posebno obratiti pažnju kako se uvijek podsjeća da je u pitanju mirni protest, uredno prijavljen kod nadležnih organa. Ako je sloboda javnog okupljanja jedno od osnovnih ljudskih prava, onda čovjeku za to nije potrebna nikakva dozvola, a pogotovo ne bi trebalo da je traže oni koji bi na neki način trebalo da uzdrmaju postojeći status quo. Protesti i njemu slične stvari imaju za svrhu da izazovu svojevrsno “vanredno stanje”, oni su zapravo fizička manifestacija postojećeg vanrednog stanja. Upravo iz tog razloga Zakon o javnim okupljanjima suštinski derogira ljudsko pravo na okupljanje, jer ga ograničava u takvoj mjeri da ga vodi u besmisao. A zapravo, sam taj Zakon je besmislen, i treba ga kršiti  jer je u pitanju čist primjer “nemoralnog zakona” o kom je još Toro pisao, i koji iziskuje građansku neposlušnost. Nadalje, mnogi pokreti i svi ostali se trude da ostanu u granicama zakona u svom antirežismkom ili antisistemskom djelovanju. Po prirodi stvari, to je gotovo apsurdno. Naime, svi zakoni su krojeni tako da stave van zakona svako potencijalno ugrožavajuće ponašanje i postupanje po vladajući establišment. Vrlo često ti zakoni nemaju potreban legitimitet, kao što je to slučaj sa ovim ranije pomenutim. Međutim, to državi daje pravni osnov da upotrijebi državni aparat prinude u slučaju pobune. Dakle, zakonima je definisana dozvoljena igra pobune, na koju svaka država računa. To svaku pobunu stavlja u predvidljive, i po Sistem i režim, sigurne okvire stvarajući situaciju koju je moguće kontrolisati, a samim tim i neprimjetno usmjeravati i postepeno smirivati. Sva ta mirna okupljanja, protesti, šetnje i slično stoga ne ugrožavaju sistem, ali mu omogućavaju da se predstavi u dobrom svijetlu (sloboda govora i slično). Na taj način, otpor je pacifikovan, učinjen uzaludnim i često kontraproduktivnim, zloupotrijebljen kao sredstvo političke promocije pojedinih, najčešće vodeći nekim kompromisnim rješenjima koja suštinski ništa ne rješavaju. Prirodno, nijedna vlast neće prepustiti svoju moć samo zato što smo im transparentima to tražili, niko neće napustiti svoje privilegije i položaj samo zato što se slaže da su naši zahtjevi opravdani. Radi bolje ilustracije, podsjetio bih ovdje na toliko puta pominjanog Gandija i Indiju, koji je postao neka ideja vodilja mirnog protesta. Njegov doprinos je zaista značajan i ti metodi su doprinijeli u borbi Indije. Čak i kao takvi, svi ti aktovi nenasilnog otpora su često značili kršenje zakona i izazivali su represivne mjere.

bhagat-singh-voiceMeđutim, ono što se često previđa u razmatranju tadašnjih prilika u Indiji jeste druga strana otpora oličena u Bhagatu Singhu i njegovom revolucionarnom pokretu, koji je često uključivao i neke nasilne akcije. Oni su tako jedne prilike u Parlament bacili dvije bombe, uz mnoštvo letaka uzvikujući revolucionarne parole (tom prilikom nije bilo nikakvih žrtava :)). Smatra se da je ta vrsta pritiska dodatno ojačala Gandijevu pregovaračku poziciju, uz naravno narod koji je bio takođe istrajan u svojoj borbi.
Poenta ovog primjera jeste da je otpor u suštini višestran, i može i treba podrazumijevati forme građanske neposlušnosti koje je detaljno predočio Šarp (a koji su i u “Otporovom” priručniku :D), ali i nasilne akcije, akcije koje su prijetnja sistemu, koje mogu biti diverzantske, gerilske i subverzivne prirode, kako bi se kreirao snažan pritisak i prilike zaista postale vanredne, dok je sve to praćeno podrškom naroda koji samo želi da oduzme mandat onima koji rade protivno njegovim interesima i potrebama, što je sve, naravno, potpuno legitimno. Pored toga, poenta je i da sam princip legaliteta nema potrebnu težinu u zemljama koje su gotovo otvoreno represivne prirode, koje su u svojoj suštini diktature, i režimima koji uskraćuju elementarna ljudska prava bilo otvoreno ili kroz sistemske “greške i nedostatke”. Stoga su zakoni takvih režima, usled prirode samih tih režima, okrenuti zaštiti interesa vladajuće oligarhije, a ne interesa i prava građana, te teže ugnjetavanju istih, pa su samim tim u osnovi “nemoralni” i treba ih prekršiti ako stoje na putu ostvarenja tih prava i sloboda građana, odnosno slobodnijem i boljem društvu. Ovo je tako i zato što su ovakvi režimi, kakav mi imamo u Crnoj Gori, u osnovi nelegitimni jer nemaju uporište u podršci naroda čemu svjedoče i konstantne krađe izbora i manipulacije izbornom voljom građana. Otpor ne može biti miran i legalan, uokviren zakonskim normama, on mora izazvati nemire, mora prekršiti zakon, jer jednostavno mora da izvrši odlučujući pritisak kako bi proizveo potrebne promjene ili im doprinio. Sloboda nema kompromis, pa tako i borba za nju mora biti beskompromisna.

1425751_267040340110647_1435174978_nNo, međutim, postavlja se pitanje kako to sve implementirati u Crnoj Gori, ako znamo da se ni na “mirna okupljanja” poput protesta i marševa ne okuplja više od stotinjak građana (u najboljem slučaju), ako znamo da je najdirektniji vid antisistemske akcije od ’98 na ovamo bilo bacanje jaja na Parlament od prije nekoliko mjeseci? Kako onda očekivati da će se istinski otpor razviti u potrebnoj mjeri? Vrlo jednostavno, taj otpor treba da živi u svima nama, u svima kojima je bahatim ponašanjem vlasti i njihovih saučesnika oduzeta mladost, oduzeto sve mukotrpnim radom stečeno, svima kojima je ukradena perspektiva, svima obespravljenim, poniženim i uvrijeđenim … On može da se manifestuje uvijek i na svakom mjestu, kad god smatramo da je potrebno podići glas  protiv nečega, on se može sastojati u bilo kom aktu građanske neposlušnosti, u bilo kom nasilnom aktu, ili jednostavno samo izaći na ulicu, razbiti taj kolektivno usvojeni obrazac prihvatanja ovog životarenja, praćen strahom da bi pobuna mogla da nas dovede u goru situaciju, pa biramo da ćutimo. Neće biti bolje, neće se životni standard popraviti, nema obećane budućnosti! Ničega od toga neće biti jer niko ne može dobiti ono što ne traži. Zato na svaki mogući i dostupni način, bio on legalan ili ne, treba pružiti otpor! Ne mogu se mirno razbiti lanci koji su nas porobili, za stvarnu promjenu potrebno je oduzeti porobljivačima moć, a oni je se ne odriču lako. Zato izađite iz njihovih pravila igre, svi vi pojedinci, grupe ili partije koje se borite protiv njih i nametnite neka nova, svoja. Ubjeđivanja i pregovori sa njima, potpisivanja online i drugih peticija, lajkovi i postovi po fb grupama (kojih je uzgred više nego što zajedno imaju aktivista), očigledno nisu pomogle. Potrebno je ujediniti se i krenuti korak dalje, kreirati sopstvene metode poučeni djelovanjem različitih pokreta otpora kroz istoriju … Drugim riječima, Živi Otpor!

 Ovaj teorijski osvrt na probleme antirežimskog i antisistemskog djelovanja koji će od nekih hrabrijih dobiti čak i lajk na fejsbuku (ili možda biti šerovan), završio bih podsjećanjem na Drugi Svjetski Rat. Najpametniji potez koji su nacisti i ostali preduzeli odvodeći ljude u logore bilo je to što su ih uvjerili da je u njihovom najboljem interesu da se ne bune. Da li želite ličnu kartu ili želite da se pobunite i moguće poginete? Da li želite da živite u getu ili da se oduprete i moguće poginete? Da li želite na tuširanje ili da se oduprete i moguće poginete? Da smo tada živjeli, vrlo bi jasno znali šta treba da učinimo da bi se pobunili, i protiv koga. Valjda mi bolje od drugih znamo da okupator ne mora nužno biti spoljni, kad živimo u jednom diktatorskom režimu, trebalo bi da poznajemo svog protivnika.

Antikorupcijska Liga Balkana

1384028_594910637233047_945824448_n

Balkanska antikorupcijska liga nastala je kao široki antikorupcijski front aktivista iz više aktivističkih pokreta u regiji, prije svega Pokreta Occupy Croatia i Pokreta 99% Srbije, te aktivista iz Alijanse za odbranu javnog dobra u Srbiji, hakerska grupa Anonymous Srbija, kao i Pokreta Udar i Otpor Diktatorskom režimu – građanska neposlušnost iz Crne Gore, te uz podršku brojnih antikorupcijskih udruženja i inicijativa, kao što su Nezavisni sindikat carinika Hrvatske, Udruženja za borbu protiv korupcije, kriminala i diskriminacije u institucijama i javnim ustanovama u BiH, čija se predsjednica i poznata bosanskohercegovačka zviždačica Irina Lovrić uključila u rad Antikorupcijske lige, Udruga Kulin Ban oštećenih radnika malih dioničara u Hrvatskoj. U rad Antikorupcijske lige uključili su se i poznati dugogodišnji borci protiv korupcije: ugledni novinar i autor kultne “Latinice” Denis Latin, istraživački novinar Domagoj Margetić, te ugledni pravni ekspert Sulejman Tabaković. Podršku Antikorupcijskoj ligi Balkana dao je i poznati rock muzičar i građanski aktivist, frontmen “Atomskog skloništa” Bruno Langer.

Radi se o udruženoj inicijativi dugogodišnjih antikorupcijskih aktivista koji od sada udruženim snagama kreću u otvoreni regionalni rat protiv korupcije! Zato je ovo front, a ne tek još jedna inicijativa. Osim toga ovaj front nastaje i kao odgovor na korupciju u tzv. nevladinom sektoru, NGO ili NVO korupciju, NGO sektora koji svojom “borbom protiv korupcije” koju debelo naplaćuju često i od poreznih obveznika, zapravo prikrivaju sistemsku korupciju i onemogućavaju sistemsku borbu protiv korupcije u našim zemljama. Balkanska antikorupcijska liga slijedi ideju antikorupcijske borbe Verice Barać i sličnih antikorupcijskih aktivista, brojnih zviždača i boraca protiv korupcije na Balkanu.

Pokretanje aktivističke inicijative balkanske Antikorupcijske lige uslijedilo je jednim dijelom upravo i zbog korumpiranosti tzv. “nevladinog sektora”, odnosno NGO korupcije, te aktivnog saučesništva tzv. “antikorupcijskih nevladinih udruženja” u prikrivanju sistemske korupcije, te skretanju pažnje javnosti sa velikih i ozbiljnih korupcionaških afera, kao i sistemske korupcije u strukturama vlasti, ali i sistemske korupcije na lokalnom nivou. Mnoge “nevladine organizacije” za novac koji primaju iz državnih ili lokalnih proračuna, ili pak iz nekih paradržavnih sredstava, ili otvoreno od političkih partija, ili državnih i javnih preduzeća koja kontrolišu političke partije na vlasti, jednostavno su postale dio sistemske korupcionaške mreže tranzicione političke i tajkunske elite u svim državama na Balkanu. Drugim riječima, za mnoge čelnike tih nvo-a “borba protiv korupcije” samo je dobar biznis, te s jedne strane izvor finansijskih prihoda, a s druge strane se tobožnjom borbom protiv korupcije zapravo koriste kako bi postali dio sistema i kako bi se pozicionirali na nekakvim pozicijama moći, čime opet na ovaj ili onaj način participiraju u korumpiranom tranzicijskom sistemu na Balkanu.

Borba protiv korupcije za nas je ultimativno pitanje u izgradnji stvarnog demokratskog, građanskog, civilnog, sekularnog i modernog društva u državama na Balkanu, nastalim nakon raspada bivše Jugoslavije. Želimo prije svega postaviti i insistirati na istini o tranziciji na Balkanu, istini o dogovorenim ratovima na Balkanu 1990.-ih godina, istini o pljački koju su u novonastalim državama na Balkanu izveli pripadnici političke, tajkunske i bankarske elite, teškoj više desetina milijarda eura, tačnije tri i po godišnja proračuna svake države nastale raspadom bivše SFRJ. Tu smo da izazovemo kompletnu balkansku tranzicionu oligarhiju na dvoboj, na konačni obračun i polaganje računa pred građanima naših zemalja. Njihova se moć temelji na krvi, ratnim zločinima, pljački javnih dobara, ratnoprofiterskim privatizacijama, na organizovanom i sistemskom uništavanju ekonomija u balkanskim državama i pljački i uništavanju strateških resursa na kojima se temelji razvoj i napredak svakog društva i ekonomije. Organizovali smo se da tim korumpiranim balkanskim oligarsima krvavih ruku i prljave savjesti poručimo: Došlo je vrijeme za obračun s vama! Beskompromisna borba protiv takvog oligarhijskog tranzicionog sistema nema alternativu! Pod krinkom demokratije, izgradili ste moćnu oligarhijsku arhitekturu i hijerarhiju moći, koju održavate novcem kojeg ste opljačkali od nas građana, i sadašnjim političkim sistemom parlamentarne demokratije, kojim zloupotrebljavate legitimitet naših glasova za ciljeve održanja pozicija moći tranzicione oligarhije. Takav sistem, temeljen na dogovorenim ratovima devedesetih godina, kojima ste prikrivali svoju pljačku, na pljački javnih dobara i strateških resursa, na masovnim ratnim zločinima i ratnoprofiterskoj pljački masovnih razmjera, temeljenoj na međunarodnom švercu i mafijaškom strukturisanju državnih institucija kao mafijaških ili polumafijaških kriminalnih organizacija, nema niti može imati demokratski narodni legitimitet.

Naša poruka korumpiranoj balkanskoj tranzicionoj oligarhiji je jasna: Vaše vrijeme je isteklo! Vrijeme je za direktnu demokratiju! Vrijeme je za novo društveno političko uređenje u kojem će svaki glas, svaki građanin, i njegovo pravo odlučivanja biti temelj zakonodavnog legitimiteta, temelj odlučivanja o svim bitnim pitanjima zajednice i društva. Građanin koji postaje subjekt odlučivanja, a ne objekt vaših nametnutih odluka koje donosite u ime i za račun kojekakvih zakulisnih interesa, za koje vas je netko korumpirao. Za nas je borba protiv korupcije i kriminala jako bitan faktor u procesu ozdravljenja društva. Balkanska oligarhija je svoje carstvo izgradila pljačkanjem društvene (državne) imovine, i sada akumuliranim kapitalom, stečenim organizovanom pljačkom balkanskih država, ratnim profiterstvom i organizovanim kriminalom temeljenom na međunarodnom krijumčarenju oružja, nafte, droge, cigareta, ljudi; želi za sitniš prigrabiti preostala javna dobra.

Upravo zbog toga ozbiljna borba protiv korupcije je glavni preduslov rješavanja brojnih otvorenih pitanja i problema tranzicionih društava na Balkanu, kao što su pitanja socijalne sigurnosti građana, besplatnog školstva, kvalitetnog i pristupačnog zdravstvenog osiguranja, ravnopravnosti pred zakonom, jednakih mogućnosti u društvu, ravnopravnog ostvarivanja prava na rad, prava na radno mjesto i lični dohodak koji građanima može osigurati kvalitetan i dostojanstven život. Osim tih osnovnih pitanja, obračun s korupcijom preduslov je i bilo kakvog razvoja i napretka uopšte. Međutim, sistem koji je generator korupcije u istom trenutku ne može biti i pokretač obračuna s korupcijom.

Zbog toga smo pokrenuli našu direktnu akciju borbe protiv korupcije i udružili se u regionalnu Antikorupcijsku ligu Balkana. Dosta je! Vrijeme je za organizovani otpor balkanskoj oligarhiji. Vrijeme je da uzvratimo udarce koje primamo već decenijama od pripadnika njihovog oligarhijskog sistema moći. Vrijeme je za udar na političku mafiju! Zato je nastao naš zajednički antikorupcijski front.

Zato pozivamo sve građane Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije, te drugih balkanskih država, posebno Slovenije i Makedonije, da nam se pridruže u Anitkorupcijskoj ligi Balkana, te da nam se pridruže u Balkanskom maršu protiv korupcije, koji će se za sada održati istovremeno na tri lokacije: 2.11.2013., u 17.00 sati, i to u Zagrebu, na Trgu Josipa bana Jelačića, kod sata; u Beogradu na Trgu Kneza Mihaila (ex Pozorišni trg), kod Konjanika; te u Podgorici na Trgu Svetog Petra Cetinjskog. Ovom antkorupcijskom akcijom, koja je samo početak otvaranja zajedničkog balkanskog antikorupcijskog fronta ujedno smo dio međunarodne inicijative »Marša protiv korupcije«, kojeg aktivisti u svijetu organizuju tog istog dana. Antikorupcijska liga biće glas građana, glas zviždača, glas žrtava korupcije. Zato pozivamo građane da se i prijavljivanjem slučajeva korupcije uključe u rad Antikorupcijske lige Balkana. Budite slobodni diskretno i anonimno nam prijaviti korupciju i pojedine slučajeve na mail antikorupcijskaliga@gmail.com, ili se jednostavno javite porukom na našoj stranici https://www.facebook.com/antikorupcijskaliga, ili pak porukom na našem twitter profilu @Antikorupcijska, a uključiti se možete I dolaskom na Balkanski marš protiv korupcije, o čemu možete saznati više na stranici https://www.facebook.com/events/584440038270426/. Očekuje se uključivanje i drugih inicijativa i aktivističkih skupina iz regije u aktivnosti Antikorupcijske lige Balkan.

Antikorupcijska liga Balkana