Ljubo Čupić nije dovoljan
U svojim dosadašnjim tekstovima uvijek sam se obraćao crnogorskom građaninu, i to na dva načina istovremeno. Prvi je crnogorski građanin kao arhetip, kao jedan ideal. Drugi je crnogorski građanin kao stvarna jedinka, kao slobodno misleće ljudsko biće. Oba puta su bila neuspješna, jer da bi arhetip mogao uopšte da nastane, čak i ideal, potrebno je da je prethodno negdje već postojao, tj. da je već postojala ova jedinka određena kao slobodnomisleći građanin. Sve mi očiglednije postaje da je nikada nije bilo, i skoro da je nema ni sad. Bolje rečeno, nema je u statistički značajnom broju da bi uopšte mogla biti nosilac neke promjene, svaka čast izuzecima. Međutim, čak i među njima postoje samo impotentne rasprave, beskrajna raspredanja u komentarisanju dnevno političkih tema, bez nekog značajnijeg pomaka. Možda do toga dolazi usled razočaranosti i frustriranosti sopstvenom nemogućnošću da se postigne željeni efekat uzrokovane neplodnošću samog tla, a možda i neplodnošću samih ideja. Pokušaću ovdje da razmotrim obje te karakteristične situacije, dok ću u nekom narednom osvrnuti na neku svoju viziju istinske revolucionarne promjene. Nego da krenemo redom.
Činjenica je da crnogorski narod u svojoj kolektivnoj svijesti nema primjer jasno vodeće individualne svijesti, tj. arhetip slobodnomislećeg čovjeka. Naprotiv, ovaj narod je oduvijek imao samo jedan dominantan takav arhetip, a to je Gospodar! Ovo je narod koji ima toliku potrebu za submisivnošću da je čak bio u stanju da drži lažnog cara na prestolu punih šest godina?! Zašto bi onda čudila volja ovog naroda da svoje Gospodare drži na prestolu punih 25, 50, 100 godina? Ono što je takođe karakteristično za stanje bića ovdašnjeg naroda, jeste vrlo izražen mentalitet krda. To je, međutim, indikativno i kad je cjelokupno čovječanstvo u pitanju, iako sam i dalje mišljenja da Crna Gora i u tom pogledu drži neslavan rekord.
Tako su naučnici iz Lidsa nedavno izvršili eksperiment i došli do zaključka da ljudi na kraju završe slijepo slijedeći jednog ili dvojicu ljudi koji izgledaju kao da znaju kuda idu. Objavljeni rezultati pokazuju da ako postoji samo 5%, kako ih naučnici zovu – “informisanih individua”, oni će uticati na smjer gomile od oko 200 ljudi. Ostatak, njih 95%, slijediće ih a da toga uopšte nisu svjesni. Dakle, princip je grupisanje tokova dešavanja i pravilno usmjeravanje formi i obrazaca kako bi se masa dalje vodila. Ovaj princip vješto primjenjuju sve velike korporacije, države, religije i mnogi drugi, jednom riječju Sistem. Ono što je međutim posebno interesantno kad je u pitanju Crna Gora jeste da su mnogi od tih, uslovno rečeno, međusobno odvojenih entiteta zapravo na istom zadatku, tj. misiji. Pa tako imamo Vladu, opoziciju, crkve, NVO sektor. Formalno gledano, svi se međusobno razlikuju, čak i kritikuju jedni druge, a u stvari na taj način vode javno mnjenje u pravcu željenih rezultata i ciljeva. To čine tako što formulišu teme od javnog interesa i značaja, namjerno zanemarujući neke druge, kako bi se svijest pojedinca odvratila od njegovih sopstvenih interesa i želja u pravcu nekih apstraktnih ciljeva i ideala koji njemu lično nikada ne donose ništa. Zatim mu konstruišu okvire u kojima može da ostvari određeno postignuće u životu, određujući mu uslove i pravila ponašanja kako bi ga što lakše kontrolisali, i prevashodno, kako bi njegov rad, njegova produktivnost najmanje koristi davali upravo njemu, a najviše samom Sistemu, koji ovaj pojedinac u svojoj teškoj borbi za preživljavanje nesvjesno održava u životu, ostajući tako beznadežno porobljen, slomljenog i izmanipulisanog duha. Ili kako bi to Selimović rekao: “Život ovog naroda je glad, krv, bijeda, mučno tavorenje na svojoj zemlji, i glupo umiranje na tuđoj. A velikaši će se vratiti kući, svi, da pričaju o slavi, i da preživjelima piju krv.”
Crnogorci su tu svoju muku prihvatili kao način i stil života, navikli su da im čvrsta Gospodareva ruka određuje kako i na koji način treba žive, i oni jednostavno nisu u stanju da razbiju taj nezdravi i devolutivni obrazac, prihvatajući u svom životu tako samo trpljenje, “ćuti, to tako mora”, nikad se ne usudivši da izazovu taj status quo. Upravo je to razlog zašto je ovo mjesto osuđeno na stagnaciju u svakom pogledu, najprije duhovnu i kreativnu jer su sve ostale samo njena emanacija. Razlog tome je nedostatak istinske alternative, onog protivnika koji izaziva postojeći poredak stvari, tjerajući ga tako na evoluciju. Već odavno sam primijetio da čak ni same pobune, marševi, protesti, u nekom suštinskom smislu ne postižu željeni efekat. Zašto je to tako? Prevashodno, to je najčešće usled toga što organizatori takvih događaja uopšte nemaju jasno određen cilj i viziju promjena, ili je imaju samo djelimično što samo po sebi nije dovoljno, očigledno. Dosta njih su samo još jedna karika ovog trulog Sistema, nastojeći da tom svojom namjernom besciljnošću, namjernom difuzijom okupljene energije, proizvedu samo jedan efekat, a to je amortizacija narodnog nezadovljstva. Usled toga, izigrani narod ne želi više da uznemirava svoje savršeno mirno odumiranje u ovoj zemlji. Tu dolazimo i do sledećeg, gdje se mentalitet krda najbolje izražava i čemu ovdašnji centri moći treba da izraze najveću zahvalnost za svoje dugogodišnje postojanje. To je zapravo činjenica, da ljudi ne žele u suštini neke radikalne promjene, ne žele da rizikuju niti da izlaze iza kineskih zidova svojih malih svjetova. Jednostavno nemaju tu inicijativu, nemaju tu volju za životom, pregalaštvo za postignuće nečeg višeg, prosto rečeno – individualnu svijest. Ono što im treba jeste da ih neko trgne, da ih gurne iz tog njihovog sigurnog mjesta u koje su se ušuškali, izgradivši sebi kakvu takvu udobnost. Koliko god ona bila neudobna, radiji su da je ne rizikuju. Upravo zato oni nikad neće izaći na ulicu zarad nekog cilja koliko god ga smatrali opravdanim, ukoliko se za njega ne zalažu njihovi istaknuti voždi, ili ukoliko trenutno nema podršku veće mase ljudi, koju bi mogao da slijedi. A da bi se do te veće mase ljudi, često označene kao kritična masa, uopšte i došlo, potrebno je da određene ciljeve artikulišu upravo ti njihovi istaknuti voždi, jer “oni djeluju kao da znaju gdje idu”, pa onda mogu da ih slijede. A ti voždi, oni opet imaju neke svoje interese i rezone, koji su često određeni diktatom velikih sila, onih istih koje su nekada prekrajale granice i brojne smrti činile uzaludnim, a koje su sada oličene u EU. Kao što je poznato, tako oni ostvaruju svoje interese, na račun nas malih i naših patetičnih života. Već odavno nam je jasno da je naša zemlja samo još jedna kolonija koja taj svoj vazalni status namjerava i formalno potvrditi članstvom u NATO i EU, jednima će dati teritoriju i ljudstvo, drugima sve ključne segmente vođenja državne politike, a njihovim voždima, korporacijama i svetskim bankama, jeftinu radnu snagu (tj. naše živote) i resurse! Ovo je vizija koju imaju i Milo, i Andrija, i Nebojša, i Ranko, i Miodrag, i Darko i ostali voždi crnogorskog “političkog života”, čuvari simulacije demokratije. Neko je negdje ranije pomenuo da su svi ovi ljudi potrebni crnogorskom građaninu, Milo i Ranko u vlasti, Andro, Goran, Nebojša, Miodrag i Darko u opoziciji. Svi zajedno zaista jesu oličenje (ne)svijesti ovdašnjih ljudi.
Sa druge strane, za nedostatak revolucionarne promjene u Crnoj Gori, pored gore opisanog neplodnog tla, treba kriviti i neplodne ideje onih koji teže nekim promjenama. Prvo krenimo od toga, ko su kreatori politika promjena? Opozicija? Teško, jer njihovo djelovanje je posvećeno očuvanju postojećeg stanja, postojećeg statusa quo, o čemu sam nebrojeno puta pisao. Oni se samo žele istaknuti kao potencijalni nastavljači “politike evroatlantskih integracija koja nema alternativu”, po principu “sjaši Kurta da uzjaše Murta” i to tek onda kada se Zapad odluči da je vrijeme za takvu smjenu, ako se ikad odluči, pa se brinem da ova gore nabrojana ekipa ne osijedi u ulozi “vječite opozicije”. Valjda, Mitja i društvo neće biti tako surovi, ipak su marljivo radili za njih. Ali ne, nemojte me pogrešno shvatiti, uloga “vječite opozicije” nije nimalo loša, naprotiv siguran sam da se debelo isplati. Pa da nije, i ovoj “opozicionoj grupaciji” bi više dosadila, posle toliko vremena, zar ne? Eto, na to vam se svodi trentutni politički diskurs i “borba vlasti i opozicije”, na to ko će se bolje uvući EU, ko će joj bolje poslužiti da implementira svoje globalističke politike eksploatacije, a ne oko toga ko će ponuditi i realizovati bolji životni standard građaninu. Eto na primjer, apsolutno je neophodno za ozdravljenje ovog društva, da se izvrši čistka, potpuna dekriminalizacija, oslobađanje od korumpranih kadrova i sistemskih konstrukata koji omogućavaju korupciju. Dakle, to je preduslov svake istinske promjene, tu se svi slažemo. A kako to očekivati, kada lider vodećeg nezavisnog medija koji artikuliše opoziciono djelovanje i tokove, u emisiji gdje je bio gost/domaćin kaže sljedeće: ” Da je Đukanović otišao 2007, otišao bi kao heroj…i ja bih se svim snagama trudio da ne bude gonjen, da se ne tereti, da mu se sve oprosti…”
Nadalje, postoje razne antisistemske grupe koje imaju dosta jasan i određen krug djelovanja, jasno definišući prioritete u demokratizaciji društva, ali koje naravno ne zadobijaju potrebnu pažnju i prostor u “slobodnoj Crnoj Gori”. O neophodnosti antisistemskog pokreta i njegovim jasno definisanim ciljevima govorio sam ovdje. Međutim, da bi imao bilo kakvu šansu za uspjeh, antisistemski pokret mora biti prije svega organizovan adekvatno svojoj poziciji, zatim mora biti jedinstven, mora pronaći neku zajedničku osnovicu, matematičkim jezikom rečeno, najmanji zajednički imenilac sopstvenih htjenja. Neophodno je da se to do tančina izdefiniše, da se ne zatvara u okvire manjih grupacija od kojih svaka ima neke svoje stavove i principe. Naravno, svaki pojedinac to treba da ima, ali se moraju pronaći zajednički ciljevi i tome se prilagoditi, jer rasutu energiju ovaj Sistem i želi da ima protiv sebe. Jer šta ta rasuta energija zapravo i proizvodi? Neke proteste, marševe i okupljanja koji su strogo kontrolisani i ne remete Sistem, čak naprotiv, njemu su i poželjni, kao idilična slika demokratskog prava na mirno okupljanje. Bitno je razumjeti da je protivnik Sistem, i to je glavni fokus okupljanja. Zašto je potrebno izmijeniti Sistem, a ne samo režim? Zato što jedino korjenita promjena može omogućiti uslove za tzv. “bottoms up” odlučivanje, gdje bi se građani pitali i odlučivali o vlastitim potrebama. Svaka druga promjena koja održava postojeće stanje je prividna, jer je Sistem konstruisan tako da preko vlasti ostvaruje tuđe interese koji nemaju nikakvog dodira sa stvarnim potrebama ovdašnjeg društva. Uzimajući u obzir ograničeno polje djelovanja u takvoj borbi, onda i njeni metodi moraju biti prilagođeni tome. U suprotnom, dolazi se do situacije lake idenitifikacije nekoliko pojedinaca, do rasipanja snage te u krajnjem do gubitka kredibiliteta. Treba li podsjećati da je za tzv. “cell organized” djelovanje potrebno isključiti ego tripove (to važi i za cjelokupnu ovu borbu), da ne treba ići na direktnu samopromociju, jer je vrlo često neophodno djelovati “underground”? Potrebno je jasno i precizno definisati ciljeve i djelovati po principu “plan your work and then work your plan.” Kao što rekoh, polje djelovanja je izuzetno malo, pogotovo usled medijske cenzure, te zatim raznih vrsta policijske represije, čemu smo svjedoci svakog dana, i treba se ponašati u skladu sa tim! Dakle, definisanje ciljeva, okupljanje ljudi oko tih ciljeva i ideja, disperzija tako okupljenog “članstva” na tzv. “ćelije” i djelovanje, pod čim podrazumijevam jedan okvir najrazličitijih aktivnosti karakterističan za ovako organizovane pokrete.
Za sam kraj čini mi se neophodnim dodatno osloboditi stigme termin revolucija, iako sam to već činio u jednom od svojih ranijih tekstova. Revolucija prevashodno podrazumijeva ono što joj i samo ime kaže, revolt radi evolucije. Kakav će oblik ona vremenom da zadobije, da li će biti nasilna ili nenasilna, mirna tranzicija ili rušilački pohod primarno zavisi od onih ljudi koji brane postojeći Sistem a koji je po svemu opisanom očigledno detrimentalan po cjelokupan razvoj i ove zemlje i ljudi koji žive na njoj. Evolucija zahtijeva da ono što je staro, prevaziđeno, pogubno i bezvrijedno umre, kako bi nastalo nešto progresivnije. Zato je revolucija potrebna, jer je postojeći Sistem neodrživ. To nam je svima jasno, ali istovremeno treba ponuditi nešto progresivnije. Čak i sama smjena ovog režima, iako neophodan korak ka boljitku, neće sama po sebi biti dovoljna, upravo zbog geopolitičke marginalnosti naše zemlje i dominantnosti inostranog faktora. Trenutni model, a pogotovo te evroatlantske integracije održavaju dalji opstanak ovakvog stanja i sistema. Treba kreirati neki novi model, model koji je protivan tom globalnom trendu kako bi mu se smanjila moć nekog značajnijeg uticaja na naš politički i društveno-ekonomski život: Jer jednako koliko isključivost i zatvaranje nije mudro u današnjem multipolarnom svijetu, toliko ni servilnost i derogiranje sopstvene nezavisnosti takođe nije održiva opcija. Nije održiva jer ruši duh jednog naroda, njegovu tradiciju i ime, utapa ga u globalistički tok korporativnog svijeta u kome je jedina moralna kategorija profit, a najviša vrijednost novac. Dakle, ako želimo istinske promjene moramo biti spremni na radikalne poteze, pri čemu izlazak na ulice ne smatram nimalo radikalnim, već naprotiv očekivanim i podrazumijevanim. Radikalni potezi bi podrazumijevali ustoličenje jednog novog Sistema zasnovanog na istinskoj demokratiji, na očuvanju tradicije i osobenosti duha ovog naroda, na samoodrživosti, na valorizaciji sopstvenih resursa u svrhe boljeg života i standarda samih građana, na bolju uslužnost države svom građaninu, ili bolje rečeno zajednice, na rušenju nekih apstraktnih načela i ideologija, na afirmaciju praktičnih životnih rješenja. To bi bili samo neki od principa drugačijeg društvenog uređenja, čije ću pojedinosti i svoju viziju predočiti u nekom od narednih postova. Ujedno, takvo neko rješenje je antonim postojećem i preovladavajućem Sistemu uopšte. Samo realno uprisutnjenje nekih drugačijih vidova uređenja i života može označiti početak istinske promjene i revolucije. Sve drugo, svi metodi protesta i slično, koliko god bili povoljni u podsticanju volje za promjenama, imaju ograničen domet djelovanja i obično se završavaju kompromisom, što je vjerovatno i razlog zašto su dozvoljene u ovom vrlom demokratskom svijetu u kom živimo. Sa pravom će se ovdje neko zapitati kako je uopšte moguće očekivati implementaciju nekog radikalno izmijenjenog sistema i načina života, kad današnji crnogorski građanin nije spreman da izađe na protest zato što je opljačkan i osiromašen, zato što ga je poslodavac ostavio na cjedilu, nakon što mu je dugo vremena služio kao besplatna radna snaga?! Ne zanosim se iluzijom da će masa ovo prihvatiti, iako će pronaći i da je dobro obrazloženo i da je smisleno, jer to jednostavno nije u njenom karakteru, kao što smo prethodno vidjeli. No, međutim, negdje ranije sam pominjao ciklične teorije društvenih promjena, pa se uzdam u neku kreativnu manjinu da će biti dovoljno revolucionarno orjentisana i dovoljno slobodna, da podstakne jedan potpuno novi tok u razvoju društvene svijesti. Modeli i ideje koje imam su samo jedan mali doprinos tom eventualnom novom talasu, iako bi bilo sasvim dovoljno da podstaknu samo na razmišljanje van ustaljenih okvira.
Građanin J@ 