Da li ste za vojnu neutralnost Crne Gore?

 

U jeku medijskog spinovanja, laži i intenzivne kampanje za ulazak Crne Gore u NATO, te navodno rastućeg trenda popularnosti te ideje među ovdašnjim narodom, pomislio sam da bi bilo zanimljivo organizovati svojevrsni neformalni referendum na internetu, kao jedinom slobodnom mediju u Crnoj Gori. Stoga sve koji budu čitali ove redove pozivam da se izjasne o tom pitanju odgovorom na gore ponuđeni upitnik.

Smatram da je ovo bitno, jer među našim političarima postoji težnja da se ovo pitanje izmjesti van narodnog plebiscita u Parlament, koji u ovom pitanju kod nas najbolje pokazuje sve manjkavosti parlamentarne ili predstavničke demokratije. Naravno, kad je riječ o instaliranoj “američkoj demokratiji”, budući da u SAD narodni plebiscit je eksces i svrab, tamo se čak i ratovi (Irak, Avganistan, Srbija, Libija…) vode ne samo bez referenduma, nego i bez glasanja u parlamentu. Jer zaista je nepojmljivo da je preko 65% građana protiv ulaska u NATO, dok je skoro isto toliko parlamentaraca za NATO.

Svakodnevno smo svjedoci sve intenzivnije kampanje za ulazak u NATO, pod pritiskom Zapada, a pogotovo u svijetlu trenutne geopolitičke situacije u svijetu. Pa tako, Đukanovićeva posjeta SAD treba da posluži kao dokaz njegove posvećenosti u ostvarivanju američkih interesa, u šta spada i ulazak u NATO. Ako su zaista dobili te “obećavajuće riječi podrške”, poziv za članstvo se slobodno može očekivati u Velsu. Za uzvrat, oni treba da podrže njega u ovoj predstojećoj kampanji. Tačnije, sve ovo je dio te kampanje. Od kad su im “predali dokaze o Telekomu da to istraže”, NATO kampanja je iznenada postala vrlo agresivna! Drugim riječima, Vašingtonu odgovaraju “lideri sa prošlošću” koje uvijek mogu da ucjenjuju.
I ne samo to, nego se naš premijer potrudio da uđe u istoriju “neprijateljskim izjavama protiv Rusije i pridruživanju EU sankcijama”. Pored toga što se time dokazao kao nepokolebljivi agent Zapada i njihovih interesa, Đukanović je nastavio da podstiče još jedan trend u ovoj natovskoj kampanji, a to je plasiranje različitih nebuloza kad je u pitanju bezbjednost, ovoga puta idući u krajnost izmišljanja prijetnji po tu bezbjednost i stabilnost. A pošto Crna Gora po svaku cijenu želi da ostane “faktor stabilnosti u regionu”, onda je logično što u toj ulozi reaguje na sve te “prijetnje”. Tako,  Đukanović je ocijenio da je lako uočiti međuzavisnost između krize u Ukrajini i “napora na destabilizaciji Balkana”: “Ukoliko se uspjesi na nekim drugim, prividno udaljenim područjima, počev od Sirije, Irana, Ukrajine, shvate kao ohrabrenje za antinatovsku politiku u regionu, onda moramo dodatno biti zabrinuti i za stabilnost i budućnost zapadnog Balkana, pa rekao bih i za kredibilnost NATO-a“.

Sa druge strane, ni opozicionari nisu napravili jasan otklon od politike integracija u NATO, čak štaviše, mnogi su ukazivali da Đukanović nije dovoljno posvećen tom pitanju, da se ne trudi dovoljno. Eto, kao da su mu otvorili mogućnost da ih ovako srdačnim druženjem sa Bajdenom i MekKejnom opovrgne, vjerovatno u nastojanju da sebe predstave kao bolje izvršitelje tog zadatka, te da njima treba predati tu štafetu. Nažalost, njima ovakav treba. A izgleda i nama.
U suštini, smatram da ovakva uniformisana spoljna politika i vlasti i opozicije, okrenuta “evroatlantizmu”, ide na ruku isključivo Đukanoviću, koji će ostati miljenik Zapada sve dok ne povuče kakav pogrešan potez. Ali naš Milo je dobro naučio lekcije nekih svojih prethodnika, a istorija pokazuje da mu politički zaokreti nisu problem. Takva politička akrobatika uz onu ranije pominjanu “prošlost” jesu sposobnosti koje “lider” neke kolonije i treba da posjeduje.

Sve u svemu, dugoročno, što se i jednih i drugih tiče, ova zemlja je odavno prodata, u toku je samo nadmetanje ko će da uzme veći dio kolača.
No, to nikako ne znači da mi, kao građani ove zemlje treba da se pomirimo sa time, niti da smo nekako amnestirani odgovornosti za ovu pogubnu i “majmunsku” politiku koju naši lideri vode, ako nas o tome ne pitaju. Pitaju nas, dakako, uvijek i na svim izborima, a mi im dajemo podršku, svojim glasovima održavamo ovaj Sistem u postojanju.

Nakon ovog kratkog osvrta na trenutnu situaciju u Crnoj Gori, posvetio bih se dalje pitanju vojne neutralnosti. O tome sam već govorio u svom tekstu: Vojna neutralnost Crne Gore

 

Koncept vojne neutralnosti (izvor: http://www.zastonato.org/)

ŠTA JE TO NEUTRALNOST?

Vojna neutralnost ima dvojako značenje. Po izbijanju rata između drugih država, ona podrazumeva neučešće neutralne države u tom ratu. Neutralna zemlja ostaje po strani sukoba, bez bilo kakvih vojnih, političkih ili finansijskih obaveza da potpomogne jednu ili drugu zaraćenu stranu. Neutralna država održava veze sa zaraćenim stranama, tj. ne prekida diplomatske ili privredne odnose. U obavezi je da ne pomaže vojno sukobljene strane i da ih jednako tretira.

U savremenim međunarodnim odnosima, u doba mira, vojna neutralnost podrazumeva uzdržavanje od članstva u vojnim alijansama, tačnije u NATO kao preostalom vojnom savezu posle Hladnog rata. Razlog za uzdržavanje od članstva je jednostavan: ulaskom u NATO, država na sebe preuzima obavezu „kolektivne odbrane“, koja podrazumeva ne samo pravo na odbranu u slučaju napada na nju, već i obavezu odbrane u slučaju napada na bilo koju članicu NATO (na osnovu čl. 5 osnivačkog akta NATO iz 1949. godine). Obaveza „kolektivne odbrane“ je nespojiva sa konceptom neutralnosti.

Neutralnost kao promenljiva kategorija

Kao što su međunarodni odnosi promenljiva kategorija, tako se i neutralnost prilagođava pravilima međunarodnog poretka. Neutralnost 18. i 19. veka nije ista kao neutralnost 21. veka. Sistem kolektivne bezbednosti, koji su uvele Ujedinjene nacije, je promenio koncept neutralnosti iz ranijeg perioda, prevashodno zbog obaveza država koje imaju na osnovu članstva u UN. Takođe, priključenje EU ima uticaj na neutralnost država shodno obavezama koje proističu iz članstva. Ipak, savremeni koncept neutralnosti je kompatibilan i članstvu u UN i članstvu u EU, o čemu svedoči niz neutralnih država članica ovih organizacija. Neutralnost jedino nije kompatibilna obavezama koje proističu iz članstva u NATO, jer je NATO u osnovi vojni savez, sa političkom dimenzijom.

Međunarodna obaveza poštovanja neutralnosti

Neutralnost podrazumeva prava i obaveze kako neutralne države, tako i ostalih država u odnosu na neutralnu državu. Poštovanje neutralnosti jedne zemlje u sukobima je garantovano „Konvencijom o poštovanju prava i obaveza neutralnih zemalja i osoba u slučaju rata na zemlji“ (Haška konvencija iz 1907. godine) i drugim konvencijama koje su usvojene tokom Druge Haške konferencije. Srbija, zajedno sa 110 zemalja sveta (uključujući zemlje EU, SAD, Rusiju i Kinu) je obavezana ovim Konvencijama. Pogledajte tekst Haške konvencije iz 1907. godine – linkhttp://avalon.law.yale.edu/20th_century/hague05.asp

Obaveze neutralne zemlje i strana u ratu u pogledu neutralnosti

Prema Haškim konvencijama, zaraćene strane su dužne da poštuju nepovredivost neutralne države. Na njenoj teritoriji se ne sme voditi rat. U slučaju da zaraćene strane ipak uđu na njenu teritoriju, neutralna zemlja ima pravo na odbranu, tj. može pribeći oružanoj sili. Ako strana vojska prebegne na teritoriju neutralne zemlje, ona će ih razoružati i deportovati. Sa druge strane, neutralna zemlja je dužna da sve povlastice i privilegije koje pruži jednoj zaraćenoj strani, omogući i drugoj. Neutralna zemlja ne sme dozvoliti tranzit vojske, vozila, municije ili opreme zaraćenih strana, i ne sme omogućiti postavljanje sredstava komunikacija zaraćenih strana na svojoj teritoriji. Neutralna zemlja ne sme dopustiti regrutaciju boraca na svojoj teritoriji, ali nije odgovorna ako pojedinci prelaze granicu i priljučuju se zaraćenim stranama. Privredna delatnost sa zaraćenim stranama je dozvoljena, čak i ako se radi o izvozu oružja, municije ili materijala koji može da se koristi za ratovanje. Imovina neutralne države na teritoriji zaraćenih zemalja je zaštićena i ona ne može biti predmet oduzimanja za vojne potrebe. Teritorijalne vode neutralne zemlje su nepovredive. Zabranjeno je ustupanje brodova neutralne države zaraćenim stranama (ali je izvoz brodova, municije i ratnog materijala dozvoljen). Strani brodovi zaraćenih strana u lukama neutralne zemlje ne smeju biti duže od 24 sata (u suprotnom mogu biti zaplenjeni). Sipanje goriva za ratne brodove zaraćenih strana je dozvoljeno, ali samo onoliko koliko je potrebno da brod doplovi do svoje matične zemlje.

Pravo na odbranu

Proglašenjem neutralnosti država šalje dve poruke: da neće učestovati u ratovima trećih zemalja i da se neće učlanjivati u vojne saveze. Proglašenje neutralnosti ne znači da se zemlja odriče prava na odbranu, koje je danas garantovano i Poveljom UN. Tokom svetskih ratova, neutralne zemlje su isticale da će se braniti u slučaju napada, neke od njih čak navodeći da će se priključiti suprotnom taboru ako ih neko napadne (što je služilo za odvraćanje Nemačke od napada). Švajcarska je tokom Drugog svetskog rata oborila 26 aviona u svom vazdušnom prostoru i deportovala preko 200 pilota, a da nijedna zaraćena strana nije uložila protest zbog ovih akcija, smatrajući da je u pitanju pravo na odbranu i na zaštitu neutralnosti.

Neutralnost ne znači izolaciju

Nijedna neutralna zemlja se nije priključila NATO, već one održavaju veze sa savezom preko programa Partnerstvo za mir. Program im omogućava da same odlučuju o nivou, vrsti i intenzitetu veza koje imaju sa NATO, bez obaveza koje nameće članstvo u NATO. Na taj način, neutralne zemlje se čuvaju od nametanja obaveza spolja u osetljivoj sferi bezbednosti, zadržavajući dovoljno manevarskog prostora da samostalno, u skladu sa svojim državnim interesima, određuju spoljnopolitičke i vojne prioritete.

Unutar Evropske unije postoji pet neutralnih zemalja: Švedska, Finska, Austrija, Irska i Malta. Način proglašenja neutralnosti, razlozi za proglašenje i vreme proglašenja neutralnosti su različiti od zemlje do zemlje. Neutralnost je prihvatljiv koncept sa stanovišta Evropske unije i kao takav kompatibilan sa procesom evrointegracije Srbije. Članstvom u EU, Srbija bi se priključila klubu neutralnih zemalja, kao jedina neutralna zemlja jugoistočne Evrope (Sever ima Finsku i Švedsku, Zapad Irsku, a Centralna Evropa Austriju). Iz takvog položaja, Srbija bi mogla da ima više koristi na međunarodnoj sceni nego kao još jedna u nizu atlantskih država u regionu.

Neutralnost kao sredstvo spoljne politike

U savremenim međunarodnim odnosima, neutralnost se koristi i kao sredstvo spoljne politike. Neutralnost omogućava vladi da slobodnije i samostalnije odlučuje o nacionalnoj spoljnoj i bezbednosnoj politici. Neutralne zemlje koriste specifičan status da se nametnu kao pregovarači i posrednici u međunarodnim sporovima, pružaoci dobrih usluga, zastupnici interesa drugih zemalja, specijalni izaslanici i prestavnici, domaćini velikih konferencija ili domaćini sedišta velikih međunarodnih i regionalnih organizacija (dovoljno je pogledati Ženevu ili Beč). Upravo imidž nepristrasnosti i neutralnosti predstavlja njihovu prednost u odnosu na druge države i najbolja je preporuka za angažman manjih evropskih zemalja u velikim svetskim poslovima.

I SAD su bile neutralne

Mnoge će iznenaditi činjenica da su SAD veći deo svoje istorije bile neutralne, ostajući mimo velikih ratova 18. i 19. veka. SAD su prvi put proglasile neutralnost par godina po usvajanju Ustava, zbog rata između Francuske, sa jedne i Britanije i njenih saveznika, sa druge strane (pogledajte tekst Proklamacije o neutralnosti SAD koju je potpisao prvi američki predsednik Džordž Vašington 1793. godine – link http://avalon.law.yale.edu/18th_century/neutra93.asp ). Tokom 19. veka Amerika je ostajala neutralna u sukobima evropskih sila. I prve tri godine po izbijanju Prvog svetskog rata, SAD su nastavile sa zvaničnom politikom neutralnosti, a u ratna dejstva su se uključile aprila 1917. godine.  Američki Kongres je usvojio seriju zakona („Neutral Acts”) neposredno pred Drugi svetski rat (1935, 1936, 1937. i 1939. godine). Tokom Drugog svetskog rata, SAD su napustile politiku neutralnosti.

NEUTRALNE ZEMLjE I NATO

Neutralne zemlje su učesnice programa Partnerstvo za mir, preko koga održavaju kontakte i ostvaruju saradnju sa NATO. Sve one procenjuju da ovaj Program ne ugrožava njihovu neutralnost, odnosno da im ostavlja dovoljno prostora da sarađuju po političko-vojnim pitanjima sa NATO, bez povrede načela neutralnosti. Jedina neutralna zemlja koja je istupila i ponovo pristupila Programu je bila Malta (o tome detaljnije možete pogledati o odeljku o Malti). Program Partnerstvo za mir postoji od 1994. godine i primarno je bio namenjen zemljama bivšeg Varšavskog pakta, ali danas obuhvata i druge evropske zemlje, kao i zemlje Centralne Azije i Kavkaza (pogledajte listu 22 države učesnice Partnerstva za mir link http://www.nato.int/cps/en/natolive/51288.htm).

Države učesnice programa Partnerstvo za mir ostvaruju politički dijalog sa NATO unutar posebnog foruma koji se zove Savet evroatlantskog partnerstva (skraćeno EAPC). Na Savetu se sastaju ambasadori članica NATO i Partnerstva za mir, radi razmatranja političko-bezbednosnih pitanja koja su aktuelna u datom trenutku. Savet se godišnje sastaje i na nivou ministara, a sa ovih sastanaka se izdaje deklaracija o najvažnijim temama koje su debatovane.

Pored političkog dijaloga, Partnerstvo za mir nudi i podršku zemlji u vojnim pitanjima, uz jasnu ogradu da, za razliku od članstva, zemlje Partnerstva za mir same odlučuju u kom obimu će sarađivati i koje korake će preuzeti u bezbednosnom i odbrambenom sektoru. Za razliku od članstva u NATO gde država preuzima veće obaveze, u Partnerstvu za mir je državi ostavljena sloboda da odluči, prema sopstvenim interesima, da li će učestovati u određenoj vojnoj aktivnosti (nezavisno da li se radi o obuci, vežbi i operaciji).

Neutralne evropske zemlje su aktivne unutar programa Partnerstvo za mir, bilo da se radi o kursevima i seminarima, učešću u vojnim vežbama ili misijama. Ove zemlje ističu značaj poštovanja multilateralizma, posebno uloge UN. Kao članice EU, one traže održavanje veza EU i NATO kada je reč o bezbednosnim i vojnim pitanjima. Iako aktivno deluju unutar NATO, nijedna od ovih država nije preduzela nijedan korak koji bi implicirao članstvo u NATO. One ostaju na poziciji potrebe saradnje sa Alijansom, ali uz jasno poštovanje njihovog specifičnog neutralnog statusa, koje isključuje članstvo u vojnim paktovima, stacioniranje stranih trupa ili otvaranje baza na njihovoj teritoriji.

NEUTRALNE ZEMLjE – ČLANICE EU

(odredbe Lisabonskog sporazuma)

Unutar Evropske unije postoji pet neutralnih država: Austrija, Finska, Švedska, Irska i Malta. Ove zemlje su procenile da članstvo u EU ne povređuje njihovu neutralnost, tj. da je članstvo u EU kompatibilno sa njihovom spoljnom i bezbednosnom politikom neutralnosti. Irska je prva neutralna država koja je postala članica EU, a Malta poslednja. Tri neutralne zemlje, Austrija, Finska i Švedska su dugo godina odbijale da zatraže članstvo u EU zbog blokovske podele Evrope, smatrajući da bi priključenje tadašnjoj EEZ bilo svrstavanje uz zapadni blok. Nestankom blokova, sve tri su podnele zahtev za članstvo i primljenje su u EU, 1995. godine.

Evropska unija poseduje od 1999. godine posebnu politiku saradnje država članica u oblasti bezbednosti i odbrane, koja se zove „zajednička bezbednosna i odbrambena politika EU“ (skraćeno ZBOP). Ovo je samo jedna od tridesetak zajedničkih politika EU (postoje npr. zajednička monetarna politika, poljoprivredna politika, politika proširenja, konkurencije i dr). ZBOP je politika relativno novijeg datuma jer se EU formirala primarno kao ekonomska integracija, te je bezbednosni segment saradnje do pre desetak godina bio van fokusa čisto evropskog Brisela. ZBOP je deo šire spoljne politike EU.

U nedavno usvojenom Lisabonskom sporazumu, postoje četiri člana i dva Protokola kojima je definisana saradnja članica na vojnom i bezbednosnom planu. Odredbama Lisabonskog sporazuma predviđena je mogućnost stvaranja zajedničke odbrane evropskih zemalja pod okriljem EU u budućnosti. Takođe, precizirana je obaveza pružanja pomoći u slučaju da neka članica bude žrtva agresije („klauzula uzajamne pomoći“), kao i načelo solidarnosti država u slučaju terorizma ili elementarnih nepogoda („klauzula solidarnosti“). Ugovorom je predviđeno i stvaranje borbenih trupa EU, kao i dodatni oblici saradnje država kroz Evropsku agenciju za odbranu i stalne strukture u Briselu. Van EU, Unija može slati misije po svetu, i civilne i vojne (jedna takva civilna misija je EULEKS na KiM). Pogledajte odredbe Sporazuma o ZBOP od člana 42 do 46 link http://eur-lex.europa.eu/LexUriServ/LexUriServ.do?uri=OJ:C:2008:115:0013:0045:EN:PDF

Odredbe Lisabonskog sporazuma o vojnoj i bezbednosnoj saradnji su bile najkontraverznije za Irsku, koja je tražila dodatne garancije zarad zaštite svoje neutralnosti (o garancijama EU Irskoj pogledajte odeljak o Irskoj). Ono što je važno za sve neutralne države je odredba Lisabonskog sporazuma koja kaže da odrebe o ZBOP „neće prejudicirati specifičan karakter politike bezbednosti i odbrane pojedinih država članica“. Jednostavno rečeno, ova rečenica je garancija neutralnim zemljama da neće morati da preduzmu bilo kakve akte koji bi mogli da naruše njihovu neutralnost.

Kao detalj, treba navesti i da jedna članica EU – Danska ima izuzeće (tzv. opt out) iz ZBOP, tako da u vojnom delu ZBOP formalno učestvuje 26 država članica EU, ne 27. Naime posebnim Protokolom Danskoj je garantovano, na njen zahtev, da ne mora da učestvuje u donošenju odluka koje se tiču vojnog angažmana, niti da finansira vojne operacije EU.

Za kraj, treba uočiti jednu značajnu karakteristiku ZBOP. Ovo je jedna od politika gde je uloga briselskih struktura izuzetno ograničena. Sve odluke koje se tiču evropske ZBOP, tj. odbrane i bezbednosti, bilo da se radi o pitanjima unutar EU ili o angažmanu po svetu, donose isključivo države članice i to tako što sve moraju biti saglasne. Takođe, primena odluka iz Brisela je na nivou država članica, koje određuju kako će ih sprovesti.

IRSKA

Irska je jedina članica Evropske unije čiji se narod na referendumu izjašnjavao o Lisabonskom sporazumu. Jedan od razloga većinskog negativnog glasanja na prvom referendumu u junu 2008. godine je bilo uverenje Iraca da Lisabonski ugovor narušava neutralnost Irske. Irska vlada je nakon neuspeha referenduma tražila i dobila garancije drugih članica EU da će osobenosti Irske vis-à-vis neutralnosti biti uvažene (pogledajte garancije date Irskoj linkhttp://ec.europa.eu/ireland/lisbon_treaty/lisbon_treaty_progress/index_en.htm). Na ponovljenom referendumu u oktobru 2009, posle datih garancija, Lisabonski sporazum je prihvaćen. Uspeh u dobijanju garancija od drugih 26 članica je primer da jedna država EU može zaštiti svoju nacionalnu politiku unutar šire evropske zajednice, uz upornost i doslednost u političkom stavu.

Lisabonski sporazum je za Irce bio sporan, između ostalog, zbog odredbi o evropskoj bezbednosnoj i odbrambenoj politici (CSDP), posebno u delu o vojnoj saradnji unutar EU. Irskoj je garantovano da ova „evropska politika neće prejudicirati tradicionalnu politiku vojne neutralnosti Irske“. Irska ima pravo da sama odlučuje: o vrsti pomoći koje će pružiti drugim zemljama EU u slučaju terorističkog napada ili agresije, o učešću u eventualnoj zajedničkoj odbrani EU u skladu sa irskim ustavnim uređenjem (podrazumeva se raspisivanje referenduma), o učešću u Evropskoj agenciji za odbranu ili novim strukturama za vojnu saradnju unutar EU, o izdacima za vojsku i odbrambenim kapacitetima i o angažmanu u vojnim operacijama EU. Osim toga, Irskoj je garantovano da Lisabonski sporazum ne stvara evropsku vojsku niti propisuje obavezno služenje vojnog roka. U suštini, Irska je dobila garancije da kao neutralna država može samostalno da odlučuje o obimu i vrsti angažmana u vojnoj saradnji unutar EU.

Lisabonski sporazum nije prvi sporazum EU koji je odbačen na referendumu. Irska je dva puta glasala i o Sporazumu iz Nice (iz 2001. godine), a drugi referendum je bio uspešan nakon što je Irska dobila garancije da „njeno učešće u spoljnoj i bezbednosnoj politici EU ne prejudicira njenu tradicionalnu politiku vojne neutralnosti“. Ista rečenica „Ireland confirms that its participation in the European Union’s common foreign and security policy does not prejudice its traditional policy of military neutrality“ je našla svoje mesto i u tumačenju Lisabonskog sporazuma.

Irska promoviše neutralnost kao jedno od glavnih obeležja svoje spoljne politike. Uz isticanje multilateralizma, posebno uloge UN, uz poštovanje obaveza prema EU koje ne dovode u pitanje njenu neutralnost i uz saradnju sa NATO isključivo u okviru Partnerstva za mir (kome se priključila kao poslednja od neutralnih zemalja 1999. godine), Irska promoviše koncept aktivne neutralnosti, koji podrazumeva njeno aktivno postavljanje u međunarodnim poslovima. Irska vojno učestvuje u mirovnim operacijama pod uslovom da one imaju trojnu odluku: UN, Vlade Irske i Parlamenta Irske (takozvani Triple-Lock sistem). Irska ističe da joj je politika neutralnosti donela pozitivne efekte u prošlosti i da nema razloga da menja dobar kurs.

Irska neutralnost nije definisana unutrašnjim aktima (ni Ustavom), ali je poštovana od svake vlade, imajući u vidu većinsko opredeljenje Iraca.

AUSTRIJA

Austrijska neutralnost je proglašena u Parlamentu oktobra 1955. godine. U Aktu o neutralnosti, koji je postao sastavni deo Ustava, kaže se da „Austrija slobodnom voljom proglašava stalnu neutralnost“, te da „u budućnosti neće pristupiti nijednom vojnom savezu i neće dozvoliti baze stranih trupa na svojoj teritoriji“. Akt je usvojen dan posle povlačenja poslednjeg stranog vojnika sa teritorije Austrije, koji su stacionirani posle Drugog svetskog rata. Za dan državnosti Austrije je uzet dan proglašenja Akta o neutralnosti.

Kao neutralna zemlja, Austrija se opredelila za politiku „aktivne neutralnosti“, tj. aktivnog učešća u spoljnim i bezbednosnim poslovima. Kao i Švajcarska, Austrija ima veoma zapaženu ulogu na međunarodnoj sceni: domaćin je međunarodnih konferencija, posrednik je u pregovorima, njene diplomate su često specijalni izaslanici, a u Beču se nalazi sedište dela organizacija UN, kao i sedište OEBS.

Austrijska neutralnost je nastala po modelu švajcarske neutralnosti. Međutim, za razliku od Švajcarske koja dugo godina nije želela da postane članica UN zbog restriktivnijeg tumačenja pojma neutralnosti, Austrija je odmah po uspostavljanju suvereniteta postala članica UN (1955. godine) i preuzela je obaveze koje proističu iz koncepta kolektivne bezbednosti na osnovu Poglavlja VII Povelje UN (od sprovođenja sankcija UN do učešća u mirovnim operacijama UN, gde se procenjuje da je učestvovalo preko 50.000 vojnika od prve misije Austrije u Kongu). Austrija ističe posebno važnu ulogu UN o očuvanju mira i bezbednosti danas u svetu.

Ulaskom u EU 1995. godine, Austrija je prihvatila odredbe Ugovora iz Mastrihta (1992) koje su se ticale evropske politike bezbednosti i odbrane, čime je austrijska neutralnost „evropeizirana“. Austrija podržava razvoj evropskih bezbednosnih struktura i aktivno učestvuje u evropskoj bezbednosnoj i odbrambenoj politici, uključujući i učešće u operacijama EU. Najkontraverznije pitanje sa aspekta neutralnosti za Austriju je bilo učešće u tzv. borbenim grupama EU, u kojima Austrija učestvuje sa Nemačkom i Češkom (borbene grupe EU nikad do sad nisu upotrebljene).

Ono što predstavlja jasnu granicu kada je reč o austrijskoj neutralnosti je članstvo u NATO. Austrija je opredeljena da ne ulazi u vojne alijanse, da ne dozvoli stacioniranje stranih trupa na svojoj teritoriji, niti da učestvuje u ratnim dejstvima. Austrija, kao neutralna država, nije dozvolila prelet aviona NATO preko svoje teritorije tokom bombardovanja Srbije 1999. godine. Austrija je aktivna u programu Partnerstvo za mir, ali bez pretenzija za članstvom u NATO. Za Austriju neutralnost znači sigurnost, a angažman u okviru UN i EU, te veze sa NATO preko programa Partnerstvo za mir su dovoljan okvir za ostvarivanje veoma vidljive političko-bezbednosne uloge na međunarodnoj sceni.

ŠVEDSKA

Švedska gotovo dva veka nije učestvovala u ratu, još od doba Napoleona. Smatra se da švedska neutralnost postoji od početka 19. veka, tj. od 1814. godine kada je Švedska poslednji put učestvovala u oružanim sukobima. Švedska neutralnost je zasnovana na tradiciji, pre nego na međunarodnim aktima. Formalno, neutralnost je proglašena tek 1834. godine, odlukom kralja Gustava XIV. Uoči oba svetska rata, vlada Švedske je usvajala posebne deklaracije o neutralnosti, kojima je potvrđivala status nezaraćene strane. Švedska nije napadnuta tokom ovih ratova. Švedska je isticala svoju neutralnost i u doba Hladnog rata, iako je nesumljivo politično-ekonomskim uređenjem bila zemlja bliža Zapadu. Zbog izbegavanja svrstavanja uz blokove, nije želela da se priključi ni Evropskoj ekonomskoj zajednici, preteči današnje Evropske unije. Postala je članica EU 1995. godine, zajedno sa još dve neutralne zemlje, Finskom i Austrijom. Ne razmatra pitanje članstva u NATO.

Švedska je svoju spoljnu i bezbednosnu politiku zasnivala na neutralnosti, dobrim odnosima sa zemljama okruženja (neutralnom Finskom i zemljama članicama NATO Norveškom, Danskom i Islandom) i privrženosti sistemu kolektivne bezbednosti UN. Švedska danas daje veliki doprinos mirovnim operacijama, zasnovanim na međunarodnom pravu, sa posebnim isticanjem značaja Saveta bezbednosti UN u očuvanju svetskog mira. Od 1963. godine propagira takozvanu „aktivnu neutralnost“ koja podrazumeva visok angažman države na međunarodnom planu, diplomatskim sredstvima.

Po ulasku u EU, Švedska je preuzela sve obaveze koje proističu iz zajedničke politike bezbednosti i odbrane EU i odlučila se na aktivnu ulogu unutar evropskih mogućnosti. Švedska podržava razvoj evropske saradnje u oblasti odbrane kao i bezbednosne saradnje, iako je s kraja devedesetih imala rezerve na ovlašćenja EU da autonomno deluje u oblasti bezbednosti. Kao i u Finskoj, i u Švedskoj istraživanja javnog mnjenja pokazuju veću podršku evropskoj vojnoj saradnji, nego priključenju NATO. U Švedskoj neretko se čuje teza da bi članstvo u NATO upravo umanjilo nivo sigurnosti zemlje, jer bi Švedska postala manje samostalna u odličivanju po pitanjima odbrane. Švedska, zajedno sa Finskom, planira učešće u borbenim trupama EU. U Švedskoj je posebna tema i nuklearno naoružanje.

Švedska neutralnost vidi kao deo nacionalnog indentiteta i stoga je veoma teško učiniti zaokret ka politici svrstavanja uz vojne paktove. Švedska je ponosna na svoj „treći put“. Švedska nastavlja bezbednosnu politiku van vojnih saveza, koja joj je donela mir, prosperitet i jaku socijalnu državu.

FINSKA

Posle Drugog svetskog rata, Finskaje vodila striktnu politiku neutralnosti, proglašenu između dva svetska rata. Kao neutralna država, Finska je tokom Hladnog rata izbegavala konfrontaciju sa velikim silama po političkim, ekonomskim i vojnim temama, verujući da najbolje može zaštiti svoje interese ako ima dobre odnose sa oba bloka. Finska je sve vreme održavala posebne veze sa SSSR-om, sa kojim je delila 1300 km granice, verujući da na taj način može uživati podršku i zaštitu velikog suseda i izgraditi bolje veze sa Zapadom. Na osnovu sporazuma s SSSR-om iz 1948. godine, Finska se obavezala da će pitanje odbrane isključivo vezati za svoju teritoriju, a preambula Sporazuma je priznala želju Finske da ostane van konflikta velikih sila. Sporazum prvi međunarodni dokument koji se tiče neutralnosti, iako je ona proglašena još između dva svetska rata. Finska smatra da je uz pomoć neutralnosti uspela da sačuva svoju nezavisnost i da je politikom nesvrstavanja uz jedan ili drugi blok najbolje zaštitila sebe.

Finska je postepeno dobijala priznanje neutralnosti tokom pedesetih godina. Posete predsednika Finske Ura Kekonena su pratile političke deklaracije, u kojima je prihvatana neutralnost Finske (iako one nisu pravno obavezujuće, ipak su pokazivale politički pravac kojim ide Finska). U jednoj rečenici, Kekonen je definisao ulogu Finske u međunarodnim odnosima: ne vidi svoju državu kao sudiju, već kao doktora – njena uloga nije da presuđuje, nego da dijagnosticira problem i nađe lek.

Blokovska podela sveta je onemogućila prijem Finske u UN do 1955, od kada Finska aktivnije nastupa u spoljnopolitičkim i bezbednosnim poslovima u svetu. Finska aktivno učestvuje u mirovnim operacijama UN od šezdesetih godina prošlog veka. Finska se priključila EU 1995. godine. Od tad daje poseban doprinos evropskoj bezbednosnoj i odbrambenoj politici, učestvujući u svim njenim segmentima i prihvatajući sve odredbe Lisabonskog sporazuma. Finska je i učesnica programa Partnerstvo za mir, u okviru koga sarađuje sa NATO.

Finska kao neutralna zemlja ima blisku saradnju sa svim nordijskim zemljama. Veliki je zagovornik saradnje severnih zemalja, ističući značaj ovog regiona i važnost očuvanja dobrih odnosa na severu. Od 1955. članica je Nordijskog saveza, koji obuhvata Dansku, Norvešku, Island i Švedsku. Iako su od finskih zvaničnika dolazile ideje da sve nordijske zemlje proglase neutralnost ili da proglase zonu bez nuklearnog oružja polovinom prošlog veka, ove ideje nisu naišle na prijem, imajući u vidu da tri zemlje Nordijskog saveza pripadaju NATO.

Finska smatra da pozicija neutralnosti i danas omogućava najbolju zaštitu njenih interesa. Dvotrećinska podrška stanovništva neutralnosti govori u prilog očuvanja ove politike

MALTA

Malta je proglasila vojnu neutralnost 1980. godine, po zatvaranju britanskih i NATO baza na svojoj teritoriji (NATO je na Malti imao regionalni centar za Mediteran od 1953. godine). U bilateralnom sporazumu sa Italijom 1980. godine prvi put je u jednom međunarodnom aktu pomenuta neutralnost Malte. Malta se obavezala da neće ulaziti u vojne alijanse i da neće dozvoliti strane trupe ili strane baze na svojoj teritoriji, a Italija je garantovala neutralnost i obavezu konsultacija radi dobijanja vojne pomoći ukoliko ta neutralnost bude ugrožena  (kasnije će neutralnost biti pomenuta i u Sporazumu sa Libijom i drugim ugovorima).

Neutralnost je amandmanski uneta u Ustav izmenama iz 1987. godine. U Ustavu Malte stoji da je Malta neutralna zemlja koja se aktivno zalaže za mir, sigurnost i socijalni napredak svih naroda sveta i da sprovodi politiku nesvrstavanja i neučešća u vojnim alijansama. To znači da Malta neće dozvoliti strane baze na svojoj teritoriji i da neće dozvoliti upotrebu svojih vojnih objekata stranim trupama, sem po odobrenju Vlade Malte u slučaju da se radi o odbrani Malte ili o primeni mera na osnovu odluka Saveta bezbednosti UN. Takođe, Malta neće dozvoliti boravak stranih trupa na svojoj terirotiji, sem ukoliko su angažovani na civilnim poslovima i ukoliko pomažu odbranu Malte. Luke Malte će biti korišćene za civilne potrebe, a vojnim brodovima je omogućen pristup samo zarad opravke i to ako se nalaze u neborbenom stanju ili zbog proizvodnje.

Zbog specifičnog geostrateškog položaja u Mediteranu, Malta je smatrala da će uz pomoć neutralnosti najbolje zaštititi svoju samostalnost u odlučivanju po bezbednosnim pitanjima. Pored odnosa sa Evropom, za Maltu je od vitalnog značaja i dobar odnos sa Mediteranskim zemljama, posebno sa Severom Afrike. Malta je, pored Kipra i Jugoslavije, bila jedna od evropskih članica Pokreta nesvrstanih zemalja, iz čijeg članstva je istupila pred prijem u EU. Malta načelno ne učestvuje u mirovnim operacijama, ali, kako smatra da doprinos miru ne mora biti samo u vojnim trupama već postoje i drugi načini, opredelila se za pružanje obuke i ekspertize kada je reč o pomorskom pravu (koje je za Maltu od posebnog značaja imajući u vidu položaj zemlje), diplomatiji i učenju arapskog jezika i kulture.

Kada je reč o odnosima sa NATO, Malta je jedina zemlja koja je istupila i ponovo pristupila programu Partnerstvo za mir. Malta se priključila Partnerstvu za mir 1995. godine, da bi iz njega istupila godinu dana kasnije. Međutim, nakon članstva u EU 2004. godine, Malta je uočila, kako bi učestvovala aktivno u evropskoj bezbednosnoj i vojnoj saradnji, da je potrebno da održava veze i sa NATO, te se 2008. godine ponovo priključila Partnerstvu.

NEUTRALNOST VAN EU: ŠVAJCARSKA

Jedan od sinonima švajcarske države je njena neutralnost.Švajcarska je opredeljenjem za neutralnost demonstrirala svojim velikim susedima (Francuska, Nemačka i Italija) spremnost da ostane po strani njihovih evropskih ratova, a zauzvrat je očekivala da susedne zemlje poštuju njenu slobodu i nezavisnost. Švajcarska neutralnost je dakle, pored očuvanja unutrašnje stabilnosti i poretka, imala za cilj i obezbeđenje zaštite od napada spolja. Iako istoričari pominju efektivnu neutralnost Švajcarske od 1515. godine (kao opredeljenje posle poraza u ratu sa Francuzima), prvi akt proglašenja neutralnosti datira iz 1674. godine (odluka Saveta konfederacije, Tagsatzung-a). Švajcarska neutralnost je formalno priznata od strane velikih sila tek posle nekoliko vekova, na Bečkom kongresu 1815. godine. Viševekovna stabilnost države uz sve različitosti njenih kantona, ekonomski i finansijski napredak i u najtežim vremenima u Evropi, kao i današnji međunarodni prestiž koja ova država uživa, govori da je Švajcarska izabrala dobro sredstvo za zaštitu svoje teritorije i samostalnosti. Švajcarski model neutralnosti je poslužio i drugim državama kao primer (npr. Austriji).

Švajcarska je svoju neutralnost tumačila veoma restriktivno. Tek posle pozitivnog referenduma, postala je članica UN 2002. godine. Na referendumima je odbijala članstvo u EU. Švacarska neutralnost nikako ne znači njenu spoljnopolitičku izolovanost, naprotiv. Švajcarska je danas evropsko sedište organizacije i agencija UN, te drugih međunarodnih organizacija poput Svetske trgovinske organizacije ili Crvenog krsta. Često je domaćin mirovnih pregovora i razgovora u Ženevi, bilo da se radilo o Balkanu ili Bliskom Istoku, te velikih međunarodnih konferencija, a njeni predstavnici su tradicionalno učesnici u rešavanju međunarodnih sporova.

Iako neutralna zemlja, Švajcarska ima veliku vojsku (oko 200.000 pripadnika), koja je na globalnom planu angažovana u mirovnim misijama pod mandatom UN. Švajcarci su referendumom prihvatili amandman na Zakon o vojsci 2001. godine kojim je odobreno angažovanje vojske van granica Švajcarske u mirovnim operacijama. Mirovne misije odobrava Parlament ako broje više od 100 vojnika i traju duže od 3 nedelje. Švajcarska vojska ne sme učestvovati u borbenim dejstvima, već samo u akcijama očuvanja mira. Švajcarska ističe da su upravo kontigenti neutralnih zemalja najbolja pomoć ugroženom stanovništvu, sa kojim najlakše stupaju u kontakt i od kojih su prihvaćeni zato što ne učestvuju u vojnim intervencijama.

Švajcarska je jasno opredeljena protiv članstva u NATO, jer je članstvo u vojnim paktovima suprotno neutralnosti. Švajcarska je odbila tranzit NATO preko svoje teritorije tokom bombardovanja Srbije, upravo pozivajući se na neutralnost i odsustvo odobrenja UN za vojne akcije NATO. Švajcarska je nije učestvovala ni na koji način u ratu u Iraku i smatra da je striktna politika neutralnosti najbolja zaštita od terorizma. Švajcarska je veoma aktivna u programu Partnerstvo za mir, uz jasnu ogradu da njene aktivnosti ne smeju ugroziti neutralnost.

Švajcarska je dokaz da neutralna zemlja itekako može biti aktivna na međunarodnoj sceni, upravo koristeći neutralnost da političkim, ekonomskim i vojnim kapacitetima ojača svoj svetski uticaj. Za Švajcarsku, neutralnost je sredstvo kojim stvaruje prestiž u međunarodnim političkim i ekonomskim odnosima. Skoro 90% Švajcaraca podržava neutralnost kao temeljni princip spoljne i bezbednosne politike. Napuštanje politike neutralnosti je gotovo nemoguće jer ono zahteva prethodni referendum o odbacivanju neutralnosti, čiji ishod bi bio više nego očigledan.

CRNA GORA I NEUTRALNOST

Uprkos težnjama naših lidera i analitičara da predstave bezbjednosnu situaciju u Crnoj Gori kritičnom, te da je stoga neophodno da se što prije uđe u NATO, to je sasvim daleko od bilo kakve realnosti. Čak i da Crna Gora ostane jedina zemlja van NATO u regionu, to joj mora garantovati bezbjednost, jer na Balkanu onda ne može biti rata.

Nadalje, Crna Gora je mala država u geopolitičkom smislu. Da bi opstale, male države treba da vode mudru spoljnu politiku. Ne može se reći da je mudro priklanjati se jednom vojnom savezu koji je u gotovo otvoreno neprijateljskim odnosima sa drugim državama čiji uticaj Crnoj Gori može biti od koristi, i istorijski gledano i jeste bio. Tu prevashodno mislim na Rusiju. Ulazak u NATO, gdje SAD ima izrazitu hegemoniju, Crnoj Gori bi donio sljedeće: direktnu distancu u odnosu na Rusiju i čak u srednjem roku svrstavanje u njene protivnike, što je nepotreban luksuz i presedan čitave crnogorske istorije. I u okviru takve NATO grupacije, Crna Gora bi realno u očima SAD, Britanije i drugih vodećih sila, bila zemlja pastorak, jer bi bez obzira na servilnost njenog (marionetskog) rukovodstva, istorijska, a i sada demografski posmatrano većinska Crna Gora (75 odsto pravoslavnog življa) bila tretirana elementima dugog trajanja kao bliska Rusiji (Sloveni, pravoslavni, istorijski saveznici Rusiji), pa bi na taj način bila smatrana kao sumnjiv i nepodoban element. Drugim riječima, ne postiže se ništa korisno po našu zemlju.
Sa druge strane, ne treba biti vojni analitičar pa shvatiti zašto postoji interes NATO da Crna Gora bude njegova članica. Najprije, to je dio višedecenijskog raslojavanja snažnog Balkana na marionetske državice, koje tu svoju “državnost” duguju upravo Zapadu. Istorijski gledano, zemlje regiona (ili zemlje Zapadnog Balkana, kako god) su mahom vodile rusofilsku politiku, dok je sa druge strane, interes Rusije bio upravo izlazak na toplo more koji je, preko tog uticaja, sebi i obezbjeđivala. Naravno da je sada cilj Zapada da Rusiju odsječe od takvog izlaza, što bi članstvo ovih naših državica u NATO nesumnjivo i donijelo. Pored toga, bili bi ugroženi i neki drugi interesi Rusije, pogotovo u energetskom sektoru. Dakle, za interes NATO za nas i našu bezbjednost trebamo prevashodno zahvaliti svom geopolitičkom položaju. Pitanje je, međutim, da li mi zaista želimo da budemo samo pioni u toj igri moćnika ili bi možda trebali da imamo i neki glas o svemu tome? Taj glas mi jedino možemo istaći kroz odgovornu i dostojanstvenu diplomatiju, vođenu u skladu sa našim interesima. Ako već postoji toliko interesovanje zbog našeg položaja, zar ga ne bi trebali valorizovati, umjesto što ga prodajemo za nove četiri godine harača našeg Gospodara?
U tom pogledu posebno treba uzeti u obzir savremene trendove u međunarodnim odnosima.  Međunarodni odnosi su upravo ovih, a i sledećih godina u stanju promjena i tranzicionog procesa od monopolarnog sistema, kakav je svakako nastao nakon „rušenja Berlinskog zida” i kakav je potrajao u sledećem periodu sa izrazitom dominacijom jedine svjetske supersile SAD. Međutim, poslednjih godina se ubrzava proces prelaska svjetskog sistema na multipolaran, gdje paralelno egzistira više svjetskih sila i gdje je Amerika i dalje, pojedinačno posmatrano, vodeća, ali bez one dominacije koju je karakterisao monopolarni sistem proteklog perioda. Čak, u neposrednijoj budućnosti ovaj proces slabljenja američke moći i jačanja drugih svjetskih sila će se nastaviti, sa daljom tendencijom gubitka američkog vođstva. Ovo se sve već reflektuje, a posebno će se reflektovati i na odnose u Evropi, uključujući i prostor Balkana. Svjedoci smo toga u nedavnim dešavanjima u Siriji i Iranu, te sada aktuelnim u Ukrajini.
Najkrupnije promjene koje su uslovile i promjenu svjetskog sistema od monopolarnog, uspostavljenog nakon rušenja Berlinskog zida, ka multipolarnom su višedecenijski proces prelaska svjetskog ekonomskog centra sa sjevernog Atlantika ka Pacifiku, posebno njegovoj azijskoj obali sa centrom u Kini; činjenica da zemlje BRIK preuzimaju sve veći značaj u međunarodnim odnosima, zahvaljujući svojim kapitalnim resursima; te svjetska ekonomska kriza, koja je ujedno i kraj neoliberalnog ekonomskog sistema. S obzirom na to, jednostavno nije racionalno ni mudro priklanjati se samo jednom savezu koji očajnički pokušava da održi svoj uticaj.

Još jednom ponavljam, Crna Gora kao nezavisna država (tj. ako teži da to stvarno bude) mora voditi mudru i odgovornu spoljnu politiku, a ne politiku isključivosti. Vrlo je važno napomenuti da Crna Gora ne mora biti članica NATO pakta da bi imala saradnju sa Zapadom, pa čak ni kad je riječ o vojnoj saradnji. Zato tu postoji Partnerstvo za mir, gdje države mogu suvereno odlučivati o nivou svog učešća u globalnoj bezbjednosti. Sa druge strane, Crna Gora ne mora ulaziti u neke saveze ni sa istočnim zemljama (ili zemljama BRIK-a), ali sa njima svakako mora sarađivati, budući da treba imati u vidu trend rasta njihovog uticaja na međunarodnoj sceni. Bilo bi glupo ignorisati tu činjenicu. Ukoliko želi da zadrži neki nivo suverenosti u odlučivanju kad su u pitanju međunarodni odnosi, Crna Gora, zbog svoje pozicije i uticaja, ne bi trebala da ulazi ni u kakve vojne saveze. Treba insistirati na vojnoj neutralnosti Crne Gore, koja će sarađivati sa svim važnijim silama i subjektima u savremenom svijetu, zadržavajući pri tom sudbinu u svojim rukama, i razvijati stepen prijateljstva i savezništva (vanblokovskog) sa velikim silama i susjedima primarno vodeći računa o sopstvenim interesima. Proglašenjem neutralnosti u Crnoj Gori otvorila bi se nova mogućnost u sferi spoljne politike, koju, nažalost, do sada nije koristila. Neutralne države koriste upravo ovaj specifičan status da ojačaju svoj položaj na međunarodnoj sceni: one su domaćini raznih međunarodnih konferencija, posrednici u pregovorima, specijalni izaslanici ili pregovarači UN, one pružaju dobre usluge i usluge posredovanja u međunarodnim sporovima. Politika neutralnosti daje velike mogućnosti državi da se, shodno svojim nacionalnim i državnim interesima, prilagođava političko-bezbjednosnoj situaciji u svijetu. Pri donošenju odluka, država se rukovodi svojim prioritetima, a ne nalozima drugih država. Politika neutralnosti omogućava da kažemo „NE“ učešću u ratovima i sukobima koji nisu naši. Neutralnost znači odsustvo obaveza koje proizilaze iz članstva u vojnom savezu, obaveza i u ljudstvu i u novcu. Samostalnim odlučivanjem država može najbrže i najadekvatnije da reaguje na sve bezbjednosne izazove u slučaju sopstvene ugroženosti. Neutralnost daje autonomiju odlučivanja o mjerama koje će biti preduzete unutar države radi zaštite zemlje i bezbjednosti građana. Crna Gora treba da sama procjenjuje šta je neophodno za odbranu zemlje i da sama izgrađuje svoj odbrambeni sistem. Postoji zabluda da neutralne zemlje ne razvijaju svoj vojni potencijal, što je potpuni apsurd. Smatram da Crna Gora treba da razvija svoju vojsku, čak sam i za povratak vojne obaveze. Treba da razvija vojsku kako bi mogla da se brani od eventualnog napada, i po meni bi to trebala da bude jedina svrha vojske u Crnoj Gori. Neko će reći, pa šta će neutralnoj zemlji vojska ako je njena teritorija nepovrediva? Vrlo jednostavno, napad na neutralnu zemlju jeste povreda međunarodnog prava, ali u slučaju rata agresor neće mnogo brinuti o tome. Mi treba najviše da cijenimo svoju slobodu, i da je u takvom protivpravnom napadu i branimo. Pored toga, taj ratnički kod je i u duhu ovog naroda koji se uvijek borio za slobodu i branio je životom. Ili kako je to rekao po­li­tič­ki eks­pert sa In­sti­tu­ta za de­mo­kra­ti­ju i sa­rad­nju iz Pa­ri­za Džon La­fland – “Ze­mlje ko­je ne mo­gu sa­me obez­bi­je­di­ti svoju si­gur­nost ne mo­gu bi­ti ne­za­vi­sne dr­ža­ve, već is­klju­či­vo pro­tek­to­ra­ti.” Vojna neutralnost znači izopštavanje iz ratova i sukoba koji su za nas potpuno impersonalni, i koji naravno ne doprinose nikakvom miru na svijetu, pogotovo ne ovi koje NATO vodi, kao i vođenje politike posvećene jačanju kulture dijaloga, nenasilja i mira, budući da bi moralo biti jasno da prijetnja ili upotreba sile ne mogu riješiti međuarodne antagonizme u savremenom svijetu.

Pacifikacija Otpora

U posljednje vrijeme sve više ljudi uviđa činjenicu lažne političke borbe opozicije i vlasti. Opozicija se tako optužuje za nedostatak radikalnosti u svojim potezima, i za, uistinu, kalkulantski odnos prema gorućim pitanjima političkog života u zemlji. Njihove “aktivnosti” se sastoje u dodvoravanju nikom drugom do Ranku Krivokapiću, čovjeku koji je na izvjestan način i sličan upravo njima. Naime, Ranko isto selektivno učestvuje u vlasti, baš kao što i opozicija selektivno učestvuje u radu Parlamenta, tog tragikomičnog pozorišta raznih “bitangi”. Predsjednik tog “predstavničkog tijela” se u mnogim potezima ne slaže sa politikom Vlade, ili kako bi on to rekao “većeg koalicionog partnera”, nastojeći tako da stvori privid neke demokratske različitosti u stavovima unutar DPSDP koalcije, vješto izbjegavajući povlačenje radikalnijih poteza koji bi takve razlike podrazumijevale, poput istupanja iz te iste Vlade. Realno, nisu to minorne neke razlike gdje su takva mimoilaženja u stavovima i očekivana, već suštinska društveno – ekonomska pitanja poput KAP-a, Elektroprivrede, poreza, dakle svih onih koja određuju politiku jedne zemlje. Vlada u kojoj ne postoje slaganja oko politike koju treba da vodi je nelegitimna! Da, upravo tako, jer ako određeni činioci u Vladi ističu neslaganje sa njenom politikom, a ti činioci su u Vladi zahvaljujući izbornoj volji građana, to dalje znači da Vlada nema više podršku većine građana i kao takva bi trebala da prihvati odgovornost za sopstveni neuspjeh. Ako već ne postoji taj stepen političke odgovornosti, kao što očigledno ne postoji, za očekivati je onda od onih koji ukazuju na to da povuku takav potez, u ovom slučaju da SDP istupi iz Vlade, jer je to odgovorno prema njihovim biračima koji su ih izabrali na funkcije, i politički konzistentno. Sve ostalo je prosipanje magle, glupa priča koja prijeti da im debelo podrije politički kredibilitet, ako takav uopšte i postoji.

Sa druge strane, imamo opoziciju koja selektivno učestvuje u radu Parlamenta. Dakle, jedan dio je tu stalno, jedan povremeno. Već sam ranije isticao kako opozicija daje legitimitet diktatorskom režimu samim učešćem u radu njegovih insitucija, učešćem u njegovim procesima, poput izbora. Selektivno (ne)učestvovanje je samo još jedna igrica koja služi da naivnom građanstvu zamaže oči, baš kao i Rankovo uvijanje i, narodski rečeno, “izvođenje krivina”. Oni takođe vješto izbjegavaju povlačenje nekih radikalnijih poteza. Šta bi to konkretno podrazumijevalo? Svakako to su politike diskonitnuiteta, jer je tako nešto apsolutna neophodnost ako se žele istinski boriti protiv režima koji je zarobio sve institucije u zemlji kandžama nepotizma, korupcije, partokratije i kriminala. Sve to ukazuje da poltička borba u tim uslovima nikada ne može biti fer, da izbori nikada ne mogu biti fer i demokratski, samo iz jednog razloga, što sve diktira i vodi jedan, u suštini, diktatorski režim odjeven u ruho “zapadne demokratije”. Kad se ovi stavovi predoče pojedinim opozicionarima, oni se u biti sa njima slažu, a neki idu tako daleko pa obećavaju da će pristupiti drugačijim, radikalnijim metodima političke borbe. Ali to uvijek traje samo do sljedećih izbora, kada se biračko tijelo poziva da izađe na izbore, jer su oni svojim predanim radom po raznim odborima “za vraćanje povjerenja u izborni proces” omogućili bolje uslove, samo je potrebna veća izlaznost (kalkuliše se sa ciframa od preko 70%) i gotovi su. Međutim, nakon izbora, oni odgovornost prebacuju na to isto biračko tijelo, kritikuju ga i pozivaju na “promjenu svijesti”, nikada se ne odlučivši da sami preuzmu odgovornost za “izborne poraze”, da prihvate uzaludnost te i takve njihove borbe i pristupe nekim drugim metodama. Svi se nešto plaše da bi to izazvalo političku krizu u zemlji i nemire, koje niko ne želi, to je zabranjeno i pomisliti. Međutim, činjenica je da se ova zemlja već nalazi u dubokoj krizi, i to ne samo političkoj, već ekonomskoj, društvenoj i kulturnoj, zahvaljujući pogubnoj politici Vlade, protiv koje su tako zdušno i “manji koalicioni partner” i opozicija, ali čijem opstanku oni (ne)svjesno doprinose. Prema tome, zemlja se već nalazi u krizi, i to svakim danom sve više, budući da se osnovna načela demokratije uveliko gaze iz dana u dan, da se ljudske slobode i prava isto tako gaze, da se ljudi hapse i kažnjavaju zato što brane svoje domove i živote od nelegalnih odluka Vlade, da je sve veći broj nezaposlenih pogotovo među mladima, da država nema nikakav sistem u edukaciji i zapošljavanju, da država nema održivu ekonomsku perspektivu (sem zajmova sa različitih strana) što sve vuče u dužničko i svakoliko drugo ropstvo, da građani jedva sastavljaju kraj sa krajem, dok država određuje samo nove namete kako bi pokrila budžetske kratere nastale njenim lošim odlukama i ugovorima sa “investitorima” pri čemu joj vodeća ideja nije bila ta ekonomska održivost i isplativost već vraćanje ili činjenje usluga “tajkunima” kako bi, i jedna i druga strana, mogla da pere novac. Ako sve to nije već dovoljno alarmantno, i ako to ne zahtijeva radikalne poteze kako bi se došlo do nekih rješenja, ne znam koji podsticaj je onda potreban? Ono što znam da je sigurno potrebno jeste da je ovoj zemlji potreban taj momenat krize, taj zastoj u “normalnom funkcionisanju”, taj kolaps redovnog toka stvari, jer takav tok je loš, takav tok ima samo jednu monotonu frekvenciju kojom uspavljuje ljude, ušuškava ih u nepostojeću sigurnost, dok im se iz raznih izvora serviraju prividi neke borbe za “bolju budućnost” koji su tu samo da im umire savjest, tek toliko da bi lakše mogli da podnesu svu tu muku sa kojom se redovno suočavaju i kako bi mogli da održe svjesno odabrani ignorantski stav prema svim gore navedenim pitanjima. Kolaps takvog toka i “redovnog stanja stvari” je stoga neophodan kako bismo se istinski uhvatili u koštac sa svim ovim problemima i počeli aktivno da radimo na njihovom rješavanju. To nikako nije moguće ako se i dalje budemo igrali neke demokratije. Opozicionari, to definitivno znači da biste morali da dignete dupe iz udobnih poslaničkih fotelja, i kao nosioci političke volje opoziciono orjenitsanih građana preuzmete odgovornost i istupite sa radikalnijim potezima poput napuštanja Parlamenta, bojkota izbora i ostalim politikama diskontinuiteta. To važi i za SDP, ako se već ne slaže sa politikom Vlade, neka joj i zvanično oduzme legitimitet istupajući iz nje. To je politčka odgovornost svih vas, a ne servilnost nekim stranim faktorima koje čekate da vas inauguriraju u ministarske, premijerske i slične fotelje. Shvatite da oni to nikad neće uraditi sve dok Đukanović ostvaruje sve njihove zamisli, i sve dok nema nikakve pobune, jer njih se i ne tiču unutrašnje prilike u našoj zemlji jer “neće oni ovdje da žive”. Shvatite da su ukupne unutrašnje prilike tako loše da svakim danom tonemo sve dublje u sopstveno blato. Shvatimo i prihvatimo i riješimo to svi zajedno.
Vjerujte mi da kad bi sad Đukanović napravio neki radikalan potez koji baš i nije po volji Zapada, da bismo odmah imali masovne proteste, da bismo imali scenario “Otpor 2000” istog momenta, da bi tek tada Đukanović bio predstavljen od strane Brisela kao diktator, a ljudi na ulicama bi bili “demokratske snage” i “borci za slobodu”, dobili bismo “narandžastu revoluciju”. Tada ne bi bilo opomena kad se izađe iz Parlamenta na ulice, već bi to bilo dočekano sa velikim odobravanjem. Kako se te stvari odvijaju, možete detaljnije pogledati ovdje:

Moje pitanje je, ako mi svi dobro znamo kakav je ovo režim, koliko je loša situacija, zašto smo nesposobni da stvari preuzmemo u svoje ruke? Tu prevashodno mislim na one nosioce tog opozicionog diskursa, zašto oni nisu odlučni i jedinstveni u takvoj borbi bez obzira šta Zapad kaže? Zar vam nije preči vaš narod? Uostalom, uz istrajnost, vjerovatno biste promijenili i njihov odnos prema cjelokupnom pitanju i natjerali ih a prihvate novonastalu situaciju, iako njihova podrška nama mora uvijek biti od sekundarnog, ako uopšte i ikakvog, značaja.

Nadalje, ovdje se još obraćam i onim građanskim pokretima koji su u nastanku i koji su mahom iznikli usled nezadovoljstva stanjem u zemlji i pristupima da se isto popravi i izmijeni na bolje. Mnogi aktivisti ovih pokreta i nevladinih organizacija imali su mnoštvo performansa, mitinga, protesta, protestnih šetnji itd. Međutim, čemu sve to zapravo doprinosi? Ako zanemarimo da je brojnost vrlo mala, sami ti činovi sami po sebi ne uznemiravaju postojeći Sistem u potrebnoj mjeri. Naprotiv, oni su i očekivani, pa čak i poželjni. Ovo je tako jer svaka država unaprijed računa na nezadovoljstvo i moguće proteste i onda njene agencije (čitaj: ANB) nastoje da usmjere i amortizuju to nezadovoljstvo. Kao po pravilu, to se čini upravo putem takvih strogo kontrolisanih protesta. Tako je, recimo, bio slučaj sa protestima MANS-a prošle godine koji su namjerno djelovali besciljno, neodlučno i na taj način postignut je “kontraefekat”, okupljena energija je raspršena i narodno nezadovoljstvo amortizovano. Treba posebno obratiti pažnju kako se uvijek podsjeća da je u pitanju mirni protest, uredno prijavljen kod nadležnih organa. Ako je sloboda javnog okupljanja jedno od osnovnih ljudskih prava, onda čovjeku za to nije potrebna nikakva dozvola, a pogotovo ne bi trebalo da je traže oni koji bi na neki način trebalo da uzdrmaju postojeći status quo. Protesti i njemu slične stvari imaju za svrhu da izazovu svojevrsno “vanredno stanje”, oni su zapravo fizička manifestacija postojećeg vanrednog stanja. Upravo iz tog razloga Zakon o javnim okupljanjima suštinski derogira ljudsko pravo na okupljanje, jer ga ograničava u takvoj mjeri da ga vodi u besmisao. A zapravo, sam taj Zakon je besmislen, i treba ga kršiti  jer je u pitanju čist primjer “nemoralnog zakona” o kom je još Toro pisao, i koji iziskuje građansku neposlušnost. Nadalje, mnogi pokreti i svi ostali se trude da ostanu u granicama zakona u svom antirežismkom ili antisistemskom djelovanju. Po prirodi stvari, to je gotovo apsurdno. Naime, svi zakoni su krojeni tako da stave van zakona svako potencijalno ugrožavajuće ponašanje i postupanje po vladajući establišment. Vrlo često ti zakoni nemaju potreban legitimitet, kao što je to slučaj sa ovim ranije pomenutim. Međutim, to državi daje pravni osnov da upotrijebi državni aparat prinude u slučaju pobune. Dakle, zakonima je definisana dozvoljena igra pobune, na koju svaka država računa. To svaku pobunu stavlja u predvidljive, i po Sistem i režim, sigurne okvire stvarajući situaciju koju je moguće kontrolisati, a samim tim i neprimjetno usmjeravati i postepeno smirivati. Sva ta mirna okupljanja, protesti, šetnje i slično stoga ne ugrožavaju sistem, ali mu omogućavaju da se predstavi u dobrom svijetlu (sloboda govora i slično). Na taj način, otpor je pacifikovan, učinjen uzaludnim i često kontraproduktivnim, zloupotrijebljen kao sredstvo političke promocije pojedinih, najčešće vodeći nekim kompromisnim rješenjima koja suštinski ništa ne rješavaju. Prirodno, nijedna vlast neće prepustiti svoju moć samo zato što smo im transparentima to tražili, niko neće napustiti svoje privilegije i položaj samo zato što se slaže da su naši zahtjevi opravdani. Radi bolje ilustracije, podsjetio bih ovdje na toliko puta pominjanog Gandija i Indiju, koji je postao neka ideja vodilja mirnog protesta. Njegov doprinos je zaista značajan i ti metodi su doprinijeli u borbi Indije. Čak i kao takvi, svi ti aktovi nenasilnog otpora su često značili kršenje zakona i izazivali su represivne mjere.

Međutim, ono što se često previđa u razmatranju tadašnjih prilika u Indiji jeste druga strana otpora oličena u Bhagatu Singhu i njegovom revolucionarnom pokretu, koji je često uključivao i neke nasilne akcije. Oni su tako jedne prilike u Parlament bacili dvije bombe, uz mnoštvo letaka uzvikujući revolucionarne parole (tom prilikom nije bilo nikakvih žrtava :)). Smatra se da je ta vrsta pritiska dodatno ojačala Gandijevu pregovaračku poziciju, uz naravno narod koji je bio takođe istrajan u svojoj borbi.
Poenta ovog primjera jeste da je otpor u suštini višestran, i može i treba podrazumijevati forme građanske neposlušnosti koje je detaljno predočio Šarp (a koji su i u “Otporovom” priručniku :D), ali i nasilne akcije, akcije koje su prijetnja sistemu, koje mogu biti diverzantske, gerilske i subverzivne prirode, kako bi se kreirao snažan pritisak i prilike zaista postale vanredne, dok je sve to praćeno podrškom naroda koji samo želi da oduzme mandat onima koji rade protivno njegovim interesima i potrebama, što je sve, naravno, potpuno legitimno. Pored toga, poenta je i da sam princip legaliteta nema potrebnu težinu u zemljama koje su gotovo otvoreno represivne prirode, koje su u svojoj suštini diktature, i režimima koji uskraćuju elementarna ljudska prava bilo otvoreno ili kroz sistemske “greške i nedostatke”. Stoga su zakoni takvih režima, usled prirode samih tih režima, okrenuti zaštiti interesa vladajuće oligarhije, a ne interesa i prava građana, te teže ugnjetavanju istih, pa su samim tim u osnovi “nemoralni” i treba ih prekršiti ako stoje na putu ostvarenja tih prava i sloboda građana, odnosno slobodnijem i boljem društvu. Ovo je tako i zato što su ovakvi režimi, kakav mi imamo u Crnoj Gori, u osnovi nelegitimni jer nemaju uporište u podršci naroda čemu svjedoče i konstantne krađe izbora i manipulacije izbornom voljom građana. Otpor ne može biti miran i legalan, uokviren zakonskim normama, on mora izazvati nemire, mora prekršiti zakon, jer jednostavno mora da izvrši odlučujući pritisak kako bi proizveo potrebne promjene ili im doprinio. Sloboda nema kompromis, pa tako i borba za nju mora biti beskompromisna.

No, međutim, postavlja se pitanje kako to sve implementirati u Crnoj Gori, ako znamo da se ni na “mirna okupljanja” poput protesta i marševa ne okuplja više od stotinjak građana (u najboljem slučaju), ako znamo da je najdirektniji vid antisistemske akcije od ’98 na ovamo bilo bacanje jaja na Parlament od prije nekoliko mjeseci? Kako onda očekivati da će se istinski otpor razviti u potrebnoj mjeri? Vrlo jednostavno, taj otpor treba da živi u svima nama, u svima kojima je bahatim ponašanjem vlasti i njihovih saučesnika oduzeta mladost, oduzeto sve mukotrpnim radom stečeno, svima kojima je ukradena perspektiva, svima obespravljenim, poniženim i uvrijeđenim … On može da se manifestuje uvijek i na svakom mjestu, kad god smatramo da je potrebno podići glas  protiv nečega, on se može sastojati u bilo kom aktu građanske neposlušnosti, u bilo kom nasilnom aktu, ili jednostavno samo izaći na ulicu, razbiti taj kolektivno usvojeni obrazac prihvatanja ovog životarenja, praćen strahom da bi pobuna mogla da nas dovede u goru situaciju, pa biramo da ćutimo. Neće biti bolje, neće se životni standard popraviti, nema obećane budućnosti! Ničega od toga neće biti jer niko ne može dobiti ono što ne traži. Zato na svaki mogući i dostupni način, bio on legalan ili ne, treba pružiti otpor! Ne mogu se mirno razbiti lanci koji su nas porobili, za stvarnu promjenu potrebno je oduzeti porobljivačima moć, a oni je se ne odriču lako. Zato izađite iz njihovih pravila igre, svi vi pojedinci, grupe ili partije koje se borite protiv njih i nametnite neka nova, svoja. Ubjeđivanja i pregovori sa njima, potpisivanja online i drugih peticija, lajkovi i postovi po fb grupama (kojih je uzgred više nego što zajedno imaju aktivista), očigledno nisu pomogle. Potrebno je ujediniti se i krenuti korak dalje, kreirati sopstvene metode poučeni djelovanjem različitih pokreta otpora kroz istoriju … Drugim riječima, Živi Otpor!

 Ovaj teorijski osvrt na probleme antirežimskog i antisistemskog djelovanja koji će od nekih hrabrijih dobiti čak i lajk na fejsbuku (ili možda biti šerovan), završio bih podsjećanjem na Drugi Svjetski Rat. Najpametniji potez koji su nacisti i ostali preduzeli odvodeći ljude u logore bilo je to što su ih uvjerili da je u njihovom najboljem interesu da se ne bune. Da li želite ličnu kartu ili želite da se pobunite i moguće poginete? Da li želite da živite u getu ili da se oduprete i moguće poginete? Da li želite na tuširanje ili da se oduprete i moguće poginete? Da smo tada živjeli, vrlo bi jasno znali šta treba da učinimo da bi se pobunili, i protiv koga. Valjda mi bolje od drugih znamo da okupator ne mora nužno biti spoljni, kad živimo u jednom diktatorskom režimu, trebalo bi da poznajemo svog protivnika.

Ekološka država iz drugog ugla

Trenutno goruće pitanje borbe slobodnih ljudi da zaštite svoje postojanje, svoje pravo na slobodu i čast, svoj i živote svojih potomaka, a u krajnjem i sve ono za šta se demokratija u suštinskom smislu i zalaže, odvija se već dugi niz godina u Beranselu. Kao što vam je svima odveć poznato, na Vasovim Vodama, izvorima čiste vode, našao se neki ekspert koji je predložio upravo tu lokaciju za deponiju. I kako to obično i biva u ovoj zemlji, pogaženi su svi mogući principi i legaliteta i legitimiteta i tako je nastala nezakonita deponija, koja evo već sedam godina truje živote lokalnog stanovništva, budući da se odlaže svakojaki otpad na tu lokaciju, bez neophodne selekcije, da se sve to uliva u Lim trujući ekosistem te rijeke, trujući vodu što je i izazvalo epidemiju u Beranama u avgustu ove godine. Svoje urođeno pravo da brane svoju zemlju i okruženje u kom žive časno i dostojanstveno su branili mještani Beransela, prkoseći jednoj represivnoj vladi koja već četvrt vijeka besomučno gazi živote svih nas. Nebrojeno puta do sada, mještani su blokirali nelegalno odlaganje otpada koje su sprovodili komunalci uz svesrdnu pomoć državnog aparata prinude, tj. policije na licu mjesta, a preko raznih činovnika na papiru. Dakle, da primijetimo, država donosi odluke koje su ne samo negitimne, već u ovom slučaju i nelegalne, a sa druge strane mještani su ti koji štite svoja prava, a koji zato bivaju uhapšeni?! Zato što sprečavaju izvršavanje odluka nekih državnih organa koji donose nelegalne odluke?! Dakle, tu imamo klasičan primjer zloupotrebe državne moći za rad nekih drugih interesa, represiju nad sopstvenim stanovništvom, posebno upečatljivo iskazanom u hapšenju 95-godišnjeg Đorđija Tomovića ali i ostalih, dok sa druge strane, mještani, činom građanske neposlušnosti pružaju otpor takvoj diktaturi! Moram ovdje da primijetim da je ovo zaista pravi kuriozitet. Ovo iz razloga što je situacija u Beranselu uistinu slika i prilika cjelokupne Crne Gore pod ovom vlašću, ali ipak ne u potpunosti. Da, tu zaista imamo represiju, ugnjetavanje, sistematsko uništavanje perspektive generacijama koje dolaze, diktaturu raznoraznih moćnika kojima je jedini životni princip profit, uvijek stečen na “onaj” način čak i kad nije otvoreno kriminalan budući da zakone usklađuje prema njemu i njegovim potrebama, nezavisno od nekakvog apstraktnog javnog ili državnog interesa, i koji je u tim prilikama uvijek na štetu interesa građanina kao pojedinca. To se sve pokazalo na djelu u Beranselu, to se pokazuje decenijama i na državnom nivou. Međutim, ono čega nema na državnom nivou, a ima u hrabrom Beranselu, jeste otpor toj represiji, odlučan i bespoštedan otpor, otpor koji podnosi brojne nevine žrtve, ali to tako jedino i može u diktaturama. Svojim postupanjem u ovom pitanju režim je otvoreno demonstrirao svoju diktatorsku prirodu zavijenu u nekakvo demokratsko ruho. Opisani otpor je jedino i moguć u ovoj zemlji, i svaka čast na istrajnosti svim tim ljudima. Sve drugo su samo maske i laži, koje više ne bi smjele da imaju uporište za svoj besmisao u svijesti građana. Kada bi svaka zajednica, svaki pojedinac branio svoja prava kao što to čine Beranselci, jedino tada bi se osjetio istinski otpor, jedino tada bi faktori odlučivanja osjetili pritisak i bili prinuđeni da usklađuju svoje djelovanje sa realnim potrebama stanovništva. Sve drugo, svi njihovi plenumi, odbori, komisije i njihovi izvještaju nisu ništa drugo do jalova birokratija koja puni džepove svim tim braniteljima “javnih i interesa građana i države Crne Gore”, gdje god se oni nalazili, bilo u vlasti, opoziciji, nekom NVO i ostalim, tim besprekornim ukrasima “političkog života u Crnoj Gori”.  Da situacija bude još očiglednija u tom pogledu, postarala se sama Vlada, koja je sedmog novembra na svojoj redovnoj sjednici donijela odluku o formiranju posebnog tijela – komisije. Zadatak tog novog tijela je da od građana Crne Gore koji protestujući traže svoja prava, zaštiti državne i, povrh svega, nacionalne interese. Ova Vlada se, dakle, odredila kao entitet koji sam, po sopstvenoj potrebi (čitaj: potrebi prve familije i uskom krugu njenih najbližih saradnika) određuje šta je to nacionalni interes, te se tako istovremeno odredivši i kao prirodni zaštitnik tog interesa. Dakle, program Vlade je nacionalni program, dok Milo najbolje zna šta je najbolje za njegove podanike. U cilju zaštite tog interesa, tu je Uprava Policije, koja će uvijek ekspresno intervenisati kad god zatreba. Suštinski, stvoren je jedan, navodno, legalni okvir za intervenciju države u svim slučajevima kad se smatra da neko narušava nacionalni i državni interes Crne Gore koji je tako besprekorno definisala Vlada, budući da na svom čelu ima najvećeg vizionara od Njegoša na ovamo, u čiju nepogrešivost i nemamo pravo ni da posumnjamo, a kamoli da je dovedemo u pitanje nekakvim protestom ili na bilo koji drugi način. Tako oni radnici KAP-a što tamo nešto blokiraju izvoz aluminijuma  protestujući ne bi li se nekako izborili za svoja prava, ne smiju to da čine, jer djeluju protiv državnog interesa koji je tako neviđeno dobro definisan da je doveo jedinu preostalu fabriku do stečaja (prethodno naplativši sve dugove koje su opet strateški ruski partneri napravili iz džepa samih građana). Isto tako, ni ovi mještani Beransela što pokušavaju nešto da spriječe sprovođenje neke ekološke strategije izgradnje deponije na izvorima vode (?!) koja je isto u državnom interesu, da bi zaštitili tamo neka svoja prava na zdravu životnu sredinu i slično, nikako ne bi smjeli to da rade. I to neka je za nauk svima koji se protive besprekornosti strateških odluka Vlade koje su uvijek u nacionalnom interesu, da slučajno kome ne pada na pamet da to osporava, da se nešto buni i protestuje. Nije da smo se nešto pretrgli oko tih pobuna, ali eto čisto da se zna. Demokratski, nema što! Da licemjerje bude veće, imamo ovog Ranka, koji održava tu istu Vladu u funkciji, ali se ne slaže povodom brojnih pitanja, posebno oko tog KAP-a, sa politikom Vlade? Pa ček, ako ova donosi odluke samo i isključivo od nacionalnog interesa, kako može da se ne slaže a da ostaje u njoj? Što ne zatvore izdajnika? Ali ne, zaboravih, ovo je parlamentarna demokratija, a on predsjednik Parlamenta. Nezavisna funkcija, nezavisno djeluje od svojih ministara u Vladi, partijski interesi su ispod državnih.

Zato, dragi moji neprijatelji države, to treba i da ostanete. Neprijatelji ovoj i ovakvoj državi. Ovom i ovakvom Sistemu. Sistemu izgrađenom na imitaciji demokratije, na prividnim demokratskim procesima u kojim učestvuje čitava plejada raznoraznih marioneta, a kojim u stvari caruju privatni i profesionalni interesi svih njegovih sudionika, u kom dominira korupcija na svakom nivou, organizovani kriminal rukovođen iz samih centara vlasti, nepotizam, partitokratija, korporatokratija, tajkuni, a sve to aminovano od strane Brisela i Vašingtona i etiketirano kao “faktor stabilnosti u regionu”. Eto, tu i takvu Crnu Goru mi danas imamo, uređenu po mjeri neoliberalnog kapitalizma uz koji je uvezen još i konzumeristički duh, devastacija prostora, uništavanje prirodnog okruženja, uništavanje lokalne tradicije i etosa te samim tim i duha i njegovo adaptiranje savremenim globalističkim tokovima površnosti, ispraznosti, duhovne truleži i devolucije, a sve to u cilju služenja impersonalnim konstruktima kakve su država, EU i ostala unijaćenja. Sve gore navedeno, duh i tradicija jednog naroda, mještana određeno je i iminentno je upravo njegovom lokalitetu budući da je sve proisteklo iz njega, tom zemljom na kojoj smo odrasli.

Na svim gore datim primjerima vidjeli smo u praksi šta to znači impersonalnost države, i koliko je poguban taj samoproklamovani i apstraktni nacionalni, državni ili javni interes po realne potrebe građana, po njihova prava i slobode. Treba li da podsjećam da je opšteprihvaćeni pravni standard derogacija tih prava i sloboda u cilju zaštite tog državnog interesa? Šta tek reći o širim, naddržavnim entitetima poput EU čiji interesi imaju primat u odnosu na domaće, pa se oni usklađuju prema njima? Da li je to zaista vlast naroda? Upravo iz tog razloga, savremeni državni aparat je antidemokratski, savremeni globalistički trendovi su antidemokratski, upravo zato jer vode centralizaciji moći u rukama nekolicine pojedinaca. Demokratija podrazumijeva decentralizaciju. Zato je neposredna demokratija najbliža iskonskoj ideji. Ipak, o tome ću drugi put. Sada te stvari želim da sagledam iz drugog ugla.

Na primjeru Beransela je najočiglednije kako odluke impersonalnih entiteta, bilo da su u pitanju korporacije, države ili slično, doprinose uništavanju ekosistema, staništu mnogobrojnih mještana, kako im se narušavaju elementarna ljudska prava, i još važnije direktno ugrožavaju životi. To se dešava upravo zato što ništa od nabrojanog nije u interesu nijednog od tih entiteta, već je to profit ili ko zna kakvi još marifetluci. Danas je to Beranselo. Šta ako sjutra naša poltronska Vlada odluči da je u državnom interesu da se uništava sirijsko hemijsko oružje na našoj teritoriji? Ili još očiglednije, zar nisu već raznorazni investitori razorili i pokrali resurse ove zemlje preko svojih “strateških partnerskih ugovora” sa Vladom? Zar nisu i lokalni moćnici devastirali prostor i uništili ekosistem učinivši ga neodrživim na duže staze, tj. za pokoljenja koja dolaze? Eto sad je od strateškog interesa da se kroz Goricu, pluća grada Podgorice, probije tunel, koji bi skratio vezu između centra i Zagoriča, za cijelih 2-3 kilometra, a nanio nenadoknadivu i nepredvidivu štetu? Zar sva ta mjesta gdje su se gradili kojekakvi objekti, odlagao otpad, zar to nisu sve mjesta na kojima sjutra treba da žive vaša djeca? Da imate bilo kakvu moć, to valjda ne biste dozvolili. Ali danas je u Crnoj Gori popularno reći “niko nas ne pita”, i to u suštini jeste istina, i zato je potrebno zamijeniti postojeći korumpirani Sistem, nečim potpuno novim. Ideje zaista moraju biti revolucionarne ako stvarno žele da mijenjaju ovaj status quo.

Neko će reći, ostavimo zaštitu životne sredine raznim environmentalistima, NVO koje se bore za očuvanje životne sredine od raznoraznih mahinacija koje sam prethodno pobrojao. I da, slažem se da je njihova borba legitimna, ali opet ograničena pravilima Sistema koji je osnovni uzrok trenutnom stanju. Djelovanje tih NVO se u ovom pitanju može izjednačiti sa djelovanjem nekih drugih NVO povodom nekih važnih političkih pitanja. Tu su razni izvještaji, zaključci, predlozi, tobožnji pritisak na Sistem da izmijeni postojeće stanje, dok u suštini održava isti status quo. Pozivi na recikliranje, upozorenja na globalno zagrijavanje, na ugradnju filtera za vazduh u raznim korporativnim industrijskim centrima su samo jalova opravdanja za postojanje ovakvih organizacija koje suštinski ničemu ne doprinose. Polazna osnova za ovo mišljenje je moj stav da ekološki problemi ni na koji način nisu odvojeni od društvenih i socijalnih.  Rast postojećeg Sistema, čiji je zakon postojanja zasnovan na nadmetanju, akumulaciji kapitala, i neograničenom rastu doveo je ove probleme – ekološke i socijalne – do tačke ključanja, u mjeri nezabilježenoj u dosadašnjim epohama ljudske civilizacije. Kapitalistički svijet, reciklirajući živi svijet u sve bleđi, neorganski skup robnih zaliha, bio je osuđen na pojednostavljenje biosfere, uništavajući zrno prirodne evolucije. Da bi se ovaj trend promijenio, ovaj Sistem mora biti zamijenjen ekološkim društvom zasnovanim na nehijrarhijskim odnosima, decentralizovanim zajednicama (komunama), eko tehnologijama poput solarne energije, organskom poljoprivredom, i industrijama prilagođenim ljudima – ili ti drugim riječima, tzv. licem u lice demokratskim formama nastanjenja, ekonomski i strukturalno krojenim prema ekosistemima u kojima su locirani! Kao što smo već vidjeli, korporacije su isto što i države (s tim što uživaju čak i veću moć) i one su centralizovane, od vrha ka dnu, i autokratske. To dovodi do njihovog neplanskog odnosa prema životnoj sredini, budući da im cilj naravno nije neka održivost ekosistema i životne sredine, već eksploatacija resursa zarad profita.Tako se cjelokupan ovaj svijet pretvara u jedno ogromno, jednolično prostranstvo za snabdijevanje sebičnih interesa vlasnika korporacija, raznih investitora i slično, ubijajući na taj način prirodni biodiverzitet, autentičnu floru i faunu raznih podneblja na planeti Zemlji. Na toj raznolikosti i autentičnosti se oduvijek odvijao život na zemlji. Već sam rekao da je upravo to tlo na kom smo odrastali iminentno našem duhu i karakteru, kako našem tako i duhu svakog drugog naroda na ovoj planeti. Već od ranije je jasno ko vuče glavne globalističke konce koji se manifestuju kroz razne naddržavne entitete koji omogućavaju ovakvu eksploataciju zahvaljujući slamanju prezaduženih i neodrživih ekonomija koje su pristale na taj svoj podređen položaj.
No, treba imati u vidu da je najbolji vid borbe protiv takvog Sistema koji je danas dominantan upravo stvarno ustanovljenje nečeg drugačijeg. Sa aspekta pitanja razmatranih ovdje, to bi bilo primarno moguće kroz neki vid radničkog samoupravljanja ekonomijom. To obično podrazumijeva društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju i svim proizvodnim preduzećima kojima samostalno upravljaju radnici. Sporiji rast zadruga je dokumentovan u brojnim studijama, koje pokazuju da je u tradicionalnom kapitalističkom preduzeću, vlasnici ‘i rukovoditelji’ postotni udio profita uveliko povećavaju kako se više zaposlenih doda na platni spisak. To je zato što je korporativna hijerarhija dizajnirana tako da se olakša eksploatacija koju usmjerava nesrazmjerni višak vrijednosti u proizvodnji radnika onima na vrhu piramide. Ovakav dizajn daje vlasnicima i menadžmentu vrlo jak podsticaj za širenjem, jer njihov prihod raste sa svakim novim angažovanim zaposlenikom. Stoga hijerarhijski oblik kapitalističke korporacije je jedan od glavnih uzroka odbjeglog rasta, kao i socijalne nejednakosti i uspona velikih biznisa i oligopola na tzv. “slobodnom” tržištu. Nasuprot tome, u kooperativnim zadrugama u kojim radnici dijele profit na jednake djelove, to samo znači više ljudi kojima će udio biti jednako dostupan – što dosta smanjuje inicijativu za širenjem. Sve to znači da bi ekonomija kojom upravljaju radnici težila stvaranju ekonomije sa više malih i srednjih preduzeća, umjesto ekonomije sa tek nekoliko ogromnih korporacija. To bi omogućilo njihovu lakšu integraciju u lokalne zajednice i ekosisteme – istovremeno ih čineći lakše zavisnim od “zelenih” izvora energije. To bi nadalje omogućilo stvaranje resursa u odnosu na realne potrebe zajednice, a s obzirom da bi bilo riječ o ljudima koji bi i živjeli na tom mjestu, za očekivati je da bi mnogo više vodili računa o zaštiti ekosistema i životne sredine u kojoj žive, omogućivši tako realnu simbiozu sa Prirodom, kao uistinu jedini održiv put za rješenje svih ekoloških problema, i uopšte jedini održiv put ljudske evolucije uopšte. Nadalje, kao prirodna nadopuna radničkom samoupravljanju, tu je i lokalno (komunalno) samoupravljanje, tj. samoupravljanje malih teritorijalnih jedinica. Ovo je sasvim logično, budući da direktna (participativna) demokratija zahtijeva da svi ljudi uzmu učešća u samom korijenu procesa donošenja odluka, eto recimo povodom ekoloških pitanja, budući da su oni sami mnogo svjesniji svojih užih ekosistema i biće skloniji strožijim zaštitnim mjerama u cilju zaštite svoje sredine od političara, državnih birokrata i velikih, zagađujućih posebnih interesa koji sada dominiraju “predstavničkim” sistemom vlasti.Osim toga, stvarna promjena mora doći odozdo, a ne odozgo, jer je to sami izvor društvenih i ekoloških problema s kojima se suočavamo, budući da lišava pojedince, zajednice i društva u cjelini, njihove moći, uistinu jedine ispravne, da oblikuju svoje vlastite sudbine kao što i  isisava njihove materijalne i “duhovne” resurse. Jednostavno rečeno, teško da je i potrebno nešto dubinski istraživati razumne ekološke i društvene razloge za decentralizaciju procesa donošenja odluka do samih korijena društva, do onih ljudi koji treba da žive u skladu sa donesenim odlukama. Sve to znači da bi lokalne zajednice kreirale socijalne i ekonomske politike prilagođene njihovim vlastitim jedinstvenim ekološkim i drugim uslovima, u saradnji s drugima. Odluke koje imaju regionalni značaj bi donosila konfederacija u lokalnim skupštinama, tako da svi pogođeni odlukom mogu učestvovati u njenoj izradi. Takav sistem bi bio samodovoljan kao radno mjesto i sudjelovanje zajednice bi podsticalo kreativnost, spontanost, odgovornost, samostalnost i poštovanje individualnosti – kvalitete potrebne da bi samostalno upravljanje efektno funkcionisalo. Baš kao što hijerarhija oblikuje one koji joj podliježu na negativne načine, sudjelovanje će nas oblikovati na pozitivne načine koji će ojačati našu individualnost i obogatiti našu slobodu i interakciju s drugima i prirodom.

Dakle, da zaključim, umjesto kapitalizma i korporatokratije treba favorizirati ekološki odgovorne oblike slobodarskog socijalizma, uz ekonomiju utemeljenu na načelima komplementarnim sa prirodom, decentralizacija (gdje je to moguće i poželjno) velikih industrija, pre-obuka radnika, i povratak na načine proizvodnje koji su više nalik zanatlijskim, korištenje eko-tehnologija i ekološki prihvatljivih izvora energije za stvaranje zelenih proizvoda, korištenje recikliranih sirovina i obnovljivih izvora; integracije grada i sela, industrije i poljoprivrede; afirmacija permakulture, stvaranje samoupravnih zajednica koje žive u harmoniji s okolinom, a sami upravljaju radnim mjestima koja odgovaraju željama skupština mjesnih zajednica i vijećima rada u kojem se odluke donose po principima direktne demokratije i koje su koordinisane (gdje je to moguće i primjenjivo ) “odozdo” u slobodnom savezu. Takvo društvo bi imalo za cilj razvoj individualnosti i slobode svih svojih članova, kako bi se osigurao prekid dominacije čovječanstva nad prirodom tako što bi se prekinula dominacija unutar samog čovječanstva.

Jer kao što je poznato, i što nam je istorija pokazala, političke revolucije koje nisu zasnovane na socijalnim promjenama i masovnoj psihološkoj transformaciji – odnosno, prekid uslovljenosti robovskim mentalitetom absorbovanim i postojećeg sistema – dovodi samo do zamjene, nove vladajuće elite umjesto starih. Zato je prvo neophodna ekologija uma, oslobađanje od robovskog mentaliteta i pokret ka nečem novom, preuzimanje odgovornosti za cjelokupan svoj život učešćem u procesu donošenja odluka i uređivanjem sopstvenog života prema sopstvenom potrebama, a ne prepuštanjem tako važnih stvari nekim drugim ljudima, vladajućim elitama bile one političke ili korporacijske (budući da se i jedne i druge pletu oko jedinstvenog interesa – ličnog profita u samo različitim oblicima). Tek tada se može govoriti o demokratiji. Za uslove u kojima mi živimo, i s obzirom na marginalnost naše zemlje na globalnom nivou, ovo sve i zvuči previše revolucionarno i utopijski, a možda i samo potpuno nerazumljivo. Kako bi put prema svemu ovom iz postojećeg stanja trebao da izgleda u političkom smislu, pokušaću da predstavim u narednom tekstu. Ovdje su samo predočeni principi nekog novo društvenog uređenja, ovdje je ukazano na fatalnost postojećeg stanja kroz prizmu ekologije, što mi se činilo posebno važnim, jer ponoviću još jednom, zaštita te sredine, i biodiverziteta uopšte je zaštita samog ljudskog duha, njegove tradicije i kulture, tj. te različitosti, imajući u vidu tu neraskidivu vezu. Međutim, ako se ovako nastavi, sasvim je izvjesno da će se raskinuti i dovesti do daljeg međusobnog otuđenja među ljudima, koji će ostati bezlični, bez onog snažnog uporišta u duhu, i koji bi takvi izgubili svaki osjećaj empatije sa Prirodom, a samim tim i drugim ljudima, pretvorivši se u beskompromisnog predatora zarad postignuća nekih impersonalnih konzumerističkih ciljeva koje samo hrane njegovu oholost, pohlepu i gase život u njemu, a koji duh trenutni Sistem, koji gramzivo svojim pipcima zahvatio i našu zemlju, njeguje.

Za kraj, preporučujem da pogledate ovaj dokumentarac:
(Neke scene mogu izgledati slično nekim ovdje viđenim :))

Zašto u CG nema (r)evolucije?

Ljubo Čupić nije dovoljan

U svojim dosadašnjim tekstovima uvijek sam se obraćao crnogorskom građaninu, i to na dva načina istovremeno. Prvi je crnogorski građanin kao arhetip, kao jedan ideal. Drugi je crnogorski građanin kao stvarna jedinka, kao slobodno misleće ljudsko biće. Oba puta su bila neuspješna, jer da bi arhetip mogao uopšte da nastane, čak i ideal, potrebno je da je prethodno negdje već postojao, tj. da je već postojala ova jedinka određena kao slobodnomisleći građanin. Sve mi očiglednije postaje da je nikada nije bilo, i skoro da je nema ni sad. Bolje rečeno, nema je u statistički značajnom broju da bi uopšte mogla biti nosilac neke promjene, svaka čast izuzecima. Međutim, čak i među njima postoje samo impotentne rasprave, beskrajna raspredanja u komentarisanju dnevno političkih tema, bez nekog značajnijeg pomaka. Možda do toga dolazi usled razočaranosti i frustriranosti sopstvenom nemogućnošću da se postigne željeni efekat uzrokovane neplodnošću samog tla, a možda i neplodnošću samih ideja. Pokušaću ovdje da razmotrim obje te karakteristične situacije, dok ću u nekom narednom osvrnuti na neku svoju viziju istinske revolucionarne promjene. Nego da krenemo redom.

Činjenica je da crnogorski narod u svojoj kolektivnoj svijesti nema primjer jasno vodeće individualne svijesti, tj. arhetip slobodnomislećeg čovjeka. Naprotiv, ovaj narod je oduvijek imao samo jedan dominantan takav arhetip, a to je Gospodar! Ovo je narod koji ima toliku potrebu za submisivnošću da je čak bio u stanju da drži lažnog cara na prestolu punih šest godina?! Zašto bi onda čudila volja ovog naroda da svoje Gospodare drži na prestolu punih 25, 50, 100 godina? Ono što je takođe karakteristično za stanje bića ovdašnjeg naroda, jeste vrlo izražen mentalitet krda. To je, međutim, indikativno i kad je cjelokupno čovječanstvo u pitanju, iako sam i dalje mišljenja da Crna Gora i u tom pogledu drži neslavan rekord.
Tako su naučnici iz Lidsa nedavno izvršili eksperiment i došli do zaključka da ljudi na kraju završe slijepo slijedeći jednog ili dvojicu ljudi koji izgledaju kao da znaju kuda idu. Objavljeni rezultati pokazuju da ako postoji samo 5%, kako ih naučnici zovu – “informisanih individua”, oni će uticati na smjer gomile od oko 200 ljudi. Ostatak, njih 95%, slijediće ih a da toga uopšte nisu svjesni. Dakle, princip je grupisanje tokova dešavanja i pravilno usmjeravanje formi i obrazaca kako bi se masa dalje vodila. Ovaj princip vješto primjenjuju sve velike korporacije, države, religije i mnogi drugi, jednom riječju Sistem. Ono što je međutim posebno interesantno kad je u pitanju Crna Gora jeste da su mnogi od tih, uslovno rečeno, međusobno odvojenih entiteta zapravo na istom zadatku, tj. misiji. Pa tako imamo Vladu, opoziciju, crkve, NVO sektor. Formalno gledano, svi se međusobno razlikuju, čak i kritikuju jedni druge, a u stvari na taj način vode javno mnjenje u pravcu željenih rezultata i ciljeva. To čine tako što formulišu teme od javnog interesa i značaja, namjerno zanemarujući neke druge, kako bi se svijest pojedinca odvratila od njegovih sopstvenih interesa i želja u pravcu nekih apstraktnih ciljeva i ideala koji njemu lično nikada ne donose ništa. Zatim mu konstruišu okvire u kojima može da ostvari određeno postignuće u životu, određujući mu uslove i pravila ponašanja kako bi ga što lakše kontrolisali, i prevashodno, kako bi njegov rad, njegova produktivnost najmanje koristi davali upravo njemu, a najviše samom Sistemu, koji ovaj pojedinac u svojoj teškoj borbi za preživljavanje nesvjesno održava u životu, ostajući tako beznadežno porobljen, slomljenog i izmanipulisanog duha. Ili kako bi to Selimović rekao: “Život ovog naroda je glad, krv, bijeda, mučno tavorenje na svojoj zemlji, i glupo umiranje na tuđoj. A velikaši će se vratiti kući, svi, da pričaju o slavi, i da preživjelima piju krv.”

Crnogorci su tu svoju muku prihvatili kao način i stil života, navikli su da im čvrsta Gospodareva ruka određuje kako i na koji način treba žive, i oni jednostavno nisu u stanju da razbiju taj nezdravi i devolutivni obrazac, prihvatajući u svom životu tako samo trpljenje, “ćuti, to tako mora”, nikad se ne usudivši da izazovu taj status quo. Upravo je to razlog zašto je ovo mjesto osuđeno na stagnaciju u svakom pogledu, najprije duhovnu i kreativnu jer su sve ostale samo njena emanacija. Razlog tome je nedostatak istinske alternative, onog protivnika koji izaziva postojeći poredak stvari, tjerajući ga tako na evoluciju. Već odavno sam primijetio da čak ni same pobune, marševi, protesti, u nekom suštinskom smislu ne postižu željeni efekat. Zašto je to tako? Prevashodno, to je najčešće usled toga što organizatori takvih događaja uopšte nemaju jasno određen cilj i viziju promjena, ili je imaju samo djelimično što samo po sebi nije dovoljno, očigledno. Dosta njih su samo još jedna karika ovog trulog Sistema, nastojeći da tom svojom namjernom besciljnošću, namjernom difuzijom okupljene energije, proizvedu samo jedan efekat, a to je amortizacija narodnog nezadovljstva. Usled toga, izigrani narod ne želi više da uznemirava svoje savršeno mirno odumiranje u ovoj zemlji. Tu dolazimo i do sledećeg, gdje se mentalitet krda najbolje izražava i čemu ovdašnji centri moći treba da izraze najveću zahvalnost za svoje dugogodišnje postojanje. To je zapravo činjenica, da ljudi ne žele u suštini neke radikalne promjene, ne žele da rizikuju niti da izlaze iza kineskih zidova svojih malih svjetova. Jednostavno nemaju tu inicijativu, nemaju tu volju za životom, pregalaštvo za postignuće nečeg višeg, prosto rečeno – individualnu svijest. Ono što im treba jeste da ih neko trgne, da ih gurne iz tog njihovog sigurnog mjesta u koje su se ušuškali, izgradivši sebi kakvu takvu udobnost. Koliko god ona bila neudobna, radiji su da je ne rizikuju. Upravo zato oni nikad neće izaći na ulicu zarad nekog cilja koliko god ga smatrali opravdanim, ukoliko se za njega ne zalažu njihovi istaknuti voždi, ili ukoliko trenutno nema podršku veće mase ljudi, koju bi mogao da slijedi. A da bi se do te veće mase ljudi, često označene kao kritična masa, uopšte i došlo, potrebno je da određene ciljeve artikulišu upravo ti njihovi istaknuti voždi, jer “oni djeluju kao da znaju gdje idu”, pa onda mogu da ih slijede. A ti voždi, oni opet imaju neke svoje interese i rezone, koji su često određeni diktatom velikih sila, onih istih koje su nekada prekrajale granice i brojne smrti činile uzaludnim, a koje su sada oličene u EU. Kao što je poznato, tako oni ostvaruju svoje interese, na račun nas malih i naših patetičnih života. Već odavno nam je jasno da je naša zemlja samo još jedna kolonija koja taj svoj vazalni status namjerava i formalno potvrditi članstvom u NATO i EU, jednima će dati teritoriju i ljudstvo, drugima sve ključne segmente vođenja državne politike, a njihovim voždima, korporacijama i svetskim bankama, jeftinu radnu snagu (tj. naše živote) i resurse! Ovo je vizija koju imaju i Milo, i Andrija, i Nebojša, i Ranko, i Miodrag, i Darko i ostali voždi crnogorskog “političkog života”, čuvari simulacije demokratije. Neko je negdje ranije pomenuo da su svi ovi ljudi potrebni crnogorskom građaninu, Milo i Ranko u vlasti, Andro, Goran, Nebojša, Miodrag i Darko u opoziciji. Svi zajedno zaista jesu oličenje (ne)svijesti ovdašnjih ljudi.

Sa druge strane, za nedostatak revolucionarne promjene u Crnoj Gori, pored gore opisanog neplodnog tla, treba kriviti i neplodne ideje onih koji teže nekim promjenama. Prvo krenimo od toga, ko su kreatori politika promjena? Opozicija? Teško, jer njihovo djelovanje je posvećeno očuvanju postojećeg stanja, postojećeg statusa quo, o čemu sam nebrojeno puta pisao. Oni se samo žele istaknuti kao potencijalni nastavljači “politike evroatlantskih integracija koja nema alternativu”, po principu “sjaši Kurta da uzjaše Murta” i to tek onda kada se Zapad odluči da je vrijeme za takvu smjenu, ako se ikad odluči, pa se brinem da ova gore nabrojana ekipa ne osijedi u ulozi “vječite opozicije”. Valjda, Mitja i društvo neće biti tako surovi, ipak su marljivo radili za njih. Ali ne, nemojte me pogrešno shvatiti, uloga “vječite opozicije” nije nimalo loša, naprotiv siguran sam da se debelo isplati. Pa da nije, i ovoj “opozicionoj grupaciji” bi više dosadila, posle toliko vremena, zar ne? Eto, na to vam se svodi trentutni politički diskurs i “borba vlasti i opozicije”, na to ko će se bolje uvući EU, ko će joj bolje poslužiti da implementira svoje globalističke politike eksploatacije, a ne oko toga ko će ponuditi i realizovati bolji životni standard građaninu. Eto na primjer, apsolutno je neophodno za ozdravljenje ovog društva, da se izvrši čistka, potpuna dekriminalizacija, oslobađanje od korumpranih kadrova i sistemskih konstrukata koji omogućavaju korupciju. Dakle, to je preduslov svake istinske promjene, tu se svi slažemo. A kako to očekivati, kada lider vodećeg nezavisnog medija koji artikuliše opoziciono djelovanje i tokove, u emisiji gdje je bio gost/domaćin kaže sljedeće: ” Da je Đukanović otišao 2007, otišao bi kao heroj…i ja bih se svim snagama trudio da ne bude gonjen, da se ne tereti, da mu se sve oprosti…”

Nadalje, postoje razne antisistemske grupe koje imaju dosta jasan i određen krug djelovanja, jasno definišući prioritete u demokratizaciji društva, ali koje naravno ne zadobijaju potrebnu pažnju i prostor u “slobodnoj Crnoj Gori”. O neophodnosti antisistemskog pokreta i njegovim jasno definisanim ciljevima govorio sam ovdje. Međutim, da bi imao bilo kakvu šansu za uspjeh, antisistemski pokret mora biti prije svega organizovan adekvatno svojoj poziciji, zatim mora biti jedinstven, mora pronaći neku zajedničku osnovicu, matematičkim jezikom rečeno, najmanji zajednički imenilac sopstvenih htjenja. Neophodno je da se to do tančina izdefiniše, da se ne zatvara u okvire manjih grupacija od kojih svaka ima neke svoje stavove i principe. Naravno, svaki pojedinac to treba da ima, ali se moraju pronaći zajednički ciljevi i tome se prilagoditi, jer rasutu energiju ovaj Sistem i želi da ima protiv sebe. Jer šta ta rasuta energija zapravo i proizvodi? Neke proteste, marševe i okupljanja koji su strogo kontrolisani i ne remete Sistem, čak naprotiv, njemu su i poželjni, kao idilična slika demokratskog prava na mirno okupljanje. Bitno je razumjeti da je protivnik Sistem, i to je glavni fokus okupljanja. Zašto je potrebno izmijeniti Sistem, a ne samo režim? Zato što jedino korjenita promjena može omogućiti uslove za tzv. “bottoms up” odlučivanje, gdje bi se građani pitali i odlučivali o vlastitim potrebama. Svaka druga promjena koja održava postojeće stanje je prividna, jer je Sistem konstruisan tako da preko vlasti ostvaruje tuđe interese koji nemaju nikakvog dodira sa stvarnim potrebama ovdašnjeg društva. Uzimajući u obzir ograničeno polje djelovanja u takvoj borbi, onda i njeni metodi moraju biti prilagođeni tome. U suprotnom, dolazi se do situacije lake idenitifikacije nekoliko pojedinaca, do rasipanja snage te u krajnjem do gubitka kredibiliteta. Treba li podsjećati da je za tzv. “cell organized” djelovanje potrebno isključiti ego tripove (to važi i za cjelokupnu ovu borbu),  da ne treba ići na direktnu samopromociju, jer je vrlo često neophodno djelovati “underground”? Potrebno je jasno i precizno definisati ciljeve i djelovati po principu “plan your work and then work your plan.” Kao što rekoh, polje djelovanja je izuzetno malo, pogotovo usled medijske cenzure, te zatim raznih vrsta policijske represije, čemu smo svjedoci svakog dana, i treba se ponašati u skladu sa tim!  Dakle, definisanje ciljeva, okupljanje ljudi oko tih ciljeva i ideja, disperzija tako okupljenog “članstva” na tzv. “ćelije” i djelovanje, pod čim podrazumijevam jedan okvir najrazličitijih aktivnosti karakterističan za ovako organizovane pokrete.

Za sam kraj čini mi se neophodnim dodatno osloboditi stigme termin revolucija, iako sam to već činio u jednom od svojih ranijih tekstova. Revolucija prevashodno podrazumijeva ono što joj i samo ime kaže, revolt radi evolucije. Kakav će oblik ona vremenom da zadobije, da li će biti nasilna ili nenasilna, mirna tranzicija ili rušilački pohod primarno zavisi od onih ljudi koji brane postojeći Sistem a koji je po svemu opisanom očigledno detrimentalan po cjelokupan razvoj i ove zemlje i ljudi koji žive na njoj.  Evolucija zahtijeva da ono što je staro, prevaziđeno, pogubno i bezvrijedno umre, kako bi nastalo nešto progresivnije.  Zato je revolucija potrebna, jer je postojeći Sistem neodrživ. To nam je svima jasno, ali istovremeno treba ponuditi nešto progresivnije. Čak i sama smjena ovog režima, iako neophodan korak ka boljitku, neće sama po sebi biti dovoljna, upravo zbog geopolitičke marginalnosti naše zemlje i dominantnosti inostranog faktora. Trenutni model, a pogotovo te evroatlantske integracije održavaju dalji opstanak ovakvog stanja i sistema. Treba kreirati neki novi model, model koji je protivan tom globalnom trendu kako bi mu se smanjila moć nekog značajnijeg uticaja na naš politički i društveno-ekonomski život: Jer jednako koliko isključivost i zatvaranje nije mudro u današnjem multipolarnom svijetu, toliko ni servilnost i derogiranje sopstvene nezavisnosti takođe nije održiva opcija. Nije održiva jer ruši duh jednog naroda, njegovu tradiciju i ime, utapa ga u globalistički tok korporativnog svijeta u kome je jedina moralna kategorija profit, a najviša vrijednost novac. Dakle, ako želimo istinske promjene moramo biti spremni na radikalne poteze, pri čemu izlazak na ulice ne smatram nimalo radikalnim, već naprotiv očekivanim i podrazumijevanim. Radikalni potezi bi podrazumijevali ustoličenje jednog novog Sistema zasnovanog na istinskoj demokratiji, na očuvanju tradicije i osobenosti duha ovog naroda, na samoodrživosti, na valorizaciji sopstvenih resursa u svrhe boljeg života i standarda samih građana, na bolju uslužnost države svom građaninu, ili bolje rečeno zajednice, na rušenju nekih apstraktnih načela i ideologija, na afirmaciju praktičnih životnih rješenja. To bi bili samo neki od principa drugačijeg društvenog uređenja, čije ću pojedinosti i svoju viziju predočiti u nekom od narednih postova. Ujedno, takvo neko rješenje je antonim postojećem i preovladavajućem Sistemu uopšte. Samo realno uprisutnjenje nekih drugačijih vidova uređenja i života može označiti početak istinske promjene i revolucije. Sve drugo, svi metodi protesta i slično, koliko god bili povoljni u podsticanju volje za promjenama, imaju ograničen domet djelovanja i obično se završavaju kompromisom, što je vjerovatno i razlog zašto su dozvoljene u ovom vrlom demokratskom svijetu u kom živimo. Sa pravom će se ovdje neko zapitati kako je uopšte moguće očekivati implementaciju nekog radikalno izmijenjenog sistema i načina života, kad današnji crnogorski građanin nije spreman da izađe na protest zato što je opljačkan i osiromašen, zato što ga je poslodavac ostavio na cjedilu, nakon što mu je dugo vremena služio kao besplatna radna snaga?! Ne zanosim se iluzijom da će masa ovo prihvatiti, iako će pronaći i da je dobro obrazloženo i da je smisleno, jer to jednostavno nije u njenom karakteru, kao što smo prethodno vidjeli. No, međutim, negdje ranije sam pominjao ciklične teorije društvenih promjena, pa se uzdam u neku kreativnu manjinu da će biti dovoljno revolucionarno orjentisana i dovoljno slobodna, da podstakne jedan potpuno novi tok u razvoju društvene svijesti. Modeli i ideje koje imam su samo jedan mali doprinos tom eventualnom novom talasu, iako bi bilo sasvim dovoljno da podstaknu samo na razmišljanje van ustaljenih okvira.

Antikorupcijska Liga Balkana

Balkanska antikorupcijska liga nastala je kao široki antikorupcijski front aktivista iz više aktivističkih pokreta u regiji, prije svega Pokreta Occupy Croatia i Pokreta 99% Srbije, te aktivista iz Alijanse za odbranu javnog dobra u Srbiji, hakerska grupa Anonymous Srbija, kao i Pokreta Udar i Otpor Diktatorskom režimu – građanska neposlušnost iz Crne Gore, te uz podršku brojnih antikorupcijskih udruženja i inicijativa, kao što su Nezavisni sindikat carinika Hrvatske, Udruženja za borbu protiv korupcije, kriminala i diskriminacije u institucijama i javnim ustanovama u BiH, čija se predsjednica i poznata bosanskohercegovačka zviždačica Irina Lovrić uključila u rad Antikorupcijske lige, Udruga Kulin Ban oštećenih radnika malih dioničara u Hrvatskoj. U rad Antikorupcijske lige uključili su se i poznati dugogodišnji borci protiv korupcije: ugledni novinar i autor kultne “Latinice” Denis Latin, istraživački novinar Domagoj Margetić, te ugledni pravni ekspert Sulejman Tabaković. Podršku Antikorupcijskoj ligi Balkana dao je i poznati rock muzičar i građanski aktivist, frontmen “Atomskog skloništa” Bruno Langer.

Radi se o udruženoj inicijativi dugogodišnjih antikorupcijskih aktivista koji od sada udruženim snagama kreću u otvoreni regionalni rat protiv korupcije! Zato je ovo front, a ne tek još jedna inicijativa. Osim toga ovaj front nastaje i kao odgovor na korupciju u tzv. nevladinom sektoru, NGO ili NVO korupciju, NGO sektora koji svojom “borbom protiv korupcije” koju debelo naplaćuju često i od poreznih obveznika, zapravo prikrivaju sistemsku korupciju i onemogućavaju sistemsku borbu protiv korupcije u našim zemljama. Balkanska antikorupcijska liga slijedi ideju antikorupcijske borbe Verice Barać i sličnih antikorupcijskih aktivista, brojnih zviždača i boraca protiv korupcije na Balkanu.

Pokretanje aktivističke inicijative balkanske Antikorupcijske lige uslijedilo je jednim dijelom upravo i zbog korumpiranosti tzv. “nevladinog sektora”, odnosno NGO korupcije, te aktivnog saučesništva tzv. “antikorupcijskih nevladinih udruženja” u prikrivanju sistemske korupcije, te skretanju pažnje javnosti sa velikih i ozbiljnih korupcionaških afera, kao i sistemske korupcije u strukturama vlasti, ali i sistemske korupcije na lokalnom nivou. Mnoge “nevladine organizacije” za novac koji primaju iz državnih ili lokalnih proračuna, ili pak iz nekih paradržavnih sredstava, ili otvoreno od političkih partija, ili državnih i javnih preduzeća koja kontrolišu političke partije na vlasti, jednostavno su postale dio sistemske korupcionaške mreže tranzicione političke i tajkunske elite u svim državama na Balkanu. Drugim riječima, za mnoge čelnike tih nvo-a “borba protiv korupcije” samo je dobar biznis, te s jedne strane izvor finansijskih prihoda, a s druge strane se tobožnjom borbom protiv korupcije zapravo koriste kako bi postali dio sistema i kako bi se pozicionirali na nekakvim pozicijama moći, čime opet na ovaj ili onaj način participiraju u korumpiranom tranzicijskom sistemu na Balkanu.

Borba protiv korupcije za nas je ultimativno pitanje u izgradnji stvarnog demokratskog, građanskog, civilnog, sekularnog i modernog društva u državama na Balkanu, nastalim nakon raspada bivše Jugoslavije. Želimo prije svega postaviti i insistirati na istini o tranziciji na Balkanu, istini o dogovorenim ratovima na Balkanu 1990.-ih godina, istini o pljački koju su u novonastalim državama na Balkanu izveli pripadnici političke, tajkunske i bankarske elite, teškoj više desetina milijarda eura, tačnije tri i po godišnja proračuna svake države nastale raspadom bivše SFRJ. Tu smo da izazovemo kompletnu balkansku tranzicionu oligarhiju na dvoboj, na konačni obračun i polaganje računa pred građanima naših zemalja. Njihova se moć temelji na krvi, ratnim zločinima, pljački javnih dobara, ratnoprofiterskim privatizacijama, na organizovanom i sistemskom uništavanju ekonomija u balkanskim državama i pljački i uništavanju strateških resursa na kojima se temelji razvoj i napredak svakog društva i ekonomije. Organizovali smo se da tim korumpiranim balkanskim oligarsima krvavih ruku i prljave savjesti poručimo: Došlo je vrijeme za obračun s vama! Beskompromisna borba protiv takvog oligarhijskog tranzicionog sistema nema alternativu! Pod krinkom demokratije, izgradili ste moćnu oligarhijsku arhitekturu i hijerarhiju moći, koju održavate novcem kojeg ste opljačkali od nas građana, i sadašnjim političkim sistemom parlamentarne demokratije, kojim zloupotrebljavate legitimitet naših glasova za ciljeve održanja pozicija moći tranzicione oligarhije. Takav sistem, temeljen na dogovorenim ratovima devedesetih godina, kojima ste prikrivali svoju pljačku, na pljački javnih dobara i strateških resursa, na masovnim ratnim zločinima i ratnoprofiterskoj pljački masovnih razmjera, temeljenoj na međunarodnom švercu i mafijaškom strukturisanju državnih institucija kao mafijaških ili polumafijaških kriminalnih organizacija, nema niti može imati demokratski narodni legitimitet.

Naša poruka korumpiranoj balkanskoj tranzicionoj oligarhiji je jasna: Vaše vrijeme je isteklo! Vrijeme je za direktnu demokratiju! Vrijeme je za novo društveno političko uređenje u kojem će svaki glas, svaki građanin, i njegovo pravo odlučivanja biti temelj zakonodavnog legitimiteta, temelj odlučivanja o svim bitnim pitanjima zajednice i društva. Građanin koji postaje subjekt odlučivanja, a ne objekt vaših nametnutih odluka koje donosite u ime i za račun kojekakvih zakulisnih interesa, za koje vas je netko korumpirao. Za nas je borba protiv korupcije i kriminala jako bitan faktor u procesu ozdravljenja društva. Balkanska oligarhija je svoje carstvo izgradila pljačkanjem društvene (državne) imovine, i sada akumuliranim kapitalom, stečenim organizovanom pljačkom balkanskih država, ratnim profiterstvom i organizovanim kriminalom temeljenom na međunarodnom krijumčarenju oružja, nafte, droge, cigareta, ljudi; želi za sitniš prigrabiti preostala javna dobra.

Upravo zbog toga ozbiljna borba protiv korupcije je glavni preduslov rješavanja brojnih otvorenih pitanja i problema tranzicionih društava na Balkanu, kao što su pitanja socijalne sigurnosti građana, besplatnog školstva, kvalitetnog i pristupačnog zdravstvenog osiguranja, ravnopravnosti pred zakonom, jednakih mogućnosti u društvu, ravnopravnog ostvarivanja prava na rad, prava na radno mjesto i lični dohodak koji građanima može osigurati kvalitetan i dostojanstven život. Osim tih osnovnih pitanja, obračun s korupcijom preduslov je i bilo kakvog razvoja i napretka uopšte. Međutim, sistem koji je generator korupcije u istom trenutku ne može biti i pokretač obračuna s korupcijom.

Zbog toga smo pokrenuli našu direktnu akciju borbe protiv korupcije i udružili se u regionalnu Antikorupcijsku ligu Balkana. Dosta je! Vrijeme je za organizovani otpor balkanskoj oligarhiji. Vrijeme je da uzvratimo udarce koje primamo već decenijama od pripadnika njihovog oligarhijskog sistema moći. Vrijeme je za udar na političku mafiju! Zato je nastao naš zajednički antikorupcijski front.

Zato pozivamo sve građane Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije, te drugih balkanskih država, posebno Slovenije i Makedonije, da nam se pridruže u Anitkorupcijskoj ligi Balkana, te da nam se pridruže u Balkanskom maršu protiv korupcije, koji će se za sada održati istovremeno na tri lokacije: 2.11.2013., u 17.00 sati, i to u Zagrebu, na Trgu Josipa bana Jelačića, kod sata; u Beogradu na Trgu Kneza Mihaila (ex Pozorišni trg), kod Konjanika; te u Podgorici na Trgu Svetog Petra Cetinjskog. Ovom antkorupcijskom akcijom, koja je samo početak otvaranja zajedničkog balkanskog antikorupcijskog fronta ujedno smo dio međunarodne inicijative »Marša protiv korupcije«, kojeg aktivisti u svijetu organizuju tog istog dana. Antikorupcijska liga biće glas građana, glas zviždača, glas žrtava korupcije. Zato pozivamo građane da se i prijavljivanjem slučajeva korupcije uključe u rad Antikorupcijske lige Balkana. Budite slobodni diskretno i anonimno nam prijaviti korupciju i pojedine slučajeve na mail antikorupcijskaliga@gmail.com, ili se jednostavno javite porukom na našoj stranici https://www.facebook.com/antikorupcijskaliga, ili pak porukom na našem twitter profilu @Antikorupcijska, a uključiti se možete I dolaskom na Balkanski marš protiv korupcije, o čemu možete saznati više na stranici https://www.facebook.com/events/584440038270426/. Očekuje se uključivanje i drugih inicijativa i aktivističkih skupina iz regije u aktivnosti Antikorupcijske lige Balkan.

Antikorupcijska liga Balkana

Saopštenje o promociji NATO-a u školama – ODR-GN

Saopštenje grupe građana “Otpor diktatorskom režimu u Crnoj Gori – građanska neposlušnost”

Crnogorsko – Američko Udruženje Studenata, MAYAA, počelo je promociju “evro-atlantske budućnosti Crne Gore” ne pridržavajući se Opšteg zakona o obrazovanju i vaspitanju. Riječ je o klasičnom primjeru nedozvoljenog političkog organizovanja i djelovanja u obrazovnim institucijama.
Pomenuto udruženje pod pokroviteljstvom Ambasade SAD u Crnoj Gori, naime, organizuje Otvoreni Konkurs za učešće na debatnom takmičenju za srednjoškolce „NATO – Šta kažeš na to?“. Kao cilj projekta navedena je “edukacija, podsticanje formiranja na argumentima zasnovanog mišljenja, kao i podsticanje otvorene diskusije među mladima o evro-atlantskoj budućnosti Crne Gore”.
U okviru ovog Konkursa planira se održavanje jednodnevnog seminara na kom će biti objašnjen format u kojem će se debatovati (WS) i prezentacija i predavanje o temama o kojima će srednjoškolci debatovati. (4. oktobar). Potom, od 18. do 20. oktobra, održaće se Nacionalni Debatni Turnir.
Ni na jednom mjestu, međutim, nije specificirano gdje se namjeravaju održati sve ove aktivnosti. Jedino što je organizator objavio o lokaciji jeste: Podgorica.

Organizator je već preduzeo praktične korake u implementaciji ovog plana, tako što je formirao timove zadužene za promociju ovog programa. O tome saznajemo sa zvaničnog fb profila pomenute Organizacije, gdje se navodi: „Our alumni Nina Loncarevic, Stefan Loncarevic and Ksenija Vukmirovic promoted the program yesterday in High Schools in Podgorica. thank you all so much for all your efforts! only couple of days left till the first testing date in Podgorica!“ Osim toga, o ovim aktivnostima saznajemo i iz neposrednih svjedočenja profesora.

Smatramo očiglednim da su ovakve aktivnosti u suprotnosti sa članom 6. Opšteg zakona o obrazovanju i vaspitanju, u kom se navodi: „Ustanova je autonomna u obavljanju svoje djelatnosti, u skladu sa zakonom. U ustanovi nije dozvoljeno političko (stranačko) organizovanje i djelovanje.“ Promovisanje „evro-atlantske budućnosti Crne Gore“, tj. NATO, je nesumnjivo političko pitanje kojem nije mjesto u školi. Sve do sada preduzete aktivnosti su u suprotnosti sa Zakonom. Kao što vidimo iz saopštenje Organizatora, oni su ušli u škole, ometali izvođenje nastave, kako bi uputili javni poziv za učešće na debati očigledno političkog karaktera. Autonomija škole kao obrazovne ustanove, koju pomenuti član Zakona štiti, na taj način je očigledno narušena. Uzimajući u obzir da je, između ostalog, cilj zakonodavca da ovim članom spriječi političku indoktrinaciju, smatramo da je ovo indirektan pokušaj da se promovišu „vrijednosti evro-atlantizma“ , kojima se nastoji djeci usaditi ideja o ispravnosti NATO puta i politike koju taj Savez sprovodi, kako bi se uticalo na formiranje njihovog mišljenja o ovom pitanju. Za ovakve debatne klubove, radionice, tribine i slično postoji određena procedura i svakako drugo mjesto. Apsolutno je nedopustivo da se škole koriste kao govornice za promovisanje političkih ideja, ideologija i doktrina, bez obzira da li takve aktivnosti organizuju političke partije, NVO, međunarodne organizacije ili, kao u ovom slučaju, ambasade!
Ukoliko bi Organizator i pokrovitelj za pomenuti seminar na kom namjeravaju održati „predavanje o temama o kojima će srednjoškolci debatovati“, pa i sami debatni turnir, koristili prostorije neke srednje škole, ili bilo koje druge obrazovne institucije, time bi i direktno prekršili pomenuti član 6. Opšteg Zakona o obrazovanju i vaspitanju. Međutim, ukoliko do toga i ne dođe, ponavljamo da već preduzete aktivnosti predstavljaju kršenje tog Zakona.
Zbog pomenutog značaja, ideje i principa koje štiti navedni član Zakona, to se on nikako ne smije tumačiti strogo formalno. Zakoni su tu da štite određene principe, i treba ih tumačiti u svjetlu tih principa. Tako je i sa ovim Zakonom, pogotovo imajući u vidu osjetljivost teme, jer bi se u suprotnom stvorio presedan koji bi na „mala vrata“ uveo politički aktivizam u škole.

Pozivamo nadležne državne i ostale relevantne institucije da reaguju i zaštite pravo djeteta na slobodno obrazovanje, te autonomiju škole kao ustanove koja takvo obrazovanje treba da obezbijedi.

Grupa građana „Otpor diktatorskom režimu u Crnoj Gori – građanska neposlušnost“

Boško Vukićević
Željko Tomović

Naličja i lica (anti)ratnih profitera

Glavna tema domaćih i svjetskih medija i javnosti u posljednjih nekoliko nedjelja jeste novi rat u koji Amerikanci žele da se upuste, još jedna krvoločna avantura ujka Sema, još jedan ubilački pohod u ime demokratije. Scenario je isti kao i do sada, samo što se razlog mijenja, sada je to navodna upotreba hemijskog naouražanja sirijskih vojnih snaga po naredbi njihovog predsjednika Bašara Al-Asada. Samo što od Amera nećete čuti ovo “navodna”, pogotovo ne u medijima i zvaničnim dokumentima, jer oni su to već dokazali, iako ekspertski tim UN nije pribavio nikakve valjane dokaze. Ovaj put je njihova osionost postala još veća. Pa tako, dok su ranije međunarodnu zajednicu i njene temeljne principe redovno zloupotrebljavali, uz pomoć ostalih konstituenata tog sada odumirućeg projekta, sada, kada nisu naišli na očekivanu podršku, otvoreno se pripremaju da izvrše agresiju na jednu suverenu zemlju. To naravno ne umanjuje žrtve onih prethodnih “intervencija”, a pogotovo ih ne legitimizuje, kao što i ne uvećava naredne žrtve. Međutim, ono što je važno ovdje primijetiti jeste da su maske pale, po prvi put se ide ka otvorenoj agresiji protiv suverene zemlje, iako i dalje pod izgovorom neke “borbe za mir”, ali bez legitimiteta koji je ranije davala međunarodna zajednica. Time se potvrđuje jalovost koncepta međunarodne zajednice i prava, koji dozvoljava “intervenciju” ili “vojni odgovor” u slučaju protivpravnog napada i u slučaju da to dozvoli Savjet Bezbjednosti UN. A to tijelo, oličenje pomenute MZ, kritikuju sve strane, pa čak i sami Amerikanci iako im je dobro služilo tokom prethodnih godina. Naime, smatraju ga nefunkcionalnim jer nije u stanju da “spriječi humanitarnu katastrofu i zaštite međunarodno-pravni poredak” zbog prava veta koje Rusija i Kina, po njima, zloupotrebljavaju. Međutim, to isto pravo veta nije zloupotrijebljeno kad ga SAD iskoristi svaki put kad treba zaštiti interese Izraela i derogirati pravo na nezavisnost Palestine. Šta bi sa Vilsonovim pravom naroda na samooperdjeljenje? Selektivno primjenjivo, kad to odgovara interesima SAD. Sada se pak poziva na kršenje međunarodnog prava kako bi se zaštitilo mešunarodno pravo?! Sigurno to zvući kao grandiozna i čak mesijanska ideja Nobelovcu Obami. Barack Obama, predsjednik kojeg su američki stanovnici izabrali kako bi okončao ratove (rat u Afganistanu još traje te je Obama započeo nove) i zatvorio sramotni Guantanamo zatvor (što nije učinio), sada otvoreno krši međunarodni zakon, esenciju globalnog poretka, ističući kako UN Savjet Bezbjednosti nije bitan, isti onaj Savjet Bezbjednosti koje SAD već decenijama adekvatno koristi kada treba vetom zaštiti svog glavnog saveznika na Bliskom Istoku, Izrael. Nadalje, Obama otvoreno poziva na rat i traži podršku američke političke klase jer nije siguran koliko mu je ona zapravo odana. To čini čovjek kojemu je uručena Nobelova nagrada za mir, mislim, zaista morate cijeniti ironiju. 🙂 Ne želim dalje da ulazim u analizu sirijskog problema, svima je odveć jasno da je to nova ekspanzija američkog imperijalizma. Najbolje je to opisao poslanik Džordž Galovej (George Galloway) u britanskom Parlamentu onog, slobodno se može reći, istorijskog dana kada je Parlament uskratio podršku Kameronu i SAD za agresiju na Siriju, na koju je ujka Sem navikao. Tog dana, 29.avgusta 2013., on je rekao:

 “Kao prvo, nema nepobitnih dokaza da je Assadov režim kriv za ovaj zločin. Dokaza još nema. I ne radi se ovdje o tome jesu li oni dovoljno loši da izvedu takav napad, svi znaju da jesu dovoljno loši, pitanje je ovdje jesu li dovoljno ludi da učine to? Izvesti hemijski napad u Damasku… isti dan kada su u grad stigli UN istražitelji…? To bi trebala biti nova definicija ludila. A ako je toliko lud, koliko će lud tek biti ako počnemo ispaljivati Tomahawk krstareće rakete po njegovoj zemlji?

I dok slušam ovdje o tome kako je Assad loš, pitam se… kako to da je prije svega nekoliko godina svečano dočekan u Bakingemskoj palati, a bivši premijer ga je predložio za orden? Svi su ga slavili kao modernizatora, ali naravno… sada se priča promijenila, jer ova Vlada želi promjenu režima u Damasku… Što me dovodi do druge i poslednje tačke koju ću iznijeti danas.

Razlog nelagode je taj što ljudi vide pravi karakter sirijske opozicije. Vidjeli su video snimke, stravične video snimke… pogledajte te snimke, pogledajte kako jedan od zapovjednika pobunjenika reže prsa ljudskog bića, jede mu srce i jetru i snima se dok to radi, stavlja to na Youtube jer misli da je atraktivno…

Pogledajte snimke kako hršćanskim sveštenicama režu glave… ne odrubljuju, nego baš režu… s kuhinjskim noževima. Čak su i biskupa ubili ovi ljudi. Sve religijske manjine u Siriji, a ima ih 23, prestravljene su idejom da bi mogli pobijediti pobunjenici… pobunjenici koje premijer i gospodin ministar vanjskih poslova podržavaju na sve načine koje mogu, novcem i oružjem. Već dvije godine podržavaju ove ljude koji čine ovakve zločine.

Kada su Rusija i Kina, zajedno 2,5 milijarde ljudi, prestali biti dio međunarodne zajednice? Ko ste vi s druge strane da kažete što bi međunarodna zajednica trebala učiniti? Ako ne možete uvjeriti UN Savjet Bezbjednosti da vam se pridruži, ko ste vi da pokrećete rat bez tog odobrenja? Stalno slušam o “nerazumnom korištenju vetoa”, već dvije godine to slušam… SAD su uložili veto svaki put kada se trebala ostvariti pravda za palestinski narod ! Kada se trebalo kazniti kršenje međunarodnog prava od strane Izraela, svaki put uložen je veto, a niko od vas u ovom parlamentu nije rekao niti riječ.”

Ono što mi je ovdje bilo važno da istaknem jeste da se pokazalo sve ono što smo oduvijek znali: supremacija SAD nad međunarodnim pravom i zajednicom, da ih je do sada, po tom osnovu, vješto koristila za svoje vojne kampanje diljem svijeta, nefunkcionalnost i jalovost međunarodnog prava najbolje izražena u njegovoj selektivnoj primjeni (što je najveći antipod pravde), da je međunarodna zajednica postala samo jeftin PR trik kojime se Obamina administracija služi u svrhu skrivanja vlastitih agresorskih politika.

Takva simulacija i zloupotreba međunarodno-pravnog poretka koji su izgradili saveznici 1945. sa ciljem da spriječe svako dalje ludilo rata, da osiguraju mir u svijetu dovela je do toga da se mir samo licemjerno koristi kao izgovor za novi rat. To me je podsjetilo i na simulaciju demokratije u Crnoj Gori, na tu vješto podmetnutu laž, koja je baš povodom ovog pitanja pokazala svoje pravo lice, potvrdivši sva moja prethodna pisanija o instaliranoj demokratiji i njenim uzdanicama, te lažnim promjenama koje nam se žele nametnuti.

Naime, u otvorenom pismu ambasadorki SAD u Crnoj Gori, novinar  “Monitora” i kolumnista “Vijesti”, Marko Milačić sasvim opravdano je pozvao SAD da više ne pomažu u rješavanju međunarodnih problema, jer su se ta “rješenja” uvijek završavala prolivanjem krvi nevine djece i civila, podsjećajući na sve “intervencije” američke administracije tokom proteklih decenija, ocijenivši da su SAD tako za svoj najprepoznativljiviji brend uzeli upravo RAT. Istovremeno, istu molbu da ne pomažu uputio je i po pitanju Crne Gore, osudivši njihovu bezočnu podršku kriminalcu, Đukanoviću. Cio tekst možete pročitati ovdje. Nedugo zatim, u vidu odgovora na ovo pismo u odbranu američke demokratije stao je profesor Perović, osnivač Vijesti i Monitora, uticajna politička ličnost, već dugi niz godina. Izgleda da se pronašao pozvanim da odgovori na pismo upućeno Su Kej Braun, gotovo u svojstvu nekog potparola. Taj odgovor možete pročitati ovdje. U svom osvrtu na ovu temu, Johan Nagel je tekst dobro opisao kao “udžbenički primjer kako kondotjeri savremene imperije zarađuju svoj hljeb. Tekst je emanacija one čudovišne svijesti koja nastaje susretom provincijalnog fukarluka i globalnog beščašća, i koja, baš stoga, egzistira na periferiji svega humanog … Čitav tekst je jedna, bestidno udvorička apoteoza Američkoj moći …” Kompletan taj osvrt pročitajte ovdje.

Razlog što sve ovo ovdje pominjem jeste taj što su u pitanju borci protiv Đukanovićeve diktature koji mole za pomoć istu tu Ameriku koja trenutno podržava Gospodara, a samim tim i sva njegova nepočinstva, nadajući se da će se desiti neki preokret u toj podršci, kao u slučaju Asada i drugih “diktatora”. Oni im samo žele staviti k znanju da su im oni tu, spremni da nastave politiku američke demokratije i osiguraju ostvarenje svih njihovih interesa. Razlika je SAMO što se i Đukanović već dobro dokazao u sprovođenju te politike i američkih interesa, pa i ne čudi njihovo oklijevanje u smjeni režima. Na isti način, i po istom principu, djeluje i crnogorska opozicija. Oni se jednako dobro dodvoravaju zapadnim moćnicima, raspitujući se po Briselu i Vašingtonu kad će Đukanović da ode sa vlasti, neki od njih čak i prenose informacije kako će to biti uskoro. Kao da se sve to odvija mimo njih, i njihove države, a pogotovo naroda čije bi interese trebalo da zastupaju. I to je istina, oni tako postupaju jer znaju da se sve odvija mimo njih, da su oni samo produžene ruke tuđih interesa i potreba, jer oni su sami to izabrali. Oni su izabrali da nastave istu politiku kao i onaj koga žele navodno da svrgnu, oni i ne nude ništa novo, i oni teže i EU i NATO, da se što bolje priljube uz skute svojih poslodavaca, tako što će nastaviti da održavaju u životu jedan sistem instalirane demokratije besprekornim odrađivanjem svoje uloge “opozicije po službenoj dužnosti”. Oni se i ne trude da sami osvoje vlast, oni čekaju da međunarodni faktori to učine za njih, vješto im se ulagujući traženjem i nuđenjem novih dokaza protiv Đukanovića, nadajući se da će se naći jedan dovoljno dobar i u pravom trenutku da im omogući kolač vlasti u, po svemu sudeći, odavno već kolonizovanoj Crnoj Gori. Povremeno bi opozicionari izašli iz tih okvira, organizujući čak i poneki protest, ali bi se na prekorni pogled svojih gazdi ubrzo vratili dobro utvrđenim ulogama, imamo “nezavisne” medije koji pronalaze nadu za bolje sjutra u onima koji su odgovorni za trenutno stanje pružajući podršku režimu koji je samo neposredni izvođač radova. I jedni i drugi se bore protiv toga režima težeči suštinski istom što taj režim već sprovodi. Izgleda da se nade tih boraca za demokratiju polako ostvaruju, budući da postoje indicije skorih fingiranih promjena. A šta je sa našim nadama, nas kao građana? Kako su to oni predstavnici naše volje kad im za ostvarenje onoga za šta im građani redovno daju mandat, svrgavanje diktature i demokratizacija zemlje, potrebna dozvola sa strane, iz Brisela i Vašingtona? Ko to onda vlada Crnom Gorom, u čijoj su službi političke partije? U službi građana ili Brisela i Vašingtona? Odgovor je očigledan.
Na kraju i najvažnije, kakvu to perspektivu daje našoj zemlji, našim potomcima? Postaćemo članica EU i NATO, i to vrlo neravnopravna (budući da nam se svakodnevno na primjerima drugih zemalja i uopšte međunarodnog poretka dokazuje relativnost tih termina ravnopravnosti i zapadne demokratije), naša djeca bi išla u ratove protiv nekog novog Asada, Gadafija ili Sadama Huseina, naša zemlja bi bila u kandžama zapadne korpokratije, u raljama kredita SB, MMF-a, a evo sada i privatnih banaka poput Morganovih, nosioca te globalne vlade, do vječnosti njima dužni i kao robovi radili za otplatu tih kredita. A kad to ne bude dovoljno, uzimali bi nam komad po komad zemlje, privrede i resursa, trošili nas koliko je to moguće, koristili kao deponiju za njihov nuklearni i razni otpad. Eto tom istom teže i jedni i drugi, sa svojim glupavim idolopoklonstvom samo jednoj strani u inače multipolarnom svijetu. Već sam isticao koliko je važno za malu zemlju da očuva što više kontakata, da sarađuje sa svima, jer ne može uživati luksuz jednostranosti i isključivosti, pa to ne čine ni mnogo moćnije zemlje. Na ovaj način postajemo samo potrošna roba, koja će biti odbačena onog trenutka kad ne bude imala šta više da ponudi. Zato treba voditi mudru spoljnu politiku, a ne podaničku. Međutim, za to je potrebno imati istinski potencijal nezavisnosti. Naš je, rekao bih, potrošen što trenutnom situacijom i režimom, što nadom u opoziciju da će donijeti promjene. Potrošen je, jer su i jedni i drugi prodali tu nezavisnost. Neko će reći, pa šta ima veze, bitno je da ćemo bolje živjeti. Kakav apsurd, pitajte kako žive ostale vazalne zemlje u imperiji američke demokratije, pogledajte kako se uskraćuju elementarna ljudska prava i slobode. Samo zamislite kakve ćemo to “investitore” da dobijemo na ime otplate onog duga, koji će samo da troše naše resurse i da sav profit nose van zemlje. Eto to je perspektiva “evroatlantskih integacija bez alternative” u koju se naši političari i “predstavnici” kunu i koju nam nude. Da li ćemo na to pristati? Pristajemo uvijek kada učestvujemo na njihovim igricama demokratije zvanim izbori, pristajemo dok god im vjerujemo i puštamo ih da nas lažu, jer nesumnjivo moramo znati da nas lažu, ili smo toliko glupi pa ne vidimo. U oba slučaja smo krivi i zaslužujemo sve što dobijamo jer ćutimo i trpimo. U feudalizmu to je bila osnovna karakteristika kmeta, ćuti, trpi i radi na parčetu zemlje koji si dobio, i redovno plaćaj namete Gospodaru koliki god oni bili, i nikad ne osporavaj njihovu osnovanost. Ponekad sebi možda možeš i da dozvoliš luksuz, pa da opsuješ sebi u bradu. Ovo važi i za Crnu Goru kao državu i za njenog građanina. Da bi se ustalo protiv toga, da bi se izašlo iz ovog pogubnog kontinuiteta potreban je građanski i ljudski kapacitet, potrebna je hrabrost i odgovornost. Izgleda da ništa od toga nemamo, pa nam samo ostaje da trošimo i ovo malo vremena koje imamo u životarenju, i samo to ostavljamo u nasleđe generacijama posle nas. Maske naših vožda i njihovih “protivnika” su pale, sve se sad jasno vidi, je li konačno vrijeme da i ti, kao građanin, skineš povez sa očiju i vidiš stvari kakve jesu? Je li konačno vrijeme da se usudiš da uzmeš stvari u svoje ruke? Neki to već i rade, pridruži im se …

“Čovjek je rob bez snage da se suprotstavi zlu,nepravdi.
Utonuo u svoju ćutnju,čovjek-rob izgleda kao da nema mišljenja ni o čemu,kao da ništa i ne želi,zaista on vrlo često i ne želi ništa.
Koliko puta ste utonuli u ćutnju?Koliko puta ste se zatim ”prepoznali” u nečem sveljudskom,pa makar samo privremeno,što vam je dalo snage da se oduprete zlu,nepravdi,svakom izvoru nesreće,ili da odbranite nekog drugog od svega onog što ste sami ”gutali”?
Koliko smo spremni da se pobunimo protiv postojećeg stanja?Koliko je svako od nas ”pobunjeni čovjek”? … (Kami – Pobunjeni Čovjek)

… Da! Ja sam dobro razumio vaš SISTEM! Dali ste im bol, glad i odvojenost da zaokupite njihovu pobunu. Iscrpljujete ih, ispijate njihove snage i proždirete njihovo vrijeme da ne bi imali ni snage ni vremena za gnjev! Oni tapkaju, budite zadovoljni… Ali ja, koji sam porobljen kao i oni, ponižen s njima, ja vam ipak objavljujem da ste ništa. (Ona se smeje) Ne smijte se! Ne smijte se, budalo…Kažem vam, izgubljeni ste.Već ste pobijedjeni, u krilu vaših najznačajnijih pobjeda, zato što postoji u čovjeku – gledajte mene – neka sila koju vi nećete ukrotiti, neka bistra ludost, djelo straha i smjelosti, neznana i zauvjek pobednička. To je snaga koja će se dići i onda ćete znati da je vaša slava bila od dima.” (Kami – Pravednici)

Anti Sistemski Pokret

U posljednje vrijeme sve je više neke priče, nekog proklamovanja izvjesnih promjena u političkom životu Crne Gore, nekih novih obećanja koje se svode na impotentne pokušaje da se udahne novi život  ovoj odveć mrtvoj sceni, da se da novi zamajac još jednom krugu izborne prevare koja se i dalje vidi kao jedini put promjena. To je sasvim tipično za nedostatak karaktera onih koji to podstiču, a to su političke partije pogotovo ove parlamentarne. I ovaj tekst upravo odatle mora krenuti, i po ko zna koji put kritikovati djelovanje “opozicije po službenoj dužnosti”, kako je neko dobro nazvao onu grupu poslanika koja se smatra političkom opozicijom. Ne postoje riječi koje bi dovoljno dobro opisale taj nedostatak inicijative, istinske političke i svake druge volje da se vidi konačni kraj ovom režimu, da se vidi kraj svim nepočinstvima kojima su stekli sve što imaju, da se vidi kraj jednom zlom vremenu i ljudima. Naprotiv, oni pokazuju takvu dozu neprincipijelnosti, nedostatka svog stava, kukavičluka, nedoslednosti, potkupljivosti i korumpiranosti da se, u tom smislu, mogu smatrati potpuno ostvarenim kao političarima. Međutim, ne mogu se smatrati uspješnim jer nisu u stanju ništa da urade, ništa da promijene. Tako naizgled izgubljeni, oni tumaraju po ovoj pozornici, ne znajući tačno svoj cilj, ali odlično poznajući svoju ulogu, čekajući šaptače da im kažu tekst. A šaptači su im uvijek tu, sa dobro pripremljenim scenarijima “obojenih revolucija”, dok im režiseri pripremaju neke nove uloge. Pokazali su se odličnim u igranju ovih uloga, nema sumnje da će biti uspješni i u nekim narednim, na zadovoljstvo režisera iz Brisela i Vašingtona. O prirodi tih uloga već sam ranije govorio u svom tekstu “Uzdanice instalirane demokratije“, očekuje se rebalans na političkoj sceni, gdje ključnu ulogu treba da preuzme Krivokapićev SDP. I kao što sam i tada konstatovao:

Suštinski, ništa se u stvari ne bi promijenilo. Nastavio bi se put Crne Gore ka “svijetloj evropskoj budućnosti”, u skladu sa otvorenim poglavljima 23 i 24 omogućila bi se neke konkretne akcije i eventualna hapšenja činovnika DPS-a ogrezlih u kriminalu i korupciji, što bi naišlo na pohvale kod Drobniča i kompanije. … Nadalje, put ka NATO bi takođe bio jedna izvjesnost, što bi uz buduće članstvo u EU dodatno derogiralo nezavisnost zemlje, nova Vlada bi bila opterećena bremenom neefikasnosti prethodne čime bi pravdala svoje eventualne neuspjehe, a Crnom Gorom bi i dalje vladali isti centri moći koji već imaju jak uticaj, a koji bi bezuslovno sprovodili preporuke EU. Sve u svemu od neke suštinske demokratizacije ne bi bilo ništa, napravio bi se privid promjene koji bi osigurao interese EU u našoj zemlji. Sistem instalirane demokratije bi opstao, samo bi mu se ruho promijenilo.

I kako to recept “demokratskih promjena” nalaže, na scenu stupaju razne NVO, uglavnom finansirane iz tih istih centara moći, da nam predoče neke činjenice i svoja istraživanja u vezi sa javnim mnjenjem. Tako su pojedini ustvrdili da je podrška NATO paktu dramatično skočila u odnosu na prethodna istraživanja (koja su govorila o nepunih 28% podrške) i došla u prednost u odnosu na sve one koji zastupaju druga mišljenja o ovom pitanju. Isti ti NVO su onaj opozicioni izlet iz Skupštine kritikovali kao kontraproduktivan potez, loš za njihov politički rejting, prezentujući nam rezultate opet nekih njihovih istraživanja. I tako su to uvijek činili i činiće kad god je potrebno javno mnjenje usmjeriti ka željenom toku događaja. U tom usmjeravanju posebno značajnu ulogu imaju i mediji, koji se u Crnoj Gori nikako ne mogu nazvati slobodnim. Pored toga što Crna Gora ima državne medije (u prvom redu i formalno, Pobjeda), što je nezamislivo za demokratska društva, ni ostali mediji ne mogu se pohvaliti nezavisnošću. I oni takođe imaju filter informacija koje će pustiti u etar i prikazati građanima, a koji su  filteri podešeni prema interesima drugih centara moći, popularno označenih kao “druga familija”. Tako oni plasiraju informacije koje im pomažu da se nametnu kao “nove demokratske snage” u ranije opisanim “političkim promjenama”. Za tako nešto potrebna im je podrška građana, i oni je grade prenošenjem poželjnih informacija i cenzurom onih nepoželjnih. Obzirom na svoj specifični društveni položaj, nerijetko se nađu i u situacijama da pruže ruku Diktatoru protiv kog se navodno bore, i od kog trpe represiju. Na ovaj način stvara se zatvoreni krug “tema od društvenog značaja” na koji način se iniciraju uglavnom medijska prepucavanja u kojima učestvuju političari sa “obje strane”, razni “nezavisni” analitičari, istraživači, kolumnisti itd. U ovu igricu veoma lako upada i revoltirani crnogorski građanin, pa ga nerijetko možemo naći kako “šeruje” linkove sa raznih portala, komentarišući ih, te se u nastavku prepucavajući sa ostalima, kako u stvarnom, tako i u virtuelnom svijetu.

Tako su trenutno u žiži interesovanja lokalni izbori u Mojkovcu, Petnjici i na Cetinju, gdje se političke partije užurbano pripremaju za novu “fer i demokratsku” izbornu trku. Već sada se govori i o novim parlamentarnim izborima, za koje su ovi lokalni preludij, već sada se počinju sklapati novi dilovi i počinje se sa kalkulacijama o potrebnoj izlaznosti, ponovo se ističe “neophodnost zajedničkog nastupa opozicije”. Paralelno sa tim, teče i priprema novog izbornog zakonodavstva na kom predano radi radna grupa za vraćanje povjerenja u izborni proces. Jedan od predsjedavajućih Srđan Milić izrazio je svoje žaljenje što taj proces neće biti završen na vrijeme za lokalne. Ali ako SDP pomogne, biće za parlamentarne koji su u skoroj najavi. Interesantna je bila i “obnova LSCG”, gdje je odmah po osnivanju izjavljeno: “Odmah dodajem da LSCG nema nikakvu namjeru da učestvuje  na bilo kojim ,,izborima,, s obzirom na istinu da su svi bili projektovani, izmanipulisani, i pokradeni.” Ovaj događaj je probudio iskru nade kod mnogih koji su lidera LSCG, Slavka Peerovića, smatrali jedinom iskrenom figurom u političkom životu Crne Gore, jedinog iskrenog borca za biće Crne Gore. Koliko u svemu tome istine, ostavljam čitaocu da procijeni. Međutim, ono što je bitno, i skoro pa revolucionarno za crnogorske prilike, jeste odluka da se ne učestvuje na izborima. Hm, dakle bojkot?! Koliko puta je isticano da je bojkot, da su politike diskontinuiteta neophodne za suštinske promjene. Ne možete učestvovati u igri koju organizuje mafijaški režim, igrati po njihovim pravilima, i očekivati da istjerate svoje, da istjerate istinu na vidjelo i da nešto istinski mijenjate. Morate prvo odstupiti iz tog vrzinog kola, razbiti ga, pa onda početi da ga mijenjate. Sve me to dovodi do brojnih fejsbuk grupa koje se mahom definišu kao antisistemske, ali i kao građanske, i koje uviđaju sve ovo, impotentnost lažne opozicije, besmislenost izbornih procesa, ruku zapadnog imperijalizma koja nas vodi u dužničko ropstvo.  One nastaju najčešće na talasu nekog bunta ili revolta, a potom, zavisno od interesovanja koje privuku, djeluju kao centri okupljanja svih tih ljudi sa kojima se “nađu” (tj. našli su se na temelju bunta, iznevjerenosti, trenutnog nepovjerenja opoziciji i slično), koje postepeno usmjeravaju nazad, upravo kroz svoju nekonkretnost, kroz nemanje cilja. Rezultat je da svi oni završe šurujući između nekih antisistemskih i opozicionih stavova, tražeći način da ih spoje na neki način, možda se samo osjećajući nesigurno na tom klizavom terenu odvajanja od opozicije i nemanja sopstvenog cilja i svoje priče, pa nakon takvih izleta, radi sebe pokušavaju nekako da pomire te u suštini dijametralno suprotne priče. Sve to u konačnici ima jedno vrlo rasuto djelovanje, nekoliko sporadičnih performansa ili protesta, koji upravo zbog nedefinisanosti ciljeva i namjera ne daju potrebne rezultate. Naprotiv, samo upotpunjuju lažnu i idiličnu sliku crnogorske demokratije. Takvo postupanje vodi, u najboljem slučaju, samo rasipanju energije istinskog otpora za koju svi znamo koliko je teško prikupiti u Crnoj Gori, a u najgorem, preusmjeravanju te energije na vodenicu svih onih koji ovaj Sistem lažne demokratije održavaju u životu, onaj isti Sistem protiv koga bi navodno trebali da se borimo. Već odavno nam je jasno da je za suštinske promjene, potrebna anti-sistemska opozicija!

“Takvu opoziciju čine svi slobodnomisleći građani koji ne pristaju više na manipulacije postojećih “političkih subjekata”, koji su u stanju da prozru ovu njihovu igricu i koji su spremni da se bore protiv iste. Svaki takav pojedinac ne mora nešto posebno ni da radi, dovoljno je za početak da prestane da učestvuje u ovoj iluziji, da je bojkotuje, da otkaže poslušnost jednom Sistemu koji je protiv njega (što mu je i građanska dužnost), da se udružuje na bazi opšte ideje demokratizacije sa drugim slobodnomislećim sugrađanima …”

Kao što već pomenuh, takvih građana je sve više, jezgro istinskog otpora se polako gradi. Međutim, zbog osjetljivog perioda u kom se nalazi, neophodno je da mu se izgrade stabilni temelji, neophodno je da mu se da neka ideja, da mu se izgradi neka perspektiva, da mu se trasira put. Ta ideja i cilj treba da budu i ostanu uvijek jedine vođe takvog građanskog pokreta. Već smo vidjeli kako funkcioniše ovaj Sistem, već smo vidjeli kakve našminkane promjene žele da nam nametnu. Svima nam je odveć jasno da takav Sistem ne može ostvariti težnje slobodnog društva koje težimo da stvorimo i na ovom podneblju, da nam on nikada neće garantovati istinsku slobodu i nezavisnost, da će uvijek težiti da nas drži porobljenima i u zavisnosti od raznih apstrakcija koje nam svakodnevno serviraju, sada već po novom principu “dajte narodu još igara, možda zaboravi i na hleb.” Svi oni koji nastoje da održe takav nakaradni Sistem u funkciji, nikada i ni pod kojim uslovima ne mogu biti naši saradnici. Ipak, svi oni koji se svojim djelima priklone definiciji istinskih promjena, uvijek su dobrodošli. S obzirom na sve to, borba svakog slobodnog građanina, naša borba je protiv ovakvog sistema instalirane demokratije.  Iz toga jasno slijedi zaključak, da su za nas kao slobodne građane, ključne suštinske promjene.

Dakle, Slobodan Građanin želi suštinsku promjenu: da se svim političarima preispita porijeklo imovine, da se utvrdi odgovornost za ratne zločine, i da se Crna Gora pozicionira kao vojno neutralna zemlja.  Ova tri cilja bi mogla da posluže kao fokus svih antisistemski određenih pojedinaca i grupa, upravo zato što izlaze iz okvira Sistema, što ga urušavaju i što omogućavaju istinske promjene. Preispitivanjem porijekla imovine svim političarima, a pogotovo onim koji su obavljali državne funkcije, lomi se njihova ekonomska moć i uticaj na dešavanja u novoizgrađenoj demokratskoj sredini. Utvrđivanjem odgovornosti za ratne zločine, zemlja se oslobađa teškog bremena koji su joj ti ljudi nametnuli, i uopšte, vrši se tako neophodna generalna čistka, i država se oslobađa svih nezdravih elemenata koji su joj u nasljeđe prenijeli neke arhaične metode, profitirajući na ratu ili protiv njega, samo su presvukavši svoje džempere. Oni su ovu zemlju srozali do nivoa neprepoznatljivosti, utrli svaki trag istinske nezavisnosti u njoj, sve pod plaštom borbe za očuvanje iste. Pozicioniranje Crne Gore kao vojno neutralne države bi pomoglo da se ta nezavisnost u spoljnopolitičkim pitanjima vrati, jer bi omogućila zemlji da sama procjenjuje nivoe saradnje sa svim faktorima od značaja u ovom multipolarnom svijetu, umjesto što se priklanja jednoj strani, svjesno se dovodeći u nepotreban konflikt sa ostalima, što je posebno nepovoljno za jednu malu zemlju. Tek tada, tek kad se Crna Gora oslobodi svih mafijaških, (anti)ratno profiterskih, korumpiranih i poltronskih kadrova,  tek nakon što im oduzme i političku i ekonomsku moć, tek tada će moći da se stvore stvarno nezavisne i stabilne institucije, i tek kada se oslobodi dominantnog uticaja zapadnih centara moći, Brisela i Vašingtona, tek kad ih svede tek na eventualne, a ne isključive partnere, tek tada ćemo moći da govorimo o suštinskim promjenama u Crnoj Gori. Ti ciljevi, koji se kumulativno objedinjuju oko krajnjeg, onog suštinske promjene, su jedini realni vođi anti-sistemskog pokreta, oni su tačka okupljanja svih iskrenih boraca za takve promjene, i oni su apsolutni minimum ispod kog nemamo pravo da idemo. Nikakve minimalne dekriminalizacije, samo potpune (u kom svijetlu je Inicijativa za hapšenje Đukanovića posebno značajna), nikakva tzv. pregrupisavanja političkih snaga po principu “samo da se svrgne DPS”, nikakve preporuke EU i SAD kojima se u suštini održava status quo, ta cijenjena “stabilnost” koja im toliko znači.
Pomenuo sam još da je takvom antisistemskom pokretu potrebno trasirati i put kojim se stiže do željenog cilja. Svakako da nijedna akcija koja je motivisana ovim ciljevima ne može biti pogrešna, ovim putem, ka ovom cilju, samostalno osmišljenim i svojom voljom sprovedenim akcijama rukovodi se slobodan građanin. Oni mu, istovremeno, služe i kao graničnici, usmjerivači i mjerači aktivnosti svakog javnog poslanika. Takvim rezonovanjem i posmatranjem stvari, građanin je u stanju da vrši pritisak na te “predstavnike svoje volje”, da ih navede da zaista tu volju sprovode, ili da ih smjenjuje.  Put antisistemske borbe je neminovno put diskontinuiteta. Neophodno je prvo izaći iz Sistema da bi se protiv njega moglo boriti, i ta borba nikada neće biti fer ako se igra po njegovim pravilima i na njegovom terenu. Sve ostalo je davanje legitimiteta postojanju Sistema protiv kog se navodno borimo. Taj put je možda i najbolje prezentovan kroz ovih šest tačaka demokratizacije:

Poenta cijele ove priče jeste da je broj građana koji su uviđaju sve prevare lažne crnogorske demokratije svakim danim sve veći. Iz različitih motiva, ti ljudi se okupljaju u različitim grupama, koje više ili manje reflektuju njihova razmišljanja. Svi ti ljudi, u krajnjem, teže istom cilju, suštinskim promjenama. Stoga, sve akcije i djelovanja grupa i pojedinaca moraju biti motivisane samo takvim ciljem, moraju isticati najvažnija tri cilja koji sumiraju priču o esencijalnim promjenama. Još jednom ponavljam, takvi ciljevi su jedini vođa svih naših djelovanja i akcija, a ta naša pojedinačna djelovanja čine anti-sistemski pokret, kao istinski pokret svih slobodnih građana, koji kao takav čini snažno jezgro jedinog stvarnog otpora. Oko toga nema kalkulisanja, mi moramo biti radikalni u našim zahtjevima jer takva je priroda naših težnji i ciljeva. Sve drugo činilo bi nas još jednom, manje-više, marionetom na lutkarskoj predstavi instalirane demokratije u CG. Za sve to je neophodna istrajnost, hrabrost, snaga volje jer protivnika je mnogo, i svi su zaljubljeni u svoje postojeće ili obećane uloge, pa im neće biti drago da im neko pomrsi račune. Nije lako, ali zato znamo da je istinito i da je vrijedno truda, zarad svih onih kojima u amanet želimo da ostavimo neku bolju i perspektivniju državu u čije smo temelje ugradili oni iskru čojstva i junaštva koju naslijedismo i koju borbom svojom pronijesmo. Nemamo pravo više da se žalimo na ovu plejadu laćnih ljudi koji sjede u Parlamentu, jer smo ih upravo mi izabrali. Zar su oni zaista najbolje što možemo? Vrijeme je da preuzmemo stvari u svoje ruke! Otpor! Diskontinuitet! Bojkot!

Upitnik: Inicijativa za hapšenje Đukanovića

Nedavno je na društvenoj mreži Facebook pokrenuta građanska inicijativa za hapšenje Mila Đukanovića. Već nebrojeno puta sam u svojim ranijim tekstovima isticao neophodnost da Crna Gora raščisti sa trulim vladajućim strukturama koje su je dovele na rub bankrota i propasti. Pošto svaka riba smrdi od glave, tako je i ovdje najvažnije da se tako i počne sa čišćenjem, od samoproklamovanog gospodara, čiji zakon odavno već leži u topuzu, i koji je tragovima svog nečovještva već uveliko ugrozio sve vitalne interese ove države, bili oni duhovni ili ekonomski, oba su srozana na samo dno postojanja.
Ono što ohrabruje jeste da su građani sami preuzeli inicijativu, da su prihvatili sopstvenu dužnost da otkažu poslušnost jednoj diktaturi i tiraniji, da su konačno shvatili činjenicu da kad nepravda postane zakon, otpor postaje dužnost, i odlučili da djeluju u skladu sa time, da “stanu tirjanstvu nogom za vrat”. Dobro je i što polako odstupamo od toga da naše interese zastupaju “opozicione” partije, koje bi u skladu sa stvarnim antirežimskim djelovanjem trebale prve da insistiraju na tome. One to, naravno, ne čine, jer su faktor stabilnosti tog istog trulog Sistema, kroz koji pokušavaju da dođu do nekih tzv. “promjena”, putem izbora u svojim herojskim naporima da “vrate povjerenje u izborni proces”. Kao da smo tek na posljednjim izborima otkrili da izbori nisu fer i demokratski, pa samo te nepravilnosti treba da promijenimo i sve je ok. Nema demokratizacije kroz izbore koje sprovodi diktatorski režim, nema demokratizacije dok svi ti centri moći (u vlasti i opoziciji) i dalje zadržavaju tu istu moć (bilo pokrivajući javne funkcije ili iza kulisa). Usled svega toga, crnogorskom slobodnomislećem građaninu je postalo jasno da im mora oduzeti svu tu moć, političku i ekonomsku, da je potrebno preispitati porijeklo imovine svima koji su obavljali državne funckije (pogotovo one najviše) i članovima njihovih porodica, da je sve odgovorne za raznorazne kriminalne radnje neophodno procesuirati, dovesti ih k poznaniju prava,  i potom pohapsiti. Zato je ova inicijativa krupan iskorak u pravcu istinske demokratizacije, jer bi hapšenje glavnog vožda te kleptokratske oligarhije koja je zaposjela tron već 25 godina bio osnovni preduslov za taj proces.
A razloga za to ima zaista dosta, od kojih ću pobrojati samo neke:

1.  deportacija oko 150 bosansko-hercegovačkih izbjeglica u proljeće 1992. godine, od kojih su mnoge naknadno ubijene;
2. međunarodni šverc cigareta tokom devedesetih godina i trgovinu drogom na visokom nivou, u okviru kojih su budžeti mnogih evropskih država oštećeni za više stotina miliona dolara i koji su kao posljedice imali i ubistva više od 30 pojedinaca;
3. sistematsko kršenje ljudskih prava, slučajeve diskriminacije na nacionalnoj osnovi, diskriminaciju manjinskih naroda, lica sa invaliditetom;
4. devastacija prostora i ugrožavanje životne sredine radi bogaćenja pojedinaca bliskih vlasti;
5. vaučerska privatizacija i korupcionaške afere (“Telekom”, “Elektroprivreda”, “KAP”), koje su poslužile za bogaćenje bliskih srodnika, kumova i prijatelja režimske vrhuške

Sve ove činjenice su nam dobro poznate, i naravno sve inkriminisane, tako da se ne bi smjelo dozvoliti da bilo ko, a kamoli počinitelj svih ovih djela, prođe nekažnjeno. Tek tada bi ovo društvo pokazalo svoj demokratski kapacitet, kapacitet istinske pravne države (što je danas samo još samo jedna više izlizana floskula uzdanica ovog Sistema). Građani su pokrenuli ovu inicijativu, svi treba da je podrže ako ne žele više da gledaju kako budućnost njihove djece otimaju bjelosvjetski lešinari iz kriminalnog miljea, ako ne žele više da hodaju pognute glave ulicom zato što je neki nikogović prošao njegovom stranom ulice iz straha da mu taj pogled ne bude “pogrešno shvaćen”, ako ne žele više da gledaju kako borci za pravdu i istinu padaju pokošeni rafalima njihovih pasa, vjernih slugu, ako ne žele više da im ti ljudi kradu zemlju, mukom stečeni novac.

Sa druge strane, kakvi su to dvostruki aršini “međunarodne zajednice”, tih besprekornih boraca za mir u svijetu, ako je sposobna da zažmuri na sve ratne zločine koje je gospodar počinio aminujući ih kao premijer?! Gdje su svi oni kada treba zaštititi ljudska prava ugroženih društvenih grupa? Gdje su oni kada novinari bivaju ubijeni zbog preoštre riječi, ili kada treba da zaštite sve one obespravljene ljude, kada im se oduzima nacionalni idenitet, kada se proglašavaju “neprijateljima države”? Zar proglašavanje jednog naroda “neprijateljem države” nije u suprotnosti sa temeljnim principima i načelima te iste međunarodne zajednice? Kako mogu podržavati takvog čovjeka koji vlada silom, a istovremeno se boriti protiv nekih drugih diktatura? Ti dvostruki aršini su kuriozitet međunarodnog prava i zajednice, koji je u cjelosti obesmišljavaju, čineći njen pravni okvir i institucije samo produženom rukom kapitalističkog (korpokratskog) imperijalizma. Kada se ima na umu da glavna ideja vodilja nisu ljudska prava, ni međunarodni mir i bezbjednost, već geopolitički, ekonomski i razni drugi interesi zapadnih centara moći, onda pitanje o dvostrukim aršinima dobija svoj logičan odgovor. S tim u vezi, odveć nam je jasno da je i Đukanovič još jedan njihov pion. Međutim, to nam takođe govori i o tome da njih ne zanima Crna Gora i njen prosperitet, i zato im se ne treba obraćati, niti očekivati neku pomoć u istinskoj demokratizaciji ovih prostora. Odgovornost je samo na nama. Neki se povodom ove inicijative pitaju, “pa kako, ko će koga da hapsi?” Pa, kao što je to oduvijek i bilo,  narod svoje tlačitelje, zar ne? Tako što će konačno srušiti ovaj truli sistem, tako što neće dozvoliti lažne promjene, tako što će insistirati na činjenici da je on, građanin, stub svakog sistema političkog i društvenog uređenja, i da kao takav ima dužnost i odgovornost da ga ruši i modifikuje prema svojim, a ne tuđim, interesima. Ova inicijativa je za svega par dana okupila oko 3500 podržavalaca na fejsbuku (koji broj stalno raste), i može biti jasna i snažna poruka svim političkim subjektima u Republici šta njeni građani žele, koju bi svi oni morali da uzmu u obzir, i prema njoj promijene svoje prioritete, ako su zaista predstavnici volje naroda. Ako nisu, kakvim su se mnogo puta pokazali, treba im otkazati poslušnost, bojkotovati, i svim sredstvima se boriti za promjene.

Zato za početak, podržimo Inicijativu, klikom ovdje.

Facebook & (R)evolucija u CG

Kada bi društveno politički život u Crnoj Gori imao dinamiku koju ima na društvenim mrežama, demokratija bi nam bila vrlo bliska. Tu možemo naći bezbroj grupa koje broje hiljade članova, i koje su mahom antirežimskog karaktera, i svima je zajedničko nezadovoljstvo trenutnim stanjem u državi, kritikovanje svega što nas okružuje, konstantne žalbe na sve goru ekonomsku situaciju, dijeljenje linkova sa raznih Portala koji prenose te vijesti uz obavezne komentare tih zaista katastrofalnih odluka, a poneko se usudi i udijeli neku psovku ili pak ružnu riječ (neko će reći nazivanje stvari pravim imenom) za režimlije i njihove uzdanice. Ovi ljudi se na društvenim mrežama smatraju odvažnim, izuzetno poštovanim što govore tako otvoreno i javno zahvaljujući internet mediju, imajući u vidu ažurnost ANB-a. Oni manje hrabri se odluče na poneki lajk ili čak komentar. Sve u svemu, stiče se utisak otvorenog društvenog dijaloga o svim važnim temama u zemlji. Međutim, očekivali biste da takav dijalog izvrši određeni pritisak na procese odlučivanja, očekivali biste da ima određeni feedback u odlukama “Vlade svih građana”, ili ako ne to, očekivali biste da izvrši pritisak na one “predstavnike narodne volje” koji se izjašnjavaju o odlukama te Vlade u Parlamentu, pa da i oni ispune svoju funkciju. Ipak, ništa od toga se ne dešava, sve nastavlja da se odvija mimo svih tih ljudi u našim monitorima, pa im ne preostaje ništa drugo do monitoring svih tih zbivanja u kojima pasivno učestvuju. Oni učestvuju mimo svoje volje jer su neophodan objekt svih tih radnji. Sa druge strane, njihovi predstavnici nastavljaju da sprovode takve pogubne politike vodeći se uvijek svojim i interesima svojih finansijera prije nego li ulogom koju bi suštinski trebali da ispunjavaju, da ispoljavaju volju naroda koji je pak nesposoban da istu izrazi van virtuelnog svijeta. I ja sam upravo svjedok tog jaza između stvarnog i virtuelnog života. Ovaj virtuelni ponekad probudi nekakvu nadu da postoje ljudi koji uviđaju mnoge stvari, koji su prozreli ovaj Sistem i način njegovog funkcionisanja, koji su prozreli razne geopolitičke igrice moćnika koji vuku poteze figurama koje su oličene u učesnicima svekolikog političkog života u zemlji, tako da me navedu na vjerovanje kako je građanska svijest snažna, kako je kritička misao odlika sve većeg broja ljudi.  Međutim, realnost je ta koja uvijek sve uprska. Koliko god mi kritikovali, psovali, pljuvali po političkim odlukama marioneta, te politike se i dalje uspješno sprovode, sve u korist naše štete. To je jasan pokazatelj da ipak ta kritička misao nije u dovoljnoj mjeri sazrela, i da realno ne utičemo na odluke onih koji bi trebalo da ih donose u naše ime. Učestvujemo na nekim izbornim farsama, biramo one koji bi trebali da prenesu naše nezadovoljstvo, da ga kanališu i promijene, da stvore nešto bolje. Mi im dajemo svu tu moć, predajemo u njihove ruke kako bi je oni kao učesnici u procesu odlučivanja usmjerili u pravcu stvarnih promjena. Međutim, oni to ne čine, već naprotiv previše često donose odluke koje nemaju nikakve veze sa onim što mi od njih tražimo, koje idu i protivno tome, jedino su vješti u tome da to lijepo upakuju i prikažu nam kako su to u stvari čak i dobre odluke, konzistentne sa njihovom politikom zbog koje smo ih izabrali. Već nam je jasno da se slične stvari dešavaju svuda oko nas, jer realnost je da predstavnička demokratija u ovom obliku polako izumire, polako gubi na kredibilitetu, jer je već odavno izgubila kontakt sa svojom suštinskom prirodom, i samo se postepeno transformiše u još jedan novi oblik totalitarne vladavine, što je u neku ruku i neophodnost, imajući u vidu stranputicu kojom ova civilizacija nepovratno ide. To je jedan tok koji se čini nezaustavljivim,i koji uistinu i ne treba biti zaustavljen. U tom smislu, Crna Gora igra samo još jednu malenu ulogu, političke marionete još manju, a najmanju crnogorski narod. I to je fakat, političke promjene u ovoj zemlji zavise od interesa drugih moćnijih sila. Tako je oduvijek bilo. No, međutim, zašto tako mora da ostane? Zašto Crna Gora nije uspostavila održiv ekonomski sistem? Realnost je da je to mogla, da je pravilnim ulaganjem mogla da ojača svoju privredu u dovoljnoj mjeri da obezbijedi stabilan životni standard za svoje malobrojno stanovništvo. U današnjem svijetu, stabilan ekonomski sistem je preduslov svake istinske nezavisnosti. Crna Gora je svoj uništila, srozala do nepovratnog nivoa, da je sada samo u stanju da opstaje zahvaljujući kreditima svetskih banaka, koje opet nema moć da vraća što je čini beznadežno porobljenom, tako da ona i nema drugog puta, sem da hita u sopstvenu propast, u postepeno odumiranje. Kako se to odražava na život pojedinca, crnogorskog građanina, jednako onog koji sjedi iza monitora i kritikuje i onog koji pred svim tim žmuri? Odražava se u sve gorim životnim uslovima, sve većim nametima države koji utiču na njegovu kupovnu moć, odražava se u životarenju koje samo nalikuje životu. Do sada je to i bilo nekako podnošljivo zahvaljujući tome što je Vlada znala za nas da ukrade, zahvaljujući kriminalu koji je donosio neki novac, koji je omogućavao poslove. Istovremeno, taj novac je sjedinio kriminal i vlast, tako što je prvo obogatio naše moćnike, ili pak kriminalce doveo na pozicije moći i odlučivanja, tako da su oni počeli da tretiraju državne resurse kao svoje. Tako su oni sklapali razne dilove sa svojim “strateškim partnerima”, bahato se odnoseći prema tim resursima koji su mogli da nam obezbijede neki standard, koji su ih partneri samo zloupotrebljavali kako bi prali novac ili ostvarivali neke druge svoje interese, bez ikakvih istinskih ulaganja. Zahvaljujući svemu tome, naši resursi su dovedeni skoro do nule. Suočeni sa sopstvenom krizom, naši poglavari teže da rasprodaju i to malo što je ostalo, da izvuku i poslednji  atom snage iz ove zemlje zarad svojih fotelja. I posle se nađe neki nesretnik koji kaže, pa dobro ima kriminala i u drugim zemljama?! Istina je, samo što je u tim zemljama to pojava kao i svaka druga, a ne pravilo života. Kriminal je u neku ruku i neophodan državi, kao svojevrsni vječiti rival koji joj omogućuje da proširuje svoju vlast u ime “brobe protiv organizovanog kriminala”. Tu borbu upravo nameće EU našoj zemlji, i ako se želi otvoreno ići u nju, to može biti pogubno za brojne političke elite u Crnoj Gori. Težnja svakog slobodnog pojedinca i treba biti da se to podrži, ali do kraja, u potpunosti. Međutim, ta borba je samo još jedna farsa, jer se već zagovaraju neki modeli minimalne dekriminalizacije, što u prevodu znači hapšenje nekolicine nekada odanih saradnika vlasti, ponekog državnog funkcionera, dok oni glavni ostaju netaknuti i oni se povlače iz političkog života u sigurnost svojih bankovnih računa u of šor zonama. Na kraju ostaje jedna prezadužena zemlja, koja nema potencijala da vraća te dugove i koja će konstantno ići u sve veće zaduživanje, zahvaljujući velikodušnim restruktuirajućim kreditima Svjetske Banke i MMF-a, i koja će stoga morati da sprovodi sve politike koje su u interesu tih centara moći. Eto, valjda je sad jasnije zašto je stabilna ekonomija osnov nezavisnosti u današnjem svijetu, upravo zato što globalna ekonomija funkcioniše na principu stalnog duga, jer kad bi on nestao, i ona sama bi prestala da postoji, što naravno nije u interesu onih koji su zahvaljujući tome akumulirali preko 40% svjetskog bogatstva.
U smislu svega rečenog, ja sada moram da se osvrnem na svijetli primjer jednog Islanda, koji je takođe jedna mala zemlja, sa možda još ograničenijim resursima. Uprkos tome, to je zemlja koja ima jednu od najstabilnijih ekonomija na svijetu, to je zemlja koja srušila privatne banke zarad svojih građana, koja nije pokušavala da ih spasi, to je zemlja čija je Vlada odgovorna pa je u skladu sa željom svojih građana donijela odluku da se povuče iz pregovora sa EU, o kojoj cijeli ovaj region mašta. To je sada zemlja koja je u stanju da se odupre negativnim trendovima globalizacije, za moj pojam ostrvo nade. Ali šta je to imao Island a što Crna Gora nije? U prvom redu i najvažnije, narod, pojedince koji nisu željeli da se  njima manipuliše i koji su izašli na ulice i tražili odgovornost onih koji donose štetne odluke po njih. Ti ljudi su se izborili za politički odgovornu Vladu, ti ljudi su se izborili da ta Vlada donosi odluke koje oni od njih traže. Nadalje, zahvaljujući svemu tome, Island je uspio da prebrodi ovu svjetsku krizu na potpuno originalan način, u skladu sa svojim interesima, što je rezultiralo sada stabilnom ekonomijom i odlukom da se ne ide u EU, jer bi tamo vjerovatno bila uništena, odnosno eksploatisana za interese nekih drugih, a ponajmanje Islanđana.
A šta imamo mi? Korumpirane političare koji samo ispunjavaju diktate stranih centara moći, koji nas vuku u dužničko ropstvo, uništenu ekonomiju … A zašto nismo mogli kao Island? Isto smo mala zemlja čija je ekonomija mogla imati dovoljno potencijala za jedan održiv razvoj i stabilan životni standard. Prvo i osnovno, oni su se izborili za Vladu koja će da ih sluša, i velike su šanse da tako i ostane, jer će svaka naredna biti još odgovornija. Svakako to će biti izazov, jer se SAD i EU centri moći neće tako lako odreći Islanda, ali imaju šansu i perspektivu da grade samo svoju budućnost. Dakle, oni sada imaju Vladu koja sluša građane. Suvišno je reći kako to kod nas nije slučaj, ne samo sa Vladom, nego i sa pojedinim opozicionarima. Najbolji je primjer činjenica da ulazak u NATO podržava nepunih 30% građana, a političara pak 60%! Duplo više! Otkud tolika razlika, imaju li oni uopšte kontakt sa svojim biračkim tijelom?! Jasno je da nemaju, oni i ne žele da ga imaju, sem tokom kampanje kada treba sebi da obezbijede nove 4 godine lagodnog života i plate iz državnog budžeta i bonusa iz inostranstva. Međutim, biračko tijelo je to koje treba da ima kontakt sa svojim predstavnicima! Oni nas ne slušaju, jer nemaju šta ni da čuju! Islanđani su pustili svoj glas, vrlo snažno, i primorali neodgovorne političke elite da se povinuju. To čine i mnogi drugi širom svijeta, ali na ulicama, u stvarnom životu, ti ljudi ruše jedan Sistem koji je korumpiran i izrabljivački, ti ljudi se bore na sve načine protiv njega. U Crnoj Gori se revolucija dešava jedino na društvenim mrežama, svi su spremni da ruše Vladu, ali kada treba to pokazati i izaći na ulicu vođen jedino svojom glavom, tada sve priče prestaju, tada nastaju neki izgovori o poslovima koje inače mrze i koji im kradu život, o nekim “neodložnim obavezama” a koje se uglavnom sastoje u ispijanju dojč kafe ili lajkovanju. Neophodno je dakle pustiti glas, izaći na ulicu, izvršiti pritisak na svoje predstavnike, natjerati ih na odgovornije ponašanje, ukloniti korumpirane, iznjedriti neke nove sposobnije, preuzeti odgovornost u svoje ruke! Sve te grupe po Fejsbuku broje i po 5000 članova, 5000 članova grupa koje su po opisu antisistemske, i kojima ne trebaju lideri. Gdje su svi ti ljudi u spontanim okupljanjima? Neke zemlje nisu imale druga sredstva komunikacije sem tog fejsbuka, ali su ga ljudi adekvatno iskoristili da se povežu i izađu na ulice i otpočnu revolucije. Nama je ovdje izgleda dovoljno da smo samo članovi takvih grupa, da trolujemo po cijeli dan, da samo kritikujemo bezbjedno smješteni iza svog monitora i lažnog nika, jer nam je ionako fejs postao zamjena za život. Čak se i izlazi samo u kafiće koji imaju wi-fi, tu se okupi društvo i svi samo lajkuju, šeruju, tvituju, a najmanje pričaju međusobno. Dakle, u pitanju je jedna opšta pojava čiji su “revolucionari” samo dio. Zamijenili smo stvaran svijet za virtuelni, umjesto da ga koristimo da unaprijedimo stvarnost. Sva ta “dešavanja” na društvenim mrežama su izgleda dovoljna da zadovolje našu glad za promjenama, kao što su izgleda dovoljna da zadovolje i glad za životom. Slično je nekad bilo sa televizijom (i dalje je), samo još jedna iluzija, još jedna “maja” koja zaokuplja um i odvaja ga od stvarnosti (lične i sveukupne) i drži u zavisnosti od najrazličitijih apstrakcija. Ja bih volio da mi svi ovi ljudi izađu iz monitora, da ih upoznam, da izađemo zajedno na ulice i da zahtijevamo ono što nam pripada, a to je pravo na život dostojan čovjeka. Nikakve ideologije, nikakve teorije, iluzije i laži, samo život u svoj svojoj jednostavnosti. Od nečeg mora da se počne,pa neka to budu protesti, neka svako učini što može, po jedan čin građanske neposlušnosti, odbijanja da se povinuje zakonima koji mu isti taj život legalno oduzimaju. Zašto nećemo bar da pokušamo da mijenjamo stvari? Možda iz prvog pokušaja i ne dobijemo ono što tražimo, ali upornost bi se iplatila. Zar smo postali tako patetični da nam primjeri nekih mladih ljudi, koji su se odvažili da iskažu svoj protest protiv svega ovoga što nam je tužna svakodnevica, nisu dobar primjer koji bi trebali da slijedimo, već povod za porugu sa lažnih nikova? Zar smo i sami postali tako lažni kao ti nikovi, zar nam se sva hrabrost i snaga duha preselila u virtuelni svijet? Zar smo tako jadni da ćemo se samo žaliti i ništa ni ne pokušati da uradimo da to promijenimo? To ne samo što je jadno, nego je i licemjerno.

Kalil Džibran (Khalil Gibran) kaže: “Oni vele meni: Ako vidiš roba gdje spava, ne budi ga jer, možda sanja o slobodi. Ja velim njima: Ako vidite roba gdje spava, probudite ga i objasnite mu slobodu.” Ovaj tekst nije ništa drugo bez takvo jedno objašnjenje, ili tačnije još jedno podsjećanje na moć koju svaki pojedinac ima, na moć i sposobnost da kreira svoju stvarnost, da bude njen aktivni sudionik, a ne da mu se ona dešava, nekako mimo njegove volje. Ne postoje nemoguće stvari u društvenim odnosima, ne postoje nepromjenjive konstante i egzaktnost kao u prirodnim naukama, društvo je konstantno evoluirajući živi entitet satkan upravo od pojedinaca, od ljudi koji svojim djelovanjem određuju njegov tok, njegov dalji rast. Neophodno je da se shvati da je promjena uvijek moguća, da je promjena nužna i zato joj treba težiti uvijek kad određeno stanje počne da opterećuje upravo te pojedince koji čine jedno društvo. Ništa nemamo od očajavanja i čekanja na neko bolje sjutra, jer izvjesno je da Godo neće doći. Umjesto što ga čekamo, možda bismo mu trebali poći u susret … Osim ako ne napravi profil na fejsu, pa da lajk bude dovoljan 🙂